Wikipedia

Vašingtonski sporazum

mirovni sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske Republike Herceg-Bosne

Vašingtonski sporazum bio je mirovni sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske Republike Herceg-Bosne prvobitno potpisan 18. marta 1994. u Washingtonu, D.C, u Sjedinjenim Američkim Državama.[1] Potpisali su ga predsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić i predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak.[2]

Vašingtonski sporazum
Predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman potpisuju Vašingtonski sporazum.
Predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman potpisuju Vašingtonski sporazum.
VrstaMirovni sporazum
Kontekst(i)Bošnjačko-hrvatski sukob
Potpisan18. mart 1994. (1994-03-18)
LokacijaWashington, D.C, Sjedinjene Američke Države
Beč, Austrija
Zapečaćen24. mart 1994. (1994-03-24)
Stupio na snagu30. mart 1994. (1994-03-30)
Strane Republika Bosna i Hercegovina
Hrvatska
Herceg-Bosna
Svjedočili:
Sjedinjene Američke Države
PotpisniciRepublika Bosna i Hercegovina Alija Izetbegović
Republika Bosna i Hercegovina Haris Silajdžić
Hrvatska Franjo Tuđman
Hrvatska Mate Granić
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Krešimir Zubak
RatifikatoriSkupština Republike BiH
Ustavotvorna skupština Federacije BiH
Jezici

Prema sporazumu, kombinovana teritorija koju su držale hrvatske i bosanskohercegovačke (u to vrijeme većinom bošnjačke) vladine snage podijeljena je na deset autonomnih kantona, čime je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine i okončan bošnjačko-hrvatski sukob. Kantonalni sistem je odabran da spriječi dominaciju jedne etničke grupe nad drugom. Federacija Bosne i Hercegovine je kasnije postala jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine, po Aneksu IV. dejtonskog sporazuma.[3]

Naknadno potpisana Splitska deklaracija za jedan od ciljeva imala je stvaranje konfederacije između Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine.[4]

Pozadina

uredi

Uvod

uredi
Glavni članak: Raspad Jugoslavije

U intervalu između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na Četrnaestom kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruženja i pokreti. U SR Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ozbiljno pripremanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista Bosne i Hercegovine vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Već u proljeće 1990. počele su nastajati prve političke stranke na nacionalnoj osnovi: 26. maja 1990. Stranke demokratske akcije (SDA), 12. jula 1990. Srpske demokratske stranke (SDS) i 18. augusta 1990. Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Osim ovih stranaka, pojavile su se i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija (SK BiH pod novim imenom), Demokratski socijalistički savez BiH i Savez reformskih snaga. Uvođenje višestranačkog političkog sistema u SR Bosni i Hercegovini i održavanje višestranačkih izbora stvorene su usvajanjem amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u julu 1990. Zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, a zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavog poretka. Također, utvrđeno je da građani na osnovu općeg i jednakog biračkog prava, neposrednim i tajnim glasanjem biraju predstavnike u skupštine društveno-političkih zajednica na mandat od četiri godine.[5]

Prvi višestranački opći i lokalni izbori, održani 18. novembra 1990, raspisani su na osnovu Odluke predsjednika Skupštine SRBiH istovremeno za članove Predsjedništva, Skupštinu SRBiH, skupštine 109 općina i Skupštine grada Sarajeva. Pri registraciji birača primijenjena je pasivna registracija na nivou općine, na osnovu podataka koje su građani prijavljivali prilikom prijave stalnog mjesta boravka. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega 100.432 na privremenom radu u inozemstvu. Da bi bili legitimni, bilo je potrebno da na izbore izađe više od 50% birača upisanih u opće biračke spiskove.[5]

Za izbor članova Predsjedništva SRBiH bile su formirane četiri kandidatske liste (štampane kao dijelovi glasačkog lista) na kojima su bili kandidati: Muslimani[a], Srbi, Hrvati i Ostali, koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima i narodnostima. Za članove Predsjedništva izabrani su oni koji su dobili relativnu većinu iz svakog naroda. Predsjednik Predsjedništva SRBiH postao je Alija Izetbegović. Izbor 240 poslanika u dva doma Skupštine morao je odražavati zastupljenost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini prema popisu iz 1981, uz dozvoljeno odstupanje +/-15%. Na izbore je od 43 registrirane stranke izašlo, samostalno ili u koalicijama, njih 15. Uvjerljivom većinom pobijedile su SDA, SDS i HDZ BiH sa 84% poslaničkih mandata u skupštini, 75,5% delegatskih mandata u općinskim skupštinama, te 60,83% delegatskih mandata u Skupštini grada Sarajeva. Za predsjednika Skupštine SRBiH izabran je Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Jure Pelivan.[5]

Na osnovu izbornih rezultata, stvorena je koalicija tri političke stranke s nacionalnim predznakom na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, već na prvim sjednicama jasno su se pokazale duboke razlike u rješavanju otvorenih pitanja. Njihovi politički interesi bili su dijametralno suprotni, prije svega u vezi s najvažnijim pitanjima suverenosti državne vlasti.[5]

Predratni period

uredi
Glavni članci: Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji i Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Nakon izbora 1990, otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Republike Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme raspada Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Republici Bosni i Hercegovini, prva ratna dešavanja koja su se već uveliko događala u Hrvatskoj prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u septembru 1991. napadnuto od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bilo je selo Ravno na krajnjem jugu Hercegovine.[5]

 
Izgled glasačkog listića za referendum o nezavisnosti.

U političkom životu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pojavila se ideja o ponovnom uspostavljanju nezavisnosti. Nastojanja u tom pravcu samo su se pojačala nakon što su tri jugoslavenske republike (Slovenija, Hrvatska i Makedonija) učinile konkretne korake, te se nametnulo jednostavno pitanje, da li će Republika iskoristiti svoje pravo na samoopredjeljenje (prema Ustavu SFRJ iz 1974) ili će ostati u tzv. krnjoj Jugoslaviji, što je po mnogima bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju. Nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. juna proglasile nezavisnost,[6] a potom i prekinule sve državne veze sa ostatkom SFRJ, Skupština SR Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. usvaja Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine.[7] Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor o budućnosti Jugoslavije.

Raspad Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, blizu Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ova skupština je 9. januara 1992. usvojila i Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ime je 12. augusta iste godine promijenjenila u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je prerasla Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu 28. augusta 1993.[5]

Krajem 1991. odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Mirovne konferencije o Jugoslaviji, održane 5. novembra 1991. godine u Den Haagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu), a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991, s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. apliciraju za nezavisan državni status.[6] Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom.[8][9] U skladu s tim, Skupština SR Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu.[5]

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Od ukupnog broja glasača (3.253.847) na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana sa pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo "za". Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.[5]

Ratni period

uredi
Glavni članci: Rat u Bosni i Hercegovini i Bošnjačko-hrvatski sukob

Prvi sukobi

uredi
 
Teritorijalne promjene od januara 1993. do maja 1995. Također prikazuje i područja zajedničke kontrole HVO-a i ARBiH prije početka sukoba.

Veliki broj srpskih ofanziva je počeo u martu 1992. u istočnoj i sjevernoj Bosni. Prateći napeti period eskalirajućih tenzija i mjestimične vojne incidente, otvoreno ratovanje u Sarajevu je počelo 6. aprila.[10] Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine je značilo da se Jugoslavenska narodna armija (JNA) mora povući sa teritorije države, iako su se njeni srpski članovi pridružili Vojsci Republike Srpske (VRS). Naoružana i opremljena iz zaliha JNA, te podržana od paravojnih organizacija iz BiH i Srbije, Vojska Republike Srpske je 1992. uspjela zauzeti većinu teritorije naseljenom Srbima.[10] Godine 1993, kada je bošnjačko-hrvatski sukob započeo između vlade u Sarajevu i samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, oko 70% teritorije države je bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske.[11]

Zategnuti odnosi doveli su do brojnih lokalnih sukoba manjih razmjera krajem oktobra 1992. Ovi sukobi su uglavnom započinjali kako bi se zadobila kontrola nad vojnim zalihama, ključnim objektima i komunikacionim linijama, ili da bi se testirala sposobnost druge strane.[12] Prvi od njih bio je oružani sukob u Novom Travniku 18. oktobra. Počelo je kao spor oko benzinske pumpe koju su dijelile obje vojske. Verbalni sukob je prerastao u oružani u kojem je poginuo vojnik Armije Republike BiH. Ubrzo su izbile borbe u cijelom gradu. I ARBiH i Hrvatsko vijeće odbrane mobilisale su svoje jedinice na tom području i postavile blokade na putevima. Sukobi manjeg obima brzo su se širili u regionu.[12][13] Situacija se pogoršala 20. oktobra nakon što je ubijen zapovjednik HVO-a Ivica Stojak iz Travnika, [12] za što je HVO optužio 7. muslimansku vitešku brigadu. [14]

Dvije vojske su se međusobno sukobljavale na putu snabdevanja Jajcem 21. oktobra,[15] kao rezultat blokade puta kod Ahmića postavljene prethodnog dana po nalogu "Koordinacionog odbora za zaštitu Muslimana", a ne ARBiH komande. Snage ARBiH na blokadi puta odbile su pustiti HVO da prođe prema Jajcu, a sukob koji je uslijedio rezultirao je jednim ubijenim vojnikom ARBiH. Dva dana kasnije blokada je uklonjena.[12] Idućeg dana došlo je do novog okršaja u općini Vitez.[15] Ovi sukobi su trajali nekoliko dana sve dok Zaštitne snage Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) nisu pregovarale o prekidu vatre.[12]

Dana 23. oktobra izbio je još jedan sukob, ovoga puta u Prozoru, gradu u sjevernoj Hercegovini, u općini s oko 12.000 Hrvata i 7.000 Muslimana. Međutim, tačne okolnosti koje su izazvale izbijanje nisu poznate.[15] Veći dio Prozora ubrzo je bio pod kontrolom HVO-a, osim istočnih dijelova općine.[13] HVO je doveo pojačanje iz Tomislavgrada koje je pružilo artiljerijsku podršku.[15] Do 25. oktobra preuzeli su punu kontrolu nad općinom Prozor. Mnogi Muslimani su pobjegli iz Prozora kada su borbe počele, ali su se postepeno vraćali nekoliko dana ili sedmica nakon što su borbe prestale.[16] Nakon bitke mnoge muslimanske kuće su spaljene. Prema izvještaju HVO-a nakon bitke, HVO je imao 5 poginulih i 18 ranjenih vojnika. Prvi izvještaji Općinske odbrane ARBiH su ukazivali da je ubijeno nekoliko stotina Muslimana, ali kasniji izvještaji ARBiH u novembru 1992. pokazuju da je ubijeno jedanaest vojnika i tri civila. U drugom izvještaju ARBiH, pripremljenom u martu 1993, revidirane su brojke u kojima se navodi da je ubijeno osam civila i tri vojnika ARBiH, dok je 13 vojnika i 10 civila ranjeno.[13]

Dana 29. oktobra, Vojska Republike Srpske je zauzela Jajce zbog nesposobnosti snaga ARBiH i HVO-a da izgrade kooperativnu odbranu.[17] VRS je imala prednost u veličini vojnika i vatrenoj moći, štabnom radu, a svojim planiranjem bila je znatno superiornija u odnosu na branioce Jajca.[15] Izbjeglice hrvatske nacionalnosti iz Jajca pobjegle su u Hercegovinu i Hrvatsku, dok je oko 20.000 muslimanskih izbjeglica ostalo u Travniku, Novom Travniku, Vitezu, Busovači i selima kod Zenice.[12]

Do novembra 1992. HVO je kontrolirao oko 20% Republike Bosne i Hercegovine.[18] Do decembra 1992. veći dio srednje Bosne je bio pod kontrolom Herceg-Bosne.[19] Bosanskohercegovačke vlasti zabranile su Hrvatima da napuste gradove poput Bugojna i Zenice, a povremeno su organizirali razmjenu lokalnih Hrvata za Muslimane.[20] Dana 18. decembra, HVO je preuzeo vlast u područjima koja je kontrolirao: raspustio je zakonite skupštine općina, smijenio načelnike i članove lokalnih vlasti koji su bili protiv sukoba s Muslimanima i razoružao preostale muslimanske vojnike osim onih u Posavini.[21]

Izbijanje sukoba

uredi

Uprkos oktobarskom obračunu u Travniku i Prozoru, i sa obje strane koja je okrivljavala drugu za pad Jajca, nije bilo sukoba većih razmjera, a opći vojni savez je i dalje bio na snazi.[22] Period rastućih tenzija, praćen padom Jajca, dostigao je vrhunac početkom 1993. u srednjoj Bosni.[23] HVO i ARBiH sukobili su se 11. januara u Gornjem Vakufu, gradu u kojem je živjelo oko 10.000 Hrvata i 14.000 Bošnjaka, uz oprečne izvještaje o tome kako su borbe počele i šta ih je izazvalo. HVO je imao oko 300 snaga u gradu i 2.000 u okolini, dok je ARBiH rasporedila nekoliko brigada svog 3. korpusa. Uspostavljena je linija fronta kroz centar grada. Artiljerija HVO-a pucala je sa položaja na brdima na jugoistoku na snage ARBiH u Gornjem Vakufu nakon što su odbijeni njihovi zahtjevi za predaju. Borbe su se vodile iu obližnjim selima, posebno u Duši gdje je od artiljerijske granate HVO-a poginulo 7 civila, među kojima troje djece. Ubrzo je dogovoren privremeni prekid vatre.[15][12]

Kako se situacija smirivala u Gornjem Vakufu, sukob je eskalirao u Busovači, vojnom stožeru HVO-a u srednjoj Bosni.[24] Dana 24. januara 1993. godine, ARBiH je upala iz zasjede i ubila dva vojnika HVO-a izvan grada u selu Kaćuni.[15] Dana 26. januara, ARBiH je pogubila šest Hrvata i jednog srpskog civila u selu Dusina kod Zenice, sjeverno od Busovače.[25] Sljedećeg dana snage HVO-a blokirale su sve puteve u srednjoj Bosni i tako zaustavile transport oružja u ARBiH. Nastavljene su intenzivne borbe na području Busovače, gdje je HVO napao dio grada Kadića Strana, u kojem su protjerani ili ubijeni brojni bošnjački civili,[26] sve do potpisanog primirja 30. januara.[15]

HVO je u svojoj Operativnoj zoni "Središnja Bosna" imao 8.750 ljudi. Treći korpus ARBiH, koji je bio baziran u srednjoj Bosni, izvijestio je da je u tom periodu imao otprilike 26.000 oficira i ljudi.[12] Odnos 3:1 u srednjoj Bosni bio je rezultat ekspanzije bošnjačkih snaga tokom 1993, što se ogledalo u povećanom transferu oružja, prilivu izbjeglica iz Jajca, vojno sposobnih izbjeglica iz istočne Bosne i dolasku mudžahedina iz inostranstva.[23][12] Početkom 1993. ARBiH je također imala prednost u naoružanju u odnosu na HVO središnju Bosnu.[12] Time je ARBiH po prvi put omogućila ofanzivnu akciju velikih razmjera.[12] Povećanje relativne moći bošnjačke strane dovelo je do promjene odnosa između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni.[23] Uprkos rastućim tenzijama, transfer oružja iz Hrvatske u BiH nastavljen je tokom marta i aprila.[14]

Mirovni planovi

uredi
Glavni članak: Mirovni planovi prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini

Prije Vašingtonskog sporazuma, koji je okončao bošnjačko-hrvatski sukob, i Dejtonskog sporazuma, koji je okončao rat u BiH, bilo je nekoliko neuspjelih mirovnih planova za prekid rata. Prvi od njih bio je Vance–Owenov plan. Početkom januara 1993. specijalni izaslanik UN-a Cyrus Vance i predstavnik EK Lord Owen započeli su pregovore o mirovnom prijedlogu sa liderima zaraćenih strana u BiH. Prijedlog, koji je postao poznat kao "Vance-Owenov mirovni plan", uključivao je podjelu BiH na deset poluautonomnih kantona i dobio je podršku UN-a.[24][15] Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić potpisao je plan 30. aprila. Međutim, Narodna skupština Republike Srpske ga je odbacila 6. maja,[27][28] te isti uputila na referendum.[29] Plan je odbacilo 96,79% birača, [30] iako su posrednici referendum nazvali "prevarom". [27] Lord Owen je 18. juna izjavio da je plan "mrtav".

Krajem jula predstavnici tri zaraćene strane ušli su u novu rundu pregovora. Dana 20. augusta, posrednici UN-a Thorvald Stoltenberg i David Owen predstavili su mapu koja će podijeliti Bosnu i Hercegovinu u zajednicu triju etničkih republika,[14] u kojoj će srpskoj strani biti dato 53% teritorije Bosne i Hercegovine, bošnjačkoj 30%, a hrvatskoj preostalih 17%. U Grudama je 28. augusta, u skladu sa Owen–Stoltenbergov mirovnim planom, proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna kao „Republika Hrvata u Bosni i Hercegovini“.[31][24] Dana 29. augusta 1993. bošnjačka strana je odbacila plan.[32]

Kasnije, između februara i oktobra 1994, Kontakt grupa (SAD, Rusija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka) ostvarila je stalan napredak ka sporazumnom rješavanju rata u Bosni i Hercegovini. To je bilo poznato kao plan Kontakt grupe, a na srpsku stranu izvršen je jak pritisak da prihvate plan, kada je Savezna Republika Jugoslavija uvela embargo na rijeku Drinu. On je također odbijen na referendumu održanom 28. augusta 1994.[33][34]

Plan bi dao 49% Bosne i Hercegovine Republici Srpskoj, oko trećinu manje nego što su imali pod kontrolom u to vrijeme,[35] međutim odbilo ga je 96,65% birača.[36] Nakon referenduma, tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić rekao je "Tražit ćemo još jednu kartu... Očekujemo novu konferenciju, nove mirovne pregovore."[35] Međutim, Kontakt grupa je referendum nazvala prevarom.[35]

Potpisivanje sporazuma

uredi

"HVO je eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna, završen citat, znači kompletna jedna provincija ili kanton po Vens Ovenovom planu sa sjedištem u Travniku."

Rasim Delić, General Armije Republike BiH, u februaru 1994.[37]

Počevši od 1994, HVO je bio u defanzivnoj pat poziciji protiv progresivno organizovanije ARBiH.[38] U januaru 1994. Izetbegović je Tuđmanu dostavio dva različita plana podjele Bosne i Hercegovine i oba su odbijena.[39] Istog mjeseca, Tuđman je u govoru zaprijetio da će poslati još vojnika Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu da podrže HVO.[40] Do februara 1994, generalni sekretar UN-a je izvijestio da se u Bosni i Hercegovini nalazi između 3.000 i 5.000 hrvatskih redovnih vojnika, a Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je Hrvatsku, upozoravajući da će, ako ne okonča "sve oblike miješanja", doći do poduzete "ozbiljne mjere".[24][41]

 
 
Teritorije koje su držali ARBiH (zeleno) i HVO (plavo) prije i na kraju sukoba.

U februaru 1994. godine, Boban i tvrdolinijaši HVO-a su smijenjeni s vlasti,[24] dok su iz ARBiH smijenjeni "kriminalni elementi".[23] U Washingtonu su 26. februara počeli razgovori između čelnika bosanskohercegovačke vlade i Mate Granića, hrvatskog ministra vanjskih poslova, kako bi razgovarali o mogućnostima trajnog prekida vatre i konfederacije bošnjačkih i hrvatskih regija.[42] Pod snažnim američkim pritiskom[24], u Washingtonu je 1. marta postignut privremeni sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji. 18. marta, na svečanosti koju je priredio američki predsjednik Bill Clinton, predsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić i predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su mirovni sporazum. Sporazum su u Beču također potpisali i predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović i Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, čime je faktički okončan sukob.[42] Prema sporazumu, zajednička teritorija koju su držale hrvatske i bosanskohercegovačke vladine snage podijeljena je na deset autonomnih kantona. Prema Tuđmanu, hrvatska podrška je došla samo pod uvjetom američkog osiguranja teritorijalnog integriteta Hrvatske, međunarodnog zajma za obnovu, članstva u NATO-ovom programu Partnerstvo za mir i članstva u Vijeću Evrope. Prema pisanju zapadnih medija, Tuđman je primio intenzivan američki pritisak, uključujući prijetnju sankcijama i izolacijom.[43]

Na kraju rata, HVO je držao oko 13% teritorije Bosne i Hercegovine, dok je teritorija koju je držala ARBiH procijenjena na 21% teritorije zemlje.[44] HVO je kontrolirao oko 16% prije sukoba.[44] U toku sukoba, ARBiH je od HVO-a zauzela oko 4% teritorije Bosne i Hercegovine, uglavnom u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. HVO je od ARBiH zauzeo oko 1% Bosne i Hercegovine.[44]

Nakon prestanka neprijateljstava između Hrvata i Bošnjaka, krajem 1994. HV je intervenirala u Bosni i Hercegovini protiv VRS-a od 1. do 3. novembra, u operaciji Cincar kod Kupresa,[15] i od 29. novembra do 24. decembra u Operaciji Zima '94, kod Dinare i Livna. Ove operacije su poduzete da se odvrati od opsade bihaćke regije i da se sa sjevera približi glavnom gradu Republike Srpske Krajine - Kninu, izolujući ga sa tri strane.[15] Do 1995. odnos snaga se značajno promijenio. Srpske snage su u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bile sposobne ubaciti oko 130.000 vojnika, dok su ARBiH, HV i HVO zajedno imali oko 250.000 vojnika i 570 tenkova.[18]

Posljedice

uredi

U novembru 1995. Dejtonski sporazum potpisali su predsjednici Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Srbije kojim je okončan rat u Bosni. Federacija Bosne i Hercegovine je definirana kao jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine i činila je 51% teritorije. Republika Srpska je činila ostalih 49%. Međutim, bilo je problema sa njegovom implementacijom zbog različitog tumačenja sporazuma.[45] Vojska Federacije Bosne i Hercegovine je trebala biti stvorena spajanjem jedinica ARBiH i HVO-a, iako je taj proces bio uglavnom neefikasan.[46] Federacija je podijeljena na 10 kantona. U tri od njih Hrvati su bili većina, a u pet Bošnjaci. Dva kantona su bila etnički mješovita, a u općinama koje su bile podijeljene tokom rata ostale su paralelne lokalne uprave.[38] Povratak izbjeglica trebao je početi u tim kantonima.[38] Sporazumom je bilo predviđeno da se Herceg-Bosna ukine u roku od dvije sedmice.[47]

Federacija je prvobitno djelovala samo na papiru i nije funkcionirala kao radna vlada, uprkos pritiscima iz Washingtona i uz uvjeravanja predsjednika Tuđmana i Izetbegovića da će se hrvatski i bošnjački političari udružiti u novu vladu. Hrvatska Republika Herceg-Bosna formalno je ukinuta 17. decembra 1996. godine, ali je 27. januara 1997. uspostavljena nova Hrvatska zajednica Herceg-Bosna kao zamjena.[47] Hercegbosanske strukture su nastavile funkcionisati, a paralelna vlada je djelovala na proširenju nezavisnosti svojih finansijskih institucija. Čelnici HDZ-a su tvrdili da "hercegbosanska strana nije mogla prihvatiti zajednički finansijski sistem, jer takav sistem nije dozvoljavao Hrvatima u BiH da finansiraju vlastitu vojsku i da dugoročno ispunjavaju svoje društvene obaveze".[48] Paralelni herceg-bosanski budžetski sistemi prikupljaju prihode od kantona pod kontrolom Hrvata. Zavod za platni promet Herceg-Bosne kontroliše privrednu aktivnost Hrvata i postoje odvojena hrvatska javna komunalna preduzeća, socijalne službe, fondovi socijalnog osiguranja i uprave za šumarstvo. Održava se segregirani obrazovni sistem s herceg-bosanskim nastavnim planom i programom i udžbenicima iz Hrvatske.[48] Herceg-Bosna je nastavila primati finansijsku podršku Hrvatske, posebno Ministarstva odbrane. Penzioni i obrazovni sistemi i plaće hrvatskih političara i vojnih časnika subvencionira Vlada Hrvatske.[48] U izvještaju Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) dvije godine nakon završetka rata zaključeno je da je Herceg-Bosna postala "u svakom pogledu, od vojnih i sigurnosnih pitanja do poslovnih veza, dio Hrvatske".[49][43]

Tokom pregovora u Dejtonu dogovoreno je da se razmjene raseljenih lica izvrše u Jajcu, Stocu, Bugojnu i Travniku, ali su vlasti u sve četiri općine kočile taj proces.[38] Povratak hrvatskih izbjeglica u općinu Travnik opstruirali su lokalni zvaničnici. Tokom 1997. u selima oko Travnika ubijeno je pet povratnika. Kardinal Vinko Puljić rekao je da je vođena kampanja Vlade i medija da se Srbi i Hrvati osjećaju kao da ne pripadaju Bosni i Hercegovini.[50] Stranka demokratske akcije i njihovi članovi (SDA) opstruirali su povratak izbjeglica u Travnik, Bugojno i Gornji Vakuf.[38]

U februaru 1997, tokom praznika Kurban-Bajrama, u Mostaru se dogodio incident između hrvatskih policajaca i grupe od nekoliko stotina Bošnjaka koji su krenuli ka groblju u ulici Liska. Tokom marša došlo je do tuče i pucnjave u kojoj je jedan Bošnjak ubijen, a 24 su povrijeđena. Načelnik mostarske policije optužen je na Kanontalnom sudu u Mostaru zbog namjernog napada. Odbrana je tvrdila da je masa prvo na policiju gađala kamenjem i da je nekoliko policajaca zadobilo ubodne rane, a povorka nije bila unaprijed najavljena.[51][52]

U augustu 1997, bošnjačke povratnike u Jajce napali su gomile, uključujući miliciju HVO-a, na poticaj lokalnih političkih lidera, uključujući Darija Kordića, bivšeg potpredsjednika Herceg-Bosne. Pobjeglo je oko 500 Bošnjaka povratnika, podmetnut je požar u kućama, a jedan povratnik je poginuo.[38] Visoki predstavnik 1998. smijenio je HDZ-ove tvrdolinijaše na funkcijama u Drvaru i Stocu koji su kočili povratak izbjeglica.[48]

Dejtonski sporazum zahtijevao je odlazak svih stranih boraca iz Bosne i Hercegovine.[53] Izetbegović je 1995. godine pozvao džihadiste da napuste zemlju, što je dovelo do njegove osude od strane drugih islamista.[54] Francuski i britanski vojni obavještajci procjenjuju da je u BiH krajem 1995. ostalo čak 2.000 mudžahedina, dok su neke diplomate kazale da ih je ostalo duplo više. Dana 16. decembra došlo je do sukoba između mudžahedina i hrvatske policije na barikadi u blizini Žepča. U pucnjavi je ubijeno pet mudžahedina, a ranjena su dva hrvatska policajca.[53] Godine 1996. SAD su izvršile pritisak na bošnjačko rukovodstvo da zatvori preostale veze sa islamističkim grupama i smijeni Hasana Čengića, koji je bio uključen u isporuku iranskog oružja u zemlju, sa mjesta zamjenika ministra odbrane. [55] Vijeće ministara BiH je 2007. oduzelo državljanstvo stotinama bivših mudžahedina.[56]

Dejtonski sporazum također nije dao Hrvatima teritorijalnu jedinicu kojom bi mogli autonomno upravljati, a unutar Federacije BiH često su bili preglasani.[57] Po njihovom mišljenju, institucionalna struktura stvorena dejtonom ih je marginalizirala.[57] Oni su pozvali na stvaranje trećeg entiteta koji bi imao hrvatsku većinu, što je tadašnji visoki predstavnik Carlos Westendorp nazvao "neprihvatljivim" 1999.[58]

Britanska televizija Channel 4 je 2000. emitovala prilog o snimcima Franje Tuđmana u kojima je navodno govorio o podjeli Bosne i Hercegovine sa Srbima nakon Dejtonskog sporazuma. Tvrdili su da im je tadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić dao uvid u 17.000 transkripata.[59] Mesić i njegov Ured negirali su da su dali bilo kakve transkripte britanskim novinarima i nazvali izvještaj "senzacionalističkom pričom koja nema veze s istinom". [60]

Također pogledajte

uredi

Napomene

uredi
  1. ^ Modalitet Bošnjaci zamijenio je modalitet Muslimani tek nakon Prvog bošnjačkog sabora održanom 27. i 28. septembra 1993, a u Ustavu Republike BiH tek 4. aprila 1994.

Fusnote

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Vašingtonski sporazum
  1. ^ Bethlehem, Daniel L.; Weller, Marc (1997). The 'Yugoslav' Crisis in International Law. Cambridge International Documents Series. 5. Cambridge University Press. str. liiv. ISBN 978-0-521-46304-1.
  2. ^ "Washington Agreement" (PDF).
  3. ^ "Bosnia and Herzegovina". European Commissions. str. 1. Arhivirano s originala, 2022-10-01. Pristupljeno 2022-10-01.
  4. ^ Lester H. Brune (2003). Chronological History of U.S. Foreign Relations Volume III 1989–2000. Routledge. str. 1247–1248. Pristupljeno 19. 2. 2013.
  5. ^ a b c d e f g h "Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u uslovima političkog pluralizma (1990.–1995.)". www.parlament.ba. Pristupljeno 20. 1. 2024.
  6. ^ a b "Priznanje država:Raspad Jugoslavije i SSSR-a" (PDF). web.archive.org. Arhivirano s originala 21. 4. 2012. Pristupljeno 22. 5. 2018.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  7. ^ Lukić, Reneo (1996). Evropa od Balkana do Urala:Dezintegracija Jugoslavije i SSSR-a. Oxford: Oxford University Press. str. 204. ISBN 978-0-19-829200-5.
  8. ^ Walling 2013, str. 93.
  9. ^ Burg i Shoup 2000, str. 96.
  10. ^ a b Malcolm, Noel (1994). Bosnia A Short History. New York University Press. ISBN 0-8147-5520-8.
  11. ^ Riedlmayer, Andras (1993). A Brief History of Bosnia-Herzegovina Arhivirano 18. 6. 2006. na Wayback Machine. The Bosnian Manuscript Ingathering Project.
  12. ^ a b c d e f g h i j k Shrader 2003.
  13. ^ a b c Marijan 2006.
  14. ^ a b c Marijan 2004.
  15. ^ a b c d e f g h i j k CIA 2002.
  16. ^ Prlic et al. judgement vol.2 2013.
  17. ^ Hoare 2010.
  18. ^ a b Ramet 2006.
  19. ^ Kordić & Čerkez Judgement 2001.
  20. ^ Mazowiecki, Tadeusz (17 November 1993). "Fifth periodic report on the situation of human rights in the territory of the former Yugoslavia". United Nations – Commission on Human Rights. Arhivirano s originala, November 4, 2013.
  21. ^ Magaš i Žanić 2001.
  22. ^ Malcolm 1995.
  23. ^ a b c d Christia 2012.
  24. ^ a b c d e f Tanner 2001.
  25. ^ Hadzihasanovic & Kubura Judgement Summary 2006.
  26. ^ Kordić & Čerkez Appeals Judgement Summary 2004.
  27. ^ a b "Minorities at Risk Project, Chronology for Serbs in Bosnia, 2004". Refworld (jezik: engleski). Minorities at Risk Project. Pristupljeno 20 February 2017.
  28. ^ Myers i 06 May 1993.
  29. ^ Bosnian Serbs Spurn Un Pact, Set Referendum Chicago Trubune, 6 May 1993
  30. ^ Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 16. Mai 1993 : Vance-Owen-Friedensplan Direct Democracy
  31. ^ Klemenčić, Pratt i Schofield 1994.
  32. ^ "The vain attempts of the European Community to mediate in Yugoslavia" (PDF). cvce.eu. 8 July 2016. str. 3.
  33. ^ Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 28. August 1994 : Teilungsplan der internationalen Kontaktgruppe Direct Democracy
  34. ^ Klemencic, Matjaz. "The International Community and the FRY/Belligerents III". The Slovenian.
  35. ^ a b c Bosnian Serbs, in Referendum, Reject Peace Plan New York Times, 30 August 1994
  36. ^ ch, Beat Müller, beat (at-sign) sudd (dot). "Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 28. August 1994 : Teilungsplan der internationalen Kontaktgruppe -- [in German]". www.sudd.ch (jezik: engleski). Pristupljeno 2. 11. 2022.
  37. ^ Marijan 2004, str. 266.
  38. ^ a b c d e f Toal i Dahlman 2011.
  39. ^ Ramet 2010.
  40. ^ Williams i 15 January 1994.
  41. ^ Lewis i 4 February 1994.
  42. ^ a b Bethlehem i Weller 1997. harv error: multiple targets (2×): CITEREFBethlehemWeller1997 (help)
  43. ^ a b Burg i Shoup 1999.
  44. ^ a b c Mrduljaš 2009.
  45. ^ Goldstein 1999.
  46. ^ Schindler 2007.
  47. ^ a b Gosztonyi 2003.
  48. ^ a b c d ESI i 14 October 1999.
  49. ^ Moore 2013.
  50. ^ Hedges i 16 November 1997.
  51. ^ "Nastavljeno suđenje Maki Radiću i drugima". bljesak.info. 1 October 2012. Arhivirano s originala, 10 April 2017. Pristupljeno 9 April 2017.
  52. ^ "Suđenje Marku Radiću i ostalima, u predmetu Liska park". bljesak.info. 27 March 2012. Arhivirano s originala, 10 April 2017. Pristupljeno 9 April 2017.
  53. ^ a b O'Connor i 16 December 1995.
  54. ^ Farmer 2010.
  55. ^ Takeyh i Gvosdev 2004.
  56. ^ Bosnia Revokes Citizenship Of 100s of Its Jihadists Error in Webarchive template: Empty url., balkanpeace.org; accessed 23 November 2015
  57. ^ a b Coakley 2013.
  58. ^ Chicago Tribune i 02 June 1999.
  59. ^ Lashmar et al.
  60. ^ Lušić i 3 November 2000.

Reference

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Vašingtonski_sporazum&oldid=3674311"