Cionizam

jevrejski nacionalistički pokret

Cionizam (Hebrejski: ציונות‎,Cijonut) je prvenstveno jevrejski nacionalistički pokret. To je još i termin koji se koristi za oslobađajući pokret, koji u najširem smislu predstavlja borbu Jevreja za samostalnost i suverenost Jevrejske domovine. Pokret je dobio ime po brdu Cion koje se nalazi u istočnom Jerusalemu i simbolizira Državu Izrael. Od uspostavljanja Države Izrael, potezi Cionista se uglavnom odnose na čuvanje prava na njihovu državu. Pojam cionizam se još može odnositi na: 1) nepolitički - Kulturalni Cionizam, osnovan od strane Jevrejskog književnika Ahad Ha'ama; 2) političku podršku za Državu Izrael od strane nejevreja - Kršćanski Cionizam.

Cionizam nema jedinstvenu ideologiju, nego više njih sadržane u svojim pod-idelogijama poput: Generalnog Cionizma, Religioznog Cionizma, Radničkog Cionizma, Revizionističkog Cionizma, Zelenog Cionizma itd. Ipak, Cionisti su najjedinstveniji u zalaganju za Eretz Izrael[1] kao domovinu svih Jevreja vodeći se religioznim vjerovanjima koji taj geografski prostor označavaju svetim.

Nakon skoro dva milenijuma postojanja jevrejske dijaspore bez svoje države, Cionizam kao pokret je osnovan krajem 19. vijeka od strane sekularnih Jevreja, u najvećem broju aškenaskih Jevreja. Ta ideja je uslovljena tadašnjom pojavom antisemitizma u Evropi, koja se naročito ogledala kroz Dreyfusovu aferu u Francuskoj i pokretom protiv Jevreja u Rusiji. Pokretač cionističkog političkog pokreta je bio austro-ugarski novinar Theodore Herzl svojom knjigom Der Judenstaat [2]. U to vrijeme, glavni cilj je bilo ohrabrivanje Jevreja da migriraju u Palestinu, tada pod teritorijom Osmanlijskog Carstva.

Kao jedan od nekoliko jevrejskih pokreta koji su nastali kao odgovor na asimilaciju i antisemitizam, širi se veoma brzo i postaje dominantan faktor u jevrejskoj politici. Kao rezultat, počinje uništavanje života Jevreja u Centralnoj i Istočnoj Evropi gdje je i nastao sam cionizam.

Pokret je bio prilično uspješan u uspostavljanju države Izrael 14. maja 1948. godine[3], kao domovine za sve Jevreje. Od tada, njihov broj u Izraelu se naglo povećao i tako danas oko 40% svih Jevreja živi tamo. Ovo je promovisalo cionizam u najuspješniji jevrejski politički pokret u zadnjih 2000 godina.

1975. godine, Ujedinjene Nacije su izdale rezoluciju koja cionizam naziva formom rasizma i rasističke diskriminacije[4]. Ista rezolucija je ukinuta 1991. godine. U kontekstu Arapsko-Izraelskog sukoba pokret je okarakterizovan kao sistem koji podstiče apartheid i rasizam.

Historija uredi

Još od prvih stoljeća nove ere većina jevreja je živjela van Države Izrael (Eretz Izrael, poznatije većini kao Palestina) ali uprkos tome na tom prostoru su oni bili konstantno prisutni. Prema Judaizmu, Eretz Izrael je zemlja koju je Bog dao jevrejima.

Nakon velikih ustanaka u prvom i drugom stoljeću nove ere, Rimljani su potpuno iskorjenili jevreje na prostoru Judeje, čije su ime promijenili u Syria Palaestina. Ovo je rezultiralo formiranju jevrejske dijaspore.

Godina Muslimani Jevreji Kršćani Ostali Ukupno
1922 486,177 (74.91%) 83,790 (12.91%) 71,464 (11.01%) 7,617 (1.17%) 649,048
1931 493,147 (64.32%) 174,606 (22.77%) 88,907 (11.60%) 10,101 (1.32%) 766,761
1941 906,551 (59.68%) 474,102 (31.21%) 125,413 (8.26%) 12,881 (0.85%) 1,518,947
1946 1,076,783 (58.34%) 608,225 (32.96%) 145,063 (7.86%) 15,488 (0.84%) 1,845,559

U 19. vijeku ideja povratka u Cion je počela dobijati na popularnosti, naročito u Evropi, gdje je antisemitizam i nasilje nad jevrejima postajalo sve češće. Tako dolazi do migracija u Palestinu i prije 1897. godine koja se smatra godinom početka prakticiranja cionizma[5]

Prve migracije su zabilježene 1882. godine. Najviše izbjeglica je dolazilo iz Rusije, uslijed masivnih progona i bježeći od Pogroma. Oni su uglavnom osnovali veliki broj poljoprivrednih naselja potpomognuti jevrejima iz Zapadne Evrope. Slijedećem valu izbjeglica će prethoditi Ruska revolucija i nacistički progoni.

 
Theodore Herzl
 
Delegati prvog cionističkog kongresa održanog u Bazelu, Švicarska.

1890-tih Theodore Herzl je u cionizam unio novu ideologiju i pravac djelovanja koji je rezultirao prvim cionističkim kongresom 1897. godine u Bazelu u Švicarskoj. Na njemu je osnovana Svjetska cionistička organizacija (WZO)[6]. Herzlove namjere su bile da inicira početak priprema za stvaranje jevrejske države. Pokušaji pregovora sa vladarom Palestine, Osmanlijskim Carstvom, su propali i politička potpora je bila potrebna. WZO je pomagao izgradnju manjih jevrejskih naselja u Palestini i jačanje svijesti jevreja o potrebi stvaranje zajedničke domovine. Organizacija je i radila na širenju njenog utjecaja u cijelom svijetu.

Ipak, Herzlova diplomatija i dalje nije imala uspjeha. Kolonizacija Palestine je slabo napredovala a stvar je dodatno pogoršao novi val nasilja u Ruskom Carstvu. U Kišinjevu je u aprilu 1903. godine ubijeno 45 jevreja, 1000 ranjeno te je zapaljeno i opljačkano 2000 njihovih kuća i radnji. Inicijator pogroma je bio Vjačeslav von Plehve, tadašnji ruski ministar unutrašnjih poslova.

Iste godine u Rusiji su se pojavili čuveni Protokoli cionskih mudraca koji su dokazivali jevrejsku zavjeru sa masonima. Još uvijek se spori o autetičnosti ovog dokumenta. To je poslužilo tadašnjim vlastima kao povod za daljne pogrome. Nastaje plan nazvan tri trećine kojim trećina jevreja treba biti pobijena, trećina prekrštena i trećina protjerana.

Theodore Herzl u augustu 1903. godine, bez konsultacija sa ostalim vođama pokreta, odlazi u glavni grad Carske Rusije, Sankt Peterburg gdje se sastaje sa kreatorom pogroma, Vjačeslav von Plehveom. Ruska vlada je izdala deklaraciju u kojoj navodi da neće smetati jevrejskoj kolonizaciji Palestine nego da će je još i pomagati i zauzeti se za nju u međunarodnim krugovima. Međutim, ispostavilo se da su ta obećanja bila lažna te su pogromi nastavljeni i tako odlazak ruskih jevreja u Zapadnu Evropu i SAD.

Rusko Carstvo zbog svog tretiranja Jevreja je označeno kao historijski neprijatelj jevrejskog naroda. Kako je većina utjecajnih cionista bilo sa njemačkog govornog područja, sjedište WZO-a je bilo u Berlinu. Kasnije na početku 1. svjetskog rata, većina Jevreja (kao i cionista) je podupiralo Njemačku u ratu sa Rusijom.

Cionisti su se tada okrenuli ka zapadu, tačnije ka britanskoj vladi u Londonu. Rukovodili su se činjenicom da Velika Britanija kao vodeća svjetska sila ima svoje interese na Bliskom Istoku i u rješavanju jevrejskog pitanja jer se veliki broj prognanih jevreja upravo uselio u Britaniju.

Već ranije, 1902. godine tadašnji britanski ministar kolonija Džozef Čemberlejn je Herzlu predložio Egipat, tada u sastavu Osmanlijskog Carstva, kao mjesto za naseljavanje jevreja. Tačna lokacija je bio grad Al-Ariš na sjevernom dijelu poluotoka Sinaja. Međutim, egipatska vlada se povukla iz tog projekta zbog nemogućnosti navodnjavanja tog područja vodom iz rijeke Nil. Postoje i mišljenja da je ipak Porta vršila pritisak na lokalnu vladu.

Herzl je jednom od tadašnjih najmoćnijih jevreja i sponzoru cionističkog pokreta, Baronu Walteru Rotšildu napisao: Nisam obeshrabren. Već imam novi plan, a jedan vrlo moćan čovjek mi je spreman pomoći. Taj čovjek je bio britanski ministar kolonija Čembrlejn koji je nastavio pomogati. On je Herzlu kao mjesto za naseljavanje jevreja predložio istočnu afričku državu Ugandu, tačnije pojas uz granicu sa Kenijom od 5 - 6 hiljada kvadratnih kilometara pogodan za uzgoj poljoprivrednih kultura.

Taj plan je uslijed potrebe pronalaska brzog rješenja za sve teži položaj Jevreja u Evropi prihvaćen. Ipak to cionizam uvlači u veliku krizu. Najveći dio protivnika su bili ruski Jevreji i dolazi do podjela unutar društva koje kulminira 6. cionističkim kongresom održanom u Bazelu.

Već ozbiljno bolesni Theodore Herzl je održao svoj čuveni govor uz okačenu kartu Ugande iza sebe:

"Ponuda se sastoji u autonomnoj kolonizaciji Istočne Afrike (Uganda) tj. sa jevrejskom administracijom i lokalnom vladom, na čelu sa visokim jevrejskim funkcionerima, koji će, naravno, biti podređeni engleskoj vrhovnoj kontroli. Imajući u vidu položaj judejstva i hitnost iznalaženja puta da se taj položaj popravi, smatrao sam obaveznim da zatražim dozvolu Engleza da ovu ponudu prenesem Kongresu. Smatram da Kongres treba da prihvati ovu ponudu. Ova ponuda nam je učinjena na način koji omogućava da popravimo položaj našeg naroda i olakšamo njegovu nesreću, ne odričući se pri tome velikih principa našeg pokreta. Istina, Uganda nije Cion, i to ne može nikada biti. To je samo zamjena koja poprima nacionalni i politički karakter. Mi još ne možemo dati znak našem narodu da krene u Palestinu i to nećemo učiniti. Afrički prijedlog je samo mjera, čiji je cilj da se ublaži tragična situacija i da se spase od uništenja razbacana stabla jevrejskog naroda zbog neizvjesnosti sadašnjih filantropskih akcija."[7]

Iako se o ovome govorilo i prije ovog kongresa, ova mogućnost je izazvala velike podjele unutar pokreta. Na čelu protivnika ovog plana je bio i Chaim Vajcman, kasnije dva puta predsjednik Svjetske cionističke organizacije, koji je rekao: Ako su britanska vlada i narod ono što ja mislim, onda će nam ponuditi nešto bolje. Istočnoeuropski jevreji su bili protiv i slanja komisije u Ugandu koja bi ispitala okolnosti. Ipak prišlo se glasanju kojim je za slanje komisije bilo 295, protiv 177 i suzdržanih 132 poslanika.

Nakon ovog kongresa, došlo je do jasne podjele na cionističke cioniste, koji su se isključivo zalagali za državu u Palestini i teritorijalne cioniste koji su pristajali na stvaranje države bilo gdje u svijetu. Protivnici Herzla mu sve više počinju zamjerati, posebno na diplomatskim aktivnostima bez saglasnosti kongresa i na navodnoj izjavi u Sankt Peterburgu kojom je ruske jevreje nazvao ateistima i revolucionarima. Teritorijalisti su optuživani da podržavaju asimilaciju, da su im bliži filantropi poput Rotšilda, zanemaruju kolonizaciju Palestine itd. Naredne godine, prilikom Herzlove posjete Rimu, Papa ne daje podršku cionističkim nastojanjima riječima: Jevreji nisu priznali našeg Gospodina, mi ne možemo priznati jevreje. Nešto kasnije Herzl umire u 45. godini života.

Rad organizacije se definitivno okreće stvaranju države na prostoru Palestine. 1917. godine se izdaje Balfourova deklaracija kojom vlada Velike Britanije daje bezrezervnu i bezuslovnu pomoć stvaranju države za sve jevreje na prostoru Palestine. Stvara se cionistička vojska koja će pomagati britansku koja je dobila mandat nad Palestinom 1922. godine odlukom Lige naroda:

Mandat (...) će osigurati uspostavljanje jevrejske domovine, kao što je već navedeno, i organa državne vlasti te sigurnost i slobodu vjeroispovjesti za sve građane, bez obzira na rasu i religiju.[8]

Bitna uloga Chaima Wajcmana u stvaranju Balfourove deklaracije ga promoviše u novog predsjednika organizacije. On je na toj poziciji i dočekao stvaranje Izraela 1948. godine i postao prvi predsjednik te države u historiji.

Jevrejske migracije u Palestinu i raširena kupovina zemlje od tadašnjih feudalnih zemljoposjednika dovodi do manjka slobodnog prostora i čestih nemira, najčešće pokrenutih od samih zemljoposjednika. U pobunama 1920, 1921 i 1929. godine došlo je i do velikih pogubljenja Jevreja. Iako su njihove imigracije Britanci uveliko podržavali, ograničenja su se morala uvesti zbog reakcija arapskog stanovništva.

1933. godine Adolf Hitler dolazi na vlast u Njemačkoj i Nirnberškim zakonima dvije godine kasnije jevreje u Nacističkoj Njemačkoj, a nešto kasnije u Austriji i Češkoj, pravi izbjeglicama bez svoje zemlje. Isto su doživljali jevreji i u ostalim državama nacističkih saveznika. Ovo je sve podstaklo i Pobunu palestinskih arapa u periodu od 1936 do 1939. godine. Britanci su formirali Peel komisiju da ispita ovaj slučaj. Iako nije uzimala u obzir situaciju jevreja u Evropi, tražila je dvodržavno rješenje i obavezan dolazak imigrinata iz ugroženih područja. Ali Vlada u Londonu je odbila ovo i 1939. godine izdala Bijeli Papir. On je predviđao kraj jevrejskih imigracija do kraja 1944. godine i to maksimalno 75.000 imigranata. Ovo je bilo pogubno za evropske jevreje ionako u već teškoj situaciji. Velika Britanija je poštovala ovaj dokument sve do kraja mandata nad Palestinom.

Nakon 2. svjetskog rata i holokausta, ogromni val jevreja bez voje države, najveći dio preživjelih iz holokausta je krenuo migrirati ka Palestini uglavnom u manjim brodovima. Britanci su ih skretali ka Kipru gdje su bili izgrađeni izbjeglički kampovi ili ih vraćali u Njemačku u dio pod kontrolom saveznika. Ovo je rezultiralo masivnom jevrejskom podrškom cionizmu i uskraćivanju ekonomske pomoći SAD-a Velikoj Britaniji a zatim napadima cionista na Britance u Palestini. Kako je Britansko carstvo došlo pred bankrot, ovo pitanje su morali proslijediti novoformiranim Ujedinjenim nacijama.

1947. godine je UN-ova komisija za Palestinu predložila da bi zapadna Palestina trebala biti podjeljena na jevrejski, arapski i dio pod kontrolom Ujedinjenih Nacija oko Jerusalema. Ovaj plan je usvojen na skupštini održanoj 29. novembra 1947. godine, rezolucijom UN GA 181, sa 33 glasa za, 13 protiv a 10 delegata nije bilo prisutno. Ovo je dovelo do slavlja među jevrejima u Palestini. Međutim, Palestinci su bili protiv ovoga i odbili ovo, tražeći jednu državu i uklanjanje pristiglih jevreja što je dovelo do početka Arapsko-Izraelskog rata.

14. maja 1948. godine završetkom britanskog mandata, proglašena je država Izrael. Istog dana vojska sedam arapskih zemalja je napala Izrael. Ovo je sve dovelo do odlaska 711000 Palestinaca iz svojih domova i oko 850000 jevreja iz svih država arapskog svijeta, najviše u Izrael[9].

Od formiranja Izraela Svjetska cionistička organizacija je najviše bila posvećena ohrabrivanju i pomoći jevreja koji su dolazili u Izrael. To je proizvelo veliku međunarodnu potporu za stvaranje države ali problemi unutar države su bili sve veći. Najveći uspjesi od 1948. su bili veliko naseljavanje Izraela i borbu za prava jevreja u tadašnjem SSSR-u.

Reference uredi

  1. ^ Država Izrael
  2. ^ (njem. Der Judenstaat - Jevrejska država), Walter Laqueur, Historija Cionizma str 40.
  3. ^ Taj datum se uzima kao dan uspostavljanja Izraela
  4. ^ Rezolucija Ujedinjenih Nacija iz 10. novembra 1975. godine pod brojem 3379 "Rezolucije UN-a (1975. godina)". United Nation. Pristupljeno 24. 12. 2010.
  5. ^ C.D. Smith, 2001, 'Palestinski i Arapsko-Izraelski sukob', (engleski) 4. ed., ISBN 0-312-20828-6, p. 1-12, 33-38
  6. ^ Cionizam i Britanci u Palestini Arhivirano 27. 11. 2007. na Wayback Machine, od Sethi, Arjun (Univerzitet Maryland ) Januar 2007. godine, pristup 20. maj, 2007.
  7. ^ Plan Uganda[mrtav link], Maj 2008. godine, pristup 24. decembar, 2009.
  8. ^ "Mandat Lige naroda nad Palestinom, 24 juli, 1922. godine". Arhivirano s originala, 13. 11. 2017. Pristupljeno 26. 12. 2010.
  9. ^ Generalni izvještaj o napretku rada Komisije UN-a za Palestinu u periodu od 11. decembra do 23. oktobra 1950. godine