Josip Broz Tito

jugoslavenski revolucionar i državnik (1892–1980)
(Preusmjereno sa Tito)

Josip Broz Tito rođen 7. maja 1892. godine u Kumrovcu, Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Austro-Ugarska (danas u Hrvatskoj)[1][7] bio je jugoslavenski revolucionar i državnik. Bio je generalni sekretar (kasnije predsjednik predsjedništva) Saveza komunista Jugoslavije (1939—80).[8] Tokom Drugog svjetskog rata je postao premijer (1943—63)[9] a ustavnim promjenama 1953. postao je i predsjednik (kasnije doživotni predsjednik: 1953—80) Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Od 1943. do svoje smrti 1980. godine, imao je čin maršala Jugoslavije[9] i položaj vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ, do 1945),[10] Jugoslovenske armije (JA od 1945—51), Jugoslavenske narodne armije (JNA od 1951—80). Stekao je dodatnu međunarodnu pažnju kao čelnik Pokreta nesvrstanih, zajedno sa Jawaharlalom Nehruom iz Indije, Gamalom Abdelom Naserom iz Egipta i Sukarnom iz Indonezije.[11]

Maršal
Josip Broz Tito
Josip Broz Tito uniform portrait.jpg
2. predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
Vrijeme na vlasti
14. januar 1953 – 4. maj 1980.
Prethodnik Ivan Ribar
Nasljednik Lazar Koliševski
Generalni sekretar Pokreta nesvrstanih
Vrijeme na vlasti
1. septembar 1961 – 5. oktobar 1964.
Nasljednik Gamal Abdel Nasser
1. premijer Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
Vrijeme na vlasti
2. novembar 1944 – 29. juni 1963.
Nasljednik Petar Stambolić
7. predsjednik Saveza Komunista Jugoslavije
Vrijeme na vlasti
novembar 1936 – 4. maj 1980.
Prethodnik Milan Gorkić
Nasljednik Branko Mikulić
Rođenje (1892-05-07) 7. maj 1892.[1][2]
Kumrovec, Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Austro-Ugarska
Smrt 4. maj 1980(1980-05-04) (87 god.)
Ljubljana, SR Slovenija, SFRJ
Puno ime Josip Broz
Nacionalnost Hrvat,[3] Jugoslaven
Politička stranka Savez komunista Jugoslavije
Supruga
Djeca ime nepoznato[b] Zlatica Broz, Hinko Broz, Žarko Broz, Aleksandar Broz
Vjera Ateizam
Potpis Tito signature.svg

Biografija

Djetinjstvo

 
Titova rodna kuća u Kumrovcu

Rođen je kao sedmo od petnaestero djece Franje i Marije Broz, rođene Javeršek, Slovenke po porijeklu.[12] Osmero braće i sestara umrlo je pri porodu ili u ranom djetinjstvu. U doba kad se Josip rodio, otac Franjo je imao 8 jutara zemlje i nekoliko konja. Negdje oko 1913. godine imanje je rasprodato zbog dugova bankama, a Franjo je postao nadničar. Dugovi su nastali još prije njegovog rođenja, kada je trebalo otpremiti šest sestara za udaju i isplatiti im dio zemlje i dogovoreni miraz.[1] Veći dio djetinjstva prije polaska u školu, proveo je u Podsredi, 15 km udaljenoj od Kumrovca, kod djeda Martina Javeršeka. Vrativši se u Kumrovec, i upisavši se u novootvorenu osnovnu školu, više nije znao hrvatski, nego samo slovenski jezik, tako da je ponavljao prvi razred. Tu je završio četiri razreda[13] i dva razreda opetovnice,[c] te je bio uglavnom vrlo dobar učenik.[15] Sa petnaest godina 1907. godine završio je školovanje, te je tražio posao. Prvi mu je posao bio kod jednog od ujaka, preko Sutle u Sloveniji, gdje se bavio stokom, ali ga ujak slabo plaćao, a kako mu nije održao obećanje i kupio čizme, Josip se vratio u Kumrovec.[16] Tih dana u Kumrovcu je boravio Josipov bratić Jurica Broz, štabni narednik carske i kraljevske vojske, koji ga je odveo u Sisak i zaposlio kod svog prijatelja Ignaca Striegela, bišeg narednika, a sada gostioničara.[17] Kako je Josip isprva htio postati krojač, jer je volio lijepa odjela; ali zbog protivljenja seoskog učitelja, koji je zbog njegove nemirnosti mislio da ne bi bio pogodan za takav sjedeći posao, rado se zaposlio u gostionici u Sisku,[13] jer su konobari u njegovim očima bili elegantni.[18]

Porodično stablo
Martin Broz
(1786-?)
 
Ana Broz
rođ. Medvedec
(1791-?)
Andreas Blažičko
(1789-1869)
 
Tereza Blažičko
rođ. Posavec
(1795-?)
Mihael Javeršek
(1804-1886)
 
Marija Javeršek
rođ. Gabron
(1806-1862)
Jozef Postrežin
(1803-1868)
 
Barbara Postrežin
rođ. Rožanc
(1805-1859)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Martin Broz
(1829-1874)
 
 
 
 
Jana Broz
rođ. Blažičko
(1836-1904)
Martin Javeršek
(1839-1915)
 
 
 
 
Marija Javeršek
rođ. Postrežin
(1839-1906)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Franjo Broz
(1860-1936)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Marija Broz
rođ. Javeršek
(1864-1918)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Josip Broz
(1892-1980)

Zanat

Nakon službe u gostionici, zbog nezadovoljstva poslom, napušta Striegela, te se upisuje na bravarski zanat kod sisačkog obrtnika češkog porijekla Nikole Karasa.[13] Tu je od septembra 1907. do septembra 1910. izučio bravarski zanat. U jesen 1909. nagovorio je Karasa da primi kao šegrta i njegovog mlađeg brata Stjepana. Tu se prvi put zainteresirao za radnička prava, prodavao je i čitao "Slobodnu riječ", glasilo Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, a 1910. se učlanio u radnički sindikat i Savez socijalističke omladine[18] i samim tim postao član Socijaldemokratske stranke. Nakon završetka zanata, odlazi u Zagreb, ali uslijed privredne krize do jeseni 1913, radi sa prekidima u Zagrebu (četiri mjeseca), Kumrovcu, Trstu, Kamniku[13] (8 mjeseci), Čenkovu[13] u Češkoj, četiri mjeseca u tvornici Škoda kod Plzeňa, Münchenu, Mannheimu, Beču. Poslijednja stanica mu je bila u Bečkom Novom Mjestu, gdje je gotovo godinu dana radio kao probni vozač i mehaničar u tvornici automobila Daimler, te je stanovao sa starijim bratom Martinom, koji je postao željeznički službenik. Navršivši 21 godinu, u jesen 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka.[19][13]

Vojni rok

Broz je služio u zagrebačkim kasarnama u Ilici 232 i Rudolfovoj kasarni u 25. domobranskoj pješačkoj regimenti. Bio je dobar mačevalac, pa je u maju 1914. godine otišao u Budimpeštu na opće austrougarsko takmičenje u mačevanju, gdje je osvojio srebrnu medalju. Zbog fizičke spreme i duhovnog ustrojstva, bio je dobar vojnik pa su ga starješine uputile na podoficirski tečaj. Postao je sa 21 godinom vodnik, jedan od najmlađih podoficira u vojsci, te je mogao zapovjedati desetinom.[20] Bio je također dobar gimnastičar, jahač i skijaš.[21]

Prvi svjetski rat

Izbijanjem Prvog svjetskog rata, njegova pukovnija je od augusta do decembra 1914. bila na srpskom frontu na Drini,[21][22] koju su dva puta prelazili i dva puta se povlačili.[20] Nekoliko dana je bio zatvoren u zatvoru u Petrovaradinu, zbog optužbe za antiratno huškanje. U januaru 1915. regimenta u kojoj je služio, prebačena je na ruski front, gdje je imala velike gubitke. U borbama protiv Rusa u istočnoj Galiciji februara 1915. godine, kao komanant izvidnice, bio je predložen za odlikovanje, jer je izvršio prepad na poljsku stražu i zarobio jedanaest Rusa. Početkom aprila 1915. u ruskoj proljetnoj ofanzivi, trineest njegovih vojnika je poginulo od granate ruske haubice, a on je bio lakše ranjen. Nekoliko dana kasnije divizija nazvana "Divlja divizija" sastavljena od čerkeskih konjanika, masakrirala je njegovu jedinicu, a on je u borbi sa jednim napadačem, ranjem kopljem u grudni koš. Tako je dospio u rusko zarobljeništvo,[23] a proglašen je mrtvim ili nestalim u gubitcima carsko-kraljevske vojske izmedu 10—12. aprila 1915.[24]

Zarobljeništvo

Zbog upale pluća i pjegavog tifusa, Broz se dugo oporavljao u zarobljeničkoj bolnici Manastira uspenja presvete Bogorodice u Svijažsku kod Kazanja, potom u logoru u blizini grada Alatira u Čuvašiji,[25] te je kasnije još nekoliko puta premještan u razne bolnice. Kao stariji podoficir, po međunarodnoj zarobljeničkoj konvenciji, nije morao raditi, ali je ipak dobrovoljno prihvaćao poslove iz svoje struke. Najduže je radio u seoskom mlinu u Kalasovu kraj Ardatova u Mordoviji i u radionici željezničke stanice u Kunguru na Uralu, gdje je premješten u jesen 1916. sa grupom zarobljenika. Tu je radio kao prevodilac i kao nadglednik. U maju 1917. godine premješten je na željezničku stanicu u Ergač, kod Perma. Tokom zarobljeništva naučio je ruski jezik, a od gimnazijalki u Svijažsku i učiteljica u Ardatovu posuđivao je i čitao knjige Lava Tolstoja, Ivana Turgenjeva i Aleksandra Puškina, a istovremeno je naučio i svirati klavir. Zarobljenici su ga zbog obrazovanja izabirali za internog zapovjednika i zastupnika u pregovorima s upravom. Iz zatvora u Kunguru je oslobođen u proljeće 1917. godine kada su radnički odredi tokom Februarske revolucije provalili u zatvor i oslobodili zatvorenike. U ljeto iste godine pobjegao je iz Kungura, prema Petrogradu, sa ciljem da se preko Finske vrati u Hrvatsku. Uhapšen je prije granice kod Ulenburga, a kada je uvjerio policiju da je austrijski ratni zarobljeni pušten je, da bi se vratio u Petrovgrad, gdje je opet uhapšen i zatvoren u zatvor Petropavlovske tvrđave tri sedmice, da bi nakon toga ponovo bio protjeran u Sibir.[26][25][27]

Oktobarska revolucija

Oktobarska revolucija ga je zatekla u Omsku, gdje je dobrovoljno pristupio Internacionalnim odredima Crvene garde. Nekoliko mjeseci do proljeća 1918. godine stražari na obližnjim stanicama Transsibirske željeznice, radi kao strojar na parnoj vršilici u selu Mihajlovka. U Omsku je upoznao i svoju prvu suprugu Pelagiju Denisovnu Bjelousovu. Zbog te veze i slaboga zdravlja, i nakon što su bjelogardejci uz pomoć Češke legije zauzeli Omsk i razbili Crvenu gardu, zadržava se tri mjeseca u Mihajlovki, sve dok jedinice prevođene Aleksandrom Kolčakom počinju obilaziti sela u potrazi za suradnicima Crvene garde; Broz se tada povlači u stepu, gdje ga prima polunomadsko kirgisko pleme sa lokalnim poglavarom Isaijom Džaksenbajevim. Za vrijeme boravka radio je kao mehaničar na motornom mlinu. Krajem 1919. godine kad je Crvena armija protjerala bjelogardejce iz Omska, Broz se vraća u Omsk i ponovo se prijavljuje u Internacionalni odred Crvene garde. Povezavši se sa grupom zarobljenika iz jugoslavenskih zemalja, početkom 1920. godine potpisuje pristupnicu jugoslovenskoj sekciji Ruske komunističke partije (boljševika). U Omsku se u ruskoj pravoslavnoj crkvi oženio četrnaestogodišnjom Pelagijom Bjelousovom, a pošto boljševici nisu priznavali crkveni brak, dvije godine kasnije se ponovo oženio kod matičara. Već 1918. godine zatražio je sovjetsko državljanstvo, ali zbog bjega u Kirgisku, ta se pismena molba nije razmatrala. Mada su mnogi zarobljenici iz jugoslavenskih zemalja dobili sovjetsko državljanstvo i ostali u Sovjetskom Savezu, Broz se odlučuje 1920. godine, zajedno sa Pelagijom vratiti u Hrvatsku, ali mu je revolucionarni socijalizam sovjetskog tipa postao politički uzor.[4]

Povratak

Nakon što je obnovljen željeznički prevoz iz Omska prema Petrogradu, Broz sa ženom putuje i priprema se za povratak u Hrvatsku. U Petrogradu je ostao tri sedmice i saznao da je osnovana Kraljevina SHS. Sovjetske vlasti su ga imenovale za zapovjednika čete ratnih zarobljenika iz bivših austrijskih zemalja, koje su sada pripale Kraljevini SHS. U septembru 1920. godine preko Baltika, Njemačke i Austrije vratio se, ali su ga u Beču, jugoslavenski predstavnici pokušali spriječiti da pređe granicu, jer su ga dvojica drugova iz čete optužili da je komunista. Kad je stigao u Maribor, sa ženom je bio zatvoren sedmicu dana.[25] Početkom novembra 1920. godine zaposlio se u bravariji Filipa Bauma u Radićevoj ulici u Zagrebu. Tih se dana učlanjuje u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), koja je tada imala 65.000 članova. Uključuju ga u agitaciju za skupštinske izbore, koji se održavaju 28. novembra. KPJ postaje treća partija po broju glasova sa osvojenih 12,4%, a u Zagrebu postaje najjača. Donošenjem Obznane 29. decembra 1920. godine, zabranjuje se svaka komunistička djelatnost, a zajedno sa više hiljada zagrebačkih radnika, Broz učestvuje u generalnom štrajku 31. decembra 1920. Zbog internih slabosti KPJ se nije mogla oduprijeti represiji i hapšenjima, tako da su mnoge partijske organizacije jednostavno nestale, a broj članova se 1924. godine smanjio na 688.[28] Zbog niske nadnice kod Bauma od 3,5 dinara po satu, te neuspjeha u generalnom štrajku i tadašnje političke atmosfere u Zagrebu, Broz se odlučuje tražiti novi posao, javlja se na novinski oglas početkom 1921. godine i zapošljava se u mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu kod Bjelovara.[29]

Veliko Trojstvo

U Velikom Trojstvu provodi četiri godine. Već nakon mjesec dana vlasnik mlina Polak mu je povećao platu i dao mu da stanuje u sobi sa kuhinjom pored mlina. Popravljao je alat seljacima i dodatno zarađivao, a sa mjesečnom platom od 600 dinara (nakon dvije godine 900 dinara) i besplatnim stanovanjem, dodatkom od 30 kg brašna mjesečno i dva hvata drva godišnje, Broz je mogao živjeti nadprosječnim standardom u odnosu na radništvo i činovništvo u to vrijeme, kada je npr. plata mladog učitelja u to vrijeme bila 900 dinara. Broz si je mogao kupiti namještaj za stan, nabaviti vlastiti alat za bravarski i mehaničarski posao, odjeću za ženu i sebe i nabaviti pedesetak knjiga, socijalne literature poput Maksima Gorkog, Jacka Londona, Augusta Bebela i Miroslava Krleže, Tolstoja i Balzaca. Polakov mlin imao je pet radnika, a Broz je uglavnom zaposlen popravkama i održavanjem mašina, tako da ima dovoljno vremena za razgovore sa seljacima, gdje je pričao o Oktobarskoj revoluciji, Lenjinu, Crvenoj gardi, te se uglavnom usmeno bavi političkom propagandom. U martu 1923. sa Stevom Šabićem godine saznaje da bi Đuro Šegović, bravarski majstor u Bjelovaru mogao imati veze sa Komunističkom partijom, jer je bio kandidiran na listi Nezavisne radničke partije na Izborima za narodne poslanike 1923. godine. Nakon opreznog provjeravanja, Šegović daje Brozu pola vreće partijskih letaka, da ih podijeli seljacima. Već početkom 1924. Broz je izabran u Okružni komitet KPJ za Bjelovarsko-križevačku županiju, često odlazi u Zagreb radi uspostavljanja kontakata sa Oblasnim komitetima Hrvatske i Slavonije. Iz Zagreba ga posjećuje Antun Mavrak, rukovodilac i kasniji sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku, a Broz organizuje istupe komunističkih simpatizera na sastancina Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Stjepana Radića. U martu 1925. godine drži svoj prvi govor na pogrebu partijskog aktiviste i sudionika Oktobarske revolucije Josipa Valente.

Nakon povratka iz Rusije, u zaseoku Kranjica kod Kupinca u kući Josipovog oca Franje, lugara - Josipu i Pelagiji, koju je zvao "Poljka", rodilo se prvo dijete, koje je umrlo nakon tri dana. Drugo dijete, kći Zlatica, rodilo se 24. decembra 1921. u Velikom Trojstvu i živjelo godinu i pol, a treće dijete, sin Hinko, rodilo se 24. novembra 1922. i umrlo od difterije. Četvrto dijete, sina Žarka dobili su 2. februara 1924. godine.

Nakon smrti vlasnika mlina Polaka, 1925. godine, mlin preuzima Polakov zet Oskar Rosenberg, koji se ne slaže sa političkim bavljenjem Broza, tako se da Brozovi sele u Kraljevicu, a Antun Mavrak saznaje da Brodogradilište Kraljevica traži mašinbravara i Broz dobija posao u Kraljevici, a Pelagiju i Žarka, Mavrak je kratko primio na stanovanje u Zagreb.[6]

Uspon u partijskoj hijerarhiji

Sindikat

 
Organizovani radnik, novine sindikata Jugoslavije
 
Broz za vrijeme Ogulinskog procesa

U početku je Broz bio sam u Kraljevici, kasnije mu se pridružila i Pelagija sa Žarkom. U brodogradilištu je dobro zarađivao, ali ga to nije odvratilo od političkog djelovanja. Osniva partijsku ćeliju u Kraljevici, te širi djelovanje na Bakar, Bakarac, Hreljin i Šmriku. Takode je Pelagiju učlanio u KPJ, te je i ona učestvovala u radu. Osnovao je sindikat u brodogradilištu i postao njegov predsjednik. Organizovanjem sportskih i kulturnih aktivnosti, pridobijao je radnike u sindikat. Bio je jedan od organizatora proslave 1. maja, a radnici su obustavili rad i izašli na ulice. Njegov dopis u beogradskom "Organizovanom radniku" pod nazivom "Proslava 1. maja u Kraljevici" je prvi Brozov objavljeni novinski tekst. U ljeto 1926. godine je uprava brodogradilišta kasnila sa isplatama plata, pa je Broz organizovao štrajk. U pregovorima, Broz je postigao dogovor sa upravom da se svih 150 radnika vrati na posao, ali je uprava kasnije izigrala dogovor i otpustila Broza i druge organizatore štrajka. Nakon 13 mjeseci provedenih u Kraljevici, u oktobru 1926. Broz odlazi u Zagreb i stanovao je u Podgorskoj ulici na Trešnjevci. Kako nije mogao naći posao, preselio se na Palilulu, te je u Beogradu pronalazio neke kraće poslove. Zatim odlazi u Smederevsku Palanku i zapošljava se u tvornici za popravak vagona "Jasenica AD", gdje ponovo organizira sindikat i učvršćuje partijsku ćeliju. Nakon objavljivanja Brozovog teksta u "Organizovanom radniku" 17. marta 1927, mada pod pseudonimom, u kome uslove u Jasenici opisuje kao robijašnicu, uprava mu daje otkaz i on se vraća u Zagreb i zapošljava u bravariji Dragutina Hamela. U proljeće 1927. godine izabran je za sekretara Oblasnog odbora Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije. Ta služba je bila dobo plaćena, oko 2000 dinara, čime je mogao poslati novac Pelagiji da plati zaostale stanarine u Kraljevici, te unajmiti jednosobni stan na Trešnjevci u Petrovoj ulici 62. Obilazi preduzeća, zastupa radnike, piše proglase radnicima, proteste poslodavcima, ali se ne odvaja od propagiranja komunističkih i političkih ciljeva. Dana 14. jula, zagrebačka policija hapsi Broza, ortopeda Miroslava Delića i još petoricu radnika iz Bakra, pod optužbom da su širili komunizam, te ih sprovode u Bakar na saslušanje. Bili su zatvoreni šest sedmica u Ogulinu, a sudija je bio Stjepan Bakarić, otac kasnijeg hrvatskog komuniste i političara Vladimira Bakarića. Pušteni su nakon toga na uvjetnu slobodu. U oktobru je sa još četvoricom u Ogulinu, osuđen u procesu na sedam mjeseci zatvora zbog komunističke propagande, a Banski sud u Zagrebu mu je kaznu smanjio na pet mjeseci, koju je trebao služiti do kraja 1928. godine,[30] ali je ponovo uhapšen 1. maja 1928. i osuđen zbog drugog kaznenog djela na četrnaest dana zatvora - nereda koje su komunisti organizovali u kinu "Apolo" protiv skupštine gradske Socijalističke partije.[31][32] Zbog hapšenja Blagoja Parovića, Broz privremeno preuzima i poslove Sindikata kožarskih radnika Jugoslavije. Organizator je velikih radničkih demonstracija u Zagrebu 21. juna 1928. godine, nakon atentata na Stjepana Radića u kojima demontrira oko 30.000 građana Zagreba.[32] U proljeće 1927. godine je član Mjesnog komitete KPJ za Zagreb, u ljeto postaje organizacioni sekretar tog komiteta, a u februaru 1928. godine je određen da zamijeni organizacionog sekretara Biroa CK KPJ ako taj bude uhapšen, a 2. augusta imenovan je za sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Na Osmoj konferenciji KPJ za grad Zagreb, održanoj u noći 25—26. februara na Pantovčaku, Broz je održao referat, te je podržao lijevu frakciju KPJ, koja je u to vrijeme bila podijeljena zbog sukoba na desnu frakciju, predvođenu Simom Markovićem i lijevu sa Đurom Cvijićem. Većina prisutnih je glasala sa Brozov referet, te se ta konfencija smatra Brozovom pobjedom u frakcijskim borbama sa "grupom centra", antifrakcijske koncepcije Broza. Odluke ove konferencije inicirale su Komiternu na Otvoreno pismo članovima KPJ[30]

Bombaški proces

 
Josip Broz u zatvoru 1928.

U represalijama koje je zavela žandarmerija i policija, nakon demonstracija 21. juna zabranjeni su Nezavisni sindikati, pod optužbom da su organiziralil razbijačke demonstracije. Zabranjeno je izlaženje "Organizovanog radnika" i "Borbe", uhapšeno je više od 100 sindikalnih aktivista. Broz je uspio izbjeći hapšenje, a Pelagija je uhapšena i nakon nekoliko dana puštena iz zatvora. Policija hapsi Broza 27. juna, ali prilikom pretresa u prostorijama Nezavisnih sindikata, provlači se kroz prozor i bježi preko krova. Stalno mijenja mjesto boravka, sve do 4. augusta kad se nakon sastanaka lokalne partijske ćelije, vratio u stan u Vinogradskoj 46, gdje je pao u zasjedu i bio uhapšen. Policija je kod Broza našla nabijeni revolver, blok sa šifriranim bilješkama i nekoliko primjeraka radničkih novina. U pretresu stana pronađeno je još materijala, jos jedan revolver sa municijom, četiri ručne bombe i municija za vojničke puške. Stan je vjerovatno prijavila kao sumnjiv, vlasnica kuće Dragica Vaclavek, a dan ranije uhapšeni su Andrija Božičković, Franjo Novoselić, Eva i Ignac Koprivnjak.[32]

Suđenju Brozu, nazvano Bombaški proces, pripremano je od augusta do novembra, a počelo je 6. novembra i trajalo je četiri dana. Smišljenom i hrabrom odbranom, Broz je na procesu impresionirao publiku i novinare riječima kojima je počeo svoj iskaz: "Priznajem da sam član ilegalne KPJ, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proleterijatu od buržoazije... ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije...". Novina u njegovoj izjavi je bila, da je otvoreno priznao da je komunista, što su u drugim procesima optuženici redovito poricali. Time je praktički preuzeo na sebe svu odgovornost. Svih šestoro optuženih branio je advokat Ivo Politeo, kog su angažirali i platili aktivisti Crvene pomoći. Nakon četverodnevne rasprave osude su izrečene 14. novembra 1928. Troje optuženih oslobođeno je krivnje, dvojica su prošla s manjim kaznama, a Broz je dobio pet godina robije.[23] Njegove izjave na sudu prenijele su mnoge novine, vijesti zu primjetili i u Moskvi, mada je bilo i negativnih kritika poput izjave Augusta Cesareca, tada vodećeg ljevičarskog intelektualca, koji je napisao u ilegalnom listu, glasilu CK KPJ "Proleter": "...Dođe li taj mladi bolesno ambiciozni komunist na čelo KPJ, to će biti tragedija za Partiju..."[33]

Odmah nakon hapšenja Broza, uhapšena je i Pelagija, saslušavana je 7. augusta, ali policija od nje nije ništa saznala. Žarko je za to vrijeme bio kod strica Slavka na Trešnjevci. Nakon izlaska iz zatvora, Pelagija se priprema za odlazak, tražeći vizu za Sovjetski Savez u čemu joj pomaže Brozova rodbina, drugovi iz partijske organizacije, kao i Miroslav Krleža. Nakon što je dobila rješenje o petogodišnjem izgonu iz Zagreba u Hrvatsko zagorje, donosi konačnu odluku da se odseli u SSSR.[32]

Robija

Poslije presude, Broz je boravio neko vrijeme u zagrebačkom zatvoru, gdje je Đuro Đaković uz pomoć žandara Petra Brčića pokušao da organizuje bijeg. Do bijega nije došlo, jer je premješten u kaznionicu u Lepoglavi, gdje je prva tri mjeseca poveo u samici sa oskudnom prehranom. Nakon tri mjeseca uslovi su poboljšani, bio je u skupnim sobama, prvih pola godine sa kriminalcima, ali preostale četiri sa osuđenim komunistima. Po zatvorskim propisima bio je obavezan raditi osam sati, pa je radio u zatvorskoj električnoj centrali. Slobodno se kretao po zatvoru, a čak je povremeno mogao izaći u Lepoglavu, gdje je jednom sreo i Pavla Gregorića kog je upoznao još u Kraljevici. U februaru 1930. godine upoznao je zatvorenike premještene iz Sremske Mitrovice između ostalih i Mošu Pijadu. Pijade ga je u zatvoru podučavao ruskoj i njemačkoj gramatici, a uz njegovu pomoć je počeo učiti engleski jezik. Do ljeta 1930. u Lepoglavi je bilo sedam komunističkih zatočenika, a tada je iz Sremske Mitrovice prebačeno 40 novih, pa su Pijade i Broz organizovali partijsku organizaciju, a u vodstvo su pred njih dvojice izabrani još i Milorad Petrović, kog će kasnije zamijeniti Andrija Hebrang. Zatvorenici su imali pravo korištenja biblioteke, a i pravo na dobijanje knjiga od rodbine, tako da je većina slobodnog vremena korištena za učenje i predavanja, pa su takva predavanja u žargonu dobila ime "komunistički univerziteti". Kada je u martu 1931. godine uhapšen odbjegli zatvorenik iz Lepoglave, koji je na saslušanju pričao o Brozovim izlascima iz kaznione, 7. maja 1931. je prebačen u zatvor u Mariboru. U Mariboru je ponovo morao proći tri mjeseca samice, a Rodoljub Čolaković i Rade Vujović, su preko jednog dugogodišnjeg robijaša uspostavili vezu sa Brozom, tako da su uskoro novopridošli smješteni u osmokrevetnu ćeliju sa drugim komunistima. Ponovo su organizirali razmjene znanja u kojima je učestvovao i Salamon Levi. Uskoro su Broza u Mariboru izabrali za partijskog sekretara sve do kraja robije. U zatvoru legalno dobijaju engleski "Economist", a ilegalno uspijevaju prokrijumčariti i Engelsov "Anti-Dühring", Marxovu "Bijedu filozofije", Lenjinovu "Državu i revoluciju" i tekstove Rose Luxemburg. Hrana u Mariboru je bila prilično slaba, pa su zarobljenici smjeli dobijati pakete, ali samo od rodbine. Brozu su slali pakete Stevo Šabić, koji se predstavio kao rođak, brat Martin, šogorica Katica Broz i organizacija Crvena pomoć, kao i poznanica iz Zagreba Katica Kličko. Potkad bi sa istih adresa dobijao i novčanu pomoć od 40-200 dinara. Pisma je dobijao i od Pelagije i Žarka iz Sovjetskog Saveza.[34] Iz mariborske kaznione Broz je otpušten 14. novembra 1933, a odmah je stražarski sproveden u Ogulin na odsluženje kazne iz Ogulinskog procesa. Nakon 3 mjeseca i 24 dana, pušten je na slobodu 12. marta 1934. godine. Na izlasku ga je dočekala Katica Kličko-Postl, koja ga je obavijestila da se treba sastati sa Srđanom Pricom (Bistri) i Alfredom Bergmanom (Lenz) na sigurnom mjestu u Zagrebu, delegatima CK KPJ; koji su mu saopštili da je predviđen za odlazak u inostranstvo, najprije na rad u Centralnom komitetu u Beč, a najvjerojatnije i na studij na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ) u Moskvi, a možda i za neki posao u Kominterni.[35]

Centralni komitet

Nakon izlaska iz zatvora, određen mu je prisilni boravak u Kumrovcu, gdje stanuje kod porodice umrlog brata Dragutina-Karla. Nakon deset dana, kako boravak u Kumrovcu nije bio strogo kontrolisan, odlazi u Zagreb, Veliko Trojstvo i Bjelovar. Uspostavlja kontakte sa Franom Vinterom i Ivšom Lebovićem, istaknutim političarima Hrvatske seljačke stranke (HSS) lijeve orijentacije, s kojima razgovara o mogućnosti suradnje KPJ i lijevog krila HSS. Stanje u KPJ je nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, bilo prilično loše. Od 3000 članova iz 1928, početkom 1932. godine ostalo je živo ili na slobodi oko 300-500 članova. Broj se te godine polako povećavao, tako da već krajem 1935. godine Partija broji oko 3500 članova. U Zagrebu se sastaje sa književnikom Stevom Galogažom, smješta se u Samoboru kod svoje mlađe sestre Tereze. Broz pušta brčiće, kosu boji crvenilom i nosi velike naočale iza kojih ga je teško prepoznati, te se tako skriva od policije. Oko tri i pol mjeseca čeka na upute za putovanje u Beč.[35] Broz je prešao u Austriju ilegalno kod Tržića, prerušen u planinara s legitimacijom Hrvatskog planinarskog društva. U prvom selu nakon austrijske granice, Broza su presrela tri mladića sa puškama i kukastim križevima oko ruke. Upravo 25. jula 1934. austrijski nacisti su pokušali izvesti Julski puč u komu je ubijen austrijski kancelar Engelbert Dollfuß. Broz je objasnio da je zalutali jugoslavenski planinar, te je uvjerljivo na njemačkom jeziku to i objasnio, a mladići su mu onda pokazali put za nazad. Umjesto u Jugoslaviju, otišao je prema Klagenfurtu.[36]

Iz Klagenfurta je vozom došao do Beča, kod Nane Šilović studentice baleta iz Zagreba.[36] Partijski drugovi su ga 1. augusta 1934, primili pomalo neljubazno, zbog izjave da ni jedan komunista u Jugoslaviji nema povjerenje u CK KPJ, između ostalih dočekao i Josip Čižinski, poznatiji pod pseudonimom Milan Gorkić, generalni sekretar KPJ. Tu je 11. jula 1934. godine[35] primljen u Politbiro, da bi na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji KPJ održanoj 24—25. decembra 1934. bio primljen u Centralni komitet. Za članstvo ga je predločio zagrebački komunist Ivan Krajačić - Stevo. Gorkić je još kao devetnaestogodišnjak 1922. godine otišao u Moskvu, gdje je radio u Kominterni, a postao je sekretar Partije 1932. godine kada je Partija brojala jedva 3000 članova, od kojih su većina bili zatvoreni ili u izgnanstvu. Sve je to Partiju pretvorilo u "zmijsko gnijezdo" gdje su svi sumnjičili sve i međusobno se optuživali kod Komiterne. Broz je 2. augusta 1934. godine napisao izvještaj za Centralni komitet u kome je naglasio da je nužno prebroditi apstraktno politiziranje i ojačati kontakte sa radničkim masama. Izvještaj je prvi put potpisao pseudonimom Tito.[23] Do odlaska na robiju, Broz je upotrebljavao pseudonime Georgijević i Zagorac, a u zapisnicima šest sjednica CK između 10—23. augusta 1934. u rubrici prisutni, upisano je Tito, ime koje je izabrano zbog asocijacija na zagorsko porijeklo Broza.[35] Tako je Broz, pored Gorkića, Vladimira Ćopića, Blagoja Parovića, Ivana Gržetića, Karla Hudomala i Adolfa Muka, postao sedmim članom Centralnog komiteta.[23] Rad Partije u Austriji je po direktivi Kominterne pomagala Komunistička partija Austrije, koje je osiguravala smještaj i održavanje veza. Plate su dobijali od Kominterne i iznosile su oko 460 šilinga, što je po tadašnjem kursu bilo oko 4.000 dinara, bilo približno plati starijeg srednjoškolskog profesora u Beču. Kominterna je posebno plaćala putne troškove, financirala izdavačku djelatnost, ali je viši položaj u hijerarhiji donosio i višu platu, pa je to postao poticaj za karijeristička rivalstva u Partiji.[35]

Gorkić ga je poslao u Dravsku banovinu, kako bi zajedno sa slovenskim drugovima organizovao pokrajinsku konferenciju KPJ za Sloveniju u Goričane 16—17. septembra[35] u ljetnoj rezideniciji biskupa Gregorija Rožmana, čiji je polubrat bio komunistički simpatizer. Tu je upoznao Edvarda Kardelja, Borisa Kidriča, Franca Leskoška, Mihu Marinka, Ivana Mačeka, Toneta Tomšiča i Borisa Kraighera; poznanstva koja će mu biti oslonac u kriznim godinama 1937/38.[35]

U Ljubljani je organizovao i Četvrtu zemaljsku konferenciju KPJ-u. Tada je prihvaćena i odluka da se formiraju KP Slovenije i KP Hrvatske unutar KP Jugoslavije. Tito se u septembru vratio u Beč, ali ga je Gorkić ponovo poslao u Zagreb. Ta zaduženja su pomutila odnos izmedu Gorkića i Tita, jer je Tito posumnjao da ga namjerno izlaže opasnosti, šaljući ga na ilegalne zadatke. Krajem 1934. godine poslao je u ime Politbiroa, koji tada bio u Brnu, svim pokrajinskim komitetima KPJ i Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) uputstva za oružani ustanak u državi. Nakon atentata na kralja Aleksandra I u Marseillu, Tito se nije ustručavao da u ime KPJ predloži, da se naoružane grupe povežu i sa najšovinističkijim organizacijama u uvjerenju da se tako može srušiti monarhistički režim. Sredinom februara 1935. ipak je dobio dopuštenje da ide u Moskvu, te je odustao od organiziranja revolucije u državi.[37]

Moskva

Tito je tri puta boravio u Moskvi: Prvi put od 21. februara 1935. do 16. oktobra 1936, drugi put od 24. augusta 1938. do 24. januara 1939 i treći put od 2. septembra do 26. novembra 1939. godine. Prvi boravak je bilo upoznavanje sa štabom svjetske revolucije i njegovim funkcionisanjem. Tito je isprva poslat za rad u Profinterni (Internacionalni savez sindikata), ali zbog staljinovih čistki, oslobodilo se mjesto političkog referenta za Jugoslaviju, jer je Radomir Vujović, zbog hapšenja njegovog brata Vojislava, premješten na manje važne poslove u Kominterni. Smješten je u hotelu Lux, u kojem će stanovati uvijek za vrijeme boravka u Moskvi, pod imenom Friedrich Walter, ime koje će mu ostati za čitavo vrijeme rada u Kominterni. Hotel Lux je bio predviđen za smještaj svih svjetskih komunističkih funkcionera i u njemu su stanovali i Georgi Dimitrov, Palmiro Togialtti, Klemen Gottwald, Walter Ulbricht, Bela Kun, Ho Ši Min i Ču En-laj. Bio je prilično nepovjerljiv prema partijskim drugovima, te se sasvim posvetio svom radu, pohađao kurseve tehnike rukovođenja i konspiracije, kao i vojni kurs na Vojnoj akademiji Frunze u Rjazanju.[38][23]

U to vrijeme ubijen je bliski suradnik Staljina Sergej Kirov, za kog se smatralo da je njegov nasljednik, a nekoliko dana nakon ubistva započela je hajka na komuniste i ostale političare u Sovjetskom Savezu. Nakon dva mjeseca čekanja, Tito je 11. maja postavljen za političkog referenta Jugoslavije u Sekretarijatu Kominterne za balkanske zemlje (Jugoslavija, Grčka, Bugarska i Albanija). Na čelu Sekretarijata bio je poljski komunista Henryk Walecki. Tito se tada bavio referiranjem Kominterni o partijskoj štampi u Jugoslaviji, o petomajskim parlamentarnim izborima 1935. o kadrovskoj problematici KPJ. Osim toga držao je i predavanja u Međunarodnoj lenjinskoj školi i na jugoslavenskom odjelu Komunističkog univerziteta nacionalnih manjina Zapada, o radu sindikata i historiji KPJ, te sa oko 20 rubalja, dodatno zarađivao.

Sedmi kongres Kominterene

Sudjeluje u pripremnim radovima za VII kongres Kominterne, gdje je bio i delegat[39] pod imenom Rudi i Tito.[38] Osim Tita na Kongresu su učestvovali:Vladimir Ćopić, Milan Gorkić, Ivan Marić, Drago Petrović, Milan Radovanović i Blagoje Parović sa odlučujućim glasom, te Prežihov Voranc koji je kao i Tito imao savjetodavni glas. Na Kongresu je preispitana politika Kominterne, te je upozoreno da je glavna opasnost radničkom pokretu fašizam, a ne socijaldemokracija.[40]

Za jugoslavenske komuniste je takođe bio zadatak da preispitaju političko situaciju u zemlji, te se čak smatralo da će izborom Milana Stojadinovića za premijera u Vladu Kraljevine Jugoslavije, popustiti policijski teror protiv komunista, te da bi trebalo tražiti političke partnere u zemlji.[38] Istovremeno dolazi do lakših razmimoilaženja izmedu Gorkića i Tita, prvenstveno zbog podrške koju Titu daje Kominterna i većina jugoslavenskih komunista u Moskvi. Na sastanku rukovodećeg aktiva KPJ u Moskvi 21. augusta 1935. prihvaćeni su zahjevi Tita i Ćopića da se vrate u zemlju. Obojica bi trebala biti vraćena u Zagreb, gdje je osnovan Zemaljski biro CK KPJ (Zembilj) čiji je sekretar bio Đorđe Mitrović, a članovi Srđan Prica, Drago Marušić, Boris Kidrič i sekretar SKOJ-a Franjo Kralj. Zbog hapšenja Mitrovića i Kralja na Šalati u Zagrebu 14. novembra 1935, kada su otkriveni najpovjerljiviji partijski materijali, njihov povratak je odgođen. U tim hapšenjima uhapšeno je oko 950 članova KPJ.[40]

U augustu 1935. godine došlo je rasprave o stanju u KPJ. Povod je bio Aprilski plenum CK KPJ, koji je održan 9. aprila 1936. godine u Beču, bez uobičajenih konzultacija s Kominternom, ali i bez njezinih izaslanika, ni Tita. Ćopić i Stjepan Cvijić oštro su napali Gorkića, tako da u ljeto 1936. godine Izvršni komitet Kominterne saziva raspravu o stanju u KPJ. Prisustvovali su svi članovi i kandidati CK KPJ iz Moskve, a iz Beča je dosao i Milan Gorkić. Rezultat četiriju sastanaka, kojima su rukovodili Wilhelm Pieck i Palmiro Togliatti bio je da se raspušta CK KPJ i sve odluke donesene na Aprilskom plenumu su poništene.[41]

NKVD

Prvi zadatak, nakon dolaska u Moskvu, Brozu je bio da napiše svoju biografiju, koju je morao nekoliko puta pisati, zbog provjera u Kominterni, kao i dati svoje mišljenje, karakteristike o drugim članovima CK KPJ. Mišljenja je napisao prilično oprezno, posebno o Ćopiću, za kog je smatrao i kasnije izjavio, da je "baba koja mete", a Ćopić ga je za nagradu predložio na oporavak u sanatoriju.[38] Kadrovska služba Kominterne pomno je iščitavala ovakva mišljenja, koja je Tito napisao 4. marta 1935. Po tvrdnjama nekih autora, radilo se o podlom "cinkarenju" bliskih suradnika, kao i dokazima da je Tito od tada postao agent NKVD-a. Međutim, sadržina ovih karakteristika šestorice članova CK, je prilično pozitivna ili neutralna, iako po Kominterskim mjerilima svakom članu, osim Ćopiću, pripisano je nekoliko zamjerki riječima kao o Gorkiću: "...ali ima i jednu manu - sve drži u svojim rukama" ili o Kamilu Horvatinu "...Kod njega ima još kojekakvih intelektualističkih ostataka...njegovo ophođenje sa radnicima nije bilo baš dobro", ali nakon čega slijedi zaključak "...da je napravio veliki korak naprijed u svom ophođenju sa ljudima, mada i dalje kod njega ima nekih ostataka ophođenja sa visine..." Kadrovska služba Kominterne imala je stalnu suradnju sa NKVD-om, tako da bi u sumnjivim slučajevima procjenu podobnosti vršio ili NKVD, ili bi odluke ukoliko bi se radilo o visokim funkcionerima, donosila Kominterna.[42]

Pelagija i Johanna

Nakon sedam godina Tito je željno očekivao susret sa Pelagijom i sinom Žarkom, ali ubrzo je postao razočaran jer Pelagija nije znala gdje je Žarko. Pelagija je nakon nekoliko godina provedenih u Kazahstanu, kao nastavnica, od 1934. godine bila smještena u Šilovu u Rjazanjskoj oblasti, oko 200 km jugoistočno od Moskve. Sina Žarka je već 1929. godine smjestila u dom za djecu inozemnih Kominterninih funkcionera i za nezbrinutu djecu komunističkih aktivista koji su robijali u svoji zemljama. Narednih šest godina Žarko je proveo u takvim domovima, a po dolasku u Moskvu, Tito je bez poteškoća pronašao Žarka u jednom popravnom domu u Lenjingradu i doveo ga k sebi u Luxor. U ljeto 1935. Pelagija je službeno premještena u Moskvu, te su kratko živjeli zajedno, da bi se nakon dva mjeseca vratila u Šilovo, što je praktički bio njihov konačni razlaz. Rastavu braka sporazumno su registrirali 19. aprila 1936. godine, a po tvrdnjana Tita, glavni uzrok razvoda je bila Pelagijina nebriga prema Žarku.

U oktobru 1935. godine Tito se zbližio sa Lucijom Bauer, 23-godišnjom njemačkom komunistkinjom pravim imenom Johanna König. Godinu dana je živjela sa Titom u hotelskoj sobi 275 Luxora, a ona je za to vrijeme stvorila prilično dobar odnos sa Žarkom. Četiri dana prije odlaska iz Moskve na ilegalni rad u Jugoslaviju, 13. oktobra 1936. godine Tito je oženio Luciju. Titu je u Kominterni obećano da će Lucija, a po mogućnosti i sin, doći za njim, čim se Tito malo organizira u ilegali. Sačuvana su četiri njegova pisma Luciji, u martu i aprilu 1937. godine. Pisma su pisana na njemačkom jeziku, poprilično rječito, ali sa znatnim gramatičkim i ortografskim greškama. Lucija je 21. septembra 1937. godine uhapšena u Moskvi, a Tito je to vjerovatno saznao prije drugog dolaska u Moskvu. Nakon dolaska 25. augusta 1938. saslušavan je i morao je napisati Izvještaj, napisan na ruskom jeziku, koji počinje rečenicom: "Po pitanju moje bivše žene Lusi, koja je, kako se pokazalo, neprijatelj i koji su organi NKVD uhapsili u jesen 1937. godine, dužan sam da kažem slijedeće:..." U Izvještaju Tito ne tereti Luciju, ali koristi terminologiju NKVD-a, pa se može smatrati da je to bio sastavni dio cijene, koju je platio da bi sačuvao partijsku karijeru, a u tadašnjim uvjetima to je značilo i život. O tome da je Lucija kao zatočenica teretila Tita ne postoje vjerodostojni dokazi. Mada ju je Tito u Izvještaju nazvao bivšom ženom, nikada se službeno nisu razveli. Lucija je preživjela Gulag i živjela je u Moskvi do 1990. godine.[5]

Povratak u Jugoslaviju

Od 18. oktobra do sredine decembra 1936. godine Tito se zadržao u Beču. Preko Adolfa Muka, saopštio je Vladimiru Ćopiću i Stjepanu Cvijiću o odluci Kominterne da više nisu članovi CK KPJ. Zbog rastućeg nacističkog pritiska u Beču, uslovi za rad su se pogoršali, većina partijskih kolega je bila u bečkim zatvorima, a Tito je po uputama Gorkića i Kominterne počeo pripreme za prebacivanje Centralnog komiteta u Pariz o čemu 23. oktobra i 5. novembra dostavlja opširne izvještaje Ivanu Gržetiću predstavniku KPJ pri Izvršnom komitetu Kominterne. Izbijanjem oružanog sukoba, koji će kasnije prerasti u Španski građanski rat, izmedu legalne vlade i različitih lijevih grupacija, te desničarskih nacionalističkih pobunjenika Franca u Španiji na drugoj strani, Tito 23. oktobra pod naslovom "Svima" šalje proglas svim pokrajinskim komitetima KPJ o organiziranju pomoći napadnutoj Republici Španiji, objavljuje članke u "Proleteru", pod naslovima "Komunisti i katolici", gdje kritikuje jedan dio katoličke štampe naklonjen španskim fašistima Francisca Franca; članak "Španjolska i Hrvatska", gdje spominje zajedništvo u borbi protiv Francova fašizma, primjenjujući ih na situaciju izmedu KPJ i hrvatskog seljačkog pokreta. Iz tog vremena je najvažniji Titov tekst "Pismo za Srbiju" koje je iz Beča 2. novembra 1936. uputio Veselinu Masleši, glavnoj osobi za veze CK KPJ sa organizacijama KPJ u Beogradu i Srbiji, gdje ukazuje na opasnost od fašizma i mogućem ratu, kao i o međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji i sažeto formulira političku orijentaciju KPJ, zasnovanu na samoopredjeljenju naroda na odcjepljenje, ali zbog opasnosti od italijanskog, austrijskog i mađarskog fašizma, jugoslavenski ljevičari su protiv rasparčavanja zemlje, koje bi dovelo do neizbježnog građanskog rata. Riječima "...Ljevičari su za slobodnu zajednicu svih naroda Jugoslavije u sadašnjim granicama, uređenu na federativnoj osnovi, a protiv svakog ugnjetavanja i hegemonije bilo kojeg naroda po drugome... Osnovni princip treba da bude: nema demokracije bez nacionalne slobode i nema nacionalne slobode bez demokracije..."

Početkom decembra Gorkić je iz Moskve stigao u Beč i na sastanku Centralnog komiteta 8. decembra izvještava o potvrđenoj odluci Komiterne o novom sastavu Politbiroa CK KPJ: Milan Gorkić je postao generalni sekretar, a članovi su Broz, Rodoljub Čolaković, Sreten Žujović i Franc Leskošek; Sredinom decembra Tito kreće na osmomjesečni ilegalni rad u Jugoslaviju. U dva prekida je napuštao zemlju, jednom zbog sastanka sa Gorkićem u Prag, a dva puta zbog putovanja u Pariz. Iako su za njim u to vrijeme izdate dvije policijske potjernice, Tito je boravio u Zagrebu, Ljubljani, Splitu i Beogradu, nosio je legitimacije s raznim imenima i inžinjerskim titulama, a odijevao se poput dobrostojećeg građanina, te je taj stil kamuflaže bio uspješan. Sastanke je održavao i veze u stanovima intelektualne ljevice i simpatizera; kod Pavla Markovca i Terke Richtmann u Zagrebu, kod Ane Ziherl u Ljubljani, kod Vladimira Dedijera i Nikole Petrovića u Beogradu, a sastajao se i sa Ognjenom Pricom. Glavni Titovi zadaci u zemlji bili su: konsolidiranje partijske organizacije, povezivanje glavnih partijskih centrara u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, suzbijanje pojave trockizma u javnom životu, organiziranje podrške Španskoj Republici, uključivo sa slanjem dobrovoljaca, upućivanje komunista da svoj rad šire ne samo u ilegalnim partijskim ćelijama, nego i na legalnu javnu djelatnost djelovanjem u Narodnoj fronti i Jedinstvenoj radničkoj partiji, osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske u okvirima KPJ, dosljedno koncepciji jugoslavenske države s federativnim uređenjem. Uz neposredno Kardeljevo rukovođenje 17. aprila 1938. godine u Čebinama kod Trbovlja održan je osnivački kongres KP Slovenije,[43] gdje je istaknut federalistički koncept Jugoslavije, te je pronađen kompromis o nacionalnom pitanju, koje se nije shvaćalo samo kao kulturno ili jezikoslovno, ali se smatralo da će se moći riješiti tek kada Slovenci ostvare svoju državu s pravom na opredjeljenje, što se odnosi na njihovo sudjelovanje u državnoj zajednici Jugoslavije. Na čelo je izabran Franc Leskošek, a KP Slovenije je u to vrijeme brojala oko 200—300 članova. Ubrzo uz pomoć Josipa Kraša, Pavla Gregorića, Đure Špoljarića, Drage Petrović obnavlja partijsku organizaciju u Hrvatskoj, a u Srbiji sa Milovanom Đilasom, Vojom Srzentić, radi na obnovi. Đilas mu preporučuje svog prijatelja sa robije Aleksandra Rankovića i Ivu Lolu Ribara, sina poznatog advokata Ivana Ribara. Sa Ivom Ribarom Tito je formirao u Beogradu Centralnu omladinsku komisiju, koja je brzo prerasla u Centralni komitet SKOJ-a gdje je Ivo postao sekretar,[43] tako da je SKOJ od 3.000 članova ljeta 1937, narastao do septembra 1940. na 17.800 članova.[44] Osnivanje KP Hrvatske bilo je 1-2. augusta iste godine u Anindolu kod Samobora, a prisustvovalo je šesnaest delegata,[45] koja dobija ime Komunistička stranka Hrvatske, ime koje će koristiti sve do 1940. godine.[46] Ideja osnivanja KP Makedonije, nije sprovedena, a zbog nacionalnih razmimoilaženja o osnivanju KP Srbije nije razmišljano.[45]

Drugi boravak u Moskvi

Za vrijeme drugog boravka u Moskvi Komiternu je izvjestio o svom djelovanju na deset gusto tipkanih stranica, izvještaju koji je najpotpuniji dokument o Titovom djelovanju u zemlji 1937. godine.[44]

Treći boravak u Moskvi

Španski građanski rat

Od početka Španskog građanskog rata jeseni 1936. do jeseni 1938. u Španiju je stiglo oko 30.000 dobrovoljaca iz 54 zemlje, od kojih su 1800-2000 bili iz Jugoslavije. Iz Jugoslavije su dobrovoljci kretali raznim putevima, a kako se u Parizu 1937. održavala Svjetska izložba, mnogi su došli u Pariz i pod izgovorom mogli dobiti vize kao posjetioci. U Parizu su se javljali u knjižaru "Horizont", odakle ih je KPJ uz pomoć KP Francuske slala u Španiju. Za manje grupe i pojednice, koji nisu mogli doći ovom vezom, Tito je preko Pavla Gregorića, organizirao ilegalni put preko Ljubljane, Klagenfurta i Basela do Pariza. Ovaj put se pokazao uspješnijim jer nijedan dobrovoljac nije pao u ruke policiji. Na sastanku u Pragu 1936. godine Gorkić je Tita upoznao sa planom slanja 500 dobrovoljaca brodom preko jadranske obale, koji su trebali biti prevezeni u Barcelonu ili Valenciju. Gorkić je za rukovođenje odredio Adolfa Muka i Antuna Franovića, člana Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju. Titu se planirana operacija činila previše nekonspirativnom i riskantnom. Određena su tri mjesta na kojima je u noćima od 27. februara do 3. marta trebalo izvršiti ukrcavanja: u jednom zalivu kraj Šibenika, na pučini izmedu Brača i Hvara i na pučini ispred Budve. Za 700.000-750.000 franaka Gorkić je unajmio brod "La Corse", koji je na vrijeme stigao u Jadran. Zbog olujnog vremena u prvoj noći kod Šibenika nije se moglo vršiti ukrcavanje, a druge noći su Muk i Franović saznali da je većinu dobrovoljaca uhapsila policija. Isprva je uhapšeno oko stotinu dobrovoljaca, a kasnije još 300 oko Čanja na prilazima Crnogorskom primorju. Muk i Franović su uhapšeni, te dobili pet i deset godina zatvora. Na sjednici CK 3. aprila osnovana je komisija, koja je trebala ispitati razloge propasti ekspedicije. U izvjestaju krivica Gorkića nije spomenuta, a Tito ga je nerado potpisao, tako da je Titu u dosijeu u Kominterni zabilježeno kao njegova greška zgog supotpisa na neuvjerljivom izvještaju.[46]

Drugi svjetski rat

Pripreme za ustanak

Sukob sa četnicima

Užička republika

Poslijeratni period

Smrt

Nakon teškog operativnog zahvata i amputacije noge ostaje pod stalnim liječničkim nadzorom. Preminuo je u Kliničkom centru u Ljubljani, 4. maja 1980. godine.[47] Njegova sahrana je okupila mnoštvo političkih ličnosti, šefova država i vlada iz svih država svijeta. U to vrijeme pojavljuju se prve sumnje da li će njegovi nasljednici uspjeti da očuvaju Jugoslaviju u kojoj je on uspješno suzbijao nacionalizam i održavao jedinstvo. Nažalost, te sumnje se ostvaruju desetak godina nakon njegove smrti kada etničke podjele i konflikti dovode do krvavog raspada Jugoslavije.

Sahranjen je u Beogradu u mauzoleju nazvanom Kuća cvijeća. Njegova sahrana je bila jedna od najvećih u historiji čovječanstva. Lista priznatih državnika i ličnosti koji su se okupili da odaju posljednju počast Titu je bila impozantna: 4 kralja, 31 državni predsjednik, 22 premijera, 47 ministara vanjskih poslova,[48] uz to poznate ličnosti kao Indira Gandhi, Margaret Thatcher, Willy Brandt i mnogi drugi. Tito je bio jedina poznata osoba koja je pored pape Ivana Pavla II imala pogreb sa preko 100 svjetskih državnika, što predsjednika, premijera, monarha i ambasadora.

Privatni život

Filmovi

Muzika

Također pogledajte

Literatura

  • Goldstein, Slavko; Goldstein, Ivo (2018). Tito. Novi Sad: Akademska knjiga. ISBN 978-86-6263-218-0.
  • Pirjevec, Jože (2013). Tito i drugovi - I deo. Beograd: Laguna. ISBN 978-86-521-1409-2.
  • Pirjevec, Jože (2013). Tito i drugovi - II deo. Beograd: Laguna. ISBN 978-86-521-1410-8.
  • Calic, Marie-Janine (2014). Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert (jezik: njemački). München: C. H. Beck. ISBN 978-3-406-60646-5.
  • Brunnbauer, Ulf; Buchenau, Klaus (2018). Geschichte Südosteuropas (jezik: njemački). Ditzingen: Philipp Reclam jun. GmbH. ISBN 978-3-15-011154-3.
  • Hösch, Edgar (2018). Geschichte der Balkanländer; Von der Frühzeit bis zur Gegenwart (jezik: njemački). München: C. H. Beck. ISBN 978-3-406-57299-9.
  • Sundhaussen, Holm (2018). Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten 1943-2011 - Eine ungewöhnliche Geschichte des Gewönhlichen (jezik: njemački). Wien, Köln, Weimar: Böhlau Verlag. ISBN 978-3-205-79609-1.
  • Intervjui (1980). Josip Broz Tito - intervjui. Zagreb: August Cesarec.

Napomene

  1. ^ Broz se nikada zvanično nije razveo od Johanne König, konspirativnog imena Lucija Bauer, ali je zbog njenog hapšenja u Izvještaju, koji je morao podnijeti na ispitivanju, Luciju spomenuo kao bivšu ženu. Ambasador Jugoslavije u Moskvi Veljko Mićunović, je primio ženu, koja je tražila vizu za Jugoslaviju i pomalo neodređeno spominjala vezu sa Titom. Ambasador je posrednim putem dobio odgovor da joj se zahtjev odbije, ali da se na ime pomoći dodijeli 2000 rubalja.[5]
  2. ^ Brozovo prvo dijete umrlo je nakon tri dana[6]
  3. ^ Opetovnicu su morala pohađati sva djeca koja završetkom pučke škole nisu namjeravala nastaviti školovanje. U opetovnici se stečeno školsko znanje ponavljalo i proširivalo, prema potrebama praktičnog života.[14]

Reference

  1. ^ a b c Goldstein 2018, str. 27.
  2. ^ Pirjevec - I dio 2013, str. 26.
  3. ^ Pirjevec I dio 2013, str. 30.
  4. ^ a b Goldstein 2018, str. 38-40.
  5. ^ a b c Goldstein 2018, str. 118-122.
  6. ^ a b Goldstein 2018, str. 42-45.
  7. ^ Pirjevec I dio 2013, str. 26.
  8. ^ Goldstein 2018, str. 169.
  9. ^ a b Goldstein 2018, str. 299.
  10. ^ Goldstein 2018, str. 204.
  11. ^ Goldstein 2018, str. 639.
  12. ^ Pirjevec - I dio 2013, str. 27.
  13. ^ a b c d e f Brunnbauer, Buchenau 2018, str. 187-189.
  14. ^ Goldstein 2018, str. 55.
  15. ^ Goldstein 2018, str. 28.
  16. ^ Goldstein 2018, str. 29.
  17. ^ Goldstein 2018, str. 30.
  18. ^ a b Pirjevec - I dio 2013, str. 28.
  19. ^ Goldstein 2018, str. 32-35.
  20. ^ a b Goldstein 2018, str. 36.
  21. ^ a b Pirjevec - I dio 2013, str. 29.
  22. ^ Calic 2014, str. 72.
  23. ^ a b c d e Calic 2014, str. 128.
  24. ^ Pirjevec - I dio 2013, str. 29-31.
  25. ^ a b c Pirjevec - I dio 2013, str. 32-33.
  26. ^ Goldstein 2018, str. 37-38.
  27. ^ Intervjui 1980, str. 87-98.
  28. ^ Pirjevec - I dio 2013, str. 37.
  29. ^ Goldstein 2018, str. 41-42.
  30. ^ a b Goldstein 2018, str. 46-54.
  31. ^ Pirjevec - I dio 2013, str. 40.
  32. ^ a b c d Goldstein 2018, str. 61-67.
  33. ^ Pirjevec - I dio 2013, str. 43.
  34. ^ Goldstein 2018, str. 68-75.
  35. ^ a b c d e f g Goldstein 2018, str. 76-83.
  36. ^ a b Goldstein 2018, str. 84-91.
  37. ^ Pirjevec - I dio 2013, str. 45-48.
  38. ^ a b c d Pirjevec - I dio 2013, str. 48-63.
  39. ^ Goldstein 2018, str. 97-104.
  40. ^ a b Goldstein 2018, str. 105-109.
  41. ^ Goldstein 2018, str. 111-117.
  42. ^ Goldstein 2018, str. 110-117.
  43. ^ a b Pirjevec - I dio 2013, str. 63-65.
  44. ^ a b Goldstein 2018, str. 131-138.
  45. ^ a b Pirjevec - I dio 2013, str. 65-78.
  46. ^ a b Goldstein 2018, str. 142-146.
  47. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom dhm
  48. ^ D.Vukotić,"Tito predvideo raspad Jugoslavije" sa politika.rs;objavljeno 25.2.2015, pristupljeno 14.3.2015 (sr)
  49. ^ PRVI ZABRANJENI FILM JUGE Evo kako su Rusi prikazali Tita i Dražu Mihailovića i zašto ga je maršal ukinuo?! izavaz.ba objavljeno 15.3.2015, pristupljeno 16.3.2015
  50. ^ Druže Tito Mi Ti Se Kunemodiscogs.com

Vanjski linkovi