Ujedinjene nacije

međunarodna organizacija

Ujedinjene nacije ili Ujedinjeni narodi međunarodna su organizacija osnovana 24. oktobra 1945. s ciljem unapređenja međunarodne saradnje. Formirana je nakon Drugog svjetskog rata, a zamijenila je neefikasnu Ligu naroda. Na dan osnivanja organizacija je imala 51 članicu, dok su trenutno pod okriljem UN-a njih 193. Sjedište UN-a na međunarodnom je području, u New Yorku, dok su glavni uredi ove organizacije i u Ženevi, Nairobiju i Beču. Organizacija se finansira od dobrovoljnih priloga svojih članica. Glavni ciljevi UN-a, između ostalog, uključuju i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, promovisanje ljudskih prava, jačanje društvenog i ekonomskog razvoja, zaštita životne sredine te pružanje visokih standarda humanitarne pomoći u slučajevima gladi, prirodnih katastrofa i oružanih sukoba.

Ujedinjene nacije
Ujedinjeni narodi
Zastava Ujedinjenih nacija Grb Ujedinjenih nacija
Zastava Grb
Položaj Ujedinjenih nacija na karti
Položaj Ujedinjenih nacija
Glavno sjedište New York City
(međunarodna teritorija)
Službeni jezik
Broj zemalja članica 193 članice
2 posmatrača
Lideri  
António Guterres
Amina J. Mohammed
Abdulla Shahid
Collen Vixen Kelapile
Zakonodavstvo
Datum osnivanja 26. juni 1945. (potpisana Povelja)
24. oktobar 1945.
(Povelja stupila na snagu)
Veb-sajt www.un.org

Historija

uredi

Najraniji plan za osnivanjem jedne nove svjetske organizacije javio se pod okriljem američkog State Departmenta 1939. Predsjednik SAD-a Franklin D. Roosevelt prvi je upotrijebio termin "Ujedinje nacije", a označavao je savezničke države. Izraz je prvi put u službenoj upotrebi od 1. januara 1942, kada je 26 vlada potpisalo Atlantsku povelju. U San Francisku je 25. aprila 1945. počela Konferencija UN-a o međunarodnoj organizaciji, kojoj je prisustvovalo 50 vlada i veliki broj nevladinih organizacija uključenih u izradu Povelje Ujedinjenih naroda. Datumom osnivanja UN-a smatra 24. oktobar 1945, kada je službeno ratifikovana Povelja od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti: Francuske, Kine, SSSR-a, Velike Britanije i SAD-a te većine ostalih potpisnika.[2]

Struktura

uredi

Sistem Ujedinjenih naroda se zasniva na pet glavnih organa:

  • Generalna skupština,
  • Vijeće sigurnosti,
  • Ekonomsko-socijalno vijeće (ECOSOC),
  • Sekretarijat i
  • Međunarodni sud pravde[3]

dok je šesti organ, Vijeće za povjerenstvo svoj rad obustavilo 1994. godine nakon sticanja nezavisnosti Palau, kao zadnjeg povjerenika ovog vijeća.[4] Četiri od pet glavnih organa svoje sjedište imaju u glavnom sjedištu UN-a u New Yorku.[5] Međunarodni sud pravde nalazi se u Hagu, dok su druge velike agencije sa sjedištem u uredima UN-a u Ženevi,[6] u Beču,[7] i Nairobiju.[8] Ostale institucije UN-a nalaze se širom svijetu. Šest službenih jezika Ujedinjenih naroda koji se koriste u međuvladinim sastancima i koji su zastupljeni u dokumentima UN-a su: arapski, engleski, francuski, kineski, ruski i španski jezik.[8] Na osnovu Konvencije o privilegijama i imunitetima Ujedinjenih naroda, UN i njegove agencije su imune na zakone zemalja u kojima djeluju, a obavezuju se i na nepristrasnost UN-a u odnosu na državu u kojoj djeluju i države članice.[9]

Generalna skupština

uredi
 
Generalna skupština Ujedinjenih nacija.

Generalna skupština je glavni organ Ujedinjenih naroda. Sastoji se od svih zemalja članica. Skupština se sastaje u redovnim godišnjim sjednicama s tim da se po potrebi mogu organizovati i hitne sjednice generalne skupštine. Skupštinu predvodi predsjednik, koji se bira među državama članicama po rotirajućoj regionalnoj osnovi, i 21 potpredsjednik. Prva sjednica ove skupštine sazvana je 10. januara 1946. u Methodist Central Hall Westminsteru u Londonu a prisustvovali su joj predstavnici 51 članice.

Kada generalna skupština glasa o važnim pitanjima, za izglasavanje odluke je potrebna dvotrećinska većina onih koji su prisutni i glasaju. O svim drugim pitanjima odlučuje se prostom većinom glasova. Svaka država članica ima jedan glas. Osim pitanja usvajanja budžeta, ostale rezolucije nisu obavezujuće za članove skupštine. Skupština može dati preporuke o bilo kom pitanju u okviru UN-a, osim pitanja mira i sigurnosti koje se razmatra i koje je u nadležnosti Vijeća sigurnosti.

Vijeće sigurnosti

uredi

Vijeće sigurnosti je zaduženo za održavanje mira i sigurnosti među zemljama članicama. Dok drugi organi Ujedinjenih naroda mogu donijeti samo preporuke, Vijeće sigurnosti ima moć da donosi obavezujuće odluke koje države članice dogovorile su se dva obavljaju, pod uslovima Povelje člana 25. Odluke ovog Vijeća su poznate kao rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Vijeće sigurnosti se sastoji od 15 država članica, od čega su njih pet stalne članice a to su Kina, Francuska, Rusija, Velike Britanija i SAD a preostalih 10 su nestalne članica. Pet stalnih članica ovog vijeća imaju pravo veta na rezolucije UN-a.

Bosna i Hercegovina je od 1. januara 2010. do 31. decembra 2011. bila nestalna članica Vijeća sigurnosti.[10] U toku ovog uspješnog dvogodišnjeg mandata, BiH je predsjedavala Komitetom za sankcije Liberiji i Neformalnom radnom grupom Vijeća sigurnosti za dokumentaciju te potpredsjedavala Komitetima za sankcije Libiji, Sijera Leoneu i Sudanu.

Sekretarijat

uredi

Sekretarijat UN-a na čelu sa generalnim sekretarom, pruža pomoć osoblju međunarodnih državnih službenika širom svijeta. Ovo tijelo osigurava studije, informacije i ostale potrebe za sastanke različitim tijelima UN-a.[11] Također vrši poslove po nalogu Vijeća sigurnosti, Generalne skupštine, Ekonomsko-socijalnog vijeća i drugih tijela UN-a.[12]

Generalni sekretar ovog UN-ovog tijela je Ban Ki Mun, a zamijenio je Kofi Annana i obavlja drugi mandat na ovom položaju.

Položaj generalnog sekretara je definisan u Povelji UN-a djeluje kao glasnogovornik i vođa UN-a.[13] Imenuje ga Generalna skupština, nakon što je preporučen od strane Vijeća sigurnosti, pri čemu stalne članice vijeća imaju pravo veta.[13]

Specijalizovane agencije

uredi

Povelja UN-a predviđa da svaki primarni organ UN-a može osnovati različite specijalizirane agencije sa ciljem potpunog ispunjavanja svoje uloge. Neke od najpoznatijih agencija UN-a su: Međunarodna agencija za atomsku energiju, UNESCO, Svjetska banka i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Većinu svog humanitarnog rada UN obavlja posredstvom ovih agencija. Kao primjeri djelovanja ovih agencija mogu se navesti: masovni programi cijepljenja (preko WHO-a), sprječavanje gladi i pothranjenosti (posredstvom WFP-a) i zaštita ugroženih i raseljenih osoba (od strane UNHCR-a).[14]

 
Zgrada UN-a u Ženevi.

Neke od najpoznatijih organizacija i specijalizovanih agencija UN-a su date u sljedećoj tabeli.

Organizacije i specijalizovane agencije UN-a
Br. Skraćenica Agencija Sjedište Osnovana
1. FAO Organizacija za hranu i poljoprivredu   Rim, Italija 1945.
2. IAEA Međunarodna agencija za atomsku energiju   Beč, Austrija 1957.
3. ICAO Organizacija međunarodne civilne avijacije   Montréal, Québec, Kanada 1947.
4. IFAD Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj   Rim, Italija 1977.
5. ILO Međunarodna organizacija rada   Ženeva, Švicarska 1946. (1919)
6. IMO Međunarodna pomorska organizacija   London, Engleska, UK 1948.
7. IMF Međunarodni monetarni fond   Washington, D.C., SAD 1945. (1944)
8. ITU Međunarodna telekomunikaciona unija   Ženeva, Švicarska 1947. (1865)
9. UNESCO UNESCO   Pariz, Francuska 1946.
10. UNIDO Organizacije za industrijski razvoj Ujedinjenih naroda   Beč, Austrija 1967.
11. UNWTO Svjetska turistička organizacija   Madrid, Španija 1974.
12. UPU Svjetska poštanska unija   Bern, Švicarska 1947. (1874)
13. WBG Svjetska grupa banaka   Washington D.C., SAD 1945. (1944)
14. WFP Svjetski program za hranu   Rim, Italija 1963.
15. WHO Svjetska zdravstvena organizacija   Ženeva, Švicarska 1948.
16. WIPO Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo   Ženeva, Švicarska 1974.
17. WMO Svjetska meteorološka organizacija   Ženeva, Švicarska 1950. (1873)

Ekonomsko-socijalno vijeće

uredi

Ekonomsko-socijalno vijeće (ECOSOC) pruža podršku Generalnoj skupštini u promociji međunarodne ekonomske i socijalne saradnje i razvoja. Broji 54 člana koje bira Generalna skupština na mandat od tri godine dok se predsjednik vijeća bira na mandat od jedne godine. Vijeće održava godišnji sastanak u julu, u New Yorku ili u Ženevi. Posmatrano nezavisno od Specijaliziranih tijala UN-a, ovo vijeća koordinira funkcije ECOSOC-a a koje uključuju prikupljanje informacija, savjetovanje država članica kao i davanja preporuka.[15][16] Upravo zbog svog širokog mandata za koordinaciju mnogih agencija, ovo vijeće je ponekad izloženo kritiziranju kao nefokusiranog ili nevažnog tijela UN-a.[15][17]

Međunarodni sud pravde

uredi

Međunarodni sud pravde (International Court of Justice - ICJ), je primarni sudski organ UN-a osnovan 1945. godine na osnovu Povelje UN-a. Sud se nalazi u holandskom Hagu a sa radom je započeo 1946. godine kao nasljednik Stalnog suda međunarodne pravde. Sastoji se od 15 sudija izabranih od strane Generalne skupštine na mandat od devet godina s tim sa svaki sudija mora biti iz različitog naroda. Smješten je u Palati mira a dijeli prostor zajedno sa Haškom Akademijom za međunarodno pravo, privatnim centrom za studije međunarodnog prava. Primarna svrha Suda je u donošenju presuda u slučajevima spora između država. Sud se bavi predmetima iz oblasti ratnog zločina, nezakonitog uplitanja države, etničkog čišćenja i drugih pitanja. Sud također može biti pozvan od strane drugih organa UN-a u cilju davanja savjetodavnog mišljenja.

Povelja Ujedinjenih naroda

uredi

Tekst Povelje usvojene na konferenciji predstavnika pedeset zemalja u San Francisku 1945. U uvodnom dijelu tog dokumenta, između ostalog, kaže se:

Mi, ujedinjeni narodi, odlučni smo sačuvati buduća pokoljenja od užasa rata, koji je dva puta u toku našeg života donio čovječanstvu neopisive patnje, i potvrditi vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske ličnosti, u ravnopravnost muškarca i žene, velikih i malih naroda. Odlučni smo stvoriti uvjete pod kojima bi se održali prava i poštivanje obveza što nastaju iz ugovora i drugih izvora međunarodnog prava te raditi na postizanju društvenog napretka i boljih životnih uvjeta u sve većoj slobodi.

Povelja je promovisala osnovne ciljeve Ujedinjenih naroda: održanje međunarodnog mira i sigurnosti, razvijanje prijateljskih odnosa na temelju poštovanja ravnopravnosti i samoodređenja naroda te saradnju u rješavanju ekonomskih, socijalnih, kulturnih i humanitarnih teškoća. Ujedinjeni narodi će usklađivati djelatnost različitih naroda u ostvarivanju tih ciljeva. Ujedinjeni narodi su od Drugog svjetskog rata, bez obzira na svoju nesavršenost i neuspjehe mnogih pothvata, opravdali svoje postojanje i pokazali se nezamjenjivom inistitucijom međunarodne saradnje, očuvanja svjetskog mira i sigurnosti. Vijeće sigurnosti UN-a je najvažnije tijelo Ujedinjenih nacija.

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ UN official languages, www.un.org. Pristupljeno 11. 7. 2014.
  2. ^ http://www.un.org/en/aboutun/history/1941-1950.shtml
  3. ^ Fasulo, str. 3–4
  4. ^ Fasulo, str. 8
  5. ^ "United Nations Visitors Centre". United Nations. 2011. Arhivirano s originala, 24. 9. 2010. Pristupljeno 25. 8. 2011.
  6. ^ "United Nations Office at Geneva". United Nations Office at Geneva. Pristupljeno 6. 11. 2013.
  7. ^ "Welcome to the United Nations Office at Vienna!". United Nations Office at Vienna. Pristupljeno 6. 11. 2013.
  8. ^ a b "Welcome to the United Nations Office at Nairobi". United Nations Office at Nairobi. Arhivirano s originala, 25. 2. 2011. Pristupljeno 6. 11. 2013.
  9. ^ "Jerusalem Court: No Immunity for UN Employee for Private Acts—Diplomatic/Consular Law and Sovereign Immunity in Israel". Diplomaticlaw.com. 23. 3. 2009. Arhivirano s originala, 28. 6. 2012. Pristupljeno 27. 4. 2010.
  10. ^ "Završen 31. decembra / Uspješan mandat BiH u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda". Klix.ba. Pristupljeno 23. 4. 2016.
  11. ^ Fasulo, str. 21
  12. ^ Fomerand, str. 285
  13. ^ a b "United Nations Charter: Chapter XV". United Nations. Pristupljeno 18. 11. 2013.
  14. ^ Fasulo, str. 171–77
  15. ^ a b Fomerand, str. 103–04
  16. ^ "About ECOSOC". ECOSOC. Pristupljeno 5. 11. 2013.
  17. ^ Fasulo, str. 153–55

Izvori

uredi

Dodatna literatura

uredi

Vanjski linkovi

uredi