Alija Izetbegović

prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine

Alija Izetbegović (8. august 1925 – 19. oktobar 2003) bio je bosanskohercegovački i bošnjački političar, pravnik i prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine.

Alija Izetbegović
Izetbegovic.jpg
Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine
Vrijeme na vlasti
3. mart 1992 – 14. mart 1996.
1. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine
Vrijeme na vlasti
5. oktobar 1996 – 13. oktobar 1998.
NasljednikŽivko Radišić
4. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine
Vrijeme na vlasti
14. februar 2000 – 14. oktobar 2000.
PrethodnikAnte Jelavić
NasljednikŽivko Radišić
Rođenje (1925-08-08) 8. august 1925.
Bosanski Šamac, Kraljevina SHS
Smrt19. oktobar 2003(2003-10-19) (78 godina)
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Etnička grupaBošnjak
Politička strankaSDA
SuprugaHalida Izetbegović
DjecaBakir Izetbegović
ObrazovanjeUniverzitet u Sarajevu (Pravo)
VjeraIslam
PotpisAlija Izetbegović signature.gif

Nakon prvih višepartijskih Općih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, izabran je za predsjednika SR Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije iz redova bošnjačkog (tada Muslimanskog) naroda, do 1992. godine. Najviše glasova na izborima osvojio je Fikret Abdić, ali je konsenzusom za predsjednika odabran Alija Izetbegović Od 1992. do 2000. godine kao i predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Republike Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992. godine, nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije.

Govorio je njemački, francuski i engleski jezik. Autor je većeg broja izdavačkih radova i studija, te knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između Istoka i Zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja.

Mladost i obrazovanje

Izetbegović je rođen 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu.[1] Bio je treće od petero djece—dva sina i tri kćerke—oca Mustafe i majke Hibe Izetbegović. Njegova porodica je bila ugledna, ali osiromašena, a potekla je od nekadašnjeg aristokrate Izet-bega Jahića iz Beograda koji se preselio u Bosanski ejalet 1861. godine, nakon povlačenja osmanlijskih trupa iz Kneževine Srbije. Porodica Jahić je živjela u Beogradu stotinama godina.[2] Dok je služio vojsku u Üsküdaru, Izetbegovićev djed Alija oženio je Turkinju imena Sıdıka Hanım.[3] Par se eventualno preselio u Bosanski Šamac i dobio petero djece. Izetbegovićev djed je kasnije postao gradonačelnik, kada je spasio 40 Srba od strijeljanja od strane vlasti Austro-Ugarske nakon što je Gavrilo Princip izvršio atentat na prijestolonasljednika u junu 1914. godine.[4]

Izetbegovićev otac, računovođa, borio se u Austrougarskoj vojsci na Italijanskom frontu tokom Prvog svjetskog rata gdje je dobio ozbiljne povrede koje su ga ostavilo u polu-paraliziranom stanju najmanje deceniju. Proglasio je bankrot 1927. godine. Narednu godinu, porodica se preselila u Sarajevo, gdje je Izetbegović prošao kroz sekularno obrazovanje.[5]

Tokom Drugog svjetskog rata, Izetbegović se pridružio islamskoj organizaciji "Mladi muslimani". Kada su Mladi muslimani postali rastrgani između podrške većinski muslimanskoj Waffen-SS Handžar diviziji sa jedne strane i komunističkim jugoslavenskim partizanima sa druge, postoje tvrdnje da je Izetbegović pristupio SS Handžaru, uprkos nedostatku dokaza.[6][7] Izetbegovićeva porodica negira tvrdnje te navodi da je on bio u komunističkim partizanima.[7] Izetbegovića su uhapsili Četnici sredinom 1944. godine, ali ga je otpustio četnički vojvoda Dragutin Keserović[8] zbog zahvalnosti na ulozi njegovog djeda koji je osigurao puštanje četrdeset srpskih zarobljenika 1914. godine.[4] Nakon završetka Drugog svjetskog rata uhapsili su ga jugoslavenski komunisti i osudili na tri godine zatvora 1946. godine zbog kolaboracije s nacistima.[9] Prije zatvaranja, on je završio pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.[10] Ostaje uključen u politiku nakon služenja kazne.[11]

Aktivizam

Izetbegović je 1970. godine, objavio manifest naziva Islamska deklaracija, izražavajući poglede na veze između islama, države i društva. Manifest je zabranila tadašnja vlada.[12] U Deklaraciji, on je pokušao izmiriti zapadnjački napredak sa islamskom tradicijom.[13] Rad je uputio poziv za "islamskom obnovom", bez naročitog spominjanja Jugoslavije. Ipak, on i njegovi podržavaoci su optuženi od komunističke vlasti za oživljavanje organizacije "Mladih muslimana" i za zavjeru uspostave "islamski čiste" Bosne i Hercegovine.[14]

Deklaracija je označila Pakistan kao državu model koji bi trebali oponašati muslimanski revolucionari širom svijeta.[15] Jedan od odlomaka koji su posebno izabrali njegovi protivnici tokom suđenja bio je, "Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija... a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije."[16] Deklaracija je ostala izvor kontroverzi. Srbi, koji su se protivili Izetbegoviću, često citiraju deklaraciju kao indikaciju namjere za kreiranjem islamske republike iranskog stila u Bosni.[12]

On je sam kasnije insistirao više puta da su tvrdnje oko kreiranja islamske države hipotetičke i da nisu primjenjive na situaciju u Bosni. Uprkos tome, bosansko nemuslimansko stanovništvo uznemirilo je nekoliko njegovih izjava u njegovim spisima.[17] Izetbegovićevi protivnici tokom devedesetih često su citirali dijelove deklaracije, smatrajući da je to otvorena izjava islamskog fundamentalizma.[18] Ovo mišljenje je dijelilo i nekoliko zapadnih autora.[19] Izetbegović je energično negirao ove optužbe.[12]

Zatvor

Izetbegović je prvi put uhapšen 1946. godine u 21. godini života. Osuđen je na zatvor u različitim slučajevima na ukupno 8 godina zbog članstva u organizaciji koja se bori za ljudska prava i vjerska prava.[20]

U aprilu 1983, Izetbegoviću i dvanaest ostalih bošnjačkih aktivista (među kojima su bili i Melika Salihbegović, Edhem Bičakčić, Omer Behmen, Mustafa Spahić i Hasan Čengić) suđeno je pred sarajevskim sudom zbog raznih optužbi zvanih "krivična djela kao uglavnom neprijateljska aktivnost inspirisana bosanskim nacionalizmom, udruživanje u svrhu neprijateljske aktivnosti i neprijateljske propagande". Izetbegović je dalje optužen za organizaciju posjete muslimanskom kongresu u Iranu. Svi kojima je suđeno su na kraju osuđeni, a Izetbegović je osuđen na četrnaest godina zatvora.[nedostaje referenca]

Zapadne organizacije za ljudska prava oštro su kritizirale presudu, među kojima i Amnesty International i Helsinki Watch, koje su tvrdile da je slučaj zasnovan na "komunističkoj propagandi", a optuženi nisu optuženi ni za korištenje ni za zagovaranje nasilja. Sljedećeg maja, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine priznao je to saopćenjem da "neke radnje optuženog nisu imale karakteristike krivičnih djela" i smanjio Izetbegovićevu kaznu na dvanaest godina. 1988. godine, kada je komunistička vladavina padala, on je pomilovan i pušten nakon skoro pet godina zatvora. Njegovo zdravlje pretrpjelo je ozbiljnu štetu.[11]

Politička karijera

Osnivanje Stranke demokratske akcije

1990. godine Izetbegović, sa Fikretom Abdićem, Adilom Zulfikarpašićom i još nekolicinom političara osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Zbog tadašnjeg prijedloga zakona o zabrani političkih partija sa nacionalnim predznakom, SDA nema nacionalno definisani naziv, za razliku od druge dvije novoosnovane partije u SR Bosni i Hercegovini Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i Srpske demokratske stranke (SDS). Na izborima 1990. godine za Skupštinu SR BiH izborima za člana sedmočlanog Predsjedništva SR BiH, Stranka demokratske akcije osvaja 35,85 % i time najveći broj glasova. Prvo mjesto na predsjedničkim izborima osvaja Fikret Abdić, ali nakon internih diskusija u partiji, Abdić ustupa mjesto Üredsjednika Predsjedništva SR BiH Izetbegoviću. Nakon otcjepljenja i proglašavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije 1991. godine, Izetbegović vidi mjesto Bosne i Hercegovine u ostatku Jugoslavije, u jednoj tzv. zdravoj federaciji, koja bi političkom reorganizacijom, naslijedila bivšu državu. Sve do odluka nekoliko vlada evropskih država Evropske Unije 15. januara 1992. godine, o političkom priznanju Slovenije i Hrvatske, Izetbegović pokušava izbjeći kritiku srpske politike prema Bosni i Hercegovini.

Rat u Bosni i Hercegovini

 
Izetbegović i Franjo Tuđman potpisuju Vašingtonski sporazum 1994.

Politički nespretno ignorisanje sukoba i razaranja sela Ravna kod Trebinja, izjavom "...da to nije naš rat...", Predsjedništvo RBiH pokušava izbjeći otvorene sukobe sa JNA i srpskim političarima iz tadašnjeg Predsjedništva Jugoslavije. Ratom u Sloveniji i Hrvatskoj, te jačanjem vojnih aktivnosti Jugoslavenske narodne armije (JNA) i na teritoriju Bosne i Hercegovine, dolazi do odluke o referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine oko 90% stanovništva u općinama gdje je na izborima pobijedila stranka SDA ili HDZ BiH, glasa za samostalnost, dok se u općinama gdje je nakon izbora 1990. godine pobijedila Srpska demokratska stranka ili Srpski pokret obnove (SPO), referendum bojkotuju.

Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavisnosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.

Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tzv. Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992. godine, srpski ekstremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente, blokade gradova i premještanja naoružanja.

Kao odgovor, Izetbegović formira Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine (TO BiH) i nastavlja sa pregovorima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu 1992. godine, na aerodromu Sarajevo jedinice JNA ga zarobljavaju i traže da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Milutina Kukanjca sa vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je konvoju dopušten prolaz do Sarajeva, kada dolazi do Incident u Dobrovoljačkoj ulici. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević isposlovao je kod UN-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim formacijama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitav period rata, Izetbegović provodi u Sarajevu.

Tokom rata, Izetbegović biva prisiljen predati Srebrenicu i Žepu pod kontrolu UN-a kao "zaštićene zone", gdje se UN obavezao da će ih, ako zatreba, i vojno štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata odupirale srpskim napadima, kapitulirale su pred sam kraj rata, kada su razoružane jedinice ARBiH ostavljene na odluku trupa UNPROFOR-a.

Ishodi nakon kapitulacije "zaštićenih zona" UN-a je bio preko 8.000 ubijenih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod ove izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama UN-a da istu stvar urade i sa Goraždom, gdje su najzad jedinice ARBiH uspjele odbraniti ovaj grad.

 
Izetbegović potpisuje Dejtonski sporazum, čime je formalno okončan rat u BiH, 1995.

Tokom rata, Sarajevo postaje glavni grad sa najdužom vojnom opsadom u modernoj evropskoj historiji. Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtonskog mirovnog sporazuma. U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem.

U memoarima Richarda Holbrooka (To End A War) i Davida Owena (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Daytonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je učesnik u formiranju granica današnje Federacije.

Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Daytonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da po cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." te dodaje: "U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje put ka reformama. Prema najnovijim procjenama, u ratu je prema objavljenim podacima Istraživačkog dokumentacionog centra Sarajevo (ICD), u Bosni i Hercegovini je od 1992. do 1995. poginulo 93.837 ljudi, što je 2,2 posto predratnog stanovništva. Prema rezultatima javno predstavljenima u 16. 12. 2005. u Banjoj Luci, poginula su 30.154 bošnjačka civila, te 30.173 bošnjačka vojnika, 1.973 srpska civila i 21.399 vojnika, te 2.076 hrvatskih civila i 2.619 vojnika.[nedostaje referenca]

Poslijeratni period

 
Izetbegović sa američkim predsjednikom Billom Clintonom u Tuzli 1997. godine.

Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva Bosne i Hercegovine.[21] Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za demokratiju iz Washingtona (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulskog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani i brojne druge.

Na Trećem kongresu SDA 13. oktobra 2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pacemaker.

Smrt i ostavština

 
Mezar Alije Izetbegovića na sarajevskom šehidskom mezarju Kovači.

Izetbegović je umro 19. okrobra 2003. od srčanog udara tokom oporavka na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu od povreda zbog pada kod kuće. U toku je bila straga Izetbegovića u Haškom tribunalu , ali je prekinuta njegovom smrću.[22][23][24] Njegova dženaza, održana tri dana nakon njegove smrti, na 22. oktobar, sabrala je veliki broj bosanskohercegovačkih dužnosnika, uglednih osoba iz 44 strane zemlje, 105 članova Velike narodne skupštine Turske i između 100.000 i 150.000 ljudi, dok je njegova porodica primila preko 4.000 telegrama.[25] Preko 400 novinara prisustvovao je dženazi tokom programa uživo na TV-u sa 37 kamera.[25]

Nakon Izetbegovićeve smrti postojala je inicijativa za preimenovanje dijela glavne ulice u Sarajevu, Ulice Maršala Tita i Sarajevskog aerodroma u njegovu čast. Nakon uslijeđenih prigovora od političara iz Republike Srpske, međunarodne zajednice i UN-ovog izaslanika Paddyja Ashdowna, obje su inicijative propale.[26]

Iza njega ostali su sin Bakir, koji je također ušao u politiku, kao i dvije unuke (J. Izetbegović i Mirzela. E. Izetbegović).[6]

Na 11. august 2006, Izetbegovićev mezar na mezarju Kovači u Sarajevu je pretrpio ozbiljnu štetu od bačene bombe. Identitet bombaša ili više njih nikad nije otkriven.[27]

Nagrade i priznanja

  • 1993. Nagrada "Kralj Fejsal" za služenje islamu,
  • 1995. Odlikovanje Republike Hrvatske "Velered kraljice Jelene",
  • 1995. Ličnost godine u anketi španskog lista "El Mundo",
  • 1996. Plaketa Hrvatske akademije nauka i umjetnosti,
  • 1996. Diploma počasnog doktora nauka Univerziteta u Tuzli,
  • 1996. Nagrada "Mislilac godine" Fondacije "Ali Osman Hafiz" iz Medine,
  • 1997. Državni orden Republike Turske,
  • 1997. Međunarodno priznanje za demokratiju Centra za demokratiju SAD,
  • 1997. Titula počasnog doktora pravnih nauka Marmara univerziteta u Istanbulu,
  • 1997. Počasni doktorat Univerziteta u Rijadu,
  • 1998. "Orden nezavisnosti", odlikovanje države Katar,
  • 1998. Priznanje Foruma Crans Montana za razvoj demokratije,
  • 2000. Ličnost stoljeća u Bosni i Hercegovini, izbor lista "Dnevni avaz",
  • 2001. Islamska ličnost godine, nagrada Ujedinjenih Arapskih Emirata.[28]
  • 2017. Nagrada mira Kadesh[29]

Odlikovanja i dekoracije

Međunarodna odlikovanja

Nagrada Država Dodijelio/-la Godina Mjesto
  Veliki orden kraljice Jelene   Hrvatska Franjo Tuđman 1995 Zagreb
  Orden Republike Turske   Turska Süleyman Demirel 1997 Ankara

U popularnoj kulturi

Muzika

Serije

Bibliografija

Također pogledajte

Reference

  1. ^ Hamilton 2014, str. 150.
  2. ^ "Izetbegović: Moja porodica je posjedovala Adu Ciganliju, a dedo je tokom Prvog svjetskog rata spasio niz Srba".
  3. ^ Carmichael, Cathie (2015), A Concise History of Bosnia, Greenwood Publishing Group, str. 178, ISBN 978-1-316-39529-5
  4. ^ a b Shay 2007, str. 40.
  5. ^ "Alija Izetbegović: Introduction". Alija Izetbegović Museum. Arhivirano s originala, 9. 12. 2017. Pristupljeno 15. 1. 2015.
  6. ^ a b Binder, David (20. 10. 2003). "Alija Izetbegovic, Muslim Who Led Bosnia, Dies at 78". New York Times.
  7. ^ a b Jukic, Elvira (28. 11. 2014). "Bosniak Leader Rejects 'Nazi Father' Claims". Balkan Insight.
  8. ^ (Izetbegović 2005, str. 23):"Međutim, jedna grupa Srba je došla da intervenira kod tadašnjeg komandanta pukovnika Keserovića. On je bio načelnik Glavnog Štaba. Tad su mi izneli taj podatak da je moj djed spasio 40 Srba i da bi bio dužan da vrati milo za drago. I zahvaljujući toj okolnosti ja sam bio oslobođen."
  9. ^ Hoare, Marko Attila (2014). Bosnian Muslims in the Second World War. Oxford University Press. str. 12. ISBN 978-0-19-932785-0.
  10. ^ Bartrop, Paul R. (2012). "Izetbegović, Alija (1925–2003)". A Biographical Encyclopedia of Contemporary Genocide: Portraits of Evil and Good. ABC-CLIO. str. 140. ISBN 978-0-313-38678-7.
  11. ^ a b Nedžad Latić, Boja povijesti, ISBN COBISS.BH-ID
  12. ^ a b c "Obituary: Alija Izetbegović". BBC. 19. 10. 2003. Pristupljeno 1. 1. 2010.
  13. ^ Banac, Ivo. Bosnian Muslims: From Religious Community to Sohttps://www.youtube.com/watch?v=025OldWcmbQcialist Nationhood and Post communist Statehood, 1918-1992, str. 147-148.
  14. ^ Ante Čuvalo (2001). The A to Z of Bosnia and Herzegovina. Lanham, Toronto, and Plymouth: Scarecrow Press. str. 118. ISBN 978-0-8108-7647-7.
  15. ^ Vjekoslav Perica (2002). "Balkan Idols: Religion and Nationalism in Yugoslav States". Oxford University Press. str. 77. ISBN 9780195174298.
  16. ^ Ben Fowkes (6. 3. 2002). "Ethnicity and Ethnic Conflict in the Post-Communist World". Springer Science+Business Media. str. 88. ISBN 9781403914309.
  17. ^ Ray Takeyh; Nikolas Gvosdev (2004). "The Receding Shadow of the Prophet: The Rise and Fall of Radical Political Islam". Greenwood Publishing. str. 87–88. ISBN 9780275976293.
  18. ^ "Alija Izetbegović, Muslim Who Led Bosnia, Dies at 78", The New York Times, 20 October 2003
  19. ^ Thomas Ambrosio (2002). Ethnic Identity Groups and U.S. Foreign Policy. Greenwood Publishing Group. str. 108–. ISBN 978-0-275-97532-6.
  20. ^ Nalawala, Inshiya (11. 7. 2020). "Alija Izetbegović: Journey from prison to Bosnian Presidency". Global Views 360.
  21. ^ "Hronologija Predsjedništva Bosne i Hercegovine". predsjednistvobih.ba. Pristupljeno 30. 1. 2016.
  22. ^ "Bosnia leader was war crimes suspect". BBC. 22. 10. 2003.
  23. ^ "Dead Bosnia Hero Focus of War Crimes Inquiry". New York Times. 23. 10. 2003.
  24. ^ "Bosnia and Herzegovina". 13. 1. 2012. Arhivirano s originala, 28. 4. 2019. Pristupljeno 11. 3. 2021.
  25. ^ a b Azra L. (19. 10. 2019). "Pogledajte snimak dženaze Alije Izetbegovića: Prisustvovalo 150.000 ljudi (VIDEO)". cazin.net. Pristupljeno 19. 10. 2019.
  26. ^ Bajramovic, Dino (21. 2. 2005). "Street Name Change Splits Bosnian Capital". Institute for War & Peace Reporting. Arhivirano s originala, 29. 10. 2013. Pristupljeno 11. 3. 2021.
  27. ^ "Izetbegović grave damaged". BBC News. 11. 8. 2006. Pristupljeno 1. 1. 2010.
  28. ^ "Alija (Mustafe) Izetbegović – Biografija". sdatravnik.ba. Pristupljeno 30. 1. 2016.
  29. ^ "Turska: Aliji Izetbegoviću posthumno dodijeljena "Nagrada mira Kadesh"". Anadolu Ajansı. 28. 9. 2017. Pristupljeno 1. 10. 2017.

Vanjski linkovi