Sanski Most

Sanski Most
Sanski Most
Općina i naseljeno mjesto
	Općina Sanski Most
	Od lijeve prema desnoj strani: centar, gradski most, rijeka Sana, vodopad Blihe, pogled na Hamza-begovu džamiju
	Zastava Grb
	Nadimak/-ci: Grad na devet rijeka
	; Općina Sanski Most u Bosni i Hercegovini
	Sanski MostLokacija u Bosni i Hercegovini
	Koordinate: 44°45′48″N 16°40′12″E / 44.76333°N 16.67000°E
Država	Bosna i Hercegovina
Entitet	Federacija Bosne i Hercegovine
Kanton	Unsko-sanski
Vlada
• Načelnik	Faris Hasanbegović (SDA)
Površina
• Općina	766,83 km2
• Naseljeno mjesto	20,31 km2
Nadmorska visina	158 m
Stanovništvo (2013)
• Općina	41.475
• Općina (gustoća)	54,09 /km2
• Naseljeno mjesto	16.913
• Naseljeno mjesto (gustoća)	832,74 /km2
Vremenska zona	CET (UTC+1)
• Ljeti (DST)	CEST (UTC+2)
Poštanski broj	79 260
Pozivni broj	(+387) 37
Matični broj	141909
Matični broj općine	11541
Veb-sajt	www.sanskimost.gov.ba

Sanski Most je naseljeno mjesto i središte istoimene općine u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Nalazi se na rijeci Sani u regionu Bosanske krajine između Prijedora i Ključa. Administrativno pripada Unsko-sanskom kantonu.

Geografija

Grad Sanski Most iznosi površinu od 12,90 km², a općina 781,17 km².^[3] Sanski Most sa okolinom nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, sa osloncem na planinu Grmeč na zapadu i planine Mulež i Behremaginicu na istoku. Kroz općinu Sanski Most protiču rijeke Sana i osam rječica: Sanica, Dabar, Zdena, Bliha, Majdanska Rijeka, Japra, Sasinka i Kozica, te nekoliko kraćih ponornica. Na sanskom području ima nekoliko jakih kraških vrela koja su istovremeno i izvori rječica: Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene. U selu Ilidža, podno planine Mulež, ima jači izvor radioaktivne sumporne vode sa značajnim ljekovitim svojstvima. Na svom području ima i nekoliko većih pećina, među kojima su Hrustovača, Dabarska pećina i Fajtovačka pećina. Zbog otvorenosti doline Sane prema sjeveru, ovo područje je pod uticajem srednjoevropske klime.

Historija

Prahistorija

Zbog povoljnog geografskog položaja i klime, Bosanska Krajina, a i s njom i područje općine Sanski Most, bila je naseljena u prahistoriji. Na to upućuju brojna nalazišta - gradine.^[4] Prema istraživanjima izvršenim u vremenu od 1946. do 1971. godine uvrđeno je da su na sanskom području bila mnoga gradinska naselja i utvrde. Jedna od takvih gradina na današnjem području Sanskog Mosta se nalazila u naselju Stara Rijeka, a ona je uništena prilikom otvaranja rudnika na ovom području. Druge takve gradine su se nalazile u Trnovi, Vrhpolju, Čaplju, Donjoj Tramošnji, Kljevcima, Jelašinovcima itd...^[5]

Sanski Most 1912. godine

Prahistorija za ovo područje je vrijeme prije dolaska Rimljana u ove krajeve i ovladavanje njima. Do sada otkriveni spomenici i drugi nalazi u ovom području nisu dali podatke o toponomiji i stanovništvu ovoga kraja. Međutim, antički izvori ukazuju na to da su u dolini rijeke Sane i Vrbasa živjeli Mezeji, ilirsko pleme. Oko 820. spominje se malo naselje po imenu Mren, tj. luka Mren. Iz tog naselja se razvio grad po imenu Sanski Most, ali taj razvoj je sporo tekao. Ispitivanjem ovog terena utvđeno je 18 prethistorijskih lokaliteta, 19 iz doba rimske dominacije, a iz srednjeg vijeka 20 lokaliteta. Brojnost lokaliteta sa ostacima materijalne kulture stanovnika pokazuje da je ovo podrućje bilo nastanjeno u kontinuitetu skoro 4000 godina. Od prethistorijskih lokaliteta najznačajniji su svakako Hrustovačka pećina i Dabarska pećina i lokalitet nekropola ravnih grobova Sanski Most.

Srednji vijek

O ranom srednjem vijeku pa sve do 13. vijeka o ovom, kao i o ostalim okolnim područjima, nema nikakvih tragova, što ne znači da ona nisu bila naseljena. Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o ovim krajevima je Listina Bele IV od 20. jula 1244. godine.^[6] U tom dokumentu, uz Usoru i Soli, spominju se za vladavine Matije Ninoslava i Donji Kraji kao dijelovi banovine Bosne.

Dosadašnji radovi historičara, putopisaca i drugih, a na osnovu pronađenih i djelomično publiciranih dokumenata, ukazuju na to da je ovo područje, najprije kratko vrijeme, pripadalo Hrvatskoj, a potom srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Prema jednom dokumentu od 30. marta 1304. stanovništvo u "Donjim krajima" je bilo patarenske vjeroispovijesti, zbog čega je došlo do sukoba između bosanskog bana Mladena (katolika) i knezova Hrvatinića (patarena).

U Listini Bele IV od 20. jula 1244. prvi put se spominju i župe sanska, dubička, mrenska i vrbaška, koje čine Donje krajeve. U jednom dokumentu iz 1258. spominje se sanski župan (knez) Mihailo, a prema drugom dokumentu od 15. marta 1264. taj sanski župan prodaje zemlju "krala" opatiji Topuskoj. Polovinom 13. vijeka u naslovu bosanskog bana spominju se i Donji kraji. Oni su najprije zahvatali krajeve južnije od područja današnjeg Sanskog Mosta, ali su se potom proširili i na područje srednjeg toka rijeke Sane. Prema jednom dokumentu iz 1334. Sana je imala crkveni distinkt vezan uz zagrebačku biskupiju.

U borbama ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda protiv bosanske i hrvatske vlastele, župa Sana je došla u ruke Kralja Sigismunda. On ju je 1413. oduzeo od vojvode Hrvoja i poklonio knezovima Blagajskim. Zato je vojvoda Hrvoje 1415. nastavio borbu protiv Sigismunda zajedno sa Turcima.

Svi do sada navedeni dokumenti nedvosmisleno potvrđuju da je postojao grad Zana (Sana), da je postojala župa Zana (Sana), a pošto su srednjovjekovne župe nosile ime prema glavnom gradu župe, to znači da je glavni grad župe Sana bio grad Sana.

Osmanlijsko carstvo

Nakon mnogih bitaka i promjene vladara, sanska oblast od 1499. pripada pod upravu Osmanlija, a Kamengrad je jedno od njihovih glavnih uporišta. Historija sanskog područja u prva tri vijeka turske vladavine je veoma malo istražena. Ono što je poznato vezano je isključivo za tvrđavu i naselje Kamengrad, a nešto kasnije i tvrđavu i naselje Stari Majdan. Kad su Turci zauzeli Kamengrad, on je postao i sjedište istoimene nahije, koja je obuhvatala i dio nekadašnje sanske župe. Kad su Turci 1565. godine zauzeli Krupu, u nju je prešla većina kamengradske posade, a Kamengrad gubi onu ulogu i moć kakvu je imao do tada.

U dubičkom ratu 1788-1791, koji je započela Austrija protiv Turske napadima na granicu oko Une i u Lici, vjerovatno su učestvovali i muslimani sa sanskog područja, koji su dali veoma jak otpor austrijskim četama. Kako je tada Turska izgubila neke gradove, došlo je do brojnog povlačenja muslimanskih porodica sa tog područja u područje sanske doline.

Nakon ukidanja bihaćkog sandžaka 1711. reorganizacijom bosanskog pašaluka, Kamengrad je postao središte novog kadiluka, kakav su status imali i Banja Luka, Bihać, Jajce. Njegovo sjedište je tada bilo u Starom Majdanu (Madeni Atik). Tada je kadiluk Kamengrad obuhvatio ove župe i gradove: Kamengrad, Pećigrad (Tur Mihalpekler), Šturlić, Mala Kladuša, Velika Kladuša, Podvizd, Vranograd (Vrnograč), Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan (Madeni Atik), Sana (Ključ), Bilaj, Blagaj, Jezerski, Krupa, Otoka (Adai Kebir), Most na Sani (Džisri Sana), Cazin i Ostrožac.

Da su uporedo postojale nahije Sana i nahija Kamengrad, potvrđuju dva turska deftera. Prema ovim propisima izlazi da nahija Kamengrad zahvata područje zapadno, sjeverno i južno od Kamengrada, i nešto teritorije istočno od njega; Pobriježje i neka sela na desnoj obali rijeke Sane, a južno od današnjeg Sanskog Mosta: Tominu, Kijevo i Čaplje. Nahija Sana zahvata sela sa obje strane rijeke Sane, a sjeverno od današnjeg Sanskog Mosta: Oštru Luku, Sasinu, Stratinsku i Čarakovo.

Kapetanije u pograničnim krajevima Bosne i Hercegovine, među kojima je i Kamengradska, imale su imena prema gradovima. Jedna takva je i Džisri Sana kapetanija (džisum, arapski - most).

U 1796. i 1812. spominje se kapetan Mustafa-beg, koji je umro 1813. Njega je naslijedio Murat-beg, koji je 27. septembra 1822. fermanom izgubio titulu kapetana, a za nasljednika je imenovan Husein-beg, sin Hasana-bega Čekića, koji je najvjerovatnije bio posljednji kapetan u ovoj kapetaniji, jer su kapetanije ukinute 1835. Međutim, istina je drugačija, jer postoje kako predanja, tako i činjenični dokazi. Naime, kapetani Kamengrada bili su do iza 1700. iz nepoznate ili nepoznatih porodica, a onda je kapetanija došla u ruke jedne grane novskih Cerića. Prvi po imenu poznati kapetan bio je Omer-aga. Spomen mu se sačuvao u jednom jajačkom sidžilu. On je 11. Redžepa 1105 (5. marta 1694) prisustvovao kao svjedok na jednom vjenčanju. Nešto prije toga, tj. 24. Zilkade 1104 (27. jula 1693), izdao je bosanski vezir bujruldiju jajačkom kadiji, da se pobrine za konje koji će prenijeti četiri tovara baruta u Kamengrad i palanke njegova područja. Baš u to vrijeme harale su hrvatske čete Vakuf, Majdan i druga mjesta oko Kamengrada, pa će s ovim u vezi biti slanje municije i boravak kapetana Omer-age i novskog dizdara Arslan-age u Jajcu. Godine 1629. hrvatske su čete popalile Majdan, a sljedeće su ga godine i zauzele na kraće vrijeme. Godine 1699. bio je zapovjednik kamengradske krajine od Sane do Krke Ibrahim-aga. Poslije ove dvojice u poznatim izvorima nema spomena kamengradskim (majdanskim) kapetanima sve do druge polovine 18. vijeka, ali se je iz više isprava vidjelo da je kapetanija postojala.

Iz porodice Cerića bila su četiri kamengradska (majdanska) kapetana: Mehmed, sin mu Alija, unuk Salih i praunuk Derviš. O Mehmedu se zna samo iz predanja. Kako mu nema mezara ni u Starom Majdanu ni na Brdarima, moglo bi biti da je poginuo u Dubičkom ratu, kako i predanje kaže. Svakako je bio kamengradski kapetan u drugoj polovini 17. vijeka, kao i sin mu i nasljednik Ali-kapetan. Njegovo je ime zapisano na nišanu njegova sina Salih-kapetana. Završio je kapetanovanje oko 1800. Predanje kaže da je sahranjen na Brdarima, ali njegovog nadgrobnog spomenika nije bilo.

Ali-kapetanov sin i nasljednik je Salih-kapetan. Sigurno se zna da je bio kapetan do svoje smrti 1827. Umro je na svom imanju u Lušci Palanki i odande je prevučen na kolima u Stari Majdan i pokopan desno od ulaza u džamiju. To je put preko 30 km. Svijet s ovog kraja rado je davao volove da vuku kola s mrtvim tijelom, jer se svako, bez razlike na vjeru, veselio što je nestalo jednog teškog zulumćara. U ovom kraju se pripovijeda, kako se za uprave Salih-kapetana desio Ramazan i katolički Božić u isto vrijeme i kako je neki katolik uoči Božića ubio krme, kad su muslimani klanjali teraviju. Cika krmeta čula se u džamiji. Sutradan je imam tužio tog kršćanina kapetanu i on ga je odmah pozvao da ga sudi. U prisustvu imama i drugih ljudi pitao je kapetan toga kršćanina šta je on prošle noći uradio, i kad je on odgovorio da ne zna da je išta krivo učinio, kaže mu kapetan zašto ga imam tuži. "Jesam kapetane" - odgovori kršćanin - "nama je Isus zapovjedio da o Božiću nešto zakoljemo, pa ja eto učinio kako je zapovijeđeno". Kapetan je pogledao imama i odgovorio "Ovdje nema suđenja, jer se krst krije za jaka leđa. Idi, krstu, i slušaj Isusa!". Ovu priču su pričala trojica muslimana. Vidljivo je njegovo ponašanje kao akt tolerancije, jer je došao od čovjeka čijoj se smrti radovala čitava kapetanija.

Salih-kapetan je imao tri sina: Derviša, Ahmeda i Aliju, od kojih su posljednja dvojica pokopani na Brdarima. Ali-beg je umro 1880. godine, a kapetaniju je naslijedio Derviš-beg. U narodu je zvan i Dedo-kapetan, nije bio ništa bolji čovjek od oca. Pošto je bio pristaša reformi, Zmaj od Bosne je naredio da mu se spali odžak. On je ostao vjeran sultanu i pokoravao se bosanskom veziru. Nakon ukinuća kapetanija postao je muselim i u svojoj nahiji i dalje provodio zulume. Tek kad je bosanski vezir Čerkez Hadži Ćamil-paša 1846. izdao naredbu o nizamskoj nošnji i zabranio upotrebu naziva kapetana, koji se i nakon ukinuća upotrebljavao u privatnom razgovoru, diže se Krajina zbog toga na ustanak. Kažu da je bio tada prognan kao jedan od vođa i Derviš-beg u Janjinu, dok Jukić zna da ga je prognao Omer-paša Latas 1851. Tako je i posljednji kamengradski kapetan ostavio kosti izvan Bosne.

Derviš-beg je imao tri sina, od kojih je Ibrahim-beg umro 1846, a Tosun-beg i Hrustem-beg doživješe okupaciju Bosne 1878. Sva trojica su umrli na Brdarima i ondje su pokopana na porodičnim mezarlucima. U istim je mezarlucima pokopana i Fatima (zvali su je Naja), kći Mustafe, bihaćkog kapetana. Ona je bila žena Salih-kapetana Cerića. Tradicija zna da je Derviš-kapetan imao ogroman posjed, koji se sterao od Sane do Iline vode, i da ga je uglavnom pribavio svojoj kući kupnjom, tako da bi prodavcu pošteno isplatio ugovorenu sumu, a kad bi ovaj otišao, on bi za njim ponekad opremio svoje ljude koji bi mu novac oteli i predali kapetanu.

Kao kadiluk Kamengrad je osnovan između 1562. i 1574, kad je bio u sastavu Bosanskog sandžaka. Što se tiče teritorijalnog opsega Kamengrada kao kadiluka u najranije doba zna se da su mu, pored Kamengradske, pripadale još i nahije Sana ili Ključ, Sanica i Bilaj-Blagaj. Na teritoriji ovog kadiluka spominju se u izvorima gradovi: Kamengrad, Pećigrad (turski Mihapekler), Mala i Velika Kladuša, Šturlić, Podzvizd, Vranograč, Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan (Madeni Atik), Jezerski, Krupa, Otoka (Ada-i Kebir), Sanski Most (Džisri Sana) i Cazin.

Turci su u pograničnim područjima gradili utvrđenja od drveta, koja su zvali palanke. Na ovom području postoje dva naselja koja su se razvila iz palanke: Lušci Palanka i Tominska Palanka. Turska feudalna gospoda je po svojim spahilucima (imanjima) gradila kamene dvorce (kule) na više spratova i u njima stanovala, a kad je bilo potrebno iz njih se i branila, te su takve kule bile osnova za osnivanje gradova-naselja. Takvih gradova i kula bilo je i na sanskom području. Poznatiji gradovi su: Kamengrad, Mren, Kamičak, Vakup (Sanski Most), Stari Majdan i Japra, a kule: Miralimova kula (Tomina), Cerića kula (Brdari), Kula u Lipniku, Kula u Kamengradu, Kula u Starom Majdanu.

Prodor Turaka u ove krajeve izazvao je velike promjene u sastavu stanovništva, a intenzivnije naseljavanje muslimanskog stanovništva u ove krajeve uslijedilo je u 18. vijeku povlačenjem Turaka iz Like i još nekih područja Hrvatske. Tursko carstvo je izmijenilo demografsku kartu sanske općine tako što je dio stanovništva poturčila, tj. prevela na islamsku vjeru. Dokaz tog obrata su i mnoge porodice koje nose srpska prezimena, a i hrvatska. Naseljavanje hrišćanskog stanovništva je naročito intenzivno polovinom 19. vijeka, a još više nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine poslije 1878. godine. Tada dolazi do većeg pomjeranja Srba i Hrvata iz sela u veća naselja (palanke, varošice), koja su do polovine 19. vijeka bila isključivo muslimanska.

Austro-Ugarska monarhija

O događajima i razvoju sanskog kraja u 19. i 20. vijeku ima dosta podataka u dokumentima, pa ipak ni za jedan period u tim vjekovima, zaključno sa okupacijom zemlje 1941, nema dovoljno ni dokumenata ni podataka za potpunije praćenje razvoja događaja. Najveći broj dokumenata omogućuje tek da se u sklopu općih zbivanja na širim područjima (Bosanska krajina, Bosna i Hercegovina i Jugoslavija) tek malo spomenu neke pojedinosti vezane za sansko područje.

Od Austro-Ugarske je zavisilo kada će i kako izvesti okupaciju Bosne i Hercegovine. Da bi za tu odluku dobila podršku i Hrvata i Muslimana, pa i Srba, ona je preko svojih diplomata i agenata razvila propagandu u Bosni i Hercegovini. Zbog znatne propagande jednog dijela klera, Hrvati su u većini prihvatili okupaciju, dok su jedino muslimani organizovali brojne jedinice za borbu protiv okupacijskih trupa.

Austro-Ugarska je započela okupaciju Bosne i Hercegovine 29. jula 1878. U Bosanskoj krajini su vođene najžešće i završne borbe. Nakon zauzeća Ključa 8. septembra uslijedilo je zauzimanje Sanskog Mosta, Starog Majdana i Kamengrada. Dolaskom na ove prostore Austro-Ugarska je provela i novu administrativnu podjelu na kotare (srezove) i okruge. Prema jednom popisu stanovništva iz 1910, kotar Sanski Most je imao površinu od 1017 km², dvije gradske općine (Sanski Most i Stari Majdan), te 38.422 stanovnika. Prema nacionalnoj strukturi, na ovom području su živjeli Muslimani, Srbi, Hrvati, španski Jevreji, te jedan evangelista. Samo Sanski Most je prema popisu stanovništva imao 1914. 2.234 stanovnika, od toga 1.249 Muslimana, 679 Srba, 249 Hrvata, 41 španskih Jevreja, 1 evangelistu i 14 Jevreja. U gradu je bilo preko 50 trgovina i zanatskih radnji, jedan hotel, te Agencija Zemaljske banke.

U toku Prvog svjetskog rata 1914-1918. godine Austro-Ugarska je mobilisala veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine, i poslala ih na bojište prema Italiji, Srbiji i Rusiji. Kako je rat odmicao, Austro-Ugarska je sa svojim saveznicima trpjela sve veće gubitke, te je na sanskom području 1917/18. godine bilo jako puno dezertera. Nakon poraza na balkanskom, a potom i italijanskom frontu, došlo je do pada Austro-Ugarske, te stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine u Beogradu. Agitacija za pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji je bila veoma jaka, te je ona na kraju i pripojena 1918. godine.

Za vrijeme postojanja Kraljevine SHS od 1. decembra 1918, odnosno Kraljevine Jugoslavije od 6. januara 1929, Sanski Most je bio središte sreza. Od 1929. do 1941. srez Sanski Most je u sastavu vrbaske banovine. Sanski srez je 1930. imao 87 naselja raspoređenih u 8 općina: Budimlić Japra, Dabar, Gornji Kamengrad, Lušci Palanka, Sanski Most, Sasina, Stari Majdan i Tomina. Teritorija današnje sanske općine (ranije sreza) 1931. je imala 50.671 stanovnika, a početkom 1941. 65.880 stanovnika.

Drugi svjetski rat

U toku Drugog svjetskog rata na ovim područjima došlo je do masovnijeg odziva stanovništva koje je stalo u odbranu zemlje. Značajan događaj je bio Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu (30. juna - 2. jula 1944).

Prema statističkim podacima na području općine Sanski Most u toku Drugog svjetskog rata bilo je 3.605 žrtava. Po završetku rata krenulo se u obnovu porušenog grada, te prema jednom članku Enciklopedije Jugoslavije iz 1968. je zapisano:

"Sanski Most, varoš i središte općine u srezu Banja Luka. Leži na 158 m nadmorske visine. Ima pilanu, građevinsko i električno preduzeće, tvornicu panel ploča, ciglanu, rudnik uglja u Kamengradu, te stovarište duhana. Kroz Sanski Most prolazi uskotračna pruga Prijedor-Drvar-Lička Kaldrma".

Rat u Bosni i Hercegovini

Tokom rata u BiH od 1992. do 1995. Sanski Most je bio pod upravom snaga Vojske Republike Srpske od proljeća 1992. do 10. oktobra 1995. . Dio neesrpskog stanovništva je bilo primorano napustiti grad, ali je oko 6.000 Bošnjaka i Hrvata ostalo u gradu tokom rata^[7], koji su često maltretirani, mučeni, ponižavani i tjerani na kopanje rovova i prisilni rad. Počinjeni su i brojni zločini u selima i naseljima Sanskog Mosta, naročito u Šehovcima, Mahali, Vrhpolju i drugim. Kraj rata i oslobođenje grada dočekalo je samo oko 1.000 nesrba, a procjenjuje se da je grad izgubio gotovo pola predratnog stanovništva.^[8] Tokom operacije Sana '95, združene snage Petog i Sedmog Korpusa Armije RBiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića i Mehmeda Alagića napadom sa zapada i juga 10. oktobra 1995. zauzeli su Sanski Most i nastavili napredovanje sjeverno prema Prijedoru^[9]. Neposredno prije zauzimanja grada, prema srpskim izvorima, oko 27.000 srpskog stanovništva^[10] je zajedno sa vojskom pobjeglo i napustilo grad, a srpske paravojne formacije i Vojska Republike Srpske na čelu sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom vrše brojne zločine i ubistva preostalog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u gradu i okolini.

Nakon rata, Sanski Most je obnovljen i modernizovan, a dio izbjeglog stanovništvo se vratio.

Naselja

Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 51 naselje je ušlo u sastav Federacije BiH (u općinu Sanski Most), a 8 u sastav Republike Srpske (u općinu Oštra Luka), a 16 naselja je podijeljeno.^[11]

Naselja u općini Sanski Most: Bjeline, Bojište, Bosanski Milanovac, Bošnjaci, Brdari, Čaplje, Demiševci, Djedovača, Donji Dabar, Donji Kamengrad, Donji Lipnik, Đurići, Dževar, Fajtovci, Glavice, Gorice, Gornji Dabar, Gornji Kamengrad, Gornji Lipnik, Grdanovci, Hrustovo, Husimovci, Ilidža, Jelašinovci, Kijevo, Kljevci, Kozin, Krkojevci, Kruhari, Lukavice, Lušci Palanka, Lužani, Majkić Japra Donja, Majkić Japra Gornja, Miljevci, Modra, Naprelje, Okreč, Otiš, Podbriježje, Podlug, Podovi, Poljak, Praštali, Sanski Most, Skucani Vakuf, Stari Majdan, Suhača, Šehovci, Tomina, Vrhpolje.^[11]

Podijeljena sela: Batkovci, Donja Kozica, Donja Tramošnja, Gornja Kozica, Gornja Tramošnja, Hadrovci, Koprivna, Mrkalji, Podvidača, Sasina, Slatina, Stara Rijeka, Škrljevita, Trnova, Usorci, Zenkovići.^[11]

Naselja u općini Oštra Luka: Budimlić Japra, Duge Njive, Garevica, Halilovci, Hazići, Marini, Oštra Luka, Ovanjska.^[11]

Mjesne zajednice

Gradske mjesne zajednice

MZ Pobriježje
MZ Sanski Most - desna obala
MZ Sanski Most - lijeva obala
MZ Zdena

obuhvataju naseljena mjesta: Đedovača, Pobriježje i Sanski Most

Seoske mjesne zajednice

MZ Bosanski Milanovac - obuhvata naseljena mjesta: Bosanski Milanovac i Bošnjaci
MZ Brdari - obuhvata naseljeno mjesto Brdari
MZ Budimlić Japra - obuhvata naseljena mjesta: Budimlić Japra, Duge Njive, Hadrovci, Halilovci, Marini, Mrkalji, Ovanjska, Slatina i Zenkovići
MZ Čaplje - obuhvata naseljeno mjesto Čaplje
MZ Dabar - obuhvata naseljena mjesta: Donji Dabar, Gornji Dabar i Grdanovci
MZ Demiševci - obuhvata naseljeno mjesto Demiševci
MZ Donji Kamengrad - obuhvata naseljena mjesta: Donji Kamengrad i Suhača
MZ Dževar - obuhvata naseljeno mjesto Dževar
MZ Fajtovci - obuhvata naseljena mjesta: Fajtovci, Gorice, Modra i Naprelje
MZ Gornja Tramošnja - obuhvata naseljeno mjesto Gornja Tramošnja
MZ Gornji Kamengrad - obuhvata naseljena mjesta: Gornji Kamengrad i Okreč
MZ Hrustovo - obuhvata naseljeno mjesto Hrustovo
MZ Husimovci - obuhvata naseljeno mjesto Husimovci
MZ Jelašinovci - obuhvata naseljena mjesta: Bojište i Jelašinovci
MZ Kijevo - oobuhvata naseljeno mjesto Kijevo
MZ Kljevci - obuhvata naseljeno mjesto Kljevci
MZ Koprivna - obuhvata naseljeno mjesto Koprivna
MZ Kozica - obuhvata naseljena mjesta: Donja Kozica, Gornja Kozica i Hazići
MZ Krkojevci - obuhvata naseljeno mjesto Krkojevci
MZ Kruhari - obuhvata naseljeno mjesto Kruhari
MZ Lipnik - obuhvata naseljena mjesta: Bjeline, Donji Lipnik, Đurići, Gornji Lipnik i Kozin
MZ Lukavice - obuhvata naseljeno mjesto Lukavice
MZ Lušci Palanka - obuhvata naseljena mjesta: Glavice, Lušci Palanka, Majkić Japra Donja, Majkić Japra Gornja, Miljevci, Otiš i Praštali
MZ Oštra Luka - obuhvata naseljena mjesta: Oštra Luka i Usorci
MZ Podlug - obuhvata naseljeno mjesto Podlug
MZ Podovi - obuhvata naseljena mjesta: Ilidža i Podovi
MZ Podvidača - obuhvata naseljeno mjesto Podvidača
MZ Poljak - obuhvata naseljeno mjesto Poljak
MZ Sasina - obuhvata naseljena mjesta: Sasina i Škrljevita
MZ Skucani Vakuf - obuhvata naseljeno mjesto Skucani Vakuf
MZ Stara Rijeka - obuhvata naseljena mjesta: Batkovci, Garevica i Stara Rijeka
MZ Stari Majdan - obuhvata naseljeno mjesto Stari Majdan
MZ Šehovci - obuhvata naseljeno mjesto Šehovci
MZ Tomina - obuhvata naseljena mjesta: Donja Tramošnja, Lužani i Tomina
MZ Trnova - obuhvata naseljeno mjesto Trnova
MZ Vrhpolje - obuhvata naseljeno mjesto Vrhpolje

Stanovništvo

Po službenom popisu stanovništva iz 1991, općina Sanski Most imala je 60.307 stanovnika, raspoređenih u 75 naselja. Po preliminarnim rezultatima popisa stanovništva 2013. u općini Sanski Most živi 47.359 stanovnika.^[12]

Nacionalni sastav stanovništva - općina Sanski Most

Sastav stanovništva – općina Sanski Most
	2013.^[13]	1991.^[14]	1981.^[15]	1971.^[16]	1961.^[17]
Osoba	41 475 (100,0%)	60 307 (100,0%)	62 467 (100,0%)	62 102 (100,0%)	39 483 (100,0%)
Bošnjaci	38 344 (92,45%)	28 136 (46,65%)¹	27 083 (43,36%)¹	24 839 (40,00%)¹	12 350 (31,28%)¹
Srbi	1 837 (4,429%)	25 363 (42,06%)	26 619 (42,61%)	30 422 (48,99%)	19 156 (48,52%)
Hrvati	722 (1,741%)	4 322 (7,167%)	5 314 (8,507%)	6 307 (10,16%)	4 844 (12,27%)
Bosanci	202 (0,487%)	–	–	–	–
Nisu se izjasnili	127 (0,306%)	–	–	–	–
Nepoznato	70 (0,169%)	–	–	–	–
Ostali	49 (0,118%)	1 239 (2,054%)	336 (0,538%)	213 (0,343%)	39 (0,099%)
Muslimani	43 (0,104%)	–	–	–	–
Bosanci i Hercegovci	25 (0,060%)	–	–	–	–
Albanci	18 (0,043%)	–	26 (0,042%)	22 (0,035%)	5 (0,013%)
Romi	16 (0,039%)	–	75 (0,120%)	12 (0,019%)	23 (0,058%)
Pravoslavci	10 (0,024%)	–	–	–	–
Slovenci	6 (0,014%)	–	16 (0,026%)	23 (0,037%)	17 (0,043%)
Jugoslaveni	4 (0,010%)	1 247 (2,068%)	2 936 (4,700%)	195 (0,314%)	3 014 (7,634%)
Crnogorci	1 (0,002%)	–	50 (0,080%)	59 (0,095%)	20 (0,051%)
Turci	1 (0,002%)	–	–	–	–
Makedonci	–	–	10 (0,016%)	8 (0,013%)	8 (0,020%)
Mađari	–	–	2 (0,003%)	2 (0,003%)	7 (0,018%)

¹ Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.

Nacionalni sastav stanovništva - naseljeno mjesto Sanski Most

Sastav stanovništva – naseljeno mjesto Sanski Most
	2013.^[18]	1991.^[19]	1981.^[20]	1971.^[21]	1961.^[17]
Osoba	16 913 (100,0%)	17 144 (100,0%)	14 027 (100,0%)	8 682 (100,0%)	5 096 (100,0%)
Bošnjaci	15 930 (94,19%)	7 245 (42,26%)¹	6 067 (43,25%)¹	4 545 (52,35%)¹	1 350 (26,49%)¹
Srbi	401 (2,371%)	7 831 (45,68%)	5 691 (40,57%)	3 410 (39,28%)	1 732 (33,99%)
Hrvati	177 (1,047%)	646 (3,768%)	523 (3,729%)	558 (6,427%)	338 (6,633%)
Bosanci	165 (0,976%)	–	–	–	–
Nisu se izjasnili	94 (0,556%)	–	–	–	–
Muslimani	36 (0,213%)	–	–	–	–
Nepoznato	33 (0,195%)	–	–	–	–
Ostali	20 (0,118%)	521 (3,039%)	185 (1,319%)	26 (0,299%)	10 (0,196%)
Albanci	18 (0,106%)	–	14 (0,100%)	12 (0,138%)	2 (0,039%)
Romi	13 (0,077%)	–	5 (0,036%)	–	–
Bosanci i Hercegovci	12 (0,071%)	–	–	–	–
Pravoslavci	7 (0,041%)	–	–	–	–
Jugoslaveni	3 (0,018%)	901 (5,255%)	1 504 (10,72%)	96 (1,106%)	1 644 (32,26%)
Slovenci	3 (0,018%)	–	9 (0,064%)	9 (0,104%)	5 (0,098%)
Turci	1 (0,006%)	–	–	–	–
Crnogorci	–	–	23 (0,164%)	22 (0,253%)	13 (0,255%)
Makedonci	–	–	4 (0,029%)	3 (0,035%)	–
Mađari	–	–	2 (0,014%)	1 (0,012%)	2 (0,039%)

¹ Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.

Obrazovanje

U općini Sanski Most se nalazi sedam osnovnih škola, te tri srednjoškolske ustanove: gimnazija Sanski Most, MSŠ Sanski Most, koje su smještene u srednjoškolskom centru, te srednja poljoprivredna škola Sanus Futurum.

Zdravstvo

Prije 2. svjetskog rata

Prvi doktor je došao u Sanski Most 1898, a apoteka je otvorena 1911. Sanski Most je imao babicu već 1885. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u općini, koja je imala oko 57.000 stanovnika, bio je samo 1 ljekar i jedan apotekar, bez bolnice ili bilo kakvog stacionara. Za mnoge ljekarske usluge stanovništvo je moralo ići u Prijedor, gdje također do 1940. nije bilo bolnice, a za bolničke usluge se išlo u Banju Luku ili Zagreb. Tek 1939. sagrađena je bolnička zgrada u Sanskom Mostu, ali do rata nije otvorena jer nije bilo sredstava za opremu bolnice i angažovanje potrebnog osoblja.^[22]

S obzirom na siromaštvo znatnog dijela stanovništva, najveći broj oboljelih, naročito u selima, bio je upućen na nadriljekare i vračare, i na narodno liječenje čajevima od lipe, bazge, raznih plodova i ljekovitih biljaka. Doktoru se išlo najčešće tek onda kad nikakvi domaći, narodni lijekovi nisu više pomagali. Zbog toga je smrtnost oboljelih bila velika. Rijetko je koja porodilja išla u bolnicu radi porođaja, izuzev kada bi nastale komplikacije zbog nestručne intervencije seoske žene. Najčešće su u takvim slučajevima, kod porođaja u selima, pomagale samouke babice, žene koje su rodile više djece, pa imale nekog iskustva, ali i nadribabice, koje su se poluprofesionalno bavile ovim poslom.^[22]

Tuberkuloza je bila znatno raširena te uzrok brojnoj smrtnosti djece i odraslih. S obzirom na veoma veliku raširenost ušiju (u kosi i odjeći) kod naročito seoskog stanovništva povremeno se pojavljivao pjegavi tifus, a zbog nehigijenskih bunara i razne epidemije (trbušni tifus, srdobolje i sl.).^[22]

U selima, i u nekim siromašnim gradskim domaćinstvima sapun se veoma malo koristio, a rublje se obično otkuhavalo i pralo u lukšiji (pepel od drveta). U mnogim selima nije bilo pitke izvorske vode, već su kopali bunare, a u sušnim i bezvodnim brdskim selima pravljene su cisterne za kišnicu. Zbog toga je voda bila dragocjenost koja se čuvala, pa su je u nekim selima veoma malo trošili za ličnu higijenu i higijenu stanovanja. Tek 1931. sagrađena su tri javna kupatila: u Sanskom Mostu, Starom Majdanu i Lušci Palanci.^[22]

Sanski Most nije imao vodovod iako se još 1922. započelo raditi na njegovom projektu.^[23] Ni u drugim naseljima nije bilo vodovoda u kućama, te nije bilo ni uslova za neki viši higijenski standard života. Jedino je u Lušci Palanci, 1932. sagrađen je vodovod sa česmama postavljenim pored puteva. Neposredno pred rat, 1938–40, izgrađena je crpna stanica na plinski motor u Podgori u Miljevcima i po nekoliko rezervoara za vodu u selima Dabar, Grdanovci, Bošnjaci i Bosanski Milanovac. U budžetu vrbaske banovine za 1940. bilo je planirano 30.000 dinara za dovršenje vodovoda. Međutim, rat je 1941. prekinuo tu akciju za snabdijevanje bezvodnih sela zdravom i pitkom vodom.^[22]