Otvori glavni meni
Translation Latin Alphabet-cs.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Zastava Druge španske republike

Druga španska republika (La Segunda Repúblika Española) se odnosi na period u Španiji od 1931. do 1936. odnosno do 1939. godine, u kojoj je nastao novi demokratski oblik države tj. Republika, koja je bila okarakretisana oštrim političkim i ekonomskim sukobima u državi. Državni udar desničarskih dijelova vojske protiv izabrane ljevičarske vlade izazvao je 1936. godine  Španski građanski rat (1936 – 1939), u kojem je Republika prisilno svrgnuta sa vlasti od strane frankizma.

PrethistorijaUredi

Nakon usporavanja ekonomskog napretka tokom Svjetske krize 1929. godine propala je i diktatura Prime de Riverasa, koja je sebi postavila kao cilj poboljšanje ili potpunu zamjenu režima iz perioda Restauracije. Nakon njegovog neuspjeha 1930. i kratkog intermezza pod nadzorom generala Berenguera monarhija je konačno bila pri kraju. Sa Paktom iz San Sebastíana, kojeg su promovisala dva bivša monarhistička političara – Miguel Maura i veleposjednik Niceto Alcalá Zamora – republikanski pokret je dobio zamah, dok je stari poredak izgubljao sve više ugleda. Nakon neuspjelog republičkog vojnog udara u decembru 1930., godinu dana nakon toga u aprilu su održani općinski izbori širom zemlje. Pristalice Monarhije su taj događaj uglavnom tumačili kao jasan glas protiv starog režima. U ukupnom rezultatu, prema pisanju historičara Javiera Tussella, republikanci su imali 48,8 % općinskih mandata i osvojili su 51 od 50 provincijskih prijestolnica (u Madridu su za trostruko više glasova nadmašili monarhiste, u Barceloni pa za četiri puta više glasova).[1] Monarhistički političar Marqués de Hoyos komentirao je ishod izbora slijedećim riječima: „Vijesti, koje su prispjele iz važnih sela bile su jednako očajne kao i one iz pokrajinskih prijestolnica.“

S obzirom na rezultate izbora, Alcalá Zamora je 14. aprila 1931. godine prooglasio novu Republiku.Većina stanovništva je bila zadovoljna sa tim proglašenjem, jer su polagali velike nade u razvoj demokratije. Nova Republika je bila nazvana imenom „la niña bonita“ – prelijepa djevojka.

Alfonso XIII. je također u rezultatima izbora uvidjeo zavjet protiv Monarhije i odlučio je da napusti državu, bez formalnog odricanja od prijestola. 17. aprila je u monarhističkom dnevniku ABC objavio svoj oproštajni manifest, u kojem navodi sljedeće:  

„Las elecciones celebradas el domingo me revelan claramente que no tengo hoy el amor de mi pueblo. Mi conciencia me dice que ese desvío no será definitivo […].“[2]

„Izbori održani u nedjelju jasno mi otkrivaju da danas nemam ljubavi prema mom narodu. Moja . savijest mi govori, da ovaj zaobilazak neće biti konačan […].“  Alfonso XIII. iz Španije: Pismo od 17. aprila 1931 generalu Aznaru

Tako je stvoren vladin savez između ljevičarskih partija i socijalista iz partije PSOE (Partido Socialista Obrero Español – Socijalistička radnička patrija). Za prvog predsjednika vlade  izabran je pisac Manuel Azaña, a mjesto predsjednika države je zauzeo Zamora.

Socioekonomska strukturaUredi

Španija je u vrijeme Druge Republike ostala država sa jakom agrarnom i polufeudalnom strukturom. Samo u sjevernim graničnim područjima Pirinejskog poluostrva, posebno nakon sve većih težnji Baskije i Katalonije ka automiji, razvijala se je industrija koja je bila uporediva sa zapadnoevropskim standardima.

Španska ekonomija nije bila direktno pogođena globalnom ekonomskom krizom iz 1929. godine, jer je bila snažno orijantisana ka domaćem tržištu. Orijentisanje ka evropskim i svjetskim tržištima je zavisilo od priliva stranih investicija, koji je nažalost opalo zbog krize i sigurne nenaklonjenosti prema Republici. Bilo je i slučajeva tzv. bijega kapitala, što je doprinjelo povećanju nezaposlenosti i siromaštva.

Nositelji starog poretkaUredi

Sektor poljoprivrede bio je okarakteristisan ekstremnom koncentracijom imovine u korist velikih zemljoposjednika, posebno u južnim dijelovima Andaluzije i Ekstremadure. Oni su djelovali u skladu sa idealom Hispanidad (cjelina koju sačinjava špansko govorno područje, ili pogled na svijet u španiji i Latinskog Americi), inspirisani imperijalom veličinom Španije nakon otkrivanja i osvanja Amerike, kada su Velikani neograničeno dominirali životom nacije. Industrijalci i bankari su bili pod sumnjom, da nisu „pravi Španci“.  

Hispanidad su predstavljali prije svega oficiri koji su se poslije poraza u špansko – američkom ratu 1898. godine i pogubnih marokanskih ratova sve više posvećivali uslovima u domovini.

Treći stup tih tradicionalnih struktura moći predstavljala je španska katolička crkva. Članovi Visokog svećenstva su bili među najvećim zemljoposjednicima i najutjecajnijim ljudima u bankarskom sektoru.

Srednja klasaUredi

Na rubu te hierarhijske triade je živjela srednja klasa, društveni nosilac moderne demokratske Republike. U njemu su bile jasno izražene liberalne i svjetske, ali i katoličko – konzervativne tendencije. Srednju klasu je sačinjavalo samo 20 % stanovništva, koje je bilo podijeljeno između autoritarnih sklonosti starih elita i ponekad nasilno izvedenih zahtjeva organiziranih radnih snaga.

Organizirana radna snagaUredi

1869. godine izaslanici iz različitih grupa Prve Internacionale prešli su kratku udaljenost preko Pirineja kako bi proširili svoje ideje. Isprva su doživjeli veliko razočarenje jer su konkurirajući anarhisti brzo stekli pristalice među španskim poljoprivrednicima. Nakon raspada Prve Republike u decembru 1874, država je još uvijek u potpunosti i nasilno zastupala interese „gornjih deset hiljada“, dok je „društveno pitanje“ u ostatku zapadne Evrope prije Prije prvog svjetskog rata bilo ublaženo pravnim reformama koje su sadržavale društveno – političke povlastice.

Osim toga, članstvo u anarhističnim organizacijama bilo je besplatno za razliku od socijalističkih organizacija. Tokom godina, socijalistička zajednica UGT, osnovana 1888. godine, uspjela je zabilježiti stalno povećanje članstva. Ona je zadržala svoj reformističan smijer čak i nakon ruske revolucije 1917. Anarhisti, koji su imali vlastite ideje o revoluciji i komunitičnom društvu, razvili su novi organizacijski oblik prilagođen industrijskim uvjetima  20. vijeka. Inspirirani francuskim sindikalizmom, osnovali su sindikat CNT – a. U razvoju dvaju spomenutih sindikata formirani su regionalni prioriteti. Socijalisti su uglavnom bili zastupljeni u kastiljskim predjelima Leónu i La Manchi, Ekstremaduri i Asturiasu; anarhisti u Valenciji, Kataloniji, Andaluziji i Aragonu. Oba sindikata imala su članstvo koje je premašilo brojku od milijun.

Godine reforme 1931 - 1933Uredi

Velika želja nove državne vlade je bila modernizacija Španije. U tom procesu, vlada je htjela riješiti 3 problematična područja: odgovornosti centralne madridske vlade trebale bi biti na novo definisane u korist historijskih regija, zatim bi trebala biti potisnuta dominacija tradicionalnih elita, kao što bi trebalo biti uspotavljeno pitanje vlasništva na velikim zemljišnim posjedima

Pored ovih temeljnih pitanja, od neposredne važnosti bio je i nastavak ekonomskog razvoja koji je započeo tokom diktature. Prvi put nakon Napoleonskih ratova, Španija je uspjela nadoknaditi svoj ekonomski izostanak za vodećim evropskim državama, međutim to je napravila na račun udvostručavanja javnog duga. Novom ministru za financije je uspjelo smanjiti dug za 50%, ali na račun zaoštravanja poreznog sistema.

Najveći izazov za Republiku je bilo tzv. „socijalno pitanje“. Najprije bi poboljšanje ekonomske sitaucije u ruralnim i  industrijskim područjima mogli stvoriti priliku za njegovo što šire prihvaćanje. Dok je program ekonomskog poticaja Prime de Riverasa bio usmjeren isključivo na industrijski sektor, zemljišna reforma imala je za cilj smanjiti nesigurnu socijalnu situaciju u ruralnim područjima. Agrarna odredba iz septembra, 1932. godine imala je cilj, južnu latifundiju razviti u korist društva. Iako je načelno dogovor o potrebi reforme bio jednoglasan sa svih strana,došlo je do spora izemđu republikanaca i socijalista. Španska socijalistička radnička stranka (PSOE – Partido Socialista Obrero Español) i Opći savez radnika (UGT – La Unión General de Trabajadores)  pozivali su kolektivno upravljanje sa zemljištem, dok su liberalci željeli zemljište dodijeliti seljacima. U pozadini za tim konfliktom su stajale strateške ideje: liberalci su tražili pojavu sitne buržoaske klase, dok su ih ljevičarske stranke htjele u tome spriječiti.

U političkoj praksi republikanci su izbjegavali da agrarno pitanje postave u centar reforme. Tako su u dvije godine prodali samo mali dio polja po nepovoljnim cijenama. Novi vlasnici morali su kupovati zemljište po punoj cijeni jer su prethodni vlasnici dobili naknadu. Osim toga, banke su odbijale davati kredite, što je povećalo zastoj u poljoprivredi. Dvije trećine nezaposlenih bili su iz poljoprivrednog sektora, gdje je zabilježen veliki broj protesta, čak 40%. Socijalistički ministar rada Francisco Largo Caballero, koji je već radio kao državni tajnik Prime de Riverasa, izdao je od decembra 1931. godine mnogobrojne zakone, kojima je bio cilj unapređenje pravne situacije zaposlenih u industrijskom sektoru kao i regulacija protesta, koji su bili u tom razdoblju veoma rašireni.

Kultura i obrazovanjeUredi

Politika nove vlade po pitanju kulture i obrazovanja pokazala se osobito kontroverznom. Republikanci su bili prvi vladajući poredak u Španiji koji su se brinuli o obrazovanju. Nakon proglašenja Republike, oko jedne trećine Španaca starijih od deset godina nije znalo ni čitati ni pisati. Vlada je željela povećati stopu upisa djece u škole, osnovati odbor za unapređenje stručnog obrazovanja, uvesti je večernje satove za odrasle i slati putujuće knjižnice na udaljena područja.

Ta odredba je neizbježno utjecala na položaj Katoličke crkve, koja je igrala značajnu ulogu u društvu. Liberlci kao i ljevičari su prezirali katolicizam. Nacrt ustava, koji je odobrio crkvi poseban status, ali u isto vrijeme i ograničio neke privilegije, je od strane većine glasača u španskom parlamentu (El Corte) proglašen nevažećim. Izdana je zabrana zapošljavanja za osoblje, koje je bilo vjerski opredjeljeno. To je izazvalo velike probleme, jer nije bilo moguće tako brzo zamijeniti pružatelje vjeronauka, pogotovo zato što su financijska sredstva bila rijetko dostupna. Utjecajni jezuitski red proglašen je nezakonitim. Promjene u zakonu bile su također popraćene nasiljem nad crkvenom imovinom. 11. maja, mjesec dana nakon proglašenja Republike, anti – crkveni krugovi počeli su paliti crkve nakon navodne monarhističke provokacije, koja je pokušala napasti  anarhističke dnevne novine A. B. C.

VojskaUredi

Republikanska vlada je željela podrediti vojsku civilnoj vlasti. Pokušala je, da u časničkim činovima kažnjava one najutjecajnije, gdje je većina časnika protiv njihove volje stavljana kao rezerva, dok su oni koji su bili u aktivnoj službi sa nezadovoljsvom pratili smanjenje osoblja. Zapovjednici koji nisu željeli položiti zakletvu Republici, bili su primorani da se penzionišu.

Iz dana u dan raslo je sve veće nezadovoljstvo. Ukidanje priviligirane vojne nadležnosti i vojne akademije (Academia General Militar) smatrana je kao uvreda. U augustu 1932. godine u Sevilli se dogodio pokušaj državnog udara pod vodstvom generala Joséa Sanjurija, koji je prethodnih godina odbio poslušnost kralju. Zbog pretjerane odmazde protiv radničkog pokreta bio je smijenjen sa mjesta zapovjednika državne vojske.

Autonomni projekti za Kataloniju, Baskiju i GalicijuUredi

Unatoč svim kritičnim događajima, država je tokom 1932. godine  uspjela da stekne određenu stabilnost.  Septembra iste godine Kataloniji je bila dodijeljena autonomija (1931. godine je proglašena Republika prije u Barceloni nego u Madridu). Katalonija je dobila vlastitu vladu, generalitet i svoj vlastiti parlament. Najjača katalonska stranka bila je ljevičarsko – liberalna stranka  Esquerra (ERC), koja je za predsjednika Katalonije postavila odvjetnika Lluísa Companysa. Esquerra je bila povezana sa savezom katalonskih vinogradara, Unió de Rabassaires (UdR).

Status autonomije baskijske zemlje, u kojoj su dominirale katoličke stranke, u početku nije uspio zbog sekularizma vlade i sukoba sa susjednom pokrajinom Navarrom. Odgovarajući Status autonomije za Baskiju uslijedio je nakon dugotrajnih pregovora 6. oktobra 1936. godine.

Također za Galiciju je planiran odgovarajući Statut o autonomiji. Na referendumu 28. juna 1936. godine velika većina stanovnika Galicije dala je svoj glas je za autonomiju koja nažalost nije bila izvedena zbog izbijanja Građanskog rata.

Kraj vlade predsjednika Manuela AzañeUredi

U januaru 1933. godine, u andaluzijskem selu Casas Viejas, pobunu skupine anarhističnih seljaka brutalno je potisnuo masovni ustanak vojne i civilne straže. U sukobu je poginulo dvanaest civila. Došlo je do protesta u cijeloj državi, koji su također nosili anti – republikanska prava. Istražni odbor je potvrdio suučesništvo vlade i odgovornost lokalnih vlasti. Premijer Azaña naredio je civilnoj gardi, da ustrijeli pobunjenike „u trbuh“.  Anarhisti su otkriveni u njihovom fundamentalno negativnom stavu prema novom obliku vlasti, dok su socijalisti uključeni u incident izloženi optužbama za suradnju s elitama.

Atmosfera se brzo pogoršala, val štrajkova je pogodio zemlju, a parlamentarna prava su se okrenula protiv daljnje reforme vlade. Pod utjecajem događaja iz Casasa Viejasa i jedva primjetnih rezultata prethodnih reformi, krila ljevičarskih sindikata, koja nisu vidjela rješenje društvenih problema u Republici, dobila su na popularnosti. Na čelu sa Federacijom Anarquista Ibérica (FAI), anarhisti su potisnuli svoj put konfrontacije prema Republici, na šta su policijski službenici odgovorili sa oružanim silama. FAI je osnovana 1927. godine kako bi ojačala subverzivne struje španskog anarhizma. Do sada je stekla veliki utjecaj u anarho – sindikalističkom pokretu. Protivljenje njihovim militantnim dijelovanjima dovelo je do sukoba unutar CNT-a. Mala grupica, Treinisti, odvojila se je od sindikata.

Liberalni premijer Azaña osnovao je novu paravojnu policiju, Guardia de Asalto (Napadna straža) kako bi se branio od svojih neprijatelja. Njezin šef bio je Agustín Muñoz Grandes. U septembru je došao kraj tadašnjoj vladi. Došlo je do  sukoba između liberalista i socijalista. Situacija je ponovno podsjetila na uvjete tokom diktature. Neredi su iritirali srednju klasu, a za radničku klasu ova nova buržoaska država nije ponudila bolje izglede od prethodne.

U oktobru je stupio na snagu novi Zakon za obranu republike, kao i nova direktiva o cenzuri, koju su i monarhisti i anarhisti shvatili kao provokaciju.

"Crna godina" 1934 - 1935Uredi

Pojam año negro „crna godina“ odnosi se na posljedice politike buržoaske vlade.

Pobjeda desniceUredi

Novi izbori u novembru 1933. godine završili su za lijeve republikanske stranke sa drastičnim porazom. Taborni savez CEDA (Confederación Española de Derechas Autónomas – Španska konfederacija autonomnih prava) i druge desničarske stranke dobile su pet miliona glasova, monarhisti 800.000, dok su ljevičarske stranke i komunisti dobili 3, 2 miliona. Odaziv na izborima je bio 67, 5 %. [3]Prvi put u historiji Španije je ženama bilo dopušteno da glasuju. Za razliku od ljevice, desničarski kamp je uspio formirati izborni savez. Oni su također imali koristi od uvođenja ženskog biračkog prava, koje je rezultiralo time da su desničarske stranke dobile dvostruko više mjesta od lijevih. Pobjednik izbora bio je heterogeni desničarski savez koji se sastajao od CEDA – udruge katoličkih stranaka – monarhista Renovación Española ("španska obnova"), PNV-a (Baskijski nacionalisti), stranke Carlist i frakcija zemljoposjedinka. CEDA-in voditelj bio je José María Gil – Robles y Quiñones, katolik srednje klase koji se oženio plemkinjom. Tokom svog medenog mjeseca u Njemačkoj, počeo je diviti se Hitleru, ali se suočio s Agierensom protiv Katoličke crkve snažnije Austrije, gdje je kancelar Engelbert Dollfuß težio ka desničarskoj autoritarnoj državi.

Gil – Roblesovi politički ciljevi bili su izgraditi CEDA u katoličkoj masovnoj stranci i nakon uspješnog preuzimanja vlasti, ukinuti sekularne ustavne članke. On je slijedio strategiju preuzimanja vlasti izborima, a zatim ukidanjem demokracije:

„Moramo ići naprijed u novu državu. [...] Da bismo postigli taj ideal, tradicionalna uvjerenja nećemo zadržati. Demokracija nije cilj za nas, već sredstvo za osvajanje nove države. Kad dođe vrijeme, Cortes će podnijeti ostavku ili ćemo ih natjerati da nestanu.“

Njemu su bili uzor događaji u Italiji i njemačkom Reichu.

CEDA je u predizbornoj kampanji imala neobično velik propagandni napor za desničarske stranke u Španiji, što je vjerovatno doprinijelo njihovoj pobjedi. Izbornu kampanju platili su zemljoposjednici. Međutim, udio CEDA-e u parlamentarnim zastupništvima nije bio dovoljan za jednu vladu. Predsjednik Zamora odbio je dati Gil-Roblesu povjerenstvo da formira vladu. Zato je buržoaski Partido Radical postao partija koja je formirala vladu i koja je mogla izabrati koju frakciju želi tolerirati. Izabrala je CEDA.  Katalonska desnica (Lliga) i zemljoposjednici također su se priključili vladi. Premijer je bio Alejandro Lerroux. Nova koalicija imala je ugodnu većinu i mogla je slobodno djelovati.

Vladino djelovanje i otporUredi

Nova vlada je na početku povukla socijalno zakonodavstvo i crkvene zakone svog prethodnika. Također je smanjen proračun za obrazovanje. Latifundisti su ponovo  mogli kontrolirati svoje teritorije bez ograničenja. Plaće su bile smanjene i otpuštanja sa posla nagomilana. Unatoč otporu u parlamentu i od strane predsjednika, donesen je zakon koji amnestira odbojne časnike 1932. godine i vrača ih na njihova stara zapovjedna mjesta. U društvu je bilo ponovljenih nasilnih reakcija. Ekonomija je zastala. U Aragonu s anarhističkim uporištem Zaragoza proglašen je 8. decembra 1933. godine ustanak. U Andaluziji i Valenciji (ali ne u Kataloniji) je to bilo doba velikih protesta i spaljivanja crkava. Uprkos svemu, anarhisti su bili preslabi za nacionalnu akciju. Nakon četiri dana ustanak je ugušen. Desničarska vojska i republikanska policija stali su na stranu anarhista koji su uvježbavali društvenu revoluciju. No, u martu 1934. Zragoza je ponovno doživjela opće proteste.

UGT, prethodno republikanski i reformistički od svog osnutka, iz temelja je promjenio svoj politički stav. Od ulaska u vladu, broj njegovih članova gotovo se učetverostručio. Novo samopouzdanje utjelovio je Largo Caballero, popularni bivši ministar koji se osjećao izdanim od strane republikanaca. Na temelju svog iskustva u uredu, izjavio je da je jednostavno nemoguće „ostvariti čak i mali dio socijalizma u okviru buržoaske demokracije“. Tvrdio je da je njegovo ministarsko osoblje sabotiralo sve njegove upute. Većina članova sindikata osjećala je to isto što i prema buržoaskim liberalima. Pobjeda desnice tumačena je kao uspon fašizma. 65-godišnji Largo Caballero se obratio sljedećim riječima: „Jedina nada je još uvijek državna revolucija.“ Za anarhiste je ta promjena naravno bila nerazumljiva. Oni su uvjetno odbili savez sa UGT-om. Radikalizacija socijalističkog saveza naišla je na otpor dijelova svoje povezane stranke, PSOE-a. Snažan čovjek PSOE-a bio je izdavač i bankar Indalecio Prieto, koji je već tokom diktature predstavljao velikog suprotnika svom neprijatelju Largu Caballeru. Prieto je u načelu bio protiv revolucije i PSOE je shvatio kao stranku, koja je predstavnik radnika.

Nova vlada je pokušala popraviti situaciju liberalnim ekonomskim metodama. No, uprkos tome na ruralnim područjima se je situacija pogoršala. Neke su se spontane kolektivnosti farmera tolerirale (npr. u provincijama Toledo i Jaén) kako ne bi izazvale jos jače reakcije. Opći protesti u 15 pokrajina u junu 1934. godine, u koje su sudjelovali CNT i UGT, završen je nakon devet dana uz pomoć kompromisa.  U aprilu, novi lijevo – liberalni Katalonski generalitet, izabran s anarhističkom potebom, izdao je nove zakone za zaštitu malih vlasnika. To ih je dovelo u sukob s središnjom vladom u Madridu, budući da je katalonski zakon naročito prekršio ustav i odgovarajući madridski zakon, koji je u prvi plan stavio interese zemljoposjednika. Katalonski pregovarač kasnije je izjavio da je imao mandat da izazove skandal u ovom slučaju. Katalonsko pravo, koje je bilo uključeno u središnju vladu, povuklo se iz katalonskog parlamenta. Zauzvrat, skupina Esquerra koja vlada u Kataloniji napustila je Cortes.

Središnja vlada također je stvorila neprijatelje u Baskiji, iako je tamo izabrana većina CEDA-e. Središnja vlada željela je nametnuti novi porez regiji koji bi dodatno smanjio njegove historijske privilegije. Pokrajinska vlada na čelu s umjerenim nacionalistima sazvala je posebne izbore koje je Madrid zabranio. U A.B.C. rečeno je: "Dragi komunisti kao baski!" U rujnu 1934. baskijski zastupnici napustili su parlament u Madridu. Španija je ponovno bila u domaćoj krizi.

"Španski oktobar"[4]Uredi

CEDA je najavila promjene. Liberali i socijalisti bili su uznemireni. Bojali su se da bi Gil-Robles mogao revidirati ustav ako bi došao na vlast, kao što se to dogodilo u Austriji. Unutarnjim glasovanjem, socijalisti su govorili u prilog ustanku. Prije rekonstitucije Cortesa, parlamentarna ljevica je upozorila predsjednika da ne imenuje niti jednog člana CEDA-e vladi. Azañina stranka napustila je parlament i proglasila vandredno stanje.

Pobuna je imala različita polazišta. Ukupno, bilo je mrtvih u 26 provincija. U Barceloni je Generalitat proglasio svoju neovisnost. CNT-FAI je držao podalje od svih planova za pobunu. U Madridu, gdje je Largo Caballero koordinirao ustanak, UGT nije imao šanse. Grad je imao jake garnizone i radnici nisu imali oružje. Umjesto toga, stigli su u Asturiju preko obilazaka, gdje je izbio oružani sukob u štrajku rudara Asturijaca.

Željeznički radnici i rudari iz Gijona, Ovieda i okolice žestoko su se opirali državnoj moći. Ona je proglasila Allianza Obrera (Savez radnika), koji je bio sačinjen iz: UGT-a, anarhosindikalista Treinistas i nekoliko komunista PCE-a, koji su se pridružili pobuni u posljednjem trenutku. Ovaj regionalni savez smatra se pretečom kasnijeg popularnog fronta. U nekim gradovima proglašena je socijalna revolucija. Nakon ruske oktobarske revolucije, ustanak je nazvan "Španski oktobar".

Kako bi potisnuli ustanak, koristili su špansku Legiju stranaca (Tercio) i ozloglašene mavarske jedinice (Regulares). Ove ne-španske trupe bile su poznate po svojoj snazi ​​i okrutnosti. U dvanaest dana su pobijedili pobunu bez kompromisa. Vodili su ih i časnici koji su sudjelovali u državnom udaru. Glavni zapovjednik akcije bio je Francisco Franco, kojeg je novi ministar obrane Diego Hidalgo pozvao na dužnost.

Od 2007. godine se raspravlja o broju žrtva iz ovog perioda. Prema historičaru Julianu Casanovi, na strani pobunjenika bilo je 1.100 poginulih i 2.000 ranjenih od strane oružanih snaga. Nadalje, 34 sveštenika ubijeno je tokom ustanka.[5] Casanovine brojke se dobro slažu s onima historičara Hugha Thomasa, koji ima ukupno 2.000 smrtnih slučajeva: 230-260 žrtava od strane vojske, 33 sveštenika, 1.500 pobunjenika i 200 smrtnih slučajeva od odmazde.

Historijsko središte Ovieda pretrpjelo je ozbiljna oštećenja, jer je bilo zapaljeno pozorište Campoamor i biblioteka Univerze u Oviedu sa brojnim nezamjenjivim spisima. U katedrali u Oviedu, Cámara Santa je teško uništena eksplozivom. Prije svega, ubistva sveštenika uzdrmala su špansku javnost.[6]

Nakon proglašenja ratnog stanja došlo je do proizvoljnosti vojske. Radnici koji su se predali bili su pogubljeni u skupinama bez suđenja. Drugi su mučeni u posebnim logorima kako bi otkrili gdje je oružje koje nisu mogli pronaći skriveno. Tek je kasno vlada intervenirala i okončala kampanju osvete. Nakon toga korišteni su vojni sudovi koji su priveli više od 40.000 ljudi, uglavnom bez konkretnih dokaza. Manuel Azaña, Largo Caballero i Lluis Companys također su bili kažnjeni.

Vlada i novi izboriUredi

U mart 1935. godine došlo je do velike krize. CEDA i agrarci željeli vidjeti socijalistu Gonzálesa Peñu na čelu asturijskog ustanka. U aprilu su ponovno formirana vladu, gdje je CEDA je sada zauzela pet ministarskih mjesta; Gil-Robles je postao ministar.On zaprijetio s generalom Francom, kojeg je imenovao načelnikom stožera, svim simpatizerima ljevice iz vojske.[7]

Društvena situacija postala je sve kritičnija. Novi ministar financija uveo je zakon kojim bi se smanjila birokracija i državna služba učinila djelotvornijom, koja je usvojena, ali zapravo nikada provedena. Radikalna stranka i CEDA bile su podijeljene.

Ljevica je, međutim, doživjela uspon. Otpor asturijskih radnika impresionirao je mnoge ljude. Largo Caballero i Azaña su oslobođeni; Companys, koji nisu željeo ustanak, nije surađivao i osuđen je su na 30 godina zatvora. Ta tri istaknuta protivnika desnice privukla su nove simpatije. Na temelju socijalističkih i anarhističkih sindikata, potražnja je otišla do vođa da teže trajnoj suradnji kako bi konačno učinili revoluciju mogućom.

Nakon što je Gil-Roblesov zahtjev za dodatnim ovlastima doveo do neslaganja, ponovno je uspostavljen još jedan kabinet. U vrijeme kada je novi premijer Joaquín Chapaprieta Torregrosa pokušao predložiti novi proračun, financijski skandal s Partido radikalom postao je javan. Ugled pučana je trajno oštećen. To su koristili Greater-Greens, koji su odbili prihvatiti povećanje poreza na nasljedstvo s 1 na 3,5% i smanjenje novca državnih službenika. Koalicija se raspala.

Tako je Gil-Robles u prosincu 1935. ponovno vidio priliku da postane premijer. Ali predsjednik Zamora umjesto Ureda je povjerio puku Manuelu Porteli Valladaresu. Kada nije pronašao većinu u Cortesu, Zamora je razriješio parlament i objavio nove izbore.

ReferenceUredi

  1. ^ Hoyos-Guzmán, Angélica Patricia (2018-12-01). "Testimonio y afecto en Poesía reunida de Tirso Vélez". Poligramas: 177–181. ISSN 2590-9207. doi:10.25100/poligramas.v0i47.7516. 
  2. ^ "ABC (Madrid) - 17/04/1931, p. 3 - ABC.es Hemeroteca". hemeroteca.abc.es. Pristupljeno 2019-06-07. 
  3. ^ revolucionespanola.elmilitante.org http://revolucionespanola.elmilitante.org/articulos/a_2.htm. Pristupljeno 2019-06-07.  Nedostaje ili je prazan |title= (pomoć)
  4. ^ "Asturischer Bergarbeiterstreik von 1934". Wikipedia (jezik: njemački). 2019-03-28. 
  5. ^ "Asturischer Bergarbeiterstreik von 1934". Wikipedia (jezik: njemački). 2019-03-28. 
  6. ^ "Asturischer Bergarbeiterstreik von 1934". Wikipedia (jezik: njemački). 2019-03-28. 
  7. ^ Der spanische Bürgerkrieg. Frankfurt a. M., Madrid: Iberoamericana Vervuert. 1986-12-31. str. 9–9. ISBN 9783964564252.