Sušak (italijanski: Sussak) naselje smješteno na krajnjem zapadu Hrvatskog primorja na lijevoj obali Rječine koja čini granicu prema historijskoj pokrajini Juliji. Prostire se na području do uvale Martinšćica na istoku, te Orehovice i sela na lijevoj strani Rječine i Sušačke Drage na sjeveru i Trsata kao najstarijeg naselja na Sušaku. 2011. je imao oko 31.000 stanovnika i bio je odvojeni grad do pripojenja Rijeke Hrvatskoj de facto od 1945, a de jure od 1947.
Sušački kej
Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.
Trsat je najstarije naselje na području Sušaka, kašteljer keltskoilirskog plemena Japoda, kojima je to bilo naselje najbliže moru jer su na primorju obitavali Liburni. Osvajanjem Rimljana i stvaranjem naselja Tarsatica na desnoj obali Rječine, trsatska gradina ostaje napuštena sve do kasne antike i provale barbarskih plemena na zalasku Zapadnog rimskog imperija, kada se Tarsačani sklanjaju u Istru ili na sigurniju gradinu na Trsatu, gdje do danas ostaje taj toponim izveden od imena Tarsatica>Tarsato>Tersato>Trsat.
Trsat se spominje u ranom Srednjem vijeku, a u 15. vijeku postaje posjed krčkih feudalacca Frankopana, koji 1453. daju zemljište franjevačkom konvektu. 1531. uskočki kapetan Petar Kružić gradi Trsatske stube od Sušaka (u tadašnjem užem poimanju tog toponima za području istočno od donjeg toka Rječine) prema franjevačkom manastirskom kompleksu sa crkvama
Sušak je dugo vremena nenaseljen i opisno je nazivan oltre la Fiumara, alla riva tersattana di Fiumara, trans pontem', sottoTersatto ili San Lorenzo (po kapelici). Giovanni Kobler spominje priču o zloglasnoj gostionici kod pristaništa trajekta,gdje je kasnije izgrađen drveni pa zatim željezni most srušen 1945, u kojoj su noćili uskoci kako bi u Rijeci prodavali svoj plijen i bančili. U 18 stoljeću preko mosta su postojale samo 3 kuće, ospizio dominale, zgrada carine te baraka, a kasnije zidana kuća za smještaj carinika. Prvi put se ime Sussach spominje u jednom dokumentu od 14. IV. 1822. za područje od Marganova do Pećina te na sjeveru do stare ceste za Trsat (kao posjed trsatskog franjevačkog konventa). Priča da je Sušak dobio ime jer su Fijumanke tu sušile rublje spada u pučku etimologiju jer perilo je bilo na Školjiću (Scoglieto) gdje je bilo dovoljno mjesta i za sušenje rublja i bilo bi apsurdno ići preko granice sušiti rublje. G. Kobler je u pravu kada pretpostavlja da je to bio naziv za suho područje nastalo nasipavanjem velikog područja (čitav kvart od hotela Kontinental do današnjeg ušća Rječine pa do Brajdice ma istoku i sve do današnje Delte na jugu je na nasutom terenu - pored ostalog i od svog građevinskog otpada nakon razornog poresa u Rijeci 1750. ovdje nasipavanog)[1]. Današnja Brajdica je početkom 19. vijeka kultivirana i tada je nazvana Brajda. 1855. je kroz taj nasip probijeno novo korito Rječine i stvorena je Delta.
1800. godina je početak razvoja grada Sušaka kada A. C. Shram oko kapele gradi tvornicu duhana, a kasnije i stambene zrade. Ta tvornica dobiva i monopol na duhanske proizvode u čitavoj Napoleonovoj Ilirska provinciji. 1821. Riječanin L. A. Adamich kupuje mlin u Lucizi i gradi Harteru (Tvornicu papira) koju kupuje i nadograđuje Gjuro Ružić. 1833. u uvali Martinšćica se gradi pristanište za brodove i prostrani lazaret za zaštitu Rijeke od zaraznih bolesti.
Boreovićev trg početkom 20. vijeka, izmeđuu dva rata Jelačićev trg
Sušak 1815. ima 146 stanovnika, 1829. 225, 1851. 473, a 1873. 613 stanovnika.
Od 70-ih godina 19. stoljeća počinje intezivnija izgradnja Sušaka kada centar dobiva svoj historicistički izgled. Gjuro Ružić gradi čitav stambeni niz od proširenja iza Konta do Piramide. 1888. se gradi i hotel Continental.[2]
Od 1822. područje Sušaka više nije u posjedu Austrije, a time i pod riječkom jurisdikcijom već je sve do 1874. pod municipijem Bakra (Buccari), kada se osniva općina Trsat, a 1877. sjedište općine seli na Sušak, a 1919. kada ukazom kralja Petra dobija status grada ima 12.000 stanovnika.
Marka 1908.
Raspadom Austrougarske 1918. područje od Kostrene do Kastva pod kontrolom je savezničkih snaga Francuske, Italije i Velike Britanije, pa je i Sušak poput Rijeke pod nedefinisanim statusom. Kraljevina SHS proklamira aneksiju Sušaka 24. 10. 1919.. Pregovorima u Santa Margheriti u augustu 1922. priznaje se suverenitet Kraljevine SHS nad Sušakom, a 30. 10. grupa fašista iz Rijeke upada na Sušak. 3. 3. 1923. talijanska i francuska vojska se povlači sa Sušaka uz svečani doček jugoslavenske vojske,čime se izvršava aneksija Kraljevini SHS, a prema Rimskim ugovorima između Italije i Jugoslavije (1924.) granica Sušaka se sa Rječine pomiče do Mrtvog kanala kako bi Porto Baroš postao luka Sušaka i Kraljevine SHS što dovodi do razvoja Sušaka.
U razdoblju od samo nekoliko godina samostalnog života postaje privredno središte, turističko mjesto te najvažnija tranzitni grad za Hrvatsko primorje i Dalmaciju. Početkom tridesetih godina triput je manji od Rijeke, broji tek 16.000 stanovnika, ali za Kraljevinu Jugoslaviju znači mnogo više nego istovremeno Rijeka Italiji. U sušačkoj luci promet stalno raste, tu se nalazi udruženje brodovlasnika i savez industrijalaca, a do sredine tridesetih godina izdano je preko 500 građevinskih dozvola za stambene, javne i privredne zgrade. Graditeljski fond Sušaka s početka 20. stoljeća uglavnom projektiraju riječki projektanti Giovanni Randich, Raffaell Cullotti, Carlo Conighi, Giovanni Maria Curet i Conrad La Grasta, koji kasnije prelaze na Sušak. Uz njih javljaju se Franjo Matković, Vlatko Vidmar i Francesco Mattiasi. Najplodniji sušački graditelj među njima je Giovanni Randich, kojem u projektiranju služe primjeri francuskog i njemačkog stambenog graditeljstva i prepoznatljiv je po kontinentalnom izgledu vila i po primjeni crvene pročelne opeke. Gotovo sva značajnija stambena izgradnja na Sušaku između dva svjetska rata vezana je uz imena Davida Bunette i Borena Emilija uz povremene bljeskove Frane Matijasića (Francesco Mattiasi promijenio ime preseljenjem na Sušak) i Konrada La Graste. Krajem tridesetih godina na sceni se pojavila mlađa generacija domaćih arhitekata: Kazimir Ostrogović, Davor i Milan Schwalba. Na području intenzivne i ambiciozne javne izgradnje ističe se doprinos zagrebačkoga kruga arhitekata koji svoje zamisli plasiraju na tada brojnim javnim natječajima (Gradska vijećnica, regulacijski plan, bolnica, Sušački neboder-Narodni dom), dok se događanja na planu stanogradnje svode na djelatnost nekolicine domaćih poduzetnika.
Piramida Sušak između dva rata
Na Sušaku je moderan stil prihvaćen vrlo rano, na samom početku tridesetih godina, u okviru svih graditeljskih tipologija. Tradicionalni izraz, kao i u Rijeci, poklapa se s primorskim, kojeg unutar svojega djelokruga također promovira gradski Građevinski ured (župne crkve, Gradska štedionica, Park hotel), a prihvaćaju ga i projektanti slobodne profesije. Primjer evokacije klasičnih vrijednosti u međuratnoj arhitekturi Sušaka zgrada je vijećnice iz kasnih dvadesetih, kojom se sugerira ozbiljnost i respektabilnost gradske uprave kao naručitelja. Zanimljiv je, nadalje, primjer sušačke željezničke stanice, čija se autorica, djelatnica Ministarstva prometa Kaljevine Jugoslavije, inspirira riječkom i opatijskom historicističkom arhitekturom vila koja tada imponira državnim institucijama, potpuno 2010-ih godina.[3]
Bolnica kralja Aleksandra je otvorena 16. 12. 1934. (poslije rata Opća bolnica dr. Zdravko Kučić, od 1982. sastavni dio Kliničkog bolničkog centra Rijeka), a 1935. osniva se i Gradska biblioteka Sušak. Promet luke u 1937. bio je 740.000 tona.
Britanski bombarderi su 21/22. decembra 1940. gađali Veneciju i Rijeku, a pogođen je i Sušak.
U okviru napada sila Osovine na Jugoslaviju Kraljevina Italija okupira i anektira dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, na što Sušačani reagiraju i osnivaju na Tuhobiću partizansk odred "Božo Vidas Vuk", partizansku jedinicu na čelu s Mošom Albaharijem. U partizanskom pokretu sudjeluju brojni Sušaćani, između ostalog i nogometaši Sušačkog radničkog kluba '"Orijent".
10. februara 1947. godine Mirovnim ugovorom između FNRJ i Italije u Parizu, 175 km2 međunarodno pravno pripalo je Jugoslaviji, odnosno NR Hrvatskoj. Dana 12. februara 1948. godine, održana je prva sjednica NO Rijeka kada je i osnovan Kotar Rijeka.
Rječina je kroz čitav srednji i novi vijek (do 1945.) bila granica, najprije feudalna granica između germanskih posjednika Rijeke i hrv. feudalaca Frankopana (u posjedu Trsata), a kasnije granica između Austrije i Hrvatske, te Rijeke kao corpusa separatuma Mađarske i Hrvatske i Slavonije, Slobodne države Rijeke i Hrvatske te Italije i Jugoslavija.
Zanimljivo je da je kod Jelačićeve okupacije Rijeke obješena hrv. trobojnica na Gradski toranj, ali na graničnom prelazu kod mosta i dalje je sa sušačke strane vijorila hrvatska, a s riječke strane je ostala mađarska zastava.
Prije okupacije Rijeke (1848.) Jelačićevi panduri su se stacioniraii na Sušaku u pratnji 500-tinjak seljaka svi sa džakovima za spremanje plijena[4].
Trsat, najstarije naselje na Sušaku
Sušak ima jedinstven kružni željeznički tunel iskopan između 2 rata kako bi se Porto Baroš (Rapalskim ugovorom dodijeljen Kraljevini SHS) spojio s prugom za Karlovac.
Glavna sušačka željeznička stanica od izgradnje pruge 1875. je bila Pećine-Sušak. 1938. izgrađen je na Sušačkom keju originalnog arhitektonskog rješenja po uzoru na lovranske carske vile, ali nije ušao u funkciju zbog rata[5].
Pičmanov Sušački neboder-Narodni dom na Sušaku (danas tzv. HKD) nalazi se na nadsvođenom podzemnom jezeru.
Sušak je imao 2 Narone čitaonice, jednu u Strossmayerovoj ul., a druga na Trsatu.
Pitoreskna 'Sušačka pjaca' u Cindrićevoj ul. uništena je izgradnjom 'Istočnog izlaza', vijadukta do Piramide.
Sušak je imao tri kina: Tuhobić (kasnije Amatersko kazalište Car Emin, Jadran (90-ih pretvoren u fitnes centar) i Neboder (za vrijeke renoviranja NK Ivan Zajc prenamijenjen za kazališne predstave).
Sušačka gimnazija (od 1896. kada u novoizgrađenu zgradu na Sušaku seli iz Rijeke osmogodišnja škole u kojoj se od šk/g. 1848/49. odvijala nastva na hrvatskosrpskom jeziku)
Sveučilišni Campus, popularno nazvan Campussarna (Campus+(ka)sarna), na prostor ex Trsatske kasarne su po uzoru na angloameričke univeritete preseljeni fakulteti iz centra Rijeke. Tu su smješteni:
Uz fabriku duhana i Harteru sa početka 19. vijeka krajem tog vijeka počinje s radom topionica olova Plumbum, a u 20 vijeku na Krimji je i Ukod (fabrika ukočenog drveta).
Hotel Jadran nekad
U socijalizmu (1945-1990) sušačka industrija se jače razvila izgradnjom tvornice Vulkan (umjesto Plumbuma), te preseljenjem remontnog brodogradilišta Viktor Lenac iz riječke luke u Martinšćicu i Ivexa na Krimeju. U to vrijeme Porto Baroš je glavna izvozna luka za daske i ostale drvne proizvode, a Exportdrvo (čije sjedište je prebačeno u Zagreb) zapošljava velik broj radnika.
Sušak ima sportsku tradiciju vezanu za sportski klub "Victoria" osnovan 1908. sa fudbalskom, plivačkom, vaterpolo, rukometnom, tenis i košarkaškom (1938.) Kasnije je ime promijenjeno u "Primorje" i preselilo u Rijeku, najprije na Školjić, a zatim na Costabellu)[7][8].
.jpg)
_in_Rijeka_-_panoramio.jpg)
.jpg)