Rijeka (grad)

grad u Primorsko-goranskoj županiji, Hrvatska

Rijeka (na drugim dijalektima: Rika i Reka, (slovenski: Reka, italijanski: Fiume, mađarski: Fiume, njemački: Sankt Veit am Flaum) je lučki grad u Hrvatskoj, geografsko-historijsko središte Kvarnera i Gorskog kotara, te administrativno središte Primorsko-goranske županije, smješteno na sjevernom Jadranu.

Rijeka
Grad
Grad Rijeka
pogled na Rijeku
pogled na Rijeku
Zastava Rijeka
Zastava
Službeni grb Rijeka
Grb
Rijeka nalazi se u Hrvatska
Rijeka
Rijeka
Lokacija u Hrvatskoj
Koordinate: 45°19′37″N 14°26′32″E / 45.32694°N 14.44222°E / 45.32694; 14.44222Koordinate: 45°19′37″N 14°26′32″E / 45.32694°N 14.44222°E / 45.32694; 14.44222
Država Hrvatska
ŽupanijaFlag of Primorje-Gorski Kotar County.png Primorsko-goranska
Vlada
 • GradonačelnikVojko Obersnel (SDP)
Površina
 • Općina44,00 km2
Najveća nadmorska visina12 m
Stanovništvo (2011)
 • Općina128.624
 • Općina (gustoća)2.923,27 /km2
 • Naselje128.384
Vremenska zonaCET (UTC+1)
 • Ljeti (DST)CEST (UTC+2)
Poštanski broj51000
Pozivni broj(+385) 51
Veb-sajtGrad Rijeka
Rijeka, katedrala "Sv. Vida"
Zgrada rije kazališta "Ivana pl. Zajca" iz 1885. godine

O graduUredi

Grad se još u XIX vijeku zbog svog idealnog geografskog položaja i dubine mora u Riječkom zalivu, kao dijelu većeg Kvarnerskog zaliva Jadranskog mora, razvio u jednu od najvećih srednjoevropskih luka i moćno industrijsko središte. Danas je Rijeka najveća morska luka Hrvatske. Od industrijskih djelatnosti veoma je razvijena brodogradnja. U gradu se nalaze dva velika brodogradilišta: 3. maj i Viktor Lenac. Rijeka je bila značajna i kao jedno od važnijih finansijskih središta bivše Jugoslavije.

U Rijeci se nalazi Hrvatsko narodno kazalište "Ivan pl. Zajc" sagrađeno 1885. i Univerzitet u Rijeci, osnovan 1973.

Prirodna osnovaUredi

Šire područje Rijeke je izgrađeno od krečnjaka mezozojske starosti, dok se u sjevernom dijelu oko Kastva nalaze zone izgrađene od dolomita. Mjestimično su preko krečnjačke osnove nataložene nepropusne naslage fliša paleogenske starosti, koji se najčešće nalazi u udolinama. Tako u reljefu šireg područja postoji izmjena krečnjačkih grebena sa dolomitskim ili flišnim udolinama.

Geografski položajUredi

Rijeka se nalazi na 45°21′0″N, 14°26′0″E, na zapadu Hrvatske, 186 km jugozapadno od glavnog grada Hrvatske Zagreba, na sjevernoj obali Riječkog zaliva, kao dijela većeg Kvarnerskog zaliva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaliv Sredozemnog mora najdublje uvuklo u evropsko kopno. Riječki zaliv, koji je preko Velih (između Istre i ostrva Cresa), Srednjih (između Cresa i ostrva Krka) i Malih vrata (između Krka i kopna) spojen sa Kvarnerskim zalivom, je dovoljno dubok (oko 60 m) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da postane važna morska luka.

Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u mikroregiji Vinodola Hrvatskog primorja. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu da se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži (oko 50 km), što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti. Dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.

HistorijaUredi

Antičko dobaUredi

Tarsatica - je po nekim autorima naziv najstarijeg naselja-gradine keltsko-ilirskog plemena Japoda smješteno na brdu Trsat (kelt. tar, klisura, kanjon). Kasnije se gradi rimski castrum (vojna utvrda) s istim imenom, ali na ušću Rječine (Tarsia flumen) na području današnjeg Starog grada-Zitavecia, 180. godine Stare ere nakon što su rimske legije pobijedile liburnske pirate, starosjedioce na ovome prostoru i osvojile čitavu Liburniju (od rijeke Raše-Arsa do rijeke Krke-Titius). Za vladavine cara Klaudija između 41 i 42 godine spominje se da je Aulus Plautius, budući rimski osvajač Britanije, bio zadužen za gradnju ceste Via Flavia koja od Tergestea (Trsta), preko Albonae (Labina) vodi do Tarsatice, Ad Turresa (Crikvenice), Senie (Senja) i dalje preko Like (Iapvudia Secunda) do Aenone (Nina) i Jadere (Zadra). Krajem II,. st. gradi se 2. važna cesta kroz Carsia Juliju Aquilea-Avesica-ad Malum-Titulos-Tarsatica te rimska cesta od Trsta (Tergeste) do Postojnskih vrata i za Tarsaticu, a od Postojnskih vrat do Emone (Ljubljana i dalje na sjever.

U doba cara Augusta rimska Tarsatica je več važno planski izgrađeno naselje južno i zapadno od castruma (Principia). Sačuvani su ostaci zgrada i castruma, podzidane obale, terme (hipocaust i mozaici), te kasnoantički ostaci poput Rimskih vrata te temelja ranokršċanske bazilike i bedema. U IV. st. Tarsatica postaje o velike strateške važnosti za oslabjelo Rimsko carstvo i postaje istočna polazišna točka obrambenog fortifikcijskog sistema Julijska klaustra (Claustra Alpium Juliarum) sačinjenog od zidina debelih 2 m i viskih 5 m i kula na svakih 100 koraka, a protezao se kroz čitav sjeverni Kras račvajuċi se na sjever do Julijskih Alpa i na zapad do Furlanije.

Srednji vijekUredi

U vremenima ranog srednjeg vijeka građani rimske Tarsatice se sklanjaju na sigurnije područje gradine na Trsatu gdje do danas ostaje toponim Trsat-Tarsatico. Tarsatica je prije provale Avara i Slavena bila pod vlašću Ostrogota i Bizanta, da bi potom došli pod longobardsku i franačku vlast. Nakon temeljitog razaranja Tarsatce od strane Franaka 800. za dugo vremena nema informacija o gradu na Rječini, tj. o naselju izgrađenom na ruševinama rimske Tarsatike koje Slaveni nazivaju Reka, a Veneti Flume. U 14. vijeku Rijeka je feudalni posjed devinskih baruna (Duino), da bi ih u prvoj polovici 15. vijeka naslijedila porodica od Walesa. 1466. Na temelju ugovora o uzajamnom nasljeđivanju, Wolfgang Walsee predaje Liburnijski feud, kao obiteljsko nasljedno dobro, Friedriku III. Habsburgu, a sebi zadržava pravo na doživotno uživanje Rijeke, koja ostaje pod vlašću obitelji Habsburg.kao dio Kranjske grofovije (Carinzia) sve do 1779. kada Rijeka dobiva status Corpus separatuma mađarske krune. Rijeka je sve do 1606. bila pod eklezijastičkom jurisdikcijom akvilejskih patrijarha

Kada su sv. Vid i Modesto postali patroni grada nije poznato, a prvi put se početkom 14. v. u dokumentima venecijanskih trgovaca spominje ime Terra Fluminis Sancti Viti, a kasnije na njem. jeziku kao Sanct Veit am Phlawon ili ... am Pflaumb, ili ... am Flusse. G. Kobler upozorava na riječ phlawon koja na keltskom jeziku znači mala rijeka pa pretpostavlja da je to, pored Tarsia flumen, antičko ime za Rječinu.

U XIV. v. se jasno razdvaja grad Rijeka (na hrv. u XV. st. kao Reka San Vida) od Trsata (Tarsatico) koji u XV. st. dolazi u posjed krčkih feudalaca Frankopana (Frangipani).

Srednjovjekovna Rijeka je tipičan feudalni grad opasan zidinama s kulama i rovovima (kanalima) - (otud i toponim Contrada del fosso) s uskim kalama koji su pratili raster rimskog grada s širim glavnim prometnicama decumanusa (Cale dei canapini - Kala užara) i carda, kale koja od južnog gradskog tornja izgrađenog u XV. st, s baroknom restauracijom gornje dijela u XVIII. st (Pod uron-Torre civica) na pjacu (gdje je bio pretpostavljeni rimski forum s tabernakulima) pa na sjever u gornji dio grada gdje se nalaila stara crkva sv. Vida (hram s portikom srušen 1638. radi izgradnje nove jezuitske rotonde), srednjovjekovni kaštel (srušenu u XIX. v), grad s 15-ak crkvica i kapela i gradskom ložom. Tako 1315. Hugo II de Duino osniva augustinski samostan (kasnije dominikanski manastir) i gradi crkvu S. Girolamo (Jerolim), a 1377. gradi se Kosi toranj i crkva Marijinog navještenja.

Znatan ekonomski procvat grada počeo je u XV. v. zasnivao se na trgovini željezom (dopremanim iz kranjskih fužina), maslinovim uljem (iz Italije i Dalmacije) i drvom, kožom i stokom (iz Hrvatske). 1438. Rijeka dobiva prvu bolnicu, a ubrzo i apoteku.

Novi vijekUredi

Na samom početku 16. vijeka Venecija u ratu s carom Maximilianom je dva puta spalila grad (1509. i 1513). U tom stoljeću u Rijeci djeluje glagoljska štamparija. Krajem XVI. i poč. XVII. v. nastaje zastoj u razvoju Rijeke zbog turskih upada (dolaze do Grobnika i Klane) i uskočkih upada i pljačke. Dolaskom Jezuita u Rijeci unapređuje se kult. i prosvjetni život. Od 1627. djeluje isusovačka gimnazija, što se smatra začetkom Universitas flumeniensisa - Riječkog sveučilišta. 1686. otvara se prvi poštanski ured, a 1690. se otvara prvi konzulat i to Dubrovačke republike, da bi sredinom 18. vijeka postojali još i konzulati Papinske Države (1742.), Danske (1758.) i Francuske (1753.)

1659. car Leopold oslobađa Rijeku od feudalnih obaveza dajući mu status slobodnog grada, a 1719. austrijski car Karlo V. daje Rijeci i Trstu status slobodne luke (porto franco). U prvoj polovici 18. stoljeća djeluju mnoge manufakture: mnogobrojni mlinovi, kožare, konopljare, cereria (voštara), a prva prava tvornica izgrađena je 1750. Zuccheriera - rafinerija šećera koja se nalazila uz samu tadašnju obalu mora, koju je otvorila jedna belgijska firma, a prerađivala je šećernu trsku istovarivana na molu u Mandraču. Barokna palača Zuccheriere (upravna zgrada) izgrađena je 1786, (restaurirana palača s mnogim baroknim freskama 2020. je data na upravljanje Muzeju grada). Zuccheriera je radila do 1828. godine.

Izgradnjom Karolinske ceste (1728. kada Karlo VI. dolazi u Rijeku) povećava se promet u riječkoj luci (smještenoj na ušću Rječine (današnji Mrtvi kanal). Iako 1750. jak potres razara Rijeku (300 poginulih) grad se brzo oporavlja i biježi porast stanovnika, 1777. ima 5.132 stanovnika da bi krajem stoljeća 1794. bilježila 6.764 stanovnika (Zagreb tada ima 2.815 stanovnika). Rijeka Karlovim ukazom postaje privlačna za emigrante pa tako Kobler[1]navodi da Grci i pravoslavni Slaveni 1733. grade svoju prvu drvenu crkvu, 1778. podižu i kapelu Sv. Đorđa, a 1791. izgrađena je i ortodoksna crkva sv. Nikole.

Carica Maria Theresia početkom 70-ih godina proširuje riječku luku te svojom odlukom iz 1779. Rijeka prestaje biti posjed Habsburgovaca te postaje corpus separatum, odnosno tijelo izdvojeno i autonomno od država koje okružuju grad (Austrje i Hrvatske), izravno u sastavu ugarske krune.

XIX vijekUredi

1799. Rijeka je privremeno okupirana od francuske vojske da bi od 1806. ostala pod okupacijom. Od 1809. do 1913. je u sastavu francuske Ilirske Provincije Napoleon gradi uz more cestu od Kraljevice do Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske, 1808. završava se Ludovicea ili Luizjana (Luzijana), nova cesta od Rijeke do Carlstadta (Karlovac) nazvana po Napoleonovoj ženi Lodovici (Lujza). U oktobru 1813. Rijeku okupira austrijska vojska te je s čitavom Julijom u sastavu Tršćanske gubernije koja je 1816. ušla u sastav austrjske Kraljevine Ilirije, ali već 1822. Rijeci se vraća status Corpus separatuma Hungaricuma.

1848. panduri Josipa Jelačića okupiraju Rijeku kao nagradu za gušenje radničkog ustanka u Beču te separatističkog ustanka u Budimpešti, Tom odlukom se ujedno kažnjava Budimpeštu. Kroničari bilježe kako se na Sušaku pandurima u pohodu na Rijeku pridružila horda od 500 seljaka (i dosta žena) oboružanih s vrečama za pljačku. Jelačić raspušta gradsku upravu i sebe imenuje guvernerom, po samom sebi naziva najveći riječki trg Urmeny, proglašava Riječku županiju čije interese u hrvatskom saboru zastupaju stranci poput Ante Starčevića. Takva neprimjerena vladavina u kolonjalnom duhu te stagnacija izaziva veliko ogorčenje i stalne proteste Riječana koji zahtjevaju povratak statusa koji su stekli 1779. tako da se 1868. Rijeci vraća status corpus separatuma pod ugarskom krunom gdje je ostala sve do 1918. godine (Riječka krpica). Riječka kazališta u 18. i 19. v. - Prvi put se 1759. unutar zidina Starog grada spominje kazalište Teatro de Gerliczy, a koje je od 1784. u najmu Grada. U njemu su najčešće gostovale komičke družine (Commedia dell' Arte ili Opera buffa)

1805. to kazalište prestaje s radom jer se otvara nova zgrada kazališta, tada jedna od najvećih u Evropi, Teatro Adamich koji je izgradio Andrea Lodovico Adamich, a mogao je primiti preko 700 gledalaca, a u doba karnevala primao je preko 1.000 gostiju (stajaća mjesta na parteru). Na prvom katu je bio casino (klubske prostorije). U tom kazalištu je stalno djelovala dramska glumačka skupina s 40-ak predstava godišnje, a djelovao je i komorni orkestar od 13 članova. Od 1834. Teatar je u najmu Grada, a 1856. u ovo kazalište se uvodi plinska rasvjeta. 1883. je demoliran zbog opasnosti od požara dotrajalih plinskih instalacije i rasvjete (na tom je mjestu izgrađen Palazzo Modello). Paralelno je u Starom gradu od 1840. postojalo i kazalište Antonija Millera koje je kasnije preseljeno izvan zidina "gdje su izgrađene škole" (na mjestu današnjeg teatra Fenice), gdje je tada poznata balerina Catarina Riccotta 1880-ih otvorila Teatro Ricotta koji je imao i ljetnu pozornicu i u kome su se davale popularnije predstave za šire građanstvo (početkom XX. st. na ovom je mjestu izgrađen secesionistički Teatro Fenice sa 2.500 mjesta za gledaoce).

1885. otvoren je novi Teatro Stabile osvijetljen s 800 žarulja i u kome nastupaju tadašnji eminentni evropski umjetnici. Između dva rata zove se Teatro Verdi da bi nakon Drugog svjetskog rata bio nazvan Narodno kazalište Rijeka-Teatro del Popolo Fiiume, pa NK Ivan Zajc, koji se 90-ih obogaćuje pridjevima: hrvatski i plemeniti (sve te godine u njemu djeluje hrvarska i italijanska drama, opera i balet te orkestar) 1890. Societa filodrammatika (Društvo ljubitelja drame) gradi polivalentnu kazališnu zgradu Filodrammatica po projektu Giacoma Zammattija (danas u prizemlju nekadašnje kavane smještena je gradska biblioteka do premještanja u T-objekt ex Tabacchiere) Nakon 1868. sljedi razdoblje procvata Rijeke, ubrzanog razvoja industrije i lučkog prometa zbog modernizirane i proširene luke, proširene ceste prema Karlovu, Trstu i Postojni, a naročito nakon izgradnje željezničke pruge preko Zagreba do Budimpešte te preko Ljubljane do Beča 1873. godine

 
Casa Veneziana u Whiteheeadovom Dollcu

Gradonačelnik Giovanni Ciotta - "Zlatno doba Rijeke" Riječki Fin d'siecle pod znakom je G. Ciotte koji upravlja gradom od 1872. do 1896. Najprije 1874, donosi generalni urbanistički plan koji doprinosi urbanom izgledu današnjeg centra, od Parka na Mlaki (Giardino pubblico) do nasutog novog kvarta u kome su smještene zgrada glavnog riječkog kazališta, paviljoni 'Glavne pjace' (Piazza del Mercato), stambene i poslovne zgrade i palače (poput Palače Transjuga i 'Turske kuće'). Treba istaći veliku pomoć desne ruke G. Ciotte, arhitekte Giacoma Zammattija čije su Palača Ploech te ulica Dolac koju je izgradio Robert Whitehead (vlasnik Tvornice Torpedo), sa zgradama 'Casa Veneziana', osnovne škole za djevojčice (danas Naučna biblioteka) i osnovne škole za dječake (danas Liceo italiano). Na Brajdi se gradi blok zgrada te paviljon tržnice. Ciotta je puno polagao u kulturu, pa vlastitu zbirku slika i umjetnina smješta u Gradski muzej izgrađen 1893, a gradi se i Filodrammatica, a Prirodoslovni muzej je osnovan još 1876. G. Ciotta je svojim sredstvima izgradio 1891. novu vodovodnu mrežu - Acquedotto Ciotta. 1857. započinje u Rijeci era modernog visokog školstva otvaranjem Accademije Marine, obrazovne i znanstveno-istraživačke institucije.

Od bogate riječka industrije treba se izdvojiti Stabilimento tecnico fiumano - brodogradilište željeznih brodova i tvornica parnih strojeva koji djeluje od 60-ih godina da, nakon što je Whitehead još 1866. uspješno isprobao prvi torpedo na svijetu te postepenim usvajanjem serijske proizvodnje torpeda 1875, STF postaje tvornica Torpedo. Grade se tri najveće tvornice u Austrougarskoj:

  • Tabacchiera, tvornica duhana, otvorena 1851. zapošljava 1.000 radnica, da bi nakon izgradnje T-objekta 1861. i H-objekta 1886. postala najveća te zapošljavala 2.000 radnica/ka,
  • Riseria - ljuštionica riže i tvornica štirka, otvorena 1882,
  • Rafinerija nafte izgrađena 1883, i koja je prerađivala 60.000 t nafte.

XX vijekUredi

Društveno-ekonomsko stanjeUredi

  1. Faza brzog napretka Rijeke kao Corpus separatuma pod Austrougarskom do Prvog svjetskog rata. Karakterizira ga nastavak razvoja iz Fin de siecla kada Rijeka 1900. ima 38.985 stanovnika, da bi pred rat dosegla 55.000 stanovnika. Pored postojeće industrije 1905. se modernizira i proširuje postojeće brodogradilište na Kantridi Danubius, koji na 5 navoza gradi najmodernije trgovačke parobrode te ratnu mornaricu poput najvećeg austrougarskog razarača Szent Istvan. Početkom stoljeća grade se mnoga lučka skladišta (Magazzini ungaresi), što dovodi do povećanja prometa, a Rijeka je i dalje najveća migraciona luka za SAD što doprinosi daljnjem jačanju uslužnih djelatnosti.
  2. Faza stagnacije za Prvog svjetskog rata pa 5 godina povijesti Rijeke te pod Kraljevinom Italijom (1924-1943). Nakon raspada Austrougarske dolazi do prvog egzodusa Riječana u 20. st. (5.000 stanovnika) Smanjuje se promet riječkom lukom. Industrijska se proizvodnja svodi na nastavak postojeće proizvodnje uz neke nadopune, poput proizvodnje lokomotiva u brodogradilištu. Status slobodne carinske zone za čitav grad omogućuje viši standard života u odnosu na ostali dio Julije. Imeđu dva rata treba u Rijeci zabilježiti vrijedna arhitektonska ostvarenja. Za razliku od Rijeke na Sušaku se bilježi značajniji rast, zahvaljujući prvenstveno tome što Porto Baroš postaje glavna luka Kraljevine Jugoslavije. Uoči Drugog svjetskog rata Sušak ima 20.000 stanovnika.
  3. Faza relativno usporenog rasta pod Hrvatskom u sastavu jugoslavenske federacije (od 1945. do 1990.). Dok se u čitavoj socijalističkoj Jugoslaviji ostvaruje bum u razvoju od čak 11% godišnje, to se ne može reći za ovaj grad. [2]. Rijeka je nakon pripojenja bila najjači privredni centar u Jugoslaviji da bi krajem 80-ih završila na 7. mjestu. U tih 45 godina udvostručila je broj stanovnika, dok se Zagreb peterostruko povećao, a Split 7 puta povećao broj stanovnika. Razlog ne treba tražiti u drugom riječkom egzodusu u 20. st. kada nakon aneksije Hrvatskoj oko 50.000 Riječana napušta svoj grad, jer se uskoro doseljavanjem novih stanovnika grad popunio. Glavni uzrok leži u politici vlasti u Zagrebu kojima je Rijeka služila i služi kao izvor prihoda. Načini kako je to činjeno mogu se svrstati u tri vida:
  • U Rijeci sa statusom okupacione zone (do 1947). Dok Riječani dobrovoljnim radom obnavljaju proizvodnju i obnavljaju miniranjem Nijemaca potpuno srušeno brodogradilište i lučku infrastrukturu po direktivi iz Zagreba moderne strojeve Tvornice duhana se premješta u zagrebačku TD, a najmodernija hladnjača (iz 1938.) iz riječke luke je razmontirana i istrunula je u Zagrebu jer je nisu znali montirati. Rijeka je imala tri velike pržionice kave čija je sva oprema završila u tvornici Franck u Zagrebu, a zadarski Bagat podignut je strojevima iz jedne riječke tvornice.
  • Neko vrijeme do 60-ih godina 30-40% budžeta SR Hrvatske bio je popunjen novcem riječke privrede da bi se samo 5-7% od riječkih sredstava vraćalo u Rijeku. Najveći dio riječkih novaca nije išao za investicije u nerazvijenim dijelovima, već je završavao u zagrebačkim investicijama za zagrebačke kulturne, zdravstvene, sportske i urbane potrebe. 70-ih godina se situacija nije nimalo poboljšala u procesu decentralizacije Federacije jer se sve zaustavilo na snažnom republičkom centralizmu. Jedino je raspolaganje republičkim fondovima (SIZ) bilo transparentnije pa se lako moglo vidjeti da od novaca koje je davala tadašnja općina Rijeka npr. u SIZ za kulturu se vraćalo u Rijeku samo 4,5%, dok se za obrazovanje vraćalo 7% od riječkog davanja u taj fond.
  • Rijeka je pod Austrougarskom imala snažnu osiguravajuću kuću "Fiume" (palača preko puta Filodrammatike) koju se ni fašistički poredak Kraljevine Italije nije usudio dirati tako da su u čitavoj Italiji postojale samo 2 osiguravajuće kuće "A. Generali" i "Fiume". Hrvatske vlasti "Fiume " stavljena pod zagrebačku "Croatiu", Ista stvar je učinjena s INA-om. Vlasti u Zagrebu Riječku rafineriju nafte, stavljaju 1964. pod vlasništvo zagrebačkog poduzeća nazvanog INA koje ostvaruje ogromne profite zahvaljujući minimalnom plaćanju prerađevina rafinerija u Rijeci i Sisku.
  • visokoprofitabilna Riječka luka postaje zlatni rudnik za vlasti u Zagrebu, pa pored toga što su morali izdvajati svoja sredstva za zagrebačke infrastrukturalne investicije, Luka je velikim dijelom svojim sredstvima morala graditi luku u Pločama i 3 desetljeća pokrivati sve dugove splitske luke. Svi ovi vidovi eksploatacije Rijeke nisu bili dovoljni pa se od najjačih riječkih poduzeća zahtijeva da participiraju u obnovi zagrebačkog HNK, u izgradnji dvorane Lisinski, muzeja MSU, Sveučilišne knjižnice, sportskih objekata za Univerzijadu, Sveučilišne bolnice.
  • Tako 60-ih godina NR Slovenija namjerava izgraditi drugi kolosjek i modernizirati prugu od Ljubljane do Rijeke, kako bi Rijeka bila glavna slovenska luka i za tranzitni promet prema sjeveru (Austrja, Čehoslovačka i Poljska). Vlasti u Zagrebu drsko odbijaju tu namjeru slov. vlasti koje su time prisiljene izgraditi prugu do Kopra (1967.) čija luka se ubrzano razvija (na štetu riječke luke), tako da 2013. pretovaruje 18 miliona t., dok je riječka luka spala od 22 mil. t. (1989.) na 7 mil. t. Kako se 70-ih godina transport sve više prebacuje na cestovni promet, sudbinsko pitanje uspješnog opstanka riječke luke postaje izgradnja autoceste prema Zagrebu, ali hrv. vlasti grade zagrebačku zaobilaznicu i autocestu do Karlovca blokirajući, unatoč povoljnom kreditu, daljnju izgradnju do Rijeke iz jeftinih politikantskih razloga (kako Dalmatinci ne bi zamjerili što se ne gradi politička (neisplativa) trasa prema Dalmaciji). Ogorčeno rukovodstvo Rijeke tada poduzima izgradnju autoceste i to najskuplje dionice zapadne zaobilaznice od Jurdana do Sušačke Drage i dalje prema sjeveru do Grobničkog aerodroma, tako da je do sada Rijeka jedini grad u svijetu koji je svojim sredstvima gradio autostradu.
  1. Faza propadanja Rijeke pod restauracijom kapitalizma u Hrvatskoj (od 1990.) Grad Rijeka od 184.000 stanovnika strmoglavo u 29 godina pada na 116.000 stanovnika (1919.) Odmah nakon smjene socijalističke partitokracije s kapitalističkom partitokracijom, tj. uspostavom radikalne nacionalističke vlasti u Zagrebu, započinje uzbrzano uništavanje i propadanje Rijeke. Uzroci su u destruktivnoj i neznalačkoj politici hrv atske vlasti, od eksproprijacije društvenog vlasništva i ukidanja demokracije na radnom mjestu (prepuštanja poduzeća sistematskoj pljački i uništenju podržavljene imovine u procesu privatizacije), preko odcjepljenja od Federacije (gubitka jedinstvenog jugoslavenskog tržišta s velikim posljedicama za privredu) te preko kvislinške politike prema Zapadnoj Evropi i olakog prepuštanja nezaštićene hrvartske privrede subvencioniranoj i stimuliranoj zapadnoevropskoj industriji i poljoprivredi, do nepostojanja ikakve suvisle strategije razvoja Hrvatske. Uspostavljena strahovlada strogo centralizirane vlasti u Zagrebu pored toga što žešće nastavlja politiku prema Rijeci iz prethodnog razdoblja (1945-90), nego pristupa otvorenoj pljački riječke privrede (kao što je to slučaj s prodajom Jugolinijine flote od 64 broda ukupne nosivosti preko milion DWT). Dok je BDP per capita u Općini Rijeka 1989. iznosio 19.7 50 $ a 2010. čak i nominalno (bez ukalkulirane inflacije dolara), pao na 12.850 $ (i to uvećan s obračunatom sivom ekonomijom), taj trend se i dalje nastavlja pa je kvarnersko-goranska regija od 2000. do 2018. zabilježila nazadovanje (pad BDP-a) u odnosu na Zagreb od čak 14,3%.

Politička historijaUredi

Nakon Prvog svjetskog rata Riječko pitanje postaje veliki međunarodni problem. Naime Londonskim ugovorom iz 1915. Kraljevini Italiji je dato čitavo područje Julije osim Rijeke, čiji status nije definiran, pa se ovdje instaliraju savezničke snage (Francuske, SAD-a i Italije). U novembru 1918. riječki hrvatski iredentisti formiraju Hrvatsko narodno vijeće koje na Guvernerovoj palači vjesi hrvatsku trobojnicu i proglašava aneksiju Hrvatskoj, tj. Kraljevini SHS, što izaziva burnu reakciju Riječana (s većinskim italijanskim stanovništvom) koji osnivaju Consiglio nazionale koji preuzima upravljanje gradom. Riječki talijanski iredentisti traže priklučenje Italji, ali italijanske vlast odbijaju držeći se Londonskog sporazuma, te ti radikalni nacionalisti pozivaju Gabriela D'Annunzija koji u septembru 1919. sa 2.600 odmetnutih legionara okupira Rijeku (koju brani 10-ak redara) i proglašava aneksiju Italiji. Kraljevina Italija odbija tu njegovu odluku pa D'Annunzio proglašava Rijeku, kao samostalnu Regenzu di Quarnero.

1920. Rapalskim se ugovorom definira status Rijeke uspostavom Slobodne Države Rijeka - Stato Libero di Fiume. Na izborima 1921. pobjeđuju autonomaši na čelu s Riccardom Zanellom s dvostruko više glasova nego nacionalistička koalicija što ukazuje na većinsku težnju građana Rijeke. Prije toga D'Annunzio ne želi prepustiti vlast autonomašima (Krvavi Božić 1920.) pa saveznički brodovi pucaju na Guvernerovu palaču i Ardit bježi u Italiju kojoj je prije toga kao najavio rat. Nezadovoljni radikalni nacionalisti - fašisti 1921. izvršavaju državni udar (sedam mjeseci prije Marcia a Roma Mussolinijevih fašista) i uspostavljaju marionetski režim sklon aneksiji Riječke države matici Italiji. Autonomaši, pored komunista, su prvi na meti fašista i Riccardo Zanella sa pristašama se sklanja u Kraljevicu.

Po Rimskom ugovoru iz 1924. Rijeka se 16. III. 1924 anektira Italiji, a Sušak i Kastavština Kraljevini SHS. Povijesna granica između Rijeke i Hrvatske se sa Rječine premješta na desnu obalu Mrtvog kanala čime se Delta i Porto Baroš dodjeljuje Kraljevini SHS pa ta luka postaje glavna luka Kraljevine Jugoslavije i faktor snažnijeg razvoja Sušaka koji uoči Drugog svjetskog rata dostiže 30.000 stanovnika dok je Rijeka imala 55.000 stanovnika.

Pod fašističkom vlašću italianissima Rijeka (Mussolinijeva kovanica u njegovom govoru ispred Guvernerove palače), se guši riječki identitet multikultualnosti grada, što dovodi do egzodusa oko 5.000 Riječana (Mađara, Njemaca, Hrvata, Slovenaca, Čeha i Slovaka) koji emigriraju u novostvorene države. Isto tako se obračunava sa svime što ukazuje na posebnost Rijeke, od dekapitacije riječkog orla do brisanja naziva ulica po poznatim Riječanima poput Giovannija Ciotte. Ništa ne smije ukazivati na izdajnički status Corpus separatuma. Sličan proces se ponovio od 1947. do danas, ali s drugim nacionalnim predznakom.

Kapitulacijom Italje i okupacijom od strane nacističke Njemačke Rijeka s čitavom Julijom se pripaja Trećem Reichu što rezultira neviđenim terorom. Strijeljaju se ili šalju u koncentracione logore pripadnici ilegalne PCI (Komunističke partije Italije) i ostali antifašisti. U Rijeci, koja je do septembra 1943. doslovno bila luka spasa za Židove koji su iz NDH i srednjoevropskih zemalja bježali od pogroma, pod nacističkom vlašću se oko 2.000 riječkih Židova internira u koncentracione logore smrti. 1944. Gestapo spaljuje i sefardsku sinagogu. Dok velik broj Sušačana odmah nakon okupacije Sušaka 1941. pristupa pokretu otpora (Tuhobički odred na čelu s Mošom Albaharijem), od 1943. velik broj Riječana se u organizaciji PCI i u suradnji s KPJ priključuje partizanskom pokretu na Učki i u Gorskom kotaru, gdje skupa s Istrijanima formiraju dvije brigade. 1944. Rijeka je izložena savezničkim bombardiranjima i to prvenstveno R:O:M:S:A: (rafinerija nafte) i brodova u Riječkoj luci, kada su uništene i stambene zgrade i palače u centru grada (na mjestu RK Ri na riječkoj rivi i na mjestu ex Riječke banke na današnjem Jadranskom trgu). Spomenik oslobodiocima Rijeke U operacijama jedinica NOVJ za oslobođenje Rijeke (Bitka za Rijeku) u travnju 1945. podnijete su velike žrtve na Katarini (oko 2.000 poginulih i ranjenih, kojima je i podignut spomenik Oslobodiocima Rijeke na Delti) pa se zaobišlo Rijeku i krenulo prema Ilirskoj Bostrici gdje su dočekali njemačku diviziju koja se morala povući iz Rijeke koji su prilikom povlačenja minirali svu infrastrukturu luke i Cantiere navale (brodogradilište) na Kantridi. Partizanske jedinice su ušle u Rijeku 3. maja 1945, koji datum se slavi kao Dan oslobođenja Rijeke

Nakon Drugog svjetskog rata, mirovnim ugovorom u Parizu 1947. dio Julije (Rijeka i dio Istre) službeno je pripojen Jugoslaviji, tj. Hrvatskoj (drugi dio Julije priključen je Sloveniji, a A zona Slobodnog teritorija Trsta daje se Italiji).

  • 1947-1956. veliki egzodus Fiumana kada 50.000 napušta svoj grad i matičnu državu
  • Riječka Kristalna noć je naziv za šovinističke ispade između 9. i 10. oktobra 1953. U vrijeme najžešće krize oko tršćanskog pitanja, održava se nacionalistički antiitalijanski miting kada nahuškani doseljenici napadaju i uništavaju sve italijanske natpise na trgovinama, uredima, školama i ulicama i trgovima: što praktički znači kraj višestoljetne javne upotrebe talijanskog jezika u Rijeci.
  • 1954. započinje drugi val kroatizacije Rijeke kada se mijenjaju nazivi ulica (žrtvom postaje Danteov trg, Pjaca Scarpa, Via Giovanni Ciotta, Leonardo da Vinci, Tiziano, Galileo Galilei) te toponimi (Montello, Torretta, Zirculo, Valscurigne.)
  • 1954. (30. novembra) neposredno pred održavanje azijsko-afričke konferencije u Bandungu, jugoslaveski predsjednik Josip Broz Tito kreće motornim brodom "Galeb" u posjetu Indiji i Burmi u pratnji razarača "Triglav" i "Biokovo", pristajući u lukama Port Said, Aden, Bombay, Vizagapatan, Calcutta, Rangoon, Madras, Cochin. Nakon 75 dana provedenih na putovanju vratili su se 12. II. 1955. u Rijeku, dočekani od mnoštva ljudi iz Rijeke, Kvarnera, Istre i Gorskog kotara.
  • 1955. godine, odlukom ondašnjih vlasti iz Hrvatske (u Zagrebu), ukida se samostalnost Radio Rijeke te se nasilno pretvara u studio Radio Zagreba s ograničavanjem vremena emitiranja kada se cjelodnevno emitiranje svodi na program u trajanju od najviše 90 minuta dnevno; ukidanjem financija: Radio Rijeci se ukida samostalnost i dotadašnji prihodi od pretplate, ukidaju se svi ansambli i dramska sekcija u korist raznih dobro dotiranih zagrebačkih ansambala Radio Zagreba, kao i redakcije sa svim popratnim službama, te sve tehničke, administrativne, propagandne i financijske službe, a broj zaposlenih se sa 120 drastično smanjuje na samo 11.; smanjivanjem snage i pokrivenosti odašiljaća pa tako postojeći riječki 15 kW repetitor na Učki preuzima Radio Zagreb, program Radio Rijeke se emitira s 2 kW srednjevalnog odašiljača smještenog na Kozali.
  • 1956. "socijalistički domoljubi" iz Zagreba pokušavaju ugasiti Talijansku dramu, ali Osvaldo Ramous uspijeva uspješno obraniti tu riječku kulturnu ustanovu.
  • Revolucionarna 1968. najviše se u Jugoslaviji, pored Beograda, osijetila u Rijeci. Dok su u Zagrebu i Ljubljani studenti protestirali zbog povećanja cijene menze, u Rijeci dolazi do ustanka oko 4.000 lučkih radnika zbog niske plaće, nedovoljne stambene izgradnje, uvjeta rada i povećanja norme (dvostruko viša nego kod londonskih dokera). Ogorčeni dokeri ulaze u centar grada ganjajući tadašnjeg direktora Luke Kazimira Jelovicu. Tada se prvi i posljednji put nakon rata pomiče Pokretni most na Mrtvom kanalu, kako im se ne bi pridružili dokeri iz Porto Baroša. Sutradan su jake policijske snage iz Slovenije i Hrvatske preplavile centar Rijeke i uvele opsadno stanje. Tada su uhapšeni vođe ustanka, a o njihovoj sudbini se do danas ništa ne zna (nisu provedena povijesna istraživanja). Uzroci su ležali u tome što je Riječka luka bila zagrebački zlatni rudnik za investicije po Zagrebu, za izgradnju luke Ploče i za pokrivanje gubitaka luke Split, a sve na uštrb eksploatiranih riječkih dokera. Tada je nastao slogan "Rijeka radi - Zagreb se gradi".
  • 1971. predsjednik Općine Rijeka Dragutin Haramija započinje sredstvima Općine izgradnju autoputa kroz Grobničko polje te zapadnog dijela Rijećke zaobilaznice, ogorčen što vlast u Zagrebu odustaje od gradnje autostrade Rijeka-Zagreb u dionici od Rijeke do Karlovca bitne za razvoj riječke luke
  • 7.678 Riječana krajem lipnja 1991. potpisuje Antiratnu peticiju kojom se zahtijeva od hrvatskih vlasti da izazivanjem ratnih sukoba ne rješava političku krizu (po uzoru na Sloveniju).
  • 1991-1995. riječki MUP je zabolježio 150 terorističkih činova od strane nacionalističkih prorežimskih paramilitarnih snaga usmjerenih na politički nepodobne (aktiviste i na Televeziju Rijeka - Televisione Fiume) i na sugrađane srpske nacionalnosti u cilju zastrašivanja, tj. etničkog čišćenja. Nikad nisu otkriveni počinioci iako je pri jednom takvom činu poginuo jedan terorist (policajac).
  • Operacija spašavanja Rijeke. Kada u jesen 1991., po uzoru na slovensku ratnu opciju odcjepljenja, nacionalistički režim u Zagrebu naređuje napade partijskih paramilitarnih jedinica na kasarne JNA, riječki HDZ regrutira oko 1.000 mladih riječkih vojnih obvenika, naoružava ih i šalje da napadnu kasarnu u Klani. Kako se radilo o očitom žrtvovanju riječkih mladića, gradonačelnik Rijeke Slavko Linić šalje riječku policiju koja sprečava napad, a isto tako čisti mitraljeska gnijezda partijskog ZNG-a postavljena na krovu Sušačke bolnice, preko puta Trsatske kasarne. Takvim odlučnim djelovanjem Linić nije samo spriječio masakr i žrtvovanje grada, nego je time utro put za uspješne pregovore s generalom Marijanom Čadom o mirnom povlačenju JNA s riječkog i istarskog područja.
  • 1992. Zagreb ukida općinu Rijeka, a umjesto nje 'nastaju' gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica, te općine Viškovo, Glavna Pjaca ili Merkat (Piazza del Mercato) - slika "Zlatnog doba" Giovannija Ciotte, Lijevo od paviljona Palazzo Modello, desno Teatro stabile (NK I. Zajc). Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. I takva partikularizacija dovodi do štetnih privrednh posljedica pa npr. Riječka industrijska zona na Grobničkom polju dolazi pod Bakar, čija uprava sprečava izgradnju tvornice automobila KIA na tom području. Formirana je Županija Primorsko-goranska koja obuhvaća Kvarner i Gorski kotar.
  • 2003. Kreativna republika Benčić proglašava odcjepljernje od Grada Rijeke u cilju zaštite arhitektonske cjeline Benčića. Republika je srušena miniranjem energane i rušenjem paviljona unatoč "art barikadama" sačinjenih od umjetničkih radova i instalacija i unatoč živom zidu aktivista.
  • 2003-2010. urbanističko divljanje autokratske vlasti i oportunizam Konzervatorskog zavoda dovodi do urbicida u Rijeci, kada se ruše 3 (tri) vrijedna kulturno-povijesna objekta: Secesijske garaže iz 1905. (najstarije u jugoistočnoj Evropi), Sušački kolodvor iz 1938. originalne arhitekture po uzoru na Lovranske vile te historicistički paviljon s kraja XIX st. u arei Benčića
  • 2020. Rijeka postaje Evropska metropola kulture - EPK 2020

StanovništvoUredi

Na popisu stanovništva 2011. godine, grad Rijeka je imao 128.624 stanovnika, od čega u samoj Rijeci 128.384.

Grad RijekaUredi

Broj stanovnika po popisima[3]
1857 1869 1880 1890 1900 1910 1921 1931 1948 1953 1961 1971 1981 1991 2001 2011
18.597 23.880 27.904 38.959 51.419 66.042 61.157 72.111 67.088 73.718 98.759 129.173 158.226 165.904 144.043 128.624

Napomena: Nastao iz stare općine Rijeka. Od 1857. do 1948. te u 1981.i 1991. sadrži dio podataka općine Jelenje, a u 1910., 1921., 1961. i 1971. za grad Bakar. U 1857., 1869., 1921. i 1931. dio podataka sadržan je u gradu Kastav. Od 1857. do 1971. te u 1981. i 1991. sadrži dio podataka za općinu Kostrena.

Rijeka (naseljeno mjesto)Uredi

Broj stanovnika po popisima[3]
1857 1869 1880 1890 1900 1910 1921 1931 1948 1953 1961 1971 1981 1991 2001 2011
18.466 23.747 27.780 38.841 51.419 66.042 61.157 71.966 66.998 73.616 98.759 129.173 158.030 165.693 143.800 128.384

Napomena: Podaci za grad Rijeku uzeti su iz mađarskih publikacija od 1869. do 1910. i italijanskih publikacija za 1921. i 1931. U 1857., 1869., 1921. i 1931. dio podataka sadržan je u naselju Kastav (grad Kastav). U 1991. pripojen mu je dio područja naselja Ćikovići te je s naseljem Marinići obostrano korigirana granica naselja (nenaseljeni dijelovi područja). Sadrži podatke za bivša naselja Brig, Donje Škurinje, Draga, Grbci, Hosti, Kantrida, Orehovica, Orlići, Pašac, Pećine, Pilepići, Podvoljak, Srdoči, Sušak, Sveta Katarina, Svilno, Tijani, Trsat, Vežica Donja, Vežica Gornja i Zamet. U 2001. smanjeno izdvajanjem naselja Lopača (općina Jelenje), Doričići, Dujmići, Glavani, Kostrena Sveta Barbara, Kostrena Sveta Lucija, Maračići, Martinšćica, Paveki, Perovići, Plešići, Randići, Rožići, Rožmanići, Šodići, Šoići, Urinj, Vrh Martinšćice, Žuknica i Žurkovo (općina Kostrena). Za ta naselja sadrži podatke u sljedećim godinama: od 1857. do 1948. i u 1981. i 1991. sadrži podatke za naselje Lopača (općina Jelenje); za naselje Doričići i Paveki od 1869. do 1910. i u 1921., a za naselje Dujmići u 1880. i 1921.; za naselja Glavani, Šoići, Urinj, Vrh Martinšćice i Žuknica u 1921., 1981. i 1991.; u 1910. i 1921. te od 1953. do 1971. za naselje Kostrena Sveta Barbara; za naselje Kostrena Sveta Lucija od 1857. do 1971.; za naselja Maračići i Šodići u 1921., a za naselje Martinšćica od 1948. do 1991. te u 1921.; za naselje Perovići od 1869. do 1910. te u 1931. i 1921.; za naselje Plešići od 1857. do 1931. Od 1869. do 1900. te u 1921., 1981.i 1991.sadrži podatke za naselje Randići, a za naselje Rožići od 1869. do 1910. te u 1921., 1981. i 1991. Od 1869. do 1931. te u 1981. i 1991. za naselje Žurkovo.

Popis 1991.Uredi

Na popisu stanovništva 1991. godine, naseljeno mjesto Rijeka je imalo 167.964 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava:

Popis 1991.
Hrvati
  
117,178 69,76%
Srbi
  
18,891 11,24%
Jugoslaveni
  
6,925 4,12%
Muslimani
  
4,803 2,85%
Italijani
  
3,247 1,93%
Slovenci
  
2,709 1,61%
Crnogorci
  
777 0,46%
Albanci
  
773 0,46%
Romi
  
435 0,25%
Makedonci
  
421 0,25%
Mađari
  
331 0,19%
Česi
  
132 0,07%
Slovaci
  
64 0,03%
Nijemci
  
60 0,03%
Ukrajinci
  
50 0,02%
Rusi
  
43 0,02%
Poljaci
  
42 0,02%
Bugari
  
37 0,02%
Rusini
  
33 0,01%
Grci
  
22 0,01%
Jevreji
  
20 0,01%
Turci
  
18 0,01%
Rumuni
  
15 0,00%
Austrijanci
  
9 0,00%
Vlasi
  
1 0,00%
ostali
  
179 0,10%
neopredijeljeni
  
6,609 3,93%
region. opr.
  
1,451 0,86%
nepoznato
  
2,689 1,60%
ukupno: 167.964

GalerijaUredi

Također pogledajteUredi

LiteraturaUredi

  • [1] Savezni zavod za statistiku i evidenciju FNRJ i SFRJ, popis stanovništva 1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991. godine.
  • Knjiga: "Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima, autor: Jakov Gelo, izdavač: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998., ISBN 953-6667-07-X, ISBN 978-953-6667-07-9;

ReferenceUredi

  1. ^ Kobler Giovanni, Memore per la storia della citta liburnicca di iume, Fiume 1896
  2. ^ Licul, Zoran Jahači riječke pooslijeratne privrede Press br. 1-6, Rijeka 1990.
  3. ^ a b - Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku: Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001.

Vanjski linkoviUredi


  Nedovršeni članak Rijeka (grad) koji govori o gradu u Hrvatskoj treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.