Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Referendum o nezavisnosti BiH 1992.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Glasalo je ukupno 2.073.568 glasača (izlaznost 63,7%). 99,7% bilo je za nezavisnost, a 0,3% protiv. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Tako je referendum pretežno bojkotiran u općinama u kojima su Srbi bili u većini.

Glasački listić za referendum o nezavisnosti BiH

Referendumsko pitanje glasilo je:

Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

Mjesec dana nakon referenduma uslijedio je rat u Bosni i Hercegovini.

Rezultati
99,7% 0,3%
Za Protiv

Raspisivanje uredi

Briselskom deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra 1991, na temelju preporuka međunarodne Arbitražne komisije, kojom je predsjedavao Robert Badinter, konstatirana je disolucija SFRJ i tadašnje republike pozvane su da se do 23. decembra izjasne o nezavisnosti. Republike su dobile obećanja da će do 15. januara 1992. biti i međunarodno priznate. Tri dana prije isteka spomenutog roka, 20. decembra, koalicija Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice podnijela je traženi zahtjev, a sutra je Skupština srpskog naroda donijela odluku o osnivanju Srpske republike Bosne i Hercegovine.

25. januara 1992. Skupština SR BiH donijela je odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti, koju su podržali SDA i HDZ BiH. SDS-a u svemu tome nije bilo jer su Srbi u međuvremenu proveli u djelo odluku o ustroju Srpske republike Bosne i Hercegovine, koja je proglašena 9. januara 1992. Održavanje referenduma najavljeno je za 29. februar i 1. mart 1992.

Livanjsko pitanje uredi

HDZ BiH imao je primjedbu na referendumsko pitanje i postavio je zahtjev za nacionalnim kantonima. Iako to pitanje nije razmatrano u Skupštini SR BiH, prihvatila ga je međunarodna zajednica i kasnije je ponuđeno u raznim planovima i prijedlozima. Prijedlog HDZ BiH za referendumsko pitanje bio je sljedeći:

Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?

Bez obzira na to što je muslimanski vrh odbio promijeniti referendumsko pitanje, HDZ BiH, kao i službeni Zagreb, i dalje je u potpunosti podržavao nezavisnost BiH te pozivao Hrvate da izađu na referendum i glasaju za nezavisnost. Srbi su, kao što je bilo i očekivano, bojkotirali referendum, tako da je na glasanje izašlo 63,7% biračkog tijela, od kojih se 99,7% odlučilo za nezavisnost. Na osnovu ishoda referenduma EZ je 6. aprila 1992. priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.

Sukobi 1. marta uredi

Prvi dan referenduma donio je ljudske žrtve. Na cesti između Turbeta i Komara, nedaleko od Travnika, ubijena su dvojica ljudi, a jedan je teško ranjen nakon što su se pokušali probiti automobilom kroz barikadu koju su postavili mještani srpske nacionalnosti. Barikada je, navodno, postavljena kao odgovor na blokadu u Novom Travniku, gdje su mještani Hrvati onemogućili transport oružja iz fabrike "Bratstvo". Oba poginula također su bili Srbi.[1]

U rano nedjeljno popodne drugog dana referenduma u centru Sarajeva desio se zločin. Nekoliko osoba muslimanske nacionalnosti pucalo je u svatove pod srpskom zastavom. Jednog čovjeka su ubili, a drugog teško ranili. Pripadnik Zelenih beretki, Ramiz Delalić, ubio je pucnjem iz pištolja mladoženjinog oca Nikolu Gardovića i ranio svećenika Srpske pravoslavne crkve Radenka Mikovića ispred Stare crkve na Baščaršiji, što je, prema srpskom shvatanju, početak rata.

Saopćenjem se oglasio SDS, koji je ustvrdio da se ne radi samo o ugrožavanju života ljudi nego je to napad na dostojanstvo i integritet cijelog srpskog naroda.[2] Malo prije ponoći blokirano je Sarajevo. Na svim važnijim raskrsnicama postavljene su barikade. One su postavljene i u drugim gradovima u BiH: Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi i Odžaku. SDS se oglasio saopćenjem iz kojeg je bilo jasno da je on organizator.[3] Prve noći na barikadama je ubijeno troje, a ranjeno četvero.[4]

U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon referenduma, 1. marta, podigli barikadu, koju su polahko pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana blokirali su most praznom cisternom.[5] Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao i s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topovske paljbe) nastavio do eskalacije rata.

Na barikadama u Sarajevu bilo je i po nekoliko hiljada maskiranih osoba, uglavnom lokalnog srpskog stanovništva.[4] Bila je to generalna proba rata za glavni grad. Svjetske agencije izvještavale su o barikadama i žrtvama u Sarajevu. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izjavio je da je težište jugoslavenske krize preneseno u centar, na BiH, gdje treba tražiti rješenje da se ne bi proširilo ratno krvoproliće. Istakao je da se rješenje može pronaći samo pregovorima svih triju strana.[6]

Nakon što su barikade privremeno uklonjene, 5. marta, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović ustvrdio je da je situacija pod kontrolom i pozivao je građane da iziđu u šetnju i da se druže.[7] Umjesto šetnje i druženja, širom Bosne i Hercegovine organizirani su različiti skupovi, čiji će vrhunac uslijediti 6. aprila 1992. u Sarajevu, najvećim protestom.

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ "Smrt sa barikada", Oslobođenje, 29. 2. 1992, 1.
  2. ^ "Počelo pucanjem na svadbi", Oslobođenje, 2. 3. 1992, 2.
  3. ^ "Barikade protiv Sarajeva", Oslobođenje, 2. 3. 1992, 1.
  4. ^ a b "Troje mrtvih, četvero povrijeđenih", Oslobođenje, 2. 3. 1992, 3.
  5. ^ "BOSNIA ASKING U.N. FOR PEACE FORCES", The New York Times, 29. 3. 1992.
  6. ^ "Učinit ćemo sve da se rat u BiH ne proširi", Oslobođenje, 3. 3. 1992, 12.
  7. ^ "Prošetajte", Oslobođenje, 5. 3. 1992, 1.