Stjepan Radić

Stjepan Radić

Stjepan Radić (11. juni 1871 – 8. august 1928) bio je hrvatski političar.

KarijeraUredi

Godine 1896. putuje u Rusiju, a u periodu između 1897. - 1899. godine završava u Parizu Višu političku školu. Zatim živi neko vrijeme u Pragu sarađujući s češkim listovima, a kada ga policija protjera iz Praga odlazi u Zemun za balkanskog dopisnika čeških, francuskih i ruskih listova. Tu uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i štampa članke u Srpskom književnom glasniku. Od 1902. godine živi u Zagrebu i radi kao sekretar Hrvatske ujedinjene opozicije. Iste godine objavljuje knjigu Hrvati i Srbi u kojoj govori o međusobnim odnosima osuđujući u njoj partikularističke megalomanije među Hrvatima i Srbima. Od 1902. godine, pa sve do 1906., glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom 1904. godine osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku (HSS) - stranku koja na izborima za Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije dobija devet mandata. U Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prvi puta je izabran 1908. godine u izbornom kotaru Ludbreg. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovo je u zatvoru.

U novembru 1918. godine na sjednici Narodnog vijeća suprostavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada je izgovorio kasnije često citiranu rečenicu: "Srljate kao guske u maglu". Godine 1918. stranka mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). U februaru 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samoodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od marta 1919. do novembra 1920. godine ponovo je u zatvoru ili pod istragom. Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu. HRSS na izborima dobija 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U julu 1923. putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu. Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. godine uhapšen je i predan sudu.

Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. marta 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u novembru (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u Pašićevu vladu kao ministar prosvjete. U februaru 1927. Radić je ponovo u opoziciji i sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom (koju je vodio Svetozar Pribićević) i nastaje Seljačko-demokratska koalicija kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu.

Atentat u Narodnoj skupštiniUredi

Dana 20. juna 1928. godine revolverskim hicima dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića, Đuru Basaričeka i ranjava Stjepana Radića. Stjepan Radić preminuo je nakon 49 dana, 8. augusta 1928. u Zagrebu. Sahranjen je 12. augusta u Zagrebu na Mirogoju. Atentat na Radića je izazvao velike nerede u Hrvatskoj, i kralju Aleksandru kasnije poslužio kao povod za državni udar od 6. januara 1929., uspostavljanje tzv. šestojanuarske diktature.

NaslijeđeUredi

Radić je, s druge strane, postao mučenik i jedna od najvećih ikona hrvatskog nacionalizma. Njegovo naslijeđe, odnosno politički nauk koji se naziva radićevštinom, su nastojali iskoristiti i prisvojiti ne samo članovi njegove HSS, nego i razni pokreti ljevice i desnice, uključujući ustaše, kao i partizane, koji su godine 1943. jednu svoju brigadu nazvali Braća Radić. Danas se lik Stjepana Radića nalazi na novčanici od 200 kuna. Stjepan Radić, njegov unuk, je sjedio u Saboru kao jedan od visokih funkcionara obnovljene HSS.

KritikaUredi

Zagrebački Srbobran je povodom verbalnog napada Stjepana Radića na Srbe u Saboru 1910. godine njega okarakterisao kao najbrbljivijeg čovjeka u Hrvatskoj i da često buba koješta što se ne može ozbiljno uzeti, ali iz svh tih brbljanja jаsno izbija tendencija, za kojom on ide. Na napad ga je nahuškao ban Nikola Tomašić jer mu je Radić napodesniji za tu rabotu, jer nema skrupula ni savjesti, jer je bezоbziran i infaman u harangi. Tomašiću je glavno da ta haranha ima uspjeha, da postigne svoju svrhu. Poslije će se on već lako odricati Radića pozivajući se na njegovu neubrojivost, a Radić mu neće ni to zamjeriti, jer nema obraza ni ponosa ljudskog i podnosi i batine, ako se od toga nada nečemu... [1] Zagrebačke novine Srpsko Kolo je nakon Radićevog govora u saboru, 20. decembra 1910. godine, konstatovao da tada Srbi nemaju opasnijeg protivnika među Hrvatima od Stipe Radića. Kako je on govorio o Srbima, može govoriti samo jedan najgori ciganin čergaš i lopov. Zbog navedenog protusrpskog stava Radića, list je naveo i podatke o Radićevom porijeklu: Radić je po krvi ciganin, iz ciganjske familije, koja se udomaćila u jednom hrvatskom selu. Promijenili su njegovi stari crnu boju u bijelu, ali ciganjska ćud je ostala... [2] Srbobran je početkom januara 1914. godine pisao i o Radićevim nastojanjima da opozicione strane stvore jedinstven blok protiv hrvatsko-srpske koalicije: Radićeva stranka, dok misli glavom svoga vođe, je jedna... neodređena forma, ne samo po kaotičnosti svojih poliričkih i socijalnih načela i zahtjeva, nego i po svojoj taktici i po svom držanju prema ostalim strankama. S. Radić mijenja taktiku dnevno, kao što mijenja načela u toku jednog istog govora... [3]

Sličan stav o ubijenom Radiću je imala i Rebecca West koja je o njemu u svojoj knjizi Crno jagnje i sivi soko napisala da je bio slika i prilika Tolstoja. Često je pričao besmislice, ali niko za to nije mario. Svi su ga oduševljeno slušali. Imao je običaj pričati u djetinjastim i nejasnim parabolama, a izlaganja su mu katkad trajala i po pola dana i doticala su se stvari koje nisu imale nikakve veze s ljudskim iskustvom. Ali publika ga je slušala kao mudraca i sveca, i bila je spremna da za njega umre. Ono što je samostalno stvorio bio je uticaj na seljake. Osim zbunjenosti, Radić je po Rebecci West malo šta stvorio u glavama svojih sljedbenika. Podržavao je Habsburgovce i pozivao Hrvate da brane cara, a istovremeno je poropovjedao stvaranje hrvatske republike u okviru Kraljevine Jugoslavije, tvrdeći da je proleterijatu bolje u republici nego u monarhiji. I ne samo da je istovremeno bio za Habsburge i republiku već se i na prijateljskoj osnovi dopisivao s Lenjinom, a potom išao na trijumfalan put u Rusiju. Mada je izražavao simpatije prema boljševičkim idejama, držao se strogo rasnih teroija, zbog kojih je prezirao mnoge stanovnike južnih dijelova Jugoslavije, i snažno kritikovao Srbe što su dopustili da ljudi poput Vlaha, budu postavljani na odgovorna mjesta u vladi. U Rusiju nije putovao iz ideoloških razloga, već zato što, kao i većina Slavena, voli da putuje. Taj put nije mu pomogao da bolje odredi hrvatsku ideju, posebno što je ubrzo postao blizak sa kraljem Aleksandrom, koga je čas kritikovao zbog miješanja u parlamentarni život, a čas nagovarao da uvede vojnu diktaturu.

Hrvatima je uskratio svaku mogućnost da se žale da im Srbi ne dozvoljavaju učešće u vlasti, jer je naredio hrvatskim poslanicima da ne zauzimaju svoja mjesta u Skupštini u Beogradu, a u suprotnom bi opstrukcijom i drugim mjerama mogli uticati da dođe do kompromisa. Rebecca je smatrala da se o Radiću može dobiti nekakva predstava ako se uporedi sa nekim irskim političarem koji posjeduje Parnelov magnetizam, koji je u isto vrijeme i zagovornik agrarne reforme, i stjuartovski legitimista, i republikanac, i simpatizer komunista, i zagovornik arijevske rasne teorije, i blizak prijatelj engleskog kralja, koji, zavisno od raspoloženja, ovom posljednjem preporučuje čas liberalizam a čas fašizam, i koji povlači irske predstavnike iz Sent Stivena, dok sam stalno odlazi u London. Ona konstatuje da nije nikakvo čudo što Radićeva partija nije nikad imala jasno definisan program, čak ni pod njegovim nasljednikom Mačekom. [4]

ReferenceUredi

  1. ^ Србобран, бр. 263., сриједа 8. (21.) децембар 1910., Томашићев лакај против српског народа. Загреб. 1910.
  2. ^ Српско Коло, бр. 51., 23. децембра 1910. (5.) јануара 1911., Стипа Радић против Срба народа. Загреб. 1910.
  3. ^ Српско Коло, бр. 4., Блок опозиције. Загреб. 1914.
  4. ^ West, Rebecca (2017). Crno jagnje i sivi soko, Putovanje kroz Jugoslaviju. Beograd: Vulkan. str. 80., 81.