Historija Bosne i Hercegovine

Historija Bosne i Hercegovine obuhvata dešavanja na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine kroz historiju, od najranijih perioda do savremenog doba. Historijski gledano, Bosna i Hercegovina je jedna od država Evrope, s gotovo neprekinutom historijom kao geopolitička cjelina od Srednjeg vijeka do danas. Između 1180. i 1463. bila je nezavisna kraljevina, od 1580. do 1878. ejalet u Osmanskom Carstvu, od 1878. do 1918. u sastavu Austro-Ugarske, a od 1945. do 1992. federalna republika SFRJ.

Nema jedinstvenog mišljenja o tome kako je nastalo ime Bosna. Od strane starijih pisaca, ime zemlje, kao i rijeke, dovođeno je u vezu sa tračkim plemenom Besa. Nauka je kasnije potvrdila da navedeno pleme nije ostavilo nikakve tragove na teritoriji Bosne pa se ne može ni povezivati sa njenim imenom. Prema nekim piscima, ime se može dovesti u vezu sa latinskom rječju bosina što znači granica. Riječ je u spomenutom obliku bila sačuvana u govoru Franaka, koji su u VIII stoljeću na području Bosne bili graničari prema Bizantu.^[1]

Prahistorijsko doba

Paleolit

Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e.

Neolit

Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija do sada poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jeste Starčevačka kultura, zastupljena lokalitetom Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornja Tuzla. Kasnije će Kakanjska kultura dosta utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najznačajnije neolitske kulture u Bosni i Hercegovini.^[2]

Butmirska kultura je kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog Kamenog doba. Pretpostavlja se da je naselje bilo naseljeno od 5500. do 4500. godine p. n. e, a otkriveno je 1893. Posebna specifičnost ove kulture je umjetnički stil u oblikovanju i ukrašavanju grnčarije. Istovremeno sa Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka kultura.

Eneolit

Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i južnobosanskim. Nalazišta su: Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Donje Moštre (Visoko) i Varvara kod Rame.

Bronzano i željezno doba (Ilirsko doba)

Tokom Bronzanog doba, neolitsko stanovništvo su postepeno zamijenili predstavnici nekoliko kulturoloških grupa kao što su Glasinačka i Srednjobosanska grupa, od kojih će se formirati Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Nekoliko ilirskih plemena je u to vrijeme nastanjivalo područje današnje Bosne i Hercegovine, a najvažniji su bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), koji su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desidijati.

Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i područja zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme za koje se vezuje kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.

Druga poznatija ilirska plemena koje treba pomenuti su: Japodi, Mezeji i Daorsi. Seobe Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile Autarijate sa njihove teritorije. Neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. p. n. e. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. p. n. e, Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, desile su se brojne bune i ustanci Ilira koji su ili pod rimskom upravom. Jedan takav ustanak je podignut i 6. godine, u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine. u tako da, za vrijeme cara Tiberija sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

U primorju i uz donji tok rijeke Neretve pa sve do bokokotorskog zaliva, živjeli su Ardijejci i Plereji, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja.^[3] Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom^[4].

Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e – 24. n. e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan). Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski historičari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrije II, makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg.

Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda.

Rimsko doba

Mogorjelo

Godine 9, nakon posljednje ilirske pobune protiv Rimljana našla se Bosna i Hercegovina u Rimskom Carstvu kao rimska provincija naziva Ilirik. Nakon podjele Ilirika, Bosna i Hercegovina se nalazila u dvije provincije, Dalmacija i Panonija. Rimski naseljenici, vojnici i trgovci, osnovali su nekoliko gradova (Delminium, Salvium, Diluntum, Domavia, Malvesiatium, Aquae S, Bona), i veliki broj putnih stanica uz ceste, u području što je danas Bosna i Hercegovina. Hrišćanstvo je već bilo prisutno krajem 1. vijeka. Događaji od 337. do 395. doveli su do podjele Rimskog carstva, a provincije Dalmacija i Panonija uključene su u Zapadno Rimsko Carstvo. Opadanjem Rimskog Carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju, kada je i dio današnje Bosne i Hercegovine bio u sastavu Gotskog kraljevstva. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizantijskog Carstva u Gotskom ratu (535-553). Otad će Bosna dugo biti u sastavu Bizantijskog Carstva.

Upadi Slavena

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz česte pokolje lokalnog stanovništva poput pokolja više od 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. u Draču. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko nemilosrdna da je lokalno stanovništvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da poštede živote stanovništva. Rimski historičar Prokopije u zapisima iz 550. označio je Slavene kao neviđene divljake i najveću opasnost po civilizaciju, dajući precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje više od 4 miliona ljudi ili većina tadašnjeg stanovništva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije.

U 10. vijeku bizantijski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istočnim izvorima bio i historičar, na području Hercegovine bilježi tri ranosrednjovjekovne kneževine: Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vičević (910–950). Kasnije Zahumlje, navodno, potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Krešimira.

Srednjovjekovna Bosna

Prvobitna Bosna

Nakon propasti prvog avarskog kaganata, uzrokovanog porazom 626. u Carigradu, Avari su prisiljeni napustiti Balkansko poluostrvo i teritorije pod nominalnim vlašću Bizantije. Od tog trenutka počinje stapanje kulturnih, etničkih i političkih jedinica u nova jezgra poznata u istoriji pod imenom sklavinije. U tom procesu sudjeluju novopridošli Slaveni i starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Prevagu su odnijeli Slaveni, nametnuli svoj jezik i postali vladajući društveni sloj. Bosna u ranom srednjem vijeku (također poznata i kao Gornja Bosna, Srednja Bosna, ili Stara Bosna) bila je cjelina koja se prvobitno nalazila u gornjim predjelima doline rijeke Bosne.

Bosanska banovina

Grb Bosanske banovine

Sa utjecajem vanjske političke situacije (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani na osnovu ratnih zasluga, pod uslovom da po potrebi vrše vojnu službu.

Doba bana Kulina

Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pomaganje u ratovima, Kulin ban 1189. sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Vrijeme Kulina označilo je potpadanje pod utjecaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka počinju optužbe da Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod. Uviđajući kakva opasnost prijeti Bosni, Kulin ban u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. javno prihvata učenje Crkve kakvo propovijeda Rim.

Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

Dinastija Kotromanića

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moćan hrvatski feudalac Pavao Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proširio i na veći dio Bosne. Sin Pavla Šubića, Mladen, naslijedio je očeve titule i teritorije, te se starao i o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. 1322. Stjepan II napušta staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemića. Uz njihovu pomoć protjerao je porodicu Šubića, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353-91). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog, 1377, Bosnom vladaju kraljevi.

Bosansko kraljevstvo

Tragovi vremena iz stare Bosne, stećak Radimlja

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i u tome ubrzo definitivno sprječava i već 1322. izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Teritorijalno širenje Bosne

Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli.

Povelja kralja Tvrtka izdata u Moštrima kod Visokog

Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do današnje Rumunije, tako da već 1385. Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo četiru bila na teritoriji Bosne. Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I, tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više evropske politike.

Smrt Stjepana II Kotromanića, detalj škrinje u crkvi Sv.Šimuna, Zadar

Te iste 1353. Ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I Kotromanić koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na čelu s kraljem Ludovikom I pokušava iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon što je zahvaljujući uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke kotorske.

Tvrtko I Kotromanić, prvi kralj Srblja, Bosne i Primorja

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Srblja, Bosne i Primorja 1377. najvjerovatnije u manastiru Mileševa kod Prijepolja. Po smrti ugarskog kralja 1382. izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386, te u ljeto 1388. kod Bileće, kada na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. ponovo nastupa nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavađa bosansko plemstvo. Ovo rezultira čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Politička nestabilnost i napadi Osmanlija

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. Godine 1394. nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. Godine 1404. bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II, inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na Doboru 1408. pobije gotovo cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica među kojima sve generale i admirale. Bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć da ovaj ponovo uspostavi svoju vlast 1409. Godine 1414. na geopolitičkoj sceni pojavljuje se Osmansko Carstvo. Ono podržava probizantsko bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog Carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju poraženi u srednjoj Bosni 1415, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosansko prijestolje.

Propast bosanske države

Tvrtko, ostaje na vlasti sve do smrti 1443, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti 1443. bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom pitanju, a taj sukob okončava 1446. učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, na području Huma. Ovo se oslikava u činjenici da 1448. daje sebi titulu "Hercog" i navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Godine 1461. Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša, postaje novi kralj Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanlijskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanskog Carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom Carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajača napada Bosnu.

Kraljevska utvrda Bobovac

Bosanska kraljevska tvrđava Bobovac bila je prva koja je pala, 20. juna 1463, nakon čega kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga sklapa se neka vrsta mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne.

Osmanlijsko doba (1463–1878)

Osmansko Carstvo bilo je u suštini vojna organizacija koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prvenstveno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem bio je vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre: proces prelaženja stanovništva na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovništvo po vjeroispovijesti.

Bosanski ejalet

Godine 1527. uspostavlja se Bosanski ejalet koji 1580. prerasta u Pašaluk Bosna. Unutar Osmanskog Carstva, pašaluk je bio najveća društveno politička jedinica, koja se sastojala iz više sandžaka, u slučaju Bosne osam. Bosanski ejalet je bio pod upravom beglerbega, a uključivao je u sebi okupirane dijelove današnje Bosne i Hercegovine, plus neke dijelove današnje Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je od 1527. bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. i opet u Sarajevo 1850.

Eugen Savojski

Na vojnom planu u ovom periodu stanovništvo Bosne služi kao "topovsko meso" okupatorima, bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmansko Carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603, rata sa Venecijom, od 1640. do 1669, te ponovo protiv Austrije 1663, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685, koji je bio odbijen. Potom se, 1697, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. gotovo potpuno spaljuju grad koji je tada bio sjedište Bosanskog ejaleta sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", u Sremskim Karlovcima 1699. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanskog Carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanskom Carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, te 1714, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.

Stari most u Mostaru

Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema stanovništvu, te se događaju velike pobune protiv Osmanskog Carstva 1727, 1728, 1729. i 1732. Godine 1736, Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva poražena u Banjalučkom boju, te dolazi do novog primirja 1739, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih ustanaka protiv Osmanskog Carstva, koje se događaju 1745. i 1747, a poslije velikog ustanka u Mostaru 1748. sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja ustanicima poslije te naredbe i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen slati veliku vojsku na Mostar 1768]. Dvadeset godina kasnije ruska carica Katarina Velika i austrijski car Josip II razvili su plan za osvajanje Balkana, te oni ubrzo naređuju napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali i velikoj potpori katolika i pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada 1788. ulaze u Bosnu, mali dio stanovništva pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina svih vjera pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor, a njima je išla na ruku činjenica da zbog tih napada i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te konačno odustaju od te agresije 1791, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana" koji žive unutar Osmanskog Carstva.

U vrijeme sklapanja Karlovačkog mira 1699. u Bosni je bilo 12 kapetanija da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanskom Carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. Godine 1813. sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da počne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banje Luke i Dervente.

Veliki ustanak i borba za autonomiju

Gradačka kula, administrativno sjedište gradačačkih kapetana

Godine 1831. diže se veliki ustanak na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska sa preko 25.000 vojnika nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno sultanu da će se on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu među kojima nalazi izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. Šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Pokret za autonomiju odnosno punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak koji je krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeći ustanak se desio 1840. kada ponovo Vezir biva istjeran iz Travnika, ali je i taj ustanak ubrzo ugašen od strane regularnih okupatorskih trupa. 1850. sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji je dijelio zemlju na 9 oblasti. Svaka oblast je bila pod vlašću kajmakama. 1875. izbija Hercegovačka buna i brzo se razvija u pravi ustanak koji ima zapažene rezultate.

Aneksija Bosne i Hercegovine

Godine 1877. Rusija, zajedno s Austro-Ugarskom, proglašava rat Osmanskom Carstvu i već početkom 1878. ruska carska vojska dolazi skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja. Sporazumom koji je ubrzo uslijedio Rusi su diktirali uslove sporazuma, koji su išli puno više njima u prilog, nego njihovim austrougarskim saveznicima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanskog Carstva. Bosna je po tom dogovoru ostala dijelom Osmanskog Carstva. Uz velike reforme i po članku 14. toga sporazuma, bosanski prihodi se od tada pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za da se ponovo pokrene pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima navodno shvaćeno kao opasnost od novih sukoba. Zbog toga je ovaj mirovni sporazum bio izmijenjen u julu 1878. u Berlinu, na Berlinskom kongresu. Tu je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskom okupacijom, bude pod administrativnom upravom Austro-Ugarske.

Bosna i Hercegovina za vrijeme vladavine Austro-Ugarske (1878–1918)

Tramvaj se prvi put upotrebljava u Evropi u Sarajevu 1885.

Iako je vojna sila Austro-Ugarske ubrzo pokorila početni oružani otpor nakon preuzimanja vlasti, napetosti su ostale u određenim dijelovima zemlje (posebno u Hercegovini). Zbog svega toga došlo je do masovnog iseljavanja pretežno muslimanskog stanovništva. Međutim, uskoro je postignuto stanje relativne stabilnosti i austrougarske vlasti su bile u mogućnosti da se upuste u niz društvenih i administrativnih reformi koje su imale za cilj da Bosnu i Hercegovinu pretvore u "model koloniju". U cilju uspostavljanja pokrajine kao stabilnog političkog modela koji bi pomogao raspršiti rastući južnoslavenski nacionalizam, habsburška vladavina je mnogo učinila da kodifikuje zakone, uvede nove političke prakse i općenito osigura modernizaciju. Habsburgovci su posebnu pažnju posvetili integraciji lokalnih muslimana u tkivo carstva. Najbolji primjer je nastavljanje objavljivanja pokrajinskog godišnjaka (slično kao Osmanlije) na turskom jeziku više od deset godina nakon završetka osmanlijske vladavine. Mnogi lokalni zvaničnici ostali su isti, na primjer Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je ostao gradonačelnik Sarajeva pod obje vladavine. Još je dobio isti nivo počasti i odlikovanja od Osmanlija i Habsburgovaca. Sve ovo je bilo ono što je jedan historičar nazvao "gotovo besprijekornim prelaskom iz jednog carstva u drugo".

Iako ekonomski uspješna, austrougarska politika - koja se usredsredila na zagovaranje ideala pluralističke i multikonfesionalne bosanske nacije (koju su uglavnom voljeli muslimani Bošnjaci) – nije uspjela obuzdati rastuće plime nacionalizma. Koncept hrvatske i srpske nacionalnosti već se proširio na katoličke i pravoslavne zajednice u Bosni i Hercegovini iz susjedne Hrvatske i Srbije sredinom 19. vijeka i bio je previše dobro ukorijenjen da bi se omogućilo široko prihvaćanje paralelne ideje bosanske nacionalnosti. U drugoj polovini 1910-ih, nacionalizam je bio integralni faktor bosanske politike, pri čemu su nacionalne političke stranke odgovarale trima grupama koje su dominirale izborima.

Kraljevina Jugoslavija

"Čuvajte Jugoslaviju", navodno posljednje riječi Kralja Aleksandra. Na ilustraciji su prikazani jugoslavenski narodi dok igraju kolo.

Područje Bosne i Hercegovine je poslije završetka Prvog svjetskog rata, 29. oktobra 1918. osnivanjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, postalo dio nove južnoslavenske države. Od 1918. do 1924, područje je teritorijalno određeno kao pokrajina Bosna i Hercegovina, jedna od 7 pokrajina Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon ujedinjenja umjesto Narodne vlade formirane u državi Slovenaca, Hrvata i Srba, osnovana je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, koja je imala manji broj resora. Kasnije je umjesto Zemaljske vlade osnovana Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu, a njeno ukidanje je izvršeno u februaru 1924.^[5] Politički život u Bosni u to vrijeme obilježili su dva glavna događaja: socijalni i ekonomski nemiri zbog agrarne reforme 1918-1919. godine, manifestirani kroz masovnu kolonizaciju i oduzimanje imovine,^[6] te osnivanje nekoliko političkih stranaka koje su često mijenjale koalicije i saveze sa strankama u drugim jugoslavenskim područjima. Preovladavajući ideološki sukob jugoslavenske države je bio između hrvatskog regionalizma i srpskog centralizma, dok su etničke grupe iz Bosne i Hercegovine tome prilazile u zavisnosti od ukupne političke atmosfere. Iako je početna podjela zemlje na 33 oblasti izbrisala prisustvo tradicionalnih geografskih entiteta sa karte, napori bosanskih političara kao što je Mehmed Spaho osigurali su da se šest banovina koje su uklesane iz Bosne i Hercegovine poklapaju sa šest sandžaka iz osmanlijskih vremena i u skladu s tradicionalnim granicama zemlje kao cjeline.

Uspostavljenje Kraljevine Jugoslavije 1929. donijelo je ponovno povlačenje granica u banovine koji su namjerno zaobilazile sve etničke i historijske linije. Nastavljaju se srpskohrvatske tenzije oko organizovanja jugoslavenske države, sa konceptom odvojene bosanske upravne teritorijalne jedinice koja je dobila malo ili nimalo pažnje. Sporazumom Cvetković–Maček iz 1939. kojim je stvorena Hrvatska Banovina, praktički je podijelila Bosnu i Hercegovinu između Srbije i Hrvatske. Međutim, vanjske političke okolnosti prisilile su jugoslavenske političare da skrenu pažnju na rastuću prijetnju koju je predstavljala nacistička Njemačka pod vođstvom Adolfa Hitlera. Međutim, taj period je bio obilježen početkom Drugog Svjetskog Rata već 1939. u Evropi, dok će Jugoslavija postati meta tek poslije 25. marta 1941 kada je pristupila trojnom paktu, ali ubrzo i izašla iz njega kada je izvršen državni udar. To je razbjesnilo Hitlera koji je obećao potpuno uništenje jugoslavenske države, koja je napadnuta 6. aprila 1941.

BiH u okviru NDH i Drugi svjetski rat

Ubrzo nakon što su nacističke snage osvojile Jugoslaviju, čitava Bosna i Hercegovina je stavljena pod kontrolu profašističke Nezavisne Države Hrvatske. Tokom rata vlasti NDH su sistematski protjerivale i ubijala jevrejsko i srpsko stanovništvo. To je ponukalo mnoge Srbe da se pridruže četničkom pokretu, koji je osim početne borbe protiv okupatora, počeo da vrši zločine nad Bošnjacima, većinom u istočnoj Bosni.

Početkom 1941. Jugoslavenski komunisti, sa Josipom Brozom na čelu, su organizovali multietnični pokret otpora nazvani partizani. Glavni štab Narodnoosolobodilačkih partizanskih odreda Bosne i Hercegovine na području Bosne i Hercegovine, formiran je 13. jula 1941. na sjednici Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Bio je potčinjen Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije.

Osim borbe protiv nacističkih snaga, partizani su bili protivnici četnicima. 25. novembra 1943. Antifašističko vijeće Jugoslavije je u Jajcu uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslavenske federacije, s historijskim granicama koje su datirale još iz osmanlijskog doba. Od 1943. i Saveznici počinju podržavati partizane, a četnici od tada gube svaku vanjsku podršku. Od tada partizani ostvaruju nekoliko vojnih uspjeha, i na kraju bivaju najuspješnija protivgerilska grupa koja će do kraja rata osloboditi čitavu Jugoslaviju. Završetkom rata, već 1946. usvaja se novi ustav, koji službeno priznaje Bosnu i Hercegovinu kao republiku u novoj Jugoslavenskoj državi.

Doba socijalističke BiH u okviru Jugoslavije

Po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima definisana kao srpska, hrvatska i bošnjačka (tada muslimanska) zajednička teritorija, nedjeljiva po principima historijskih činjnica postojanja bosanske države definisana je država Bosna i Hercegovina kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalističke Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Socijalistička Republika Bosne i Hercegovine. Ovaj period je stvarao današnju Bosnu i Hercegovinu u okvirima današnjih granica koje je dobila po dogovorima na zasjedanjima AVNOJ-a. Priznata je kao najrazličitija republika u okviru Jugoslavije.

Imala je svoj specifikum jer je u svom sastavu imala tri glavna slavenska naroda i ostale svoje građane. Josip Broz je često naglašavao da je "Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska. Svoj najveći industrijski procvat je doživjela baš u ovom periodu. Zbog tog su se na njenom grbu nalazili fabrički dimnjaci kao simbol moderne BiH temeljene na industrijskom razvoju.

Proces osamostaljenja

Rat u Bosni i Hercegovini

Etnička struktura po naseljima 1991.

Nakon održanog referenduma, koji je organiziran 29. februara do 1. marta 1992, koga jedan dio bosanskih Srba bojkotuje, Bosna i Hercegovina proglašava nezavisnost. Oružani sukobi su započeli već u novembru 1991. kada je JNA napala i uništila selo Ravno u trebinjskoj općini. Istovremeno se stvaraju paramilitarne organizacije (HOS, HVO, Zelene beretke, TO BiH), koje pružaju otpor JNA, te novoosnovanoj Vojsci Republike Srpske (VRS). Ove će se vojne formacije kasnije međusobno sukobiti u Bošnjačko-hrvatskom sukobu. Pored već stvorene Republike Srpske, stvara se 1993. Hrvatska Republika Herceg-Bosna, te je Bosna i Hercegovina praktički podijeljena na tri etnička dijela. Jugoslavenska narodna armija, zajedno sa paravojnim vlastima bosanskih Srba, opkoljava glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, i drži ga u opsadi preko 1300 dana, što je najduža opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanskohercegovački gradovi su zauzeti od strane VRS na samom početku agresije: Foča, Višegrad, Bijeljina, Banja Luka, Prijedor, Doboj, a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju Bošnjake i Hrvate. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom HVO-a dolazi do sukoba hrvatskih snaga sa jedinicima Armije Republike Bosne i Hercegovine, pogotovo u Mostaru, Travniku, Livnu, Ljubuškom, Čapljini i Gornjem Vakufu. Progoni stanovništva i etničko čišćenje odvija se skoro u svim općinama Bosne i Hercegovine. U jesen 1993. Fikret Abdić vrši secesiju prostora općine Velika Kladuša, te dolazi do sukoba između bošnjačkih vojnih jedinica, uspostavlja autonomiju i proglašava Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. U julu 1995, Vojska Republike Srpske je uz logističku pomoć iz Srbije i specijalnih jedinica MUP-a Srbije "Škorpioni", kao i drugih formacija iz Srbije, u Srebrenici počinila genocid nad civilnim bošnjačkim stanovništvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konačan broji oko 8.372 imena. Rat je okončan 21. novembra 1995, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Savremena Bosna i Hercegovina

Nova zastava BiH od 1998.

Ustav Bosne i Hercegovine je donesen na temeljima Dejtonskog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za evroatlantske integracije. BiH je podjeljenja na tri dijela: dva entiteta, bošnjačko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republika Srpska (49% teritorije) i jednu općinu koja ne pripada niti jednom od entiteta - Brčko distrikt. Brčko Distrikt je čvorište dva navedena entiteta i odvaja jedan od kantona Federacije od ostatka tog entiteta i odvaja istočni i zapadni dio Republike Srpske. Iako su 1996. entiteti bili potpuno etnički segregacijski jer su štitili interese samo pojedinih naroda, danas ta dva entiteta pokušavaju da se kompenzuju koliko toliko sa državnim ustavom tako da su sva tri naroda potpuno konstutivna u oba entiteta i Brčko Distriktu. Godine 1998. Visoki predstavnik je izabrao novu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, te himnu koja još nema teksta.

Najveći koraci u de facto ujedinjenju države su napravljeni na monetarnoj politici gdje je uvedena Konvertibilna marka (KM) kao platežno sredstvo u cijeloj državi, u vladinom sektoru gdje se stvara sve više državnih ministarstava. Osnovana je Uprava za indirektno oporezivanje na nivou BiH i to je za posljedicu imalo jedinstvene poreske zakone u cijeloj BiH, oformljena je jedinstvena vojska na nivou BiH pod nazivom Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH), a ukinute su entitetske vojske.

Također pogledajte

Reference

^ Imamović, Mustafa (1998). Historija Bošnjaka. Sarajevo: Preporod. str. 24. ISBN 9789958815003.
^ ANALIZA PRAHISTORIJSKIH KERAMIČKIH ULOMAKA SA LOKALITETA DONJE PAPRATNICE – ZAGREBNICE KOD KAKNJA -Edina Kadić, Diplomski rad, Sarajevo, 2012
^ Bragg, E. Illyrian piracy – ancient endemic or historical construct? Wadham College Oxford, 2005 [1]
^ Wilkes, J. The Illyrians, Oxford Press, 1996; 2000
^ TOKOVI ISTORIJE Časopis Instituta za noviju istoriju Srbije
^ An International Symposium "South-Eastern Europe 1918–995" Serbian Land Reform and Colonization in 1918 Arhivirano 22. 8. 2006. na Wayback Machine

Literatura

Katolička enciklopedija [2]
Malcolm, Noel (1994). Bosnia a Short History. New York: New York University Press
Bataković, Dušan T. (1996). The Serbs of Bosnia & Herzegovina: History and Politics. Dialogue Association.
Marko Attila Hoare (2007). The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day. Saqi. ISBN 978-0-86356-953-1.
Markus Koller; Kemal H. Karpat (2004). Ottoman Bosnia: A History in Peril. University of Wisconsin Press. ISBN 978-0-299-20714-4.
Noel Malcolm (2002). Bosnia: A Short History. Pan. ISBN 978-0-330-41244-5.
Orbini, Mauro (1601). Il Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni. Pesaro: Apresso Girolamo Concordia.
Орбин, Мавро (1968). Краљевство Словена. Београд: Српска књижевна задруга.
Matthew Parish, A Free City in the Balkans: Reconstructing a Divided Society in Bosnia, London: I.B.Tauris, 2009.
Шишић, Фердо, ed. (1928). Летопис Попа Дукљанина (Chronicle of the Priest of Duklja). Београд-Загреб: Српска краљевска академија.
Кунчер, Драгана (2009). Gesta Regum Sclavorum. 1. Београд-Никшић: Историјски институт, Манастир Острог.
Живковић, Тибор (2009). Gesta Regum Sclavorum. 2. Београд-Никшић: Историјски институт, Манастир Острог.
Ed Vulliamy, The War is Dead, Long Live the War: Bosnia: the Reckoning Bodley Head (London 19 April 2012) ISBN 978-1-84792-194-9

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Historija Bosne i Hercegovine

Institut za historiju, Sarajevo

[1] Imamović, Mustafa (1998). Historija Bošnjaka. Sarajevo: Preporod. str. 24. ISBN 9789958815003.

[2] ANALIZA PRAHISTORIJSKIH KERAMIČKIH ULOMAKA SA LOKALITETA DONJE PAPRATNICE – ZAGREBNICE KOD KAKNJA -Edina Kadić, Diplomski rad, Sarajevo, 2012

[3] Bragg, E. Illyrian piracy – ancient endemic or historical construct? Wadham College Oxford, 2005 [1]

[4] Wilkes, J. The Illyrians, Oxford Press, 1996; 2000

[5] TOKOVI ISTORIJE Časopis Instituta za noviju istoriju Srbije

[6] An International Symposium "South-Eastern Europe 1918–995" Serbian Land Reform and Colonization in 1918 Arhivirano 22. 8. 2006. na Wayback Machine

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]