Republika Bosna i Hercegovina

bivša država

Republika Bosna i Hercegovina bio je službeni naziv Bosne i Hercegovine od proglašenja nezavisnosti 1992. do potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. Nastala je raspadom SFRJ, kao nasljednica njene federalne države Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.[4] Prefiks "Socijalistička" izbačen je iz naziva 8. aprila 1992. na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, gdje je donesena službena odluka o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime - Republika Bosna i Hercegovina.[5] Nosila je taj naziv do potpisivanja Aneksa IV. Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995, koji je sadržavao današnji Ustav Bosne i Hercegovine.

Republika Bosna i Hercegovina
Република Босна и Херцеговина
1992-1995
Prethodnice:
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina
Nasljednice:
Bosna i Hercegovina
Zastava Grb
Zastava Grb
HimnaJedna si jedina

Položaj na karti
  Teritorija koju je nekada potpuno kontrolisala ARBiH tokom rata u BiH
  Teritorija međunarodno priznata kao dio Republike BiH, ali pod kontrolom drugih političkih entiteta tokom rata u BiH
Glavni i najveći grad Sarajevo
43°51′N 18°22′E / 43.850°N 18.367°E / 43.850; 18.367
Službeni jezik srpskohrvatski ijekavskog izgovora[1][2]
Pismo [2]
Etničke grupe  43,47% Muslimani[a]
31,21% Srbi
17,38% Hrvati
5,54% Jugoslaveni
2,38% Ostali[3]
Religija
  • 42,77% Islam
  • 14,26% Ostali[3]
Demonim
Državno uređenje Unitarna parlamentarna direktorijska republika
Predsjedavajući Predsjedništva
• 1992-1995
Alija Izetbegović
Predsjednik vlade
• 1992
Jure Pelivan
• 1992-1993
Mile Akmadžić
• 1993-1995
Haris Silajdžić
Zakonodavstvo Skupština
Vijeće općina
Vijeće građana
Historija
 -  Prvi slobodni izbori 18. novembar 1990. 
 -  Referendum o nezavisnosti 1. mart 1992. 
 -  Deklaracija nezavisnosti od SFRJ 3. mart 1992. 
 -  Početak rata u BiH 1. april 1992. 
 -  Odluka Predsjedništva RBiH o promjeni imena države u Republiku BiH 8. april 1992. 
 -  Pristupanje BiH UN-u 22. maj 1992. 
 -  Vašingtonski sporazum 18. mart 1994. 
 -  Kraj rata u BiH (Dejtonski sporazum) 14. decembar 1995. 
Osnivanje 3. mart 1992.
Ukidanje 14. decembar 1995. (Dejtonski sporazum)
Površina
• Ukupno
 51.129 km2
• Vode (%)
1.4%
Stanovništvo
• Ukupno (1991)
4.377.033 
85,61/km2 
Valuta BH dinar
Njemačka marka
Vremenska zona UTC +1 (EET)
• Ljeti (DST)
UTC +2 (EEST)
Format datuma D. M. GGGG. (NE)
Vozačka strana desna
Pozivni broj +387
Danas dio Bosna i Hercegovina

Historija

Početak raspada Jugoslavije

U intervalu između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na Četrnaestom kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruženja i pokreti. U SR Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ozbiljno pripremanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista Bosne i Hercegovine vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Već u proljeće 1990. počele su nastajati prve političke stranke na nacionalnoj osnovi: 26. maja 1990. Stranke demokratske akcije (SDA), 12. jula 1990. Srpske demokratske stranke (SDS) i 18. augusta 1990. Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Osim ovih stranaka, pojavile su se i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija (SK BiH pod novim imenom), Demokratski socijalistički savez BiH i Savez reformskih snaga. Uvođenje višestranačkog političkog sistema u SR Bosni i Hercegovini i održavanje višestranačkih izbora stvorene su usvajanjem amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u julu 1990. Zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, a zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavog poretka. Također, utvrđeno je da građani na osnovu općeg i jednakog biračkog prava, neposrednim i tajnim glasanjem biraju predstavnike u skupštine društveno-političkih zajednica na mandat od četiri godine.[6]

Prvi višestranački izbori

Prvi višestranački opći i lokalni izbori, održani 18. novembra 1990, raspisani su na osnovu Odluke predsjednika Skupštine SRBiH istovremeno za članove Predsjedništva, Skupštinu SRBiH, skupštine 109 općina i Skupštine grada Sarajeva. Pri registraciji birača primijenjena je pasivna registracija na nivou općine, na osnovu podataka koje su građani prijavljivali prilikom prijave stalnog mjesta boravka. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega 100.432 na privremenom radu u inozemstvu. Da bi bili legitimni, bilo je potrebno da na izbore izađe više od 50% birača upisanih u opće biračke spiskove.[6]

Za izbor članova Predsjedništva SRBiH bile su formirane četiri kandidatske liste (štampane kao dijelovi ogromnog glasačkog lista), i to na kojima su bili: kandidati Muslimani[a], Srbi, Hrvati i Ostali koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima. Za članove Predsjedništva izabrani su oni koji su dobili relativnu većinu iz svakog naroda. Predsjednik Predsjedništva SRBiH postao je Alija Izetbegović. Izbor 240 poslanika u dva doma Skupštine morao je odražavati zastupljenost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini prema popisu iz 1981, uz dozvoljeno odstupanje +/-15%. Na izbore je od 43 registrirane stranke izašlo, samostalno ili u koalicijama, njih 15. Uvjerljivom većinom pobijedile su SDA, SDS i HDZ BiH sa 84% poslaničkih mandata u skupštini, 75,5% delegatskih mandata u općinskim skupštinama, te 60,83% delegatskih mandata u Skupštini grada Sarajeva. Za predsjednika Skupštine SRBiH izabran je Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Jure Pelivan.[6]

Na osnovu takvih izbornih rezultata, stvorena je koalicija tri političke stranke s nacionalnim predznakom na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, već na prvim sjednicama jasno su se pokazale duboke razlike u rješavanju otvorenih pitanja. Njihovi politički interesi bili su dijametralno suprotni, prije svega u vezi s najvažnijim pitanjima suverenosti državne vlasti.[6]

Predratni period

Nakon izbora 1990, otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme raspada Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, prva ratna dešavanja koja su se već uveliko događala u Hrvatskoj prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u septembru 1991. napadnuto od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bilo je selo Ravno na krajnjem jugu Hercegovine.[6]

U političkom životu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pojavila se ideja o ponovnom uspostavljanju nezavisnosti. Nastojanja u tom pravcu samo su se pojačala nakon što su tri jugoslavenske republike (Slovenija, Hrvatska i Makedonija) učinile konkretne korake, te se nametnulo jednostavno pitanje, da li će Republika iskoristiti svoje pravo na samoopredjeljenje (prema Ustavu SFRJ iz 1974) ili će ostati u tzv. krnjoj Jugoslaviji, što je po mnogima bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju. Nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. juna proglasile nezavisnost,[7] a potom i prekinule sve državne veze sa ostatkom SFRJ, Skupština SR Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. usvaja Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine.[8] Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor o budućnosti Jugoslavije.

Raspad Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, blizu Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ova skupština je 9. januara 1992. usvojila i Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ime je 12. augusta iste godine promijenjenila u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je prerasla Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu 28. augusta 1993.[6]

Krajem 1991. odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Mirovne konferencije o Jugoslaviji, održane 5. novembra 1991. godine u Den Haagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu), a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991, s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. apliciraju za nezavisan državni status.[7] Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom.[9][10] U skladu s tim, Skupština SR Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu.[6]

 
Izgled glasačkog listića za referendum o nezavisnosti.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Od ukupnog broja glasača (3.253.847) na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana sa pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo "za". Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.[6]

Međunarodno priznanje nezavisnosti

Zemlje članice Evropske zajednice (EZ) su 6. aprila 1992, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države (SAD) priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. postala članica Organizacije Ujedinjenih nacija (UN). U isto vrijeme oružani sukobi u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine prerasli su u pravi rat, koji je prouzrokovao ljudske žrtve i patnje, kao i materijalna razaranja.[6][11]

Prijem u Ujedinjene nacije

Nakon održanog referenduma i proglašenja nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je Ujedinjenim nacijama (UN) dostavila aplikaciju za prijem u punopravno članstvo.[12] Na osnovu tog zahtjeva, Vijeće sigurnosti ove organizacije je 20. maja 1992. na 3078. sjednici prihvatilo zahtjev,[12] a na sljedećoj sjednici održanoj istog dana usvojilo rezoluciju broj 755[12][13] u kojoj se predlaže Generalnoj skupštini UN da u svoje punopravno članstvo primi Bosnu i Hercegovinu. Postupajući prema toj preporuci, Generalna skupština je na zasjedanju održanom 22. maja 1992. potvrdila preporuku Vijeća sigurnosti, a Bosna i Hercegovina je postala punopravna članica ove međunarodne i najvažnije političke organizacije u svijetu.

Generalnoj skupštini UN-a se obratio i tadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić, a prijemu je prisustvovao i Predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović.

Prijemom u UN, Republika Bosna i Hercegovina je kao sukcesor nekadašnje SRBiH, u sastavu SFRJ, automatski postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je ona ratificirala.

Ratni i poslijeratni period

 
Slijeva nadesno, u smjeru kazaljke na satu: 1. Zgrada Izvršnog Vijeća gori u plamenu nakon što je pogođena sa srpskih položaja oko Sarajeva; 2. Maj 1992; Ratko Mladić s vojnicima VRS-a; 3. Norveški UN vojnik u Sarajevu.

Dok se raspravljalo o prvoj žrtvi rata, veliki broj srpskih ofanziva je počeo u martu 1992. u istočnoj i sjevernoj Bosni. Prateći napeti period eskalirajućih tenzija i mjestimične vojne incidente, otvoreno ratovanje je počelo u Sarajevu 6. aprila.[11] Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine je značilo da se Jugoslavenska narodna armija (JNA) mora povući sa teritorije države, iako su se njeni srpski članovi pridružili Vojsci Republike Srpske (VRS). Naoružana i opremljena iz zaliha JNA, te podržana od paravojnih organizacija iz BiH i Srbije, Vojska Republike Srpske je 1992. uspjela zauzeti većinu teritorije naseljenom Srbima.[11] Godine 1993, kada je bošnjačko-hrvatski sukob započeo između vlade u Sarajevu i samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, oko 70% teritorije države je bilo pod kontrolom Srba.[14]

 
Sjede sa lijeva na desno: Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman parafiraju Dejtonski mirovni sporazum u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson 21. novembra 1995.

Za vrijeme rata od 1992. do 1995. održano je više međunarodnih konferencija i diplomatskih pokušaja zaustavljanja rata. Međutim, prvi relevantan međunarodni sporazum je Prvi okvirni sporazum o Federaciji Bosne i Hercegovine potpisan 18. marta 1994, u Washingtonu pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država, poznat kao Vašingtonski sporazum. Ovim sporazumom prestaje Bošnjačko-hrvatski sukob, koji se odvijao za vrijeme rata u BiH, često nazvan "Rat u ratu". Predviđeno je da teritorija koju su kontrolirali Armija Republike Bosne i Hercego­vine (ARBiH) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) ima federalno uređenje sa deset kantona, koji su kasnije formirali svoje skupštine i donijeli svoje ustave. Na osnovu ovog sporazuma, donesen je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, održanoj 30. marta 1994. Ovaj ustav sadrži i odredbu prema kojoj će odluke o ustavnom statusu teritorije s većinskim srpskim stanovništvom biti donesene u toku pregovora o miru na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine prethodilo je donošenje Ustavnog zakona o dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kojim je osiguran ustavni osnov da se izvrši unutrašnje preoblikovanje dijela Republike Bosne i Hercegovine.[6]

Međutim, tek okončanjem mirovnih pregovora u Daytonu (Ohio, SAD) 21. novembra 1995. i potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Parizu 14. decembra 1995. zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini. Potpisali su ga predsjednici tri države: Alija Izetbegović (Republika Bosna i Hercegovina), Slobodan Milošević (Savezna Republika Jugoslavija, koju su tada činile samo Srbija i Crna Gora) i Franjo Tuđman (Republika Hrvatska). Sporazum je potvrdio Republiku Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu, koja nastavlja svoje pravno postojanje kao Bosna i Hercegovina,[15] u postojećim međunarodno priznatim granicama, s modificiranom unutrašnjom strukturom koju čine dvije federalne jedinice (entiteti): Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, te kasnije i treća federalna jedinica - Brčko distrikt.[16] Tri godine ratovanja i krvoprolića su uzrokovale između 95 i 100 hiljada poginulih, te više od 2 miliona raseljenih osoba.[17]

Geografija

Položaj

Smještena je na jugoistoku Evrope, u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, između 42. i 46. stepena sjeverne geografske širine i 15. i 20. stepena istočne geografske dužine. Površina joj je 51.129 km2.[18] Dužina granice sa susjednim republika iznosi 1.538 km, a od toga je suhozemna granica duga 774 km, riječna 751 km, a morska 13 km. Grači s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu (932 km), SR Jugoslavijom na istoku i jugoistoku (605 km; Srbija 357 km, Crna Gora 248 km).[18] Na krajnjem jugu, na teritoriji općine Neum, izlazi na Jadransko more u dužini 20-ak km.[19] Granice su uglavnom prirodnog porijekla i većinom je čine rijeke Drina, Sava i Una, te planine, kao Dinara na jugozapadu.

Najviši je vrh Maglić (2.386 m), u jugoistočnom dijelu, na granici s SR Jugoslavijom. Najduža rijeka koja protječe jest Sava, a od jezera je najveće Buško, vještačka hidroakumulacija površine 56,7 km2.

Geografske cjeline

Bosna i Hercegovina sastoji se od dvije geografske i historijske cjeline: većeg bosanskog dijela na sjeveru (otprilike 40.000 km2) i manjeg hercegovačkog na jugu. Bosna je mahom planinska zemlja, a isto se odnosi i na Hercegovinu, s tom razlikom da je riječ o različitim tipovima tla.

Na sjeveru se planinsko područje spušta u brežuljkasto područje Posavine, odnosne dalje pretvara u Panonsku niziju. Dinarski dijelovi Bosne prostiru se od zapada ka istoku. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom između Neuma i poluostrva Klek izbija i na Jadransko more. Važna su i polja, odnosno zaravni, koje se pružaju duž najvećih rijeka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), od juga ka sjeveru, odnosno, u slučaju Neretve, od sjevera ka jugu, a poseban oblik u krajoliku čine prostrana kraška polja na jugozapadu, jugu i jugoistoku (Livanjsko, Duvanjsko, Popovo i druga).

Plodna zemlja čini 13,6% površine, a samo 2,96% zemlje upotrebljava se za poljoprivredu, dok je 83,44% zemlje poljoprivredno gotovo neiskorišteno. U prirodne resurse ubrajaju se ugalj, željezo, boksit, mangan, bakar, hrom, cink, te drvo i znatne vodene mase.

Rijetki zemljotresi i poplave čine jedinu ozbiljnu prirodnu opasnost u Bosni i Hercegovini. U najvažnije ekološke probleme spadaju zagađenost zraka iz industrijskih postrojenja, opća zagađenost prostora zbog nedostatka opće kulture i ekološke svijesti i intenzivno krčenje šume.

Gotovo je 50% teritorije Bosne i Hercegovine pod šumama. Najveća šumska područja su u srednjem, istočnom i zapadnom dijelu Bosne.

Klima je umjereno kontinentalna s toplim ljetima i hladnim zimama. Područja s velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge, ponekad žestoke zime. U primorju i na jugu zemlje zime su blage i kišovite.

Rijeke i jezera

Bosna i Hercegovina obiluje rijekama i jezerima. Sve rijeke pripadaju crnomorskom i jadranskom slivu. Najduža je Sava, koja formira znatan dio granice s Hrvatskom. Najduža rijeka koja izvire, odnosno nastaje u Bosni i Hercegovini jest Drina, koja je, poput Save, velikim dijelom toka pogranična rijeka, jer formira veći dio granice sa SR Jugoslavijom (Srbijom). Od dužih rijeka tu su još Bosna (s najvećim unutardržavnim slivom), Vrbas, Una, Sana, Ukrina i Spreča, koje teku prema sjeveru i pripadaju crnomorskom slivu, dok je na jugu najveća rijeka Neretva, koja je i jedina rijeka koja se ulijeva u Jadransko more.

S površinom 55,8 km2 najveće je jezero Buško, koje je na granici općina Livno i Tomislavgrada, na nadmorskoj visini 716 m. Akumulacija jezera iznosi 782 miliona m3 i po tome je jedno od najvećih jezera u Evropi. Veća jezera još su Modračko, Ramsko, Bilećko, Jablaničko, Veliko Plivsko, Blidinje. Mnogo je planinskih jezera, uglavnom ledničkog porijekla, a koja posjeduju znatan turistički potencijal, a poznatija su Prokoško (na Vranici), Orlovačko, Štirinsko, Bijelo i Kladopoljsko jezero (na Zelengori), Šatorsko na istoimenoj planini itd.

 
Podjela SR BiH na općine, stanje prije rata u BiH.

Administrativna podjela

 
Podjela BiH nakon Dejtonskog sporazuma.

Republika Bosna i Hercegovina, prije Dejtonskog sporazuma, administrativno se dijelila na općine i gradove. Broj općina je iznosio 109, a zadnji put je povećan uoči Zimskih olimpijskih igara 1984. u Gradu Sarajevu kada su se formirale općine Novi Grad i Stari Grad.[20] Općine Republike BiH bile su:

Nakon rata u BiH, administrativna podjela se dosta izmijenila. Prvi nivo podjele postali su entiteti (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) i Brčko distrikt (od 2000), drugi nivo podjele je podjela Federacije BiH na kantone, kojih ima 10 i svi imaju uspostavljenu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, a tek na trećem je podjela na općine i gradove. Broj gradova se povećao na 34, dok broj općina na 142 (od čega je 79 općina u Federaciji Bosne i Hercegovine, a 64 u Republici Srpskoj), od kojih u Sarajevo ulaze četiri, a u Istočno Sarajevo šest.

Politika

 
Zgrada Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Skupština

Skupština Republike Bosne i Hercegovine bila je najviše zakonodavno tijelo ustanovljeno Ustavom Republike BiH. Sastojala se od dva doma (vijeća): Vijeće građana sa 130 predstavnika i Vijeće općina sa 110 predstavnika, po jedan za svaku općinu i grad u državi.[2]

Skupština je u ratnom periodu, do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, održala 19 sjednica. U radu Skupštine učestvovalo je osam parlamentarnih stranaka i dva nezavisna poslanika. Predsjednik Skupštine u tom periodu bio je Miro Lazović. Posljednja sjednica Skupštine održana je 27. augusta 1996, prije prvih poslijeratnih izbora za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.[6]

Na područjima koja su se za vrijeme rata nalazila pod kontrolom Republike Srpske, zakonodavnu vlast vršila je Narodna skupština Republike Srpske. Također, nakon što je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, 28. augusta 1993, njeno Predsjedništvo zajedno s poslanicima hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine Republike BiH donijelo je odluku o formiranju Predstavničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovo predstavničko tijelo prestalo je postojati nakon formiranja Federacije Bosne i Hercegovine i konstituiranja Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine. Narodna skupština Republike Srpske je, pak, nastavila postojati i nakon završetka rata kao entitetsko predstavničko i zakonodavno tijelo.

Spisak predsjednika skupštine

# Portret Ime i prezime Mandat Saziv Stranka
  Momčilo Krajišnik

(1945–2020)

8. april 1992.[b] 14. septembar 1992.[c] I saziv SDS
  Mariofil Ljubić

(vršilac dužnosti)[d]

14. septembar 1992.[d] januar 1993. HDZ BiH
  Abdulah Konjicija

(vršilac dužnosti)[d]

SDA
1.   Miro Lazović

(1954–)

januar 1993. 3. januar 1997. SDP BiH

Predsjedništvo

 
Zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine predstavljalo je najviši izvršni organ države. Činilo ga je 7 članova: 2 Muslimana, 2 Hrvata, 2 Srbina i 1 Ostali. Birali su ih punoljetni građani Republike Bosne i Hercegovine, direktnim, tajnim glasanjem i to na mandat u trajanju od 4 godine, koji je bio obnovljiv samo jednom uzastopno.[2] Prema Ustavu, Predsjedništvo je za svoj rad odgovaralo građanima i Skupštini.

Neki od ustavnih zadataka Predsjedništva su:[2]

  • predstavlja Republiku u svijetu,
  • razmatra pitanja iz oblasti odbrane, državne sigurnosti, društvene samozaštite i međunarodne saradnje,
  • utvrđuje plan odbrane Republike,
  • postavlja i opoziva ukazom ambasadore i šefove misija Republike i slično.

U početku ratnog perioda dok se Skupština nije mogla redovno sastajati, Predsjedništvo je, u skladu sa ustavnim ovlaštenjima, imalo i zakonodavnu funkciju donoseći uredbe sa zakonskom snagom, koje je Skupština naknadno odobravala.[6]

Nakon prvih višestranačkih izbora, prvi i jedini Predsjednik predsjedništva SR Bosne i Hercegovine i kasnije Republike Bosne i Hercegovine bio je Alija Izetbegović.

Spisak članova Predsjedništva

# Portret Ime i prezime Mandat Stranka Napomena
Muslimani
1.   Fikret Abdić 3. mart 1992. 20. oktobar 1993. SDA smijenjen zbog

protivustavnih aktivnosti

  Alija Izetbegović 5. oktobar 1996. Predsjednik Predsjedništva
2.   Nijaz Duraković 20. oktobar 1993. 5. oktobar 1996. SDP BiH Zamijenio Fikreta Abdića
Hrvati
1.   Stjepan Kljuić 3. mart 1992. 5. oktobar 1996. HDZ BiH Napustio HDZ BiH 1994.
RS
1.   Franjo Boras 20. oktobar 1993. HDZ BiH Napustio predsjedništvo 1993.
2.   Ivo Komšić 24. oktobar 1993. 5. oktobar 1996. HSS BiH Zamijenio Franju Borasa
Srbi
1.   Biljana Plavšić 3. mart 1992. 9. april 1992. SDS Napustili predsjedništvo 1992.
  Nikola Koljević
2.   Nenad Kecmanović 17. juni 1992. 6. juli 1992. Nezavisni Zamijenio Biljanu Plavšić.

Napustio politiku 1992.

2.   Mirko Pejanović 5. oktobar 1996. SDP BiH Zamijenio Nikolu Koljevića
3.   Tatjana Ljujić-Mijatović 24. decembar 1992. Zamijenila Nenada Kecmanovića
Ostali
1.   Ejup Ganić 3. mart 1992. 5. oktobar 1996. SDA Jugoslaven

Vlada

 
Zgrada Izvršnog vijeća u Sarajevu.

Ustav

Ustav Republike Bosne i Hercegovine je predstavljao najviši državno-pravni akt Republike. Predsjedništvo RBiH je 24. februara 1993. usvojilo tekst Ustava, a objavom u Službenom listu isti je postao pravosnažan 14. marta iste godine.[21] Dok je bio na snazi, Ustav je mijenjan amandmanski, a zamijenjen je Ustavom Bosne i Hercegovine koji je u stvari Aneks IV. Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Usvajanjem Ustava prestao je važiti dotadašnji Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine od 25. februara 1974. godine. Ustav se, iako je predviđeno da se koristi na cijelom području države, zbog ratne situacije koristio samo na teritoriji koja ja bila pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine i području lojalnom Vladi Republike Bosne i Hercegovine.

Ustav se sastojao od 5 dijelova koji su definisali neke od osnovnih oblasti u funkcionisanju države, kao što su odrednice Republike, njeno društveno uređenje i organizaciju kao i nosioce vlasti na državnom nivou.

Simboli

 
Zastava Republike Bosne i Hercegovine korištena od 1992. do 1998.

Zastava i grb

 
Grb Republike Bosne i Hercegovine korišten od 1992. do 1998.

Prvi simboli nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, usvojeni 4. maja 1992, a potvrđeni Ustavom (čl. 8) 14. marta 1993,[2][22] bili su zastava i grb. Zastava je bila bijele boje sa grbom u sredini. Bila je pravogaonog oblika, sa omjerom dužine i visine u odnosu 2:1.[2] Grb je bio štitastog oblika plave boje podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom bijele boje sa po tri ljiljana zlatno-žute boje u svakom polju. Grb je bio istovjetan grbu bosanske dinastije Kotromanić, Kralja Tvrtka I Kotromanića i njegovih nasljednika. Prvi put je zvanično predstavljena 22. maja 1992. ispred zgrade Ujedinjenih nacija u New Yorku.

Republika BiH nastavila je s korištenjem ovih simbola i nakon Dejtonskog sporazuma sve do 4. februara 1998, kada je Visoki predstavnik Carlos Westendorp, radi neusvajanja nekog od prijedloga zastave u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, proglasio sadašnje simbole.[23]

Himna

Zvanična himna Republike Bosne i Hercegovine bila je himna Jedna si jedina. Tekst je napisao Dino Merlin na instrumentalu sevdalinke S one strane Plive. Himna je usvojena 24. novembra 1995. na 300. sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i to u formi teksta i muzike.[24][25][26] Državnom himnom zadržala se sve do 1998. kada je odlukom Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini zamijenjena sadašnjom himnom Bosne i Hercegovine.[25]

Pasoš

   
Verzije pasoša Republike Bosne i Hercegovine.

U oktobru 1992, printan je ograničen broj pasoša Republike Bosne i Hercegovine i dostupan građanima.[27] Dokument je omogućavao vlasnicima da legalno uđu ili napuste državu kao i ulazak u druge države.

Bono Vox, frontmen svjetski poznate irske rock grupe U2, dobio je 1997. pasoš u znak zahvalnosti za podršku Bosni i Hercegovini tokom i poslije rata.[28] Kako sam kaže, pasoš predstavlja jednu od najznačajnijih dragocjenosti u njegovom posjedu.[28] Slično njemu, šahovski velemajstor i jedan od najvećih šahista svih vremena, Gari Kasparov, dobio je iste godine počasno državljanstvo Republike Bosne i Hercegovine za "podršku bosanskom narodu tokom rata".[29]

Smatra se da je i Osama bin Laden imao pasoš Republike Bosne i Herceogvine, koji mu je bio izdat u ambasadi u Beču 1993.[30][31] Njemački magazin Zeitenschrift, poznat po krajnje desničarskim i antisemitskim stavovima, te širenju teorija zavjera,[32] navodi da je Osama bin Laden sa pasošem putovao u Sarajevo da bi se sreo sa prvim predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alijom Izetbegovićem 1994.[33]

Službeni dokumenti i pasoši bili su važeći sve do kraja 1997. kada je implementacija Dejtonskog sporazuma stupila na snagu u današnjoj Bosni i Hercegovini. Pasoši Republike Bosne i Hercegovine zamijenjeni su pasošima i ličnom kartom Bosne i Hercegovine.

Oružane snage

 
Logo Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) bila je oružana snaga Republike Bosna i Hercegovina za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Armija Republike Bosne i Hercegovine je osnovana 15. aprila 1992, a veći dio strukture je prenešen iz bivše Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine (TO BiH). Osnovana i organizirana u uslovima ratnog stanja, Armija je tokom svog postojanja organizacijski stasavala i jačala.

Za prvog komadanta, odnosno za načelnika Glavnog štaba Armije RBiH je izabran general Sefer Halilović, koji će tu funkciju obavljati do 1993. Za zamjenike imenovani su Jovan Divjak i Stjepan Šiber. Sjedište GŠ Armije R BiH je bilo u Sarajevu i predstavljao je najviši organ u komandnom lancu. Civilna komanda nad Armijom pripadala je Predsjedništvu RBiH.

Na vrhuncu svoje moći brojala je sedam armijskih korpusa i preko 200.000 pripadnika. Tokom rata Armija se suočavala sa hroničnim nedostatkom MTS-a, dijelom zbog zatvorenosti granica ali uglavnom zbog nametnutog embarga na uvoz naoružanja od međunarodne zajednice.

Nakon završetka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma Armija je definisana kao bošnjačka komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Reformom odbrane i ukidanjem dotadašnjih entitetskih vojski, od 1. decembra 2005. unutar Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (kao jedna od tri brigade) formiraju se Bosanske rendžere, baštinici tradicije Armije RBiH.

Privreda

 
Novčanica od 1.000 bosanskohercegovačkih dinara iz 1992.

Valuta

 
Bosanskohercegovački dinar sa nominalnom vrijednošću od 10 dinara i dodatnim žigom u vrijednosti od 100.000 din. U upotrebi u području Travnika.

Nakon uvođenja bosanskohercegovačkog dinara i zamjene za jugoslavenski dinar, bosanskohercegovački dinar je bio u opticaju na većini teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. Prva serija bosanskohercegovačkog dinara je bila u opticaju u šest različitih apoena, istog motiva na prednjoj strani a s naizmjeničnim motivom Starog mosta u Mostaru i modificiranog grba Hrvoja Vukčića Hrvatinića na naličju novčanica. Područja pod hrvatskom kontrolom koristila su hrvatski dinar, a na teritoriji Republike Srpske je uveden dinar Republike Srpske, kao platežno sredstvo. Zbog visoke inflacije, štampane su nove novčanice, a zbog nemogućnosti distribucije novih novčanica, u nekim su se dijelovima Republike Bosne i Hercegovine koristili razni novčani bonovi, obično novčanice sa nižim apoenima, kojima su bile dodatno pečatom promijenjene nominalne vrijednosti. Nedugo nakon uvođenja, kao platežno sredstvo uvedena je njemačka marka, koja je skoro u potpunosti zamijenila dinar, koji se koristio tek nakon uvođenja druge serije samo na području Sarajeva.

Sport

Osamostaljenjem od bivše SFR Jugoslavije, osnovani su mnogi državni savezi i formirane reprezentacije u većini popularnijih sportova. Iako su djelovale u ratnom stanju, neke od tih selekcija su učestvovale ne samo u kvalifikacijama već i na nekim prestižnim evropskim i svjetskim takmičenjima. Tako je Košarkaška reprezentacija Republike Bosne i Hercegovine učestvovala na Evropskom prvenstvu u košarci održanom 1993. u Njemačkoj. Prošavši dvije grupne faze reprezentacija je završila nastup u knockout fazi i na kraju zauzela 9. mjesto što je ujedno i najbolji rezultat ove državne reprezentacije u historiji. Najbolji strijelac prvenstva bio je upravo košarkaš bosanskohercegovačke reprezentacije Sabahudin Bilalović sa postignutih 24,6 koševa po utakmici.

Najprestižnije takmičenje na kojem su učestvovali sportisti Republike i to neposredno nakon osamostaljenja države svakako su Olimpijske igre održane u Barceloni ljeta 1992. Sportski dio delegacije činilo je 10 sportista koji su se takmičili u 6 različitih sportova i ukupno 13 različitih disciplina. Neračunajući posljednji nastup na olimpijskim igrama to je bio najbrojniji olimpijski tim Bosne i Hercegovine. Prvi nastup bosanskohercegovačkih sportista zabilježen je 31. jula. Većina njih je svoj nastup završila već u kvalifikacijama a najznačajniji rezultat ostvarila je Mirjana Horvat koja je u takmičenju u streljaštvu, u disciplini zračna puška 10 metara, sa osvojenih 419,6 bodova zauzela 8. mjesto u konkurenciji 45 takmičarki.

Također bosanskohercegovački sportisti su bili učesnici i Zimskih olimpijskih igara 1994. održanih u norveškom Lillehammeru. U zimskom sportovima, ne toliko popularnim za područje BiH, učestvovalo je ukupno 10 sportista u 8 različitih disciplina. Tokom premijernom učešća sportisti iz RBiH nisu ostvarili zapažene rezultate.

Neki od značajnijih uspjeha sportista Republike je i zlatna medalja koju je Ženska košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine, predvođena Razijom Mujanović, osvojila 1993. na Mediteranskim igrama 1993.,[34] održanim u francuskom Languedoc-Roussillonu. Na istom takmičenju na kojem je nastupilo 95 bosanskohercegovačkih sportista, bokser Almedin Fetahovic je osvojio zlatnu medalju u supervelter kategoriji dok je karatist Eldin Pekmez u kategoriji iznad 80 kg osvojio bronzanu medalju.[35]

Nogomet, kao najpopularniji sport u Bosni i Hercegovini, organiziran je uspostavljanjem nogometnog saveza koji je primljen u punopravno članstvo UEFA-e i FIFA-e 1996. i 1998., respektivno. Prvu neslužbenu utakmicu nogometna reprezentacija novouspostavljene države odigrala je 6. juna 1993. u Teheranu protiv izabrane selekcije Irana i ostvarila pobjedu rezultatom 3:1. Prvu službenu utakmicu odigrala je 30. novembra 1995. u Tirani protiv nogometne reprezentacije Albanije.[36]

Prva sezona ligaškog takmičenja Republike u najpopularnijem sportu, zbog ratnog stanja, održano je u sezoni 1994/95. U takmičenju organizovanom kroz četiri regionalne grupe učestvovale su 22 nogometne ekipe a titulu prvog prvaka u nogometu osvojio je zenički NK Čelik. Taj uspjeh će ponoviti i u naredne dvije sezone. Također, iste sezone održano je i takmičenju u Kupu Bosne i Hercegovine u nogometu gdje je NK Čelik ponovo bio prvi osvajač trofeja.

Obrazovanje

 
Đačka knjižica učenika osnovne škole iz perioda rata u Bosni i Hercegovini.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini proces obrazovanja, kao bitnog segmenta u razvoju svakog društva, nije izuzev u pojedinim slučajevima, u potpunosti obustavljan ali se izvodio u izrazito teškim uslovima. Suočeno sa nedostatkom kadrova, pomagala i udžbenika, bez adekvatnih i sigurnih prostora za smještaj učenika, sistem obrazovanja je doživio značajnu promjenu pogotovo u područjima koja su se nalazila u blizini direktnih ratnih dešavanja. Konkretno, u opkoljenom Sarajevu, škole su radile u raširenim podrumskim učionicama, u naseljima širom glavnog grada i to pod neprekidnim prijetnjama neprijateljskih snajpera i granata,[37] pri čemu se dešavalo da učenici stradaju na putu od kuće ili škole ili obratno. Zavisno od dijela države, uposlenici u školama morali su se prilagoditi ratnim prilikama tako da su se nastave odvijale i u vanškolskim prostorijama, kućama, domovima i drugim objektima društvene zajednice. U nekim mjestima školske zgrade su pretvorene u izbjegličke kampove, bolnice ili vojne objekte.

Tokom 1992/93. školske godine, predmeti i nastavni plan i program bili su usko povezani sa onima iz perioda SRBiH, ipak obrazovanje u ratu imalo je mnogo mana, te zbog oštećene infrastrukture i manjka učitelja i nastavnika, obrazovanje je bilo teško za učenike.[38]

Nazivi škola u Sarajevu su promijenjeni kroz period RBiH, a takvi su ostali i danas. Ideologija socijalističke Jugoslavije i Narodno-oslobodilačka borba uništile su prijašnje nazive, pa tako imena pretežno ne-bošnjačkih historijskih ličnosti nisu preživjela test vremena. Samo tri škole od 60-ak u glavnom gradu nisu mijenjale imena.[39]

Kultura

Muzika

Također pogledajte

Napomene

  1. ^ a b Modalitet Bošnjaci zamijenio je modalitet Muslimani tek nakon Prvog bošnjačkog sabora održanom 27. i 28. septembra 1993.
  2. ^ Skupština Republike BiH je 8. aprila 1992. naslijedila Skupštinu SR BiH, kada je na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine donesena odluka o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime - Republika Bosna i Hercegovina.[5]
  3. ^ Momčilo Krajišnik je službeno bio Predsjednik Skupštine sve do njegovog razriješenja sa dužnosti od strane Predsjedništva Republike BiH 14. septembra 1992.[5] Međutim, on se povukao dosta ranije, za vrijeme formiranja paralelnih institucija od strane Republike Srpske 1991.
  4. ^ a b c Mariofil Ljubić je službeno bio Potpredsjednik Skupštine, te je postao vršilac dužnosti Predsjednika Skupštine od dana razriješenja Momčila Krajišnika. Međutim, zbog čestog neprisustva, sjednice je vodio Abdulah Konjicija, Predsjednik Vijeća građana.[5]

Reference

  1. ^ Geršković, Leon; Đokić, Aleksandar; Ivanović, Branislav; Marković, Mileta; Misajlovski, Vasko; Šinkovec, Borut; Petković, Svetomir; Milinić, Obrad; Stanojević, Novak; Kršul, Ivan. Ustavi i ustavni zakoni : tekstovi Ustava i ustavnih zakona : osnovne karakteristike novog ustavnog sistema (Informatorovi priručnici), knj. 1. i 2., Informator, Zagreb, 1974., str. 70., COBISS.BH 3400193
  2. ^ a b c d e f g "Ustav Republike Bosne i Hercegovine (Prečišćeni tekst)" (PDF). Službeni list Republike Bosne i Hercegovine. Sarajevo. 14. 3. 1993. Arhivirano (PDF) s originala, 20. 1. 2018. Pristupljeno 20. 1. 2018. U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora.
  3. ^ a b "Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991" (PDF). www.fzs.ba. Sarajevo: Zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine. 1993. Pristupljeno 21. 5. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ "Ustav Bosne i Hercegovine". Arhivirano s originala, 15. 5. 2013. Pristupljeno 14. 7. 2014.
  5. ^ a b c d Šimić, Tomo (2006). "Dokumenti Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine 1991 - 1994". hrcak.srce.hr. Hrčak Srce. Pristupljeno 20. 1. 2024.
  6. ^ a b c d e f g h i j k l "Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u uslovima političkog pluralizma (1990.–1995.)". www.parlament.ba. Pristupljeno 20. 1. 2024.
  7. ^ a b "Priznanje država:Raspad Jugoslavije i SSSR-a" (PDF). web.archive.org. Arhivirano s originala 21. 4. 2012. Pristupljeno 22. 5. 2018.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  8. ^ Lukić, Reneo (1996). Evropa od Balkana do Urala:Dezintegracija Jugoslavije i SSSR-a. Oxford: Oxford University Press. str. 204. ISBN 978-0-19-829200-5.
  9. ^ Walling 2013, str. 93.
  10. ^ Burg i Shoup 2000, str. 96.
  11. ^ a b c Malcolm, Noel (1994). Bosnia A Short History. New York University Press. ISBN 0-8147-5520-8.
  12. ^ a b c "Vijeće sigurnosti UN-a:Rezolucije". unscr.com. Pristupljeno 22. 5. 2018.
  13. ^ "Aplikacija Bosne i Hercegovine za članstvo u UN-u" (PDF). ohr.int. Pristupljeno 22. 5. 2018.
  14. ^ Riedlmayer, Andras (1993). A Brief History of Bosnia-Herzegovina Arhivirano 18. 6. 2006. na Wayback Machine. The Bosnian Manuscript Ingathering Project.
  15. ^ "Ustav Bosne i Hercegovine" (PDF). ustavnisud.ba. Ustavni sud Bosne i Hercegovine. 29. 2. 2024. Pristupljeno 29. 2. 2024.
  16. ^ "Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u uslovima političkog pluralizma (1990.–1995.)". www.parlament.ba. Pristupljeno 20. 1. 2024.
  17. ^ November. 21, 2005. Bosnian war "claimed 100,000 lives". Deutsche Presse-Agentur.
  18. ^ a b "Statistički godišnjak Federacije Bosne i Hercegovine iz 2009" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 7. 3. 2010. Pristupljeno 7. 3. 2010.
  19. ^ "Field Listing – Coastline". The World Factbook. Arhivirano s originala, 15. 3. 2018. Pristupljeno 22. 8. 2006.
  20. ^ Mirko, Pejanović (2014). "Društveno-istorijski razvoj lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini U XX stoljeću". Pregled (3): 27–70.
  21. ^ "Ustav Republike Bosne i Hercegovine (Prečišćeni tekst)" (PDF). Službeni list Republike Bosne i Hercegovine. Sarajevo. 14. 3. 1993. Arhivirano (PDF) s originala, 20. 1. 2018. Pristupljeno 28. 2. 2019.
  22. ^ 8. aprila 1992. SR BiH preimenovana Uredbom Predsjedništva u RBiH. Uredba o zastavi je objavljena u ─ Službeni list RBiH, br. 4., 20. maj 1992.
  23. ^ "Usvojena zastava Bosne i Hercegovine". www.historija.ba. Pristupljeno 29. 3. 2018.
  24. ^ Na današnji dan usvojena himna “Jedna si jedina”, lukavac-x.ba Arhivirano 30. 11. 2013. na Wayback Machine; pristupljeno: 15. 12. 2013.
  25. ^ a b "Usvojena himna Republike Bosne i Hercegovine:Jedna si jedina". www.historija.ba. Pristupljeno 27. 3. 2018.
  26. ^ Na današnji dan usvojena himna “Jedna si jedina”, sarajevski.ba; pristupljeno: 15. 12. 2013.
  27. ^ "Hronologija opsade Sarajeva 1992 – 1996". pescanik.net.
  28. ^ a b Michaels, Sean (19. 8. 2009). "Bono may stripped of Bosnian passport". The Guardian. Pristupljeno 14. decembar 2021.
  29. ^ "Garry Kasparov: World Chess Legend, Russian Pro-Democracy Leader and Chairman of Human Rights Foundation". Sandra Day O'Connor Institute for American Democracy. Pristupljeno 14. decembar 2021.
  30. ^ "Kratka, ali smrtonosna selefijska tradicija u BiH". bilten.org.
  31. ^ "I Osama bin Laden ima Bosanski pasos!". bhdani.ba. Arhivirano s originala, 7. 3. 2016. Pristupljeno 12. 3. 2016.
  32. ^ Gugenberger, Eduard; Petri, Franko; Schweidlenka, Roman (1998). Weltverschwörungstheorien. Die neue Gefahr von Rechts. Wien: Deuticke. str. 227.
  33. ^ "Bin Laden in Sarajevo". zeitenschrift.com.
  34. ^ "Raza Mujanovic se kao lav borila za nasu drzavu". sport.avaz.ba. Pristupljeno 3. 4. 2018.
  35. ^ "Mediteranske igre 1993" (PDF). web.archive.org (arhivirano s www.cijm.org.gr). Arhivirano s originala 24. 6. 2014. Pristupljeno 9. 7. 2018.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  36. ^ "Prva zvanicna utakmica nogometne reprezentacije BiH". www.historija.ba. Pristupljeno 12. 4. 2018.
  37. ^ "The Heroes of Treca Gimnazija: A War School in Sarajevo, 1992-1995". readings.com.au. Arhivirano s originala, 3. 5. 2021. Pristupljeno 12. 3. 2016.
  38. ^ "Devedesete: Rat i nakon rata u Bosni i Hercegovini". 6yka.com.
  39. ^ "STAV – Ko bi gori, sad je doli: Imena sarajevskih osnovnih škola u zagrljaju ideologija". faktor.ba. Arhivirano s originala, 7. 3. 2016. Pristupljeno 12. 3. 2016.

Vanjski linkovi