Hercegovci je regionalna odrednica za stanovnike Hercegovine, historijske i geografske regije u južnom dijelu Bosne i Hercegovine. Budući da se pojam Hercegovci odnosi na regionalnu pripadnost, isključena je svaka daljnja vjerska ili nacionalna kategorizacija.[1][2] Hercegovina je historijska regija u Bosni i Hercegovini koja se prije nazivala Humska zemlja, Zahumlje ili Hum.[3] Kao historijski i geografski pojam prvi put pod tim imenom pojavljuje se 1454. u pismu bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića.[4]

Hercegovka napaja konje, slika Jaroslava Čermáka (1878)

Već od 1474. Bosanci i Hercegovci počinju izbijati na vidjelo kao visoki vojnički i civilni dostojanstvenici. Tako je u periodu 1544–1612. na velikoj vezirskoj stolici sjedilo devet što Bosanaca što Hercegovaca, a osim toga bilo je pet zamjenika velikih vezira, više vezira i veći broj begler-begova i begova.[5]

Nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878, ubrzo je zavela i obavezan vojni rok, koji je važio i za bosanske i za hercegovačke regrute. U početku su ga služili u samoj Bosni i Hercegovini da bi 1889. bilo odlučeno da se bosanskohercegovačke trupe premjeste u Monarhiju.[6]

Kako navodi Vjekoslav Klaić, pisac historije Bosne, Hercegovci su žestoke, prkosne ćudi, za razliku od Bosanaca, koji su većinom mirne, flegmatičke ćudi.[7] Kad je riječ o njihovom jeziku, neosporivo je da je on oduvijek nazivan bosanskim, a u zapisniku sjednice Gradskog vijeća sazvane u Mostaru 12. januara 1895. to je samo formalno potvrđeno.[8]

Hercegovci se u ovom slučaju pojavljuju kao zbirna imenica u množini i muškom rodu kao oznaka za grupu ljudi iz Hercegovine (ili samo muškog roda ili i muškog i ženskog roda). Istovjetni pojam u jednini glasi Hercegovac, a označava muškarca iz Hercegovine, dok je jednina ženskog roda Hercegovka, i označava ženu iz Hercegovine. Zbirna imenica za dvije ili više pripadnica ženskog roda iz Hercegovine je Hercegovke.

Također pogledajte

Reference

  1. ^ Upor. Alija Isaković, O "nacionaliziranju" muslimana. 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Globus, Zagreb, 1990, str. 28.
  2. ^ Upor. Dževad Jahić, Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, knj. II, "Ljiljan", Sarajevo, 1990, str. 46.
  3. ^ Dov Ronen, The challenge of ethnic conflict, democracy and self-determination in Central Europe, Frank Cass, London itd. 1997. str. 9-10.
  4. ^ Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Starija književnost, knj. I, "Alef", Sarajevo, 1998. Priredili Enes i Esad Duraković i Fehim Nametak, str. 721.
  5. ^ David Bogdanović, Pregled književnosti hrvatske i srpske. Hrvatska i srpska književnost od najstarijih vremena do narodnogo preporoda, knj. I. [3. izdanje], vlastito izdanje, Zagreb, 1932, str. 387.
  6. ^ Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, samostalno autorsko izdanje, Sarajevo, 1999, str. 283.
  7. ^ Vjekoslav Klaić, Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine, Naklada Matice Hrvatske, Zagreb, 1878, str. 81.
  8. ^ Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Islamska zajednica, Zagreb, 1990, str. 26.