Wikipedia

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine

najviši predstavnički i zakonodavni organ BiH za vrijeme Drugog svjetskog rata
(Preusmjereno sa ZAVNOBiH)

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) bilo je najviše predstavničko i zakonodavno tijelo na teritoriji Bosne i Hercegovine za vrijeme okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane Sila Osovine u Drugom svjetskom ratu.

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja
Bosne i Hercegovine

(ZAVNOBiH)
Grb
Zastava bosanskohercegovačkih partizana
Vrsta
VrstaJednodomni sistem
Historija
Osnovano25. novembar 1943.
Raspušteno26. april 1945.
SljedbenikNarodna skupština BiH
Početak saziva25. novembar 1943.
Vodstvo
Predsjednik PrezidijumaVojislav Kecmanović, KPJ
PotpredsjedniciAvdo Humo
Aleksandar Preka
Đuro Pucar, KPJ
SekretarHasan Brkić, KPJ
Broj zastupnika173 (1943)
197 (1944)
176 (1945)
Mjesto zasjedanja
Kuća prvog zasjedanja
Mrkonjić Grad, Bosna i Hercegovina

Prvi put je sazvan 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu, na oslobođenom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, od strane jugoslavenskih partizana. Odlukama drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a održanog u Sanskom Mostu 1944. uspostavljena je državnost Bosne i Hercegovine polaganjem ravnopravnog statusa sa ostalim budućim federalnim republikama u planiranom uspostavljanju Demokratske Federativne Jugoslavije koju je provodila Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Sastav ZAVNOBiH-a trebao je predstavljati što širi spektar društva i uključivati nekomunističke članove, ali komunističko rukovodstvo nikada nije odustalo od kontrole nad ZAVNOBiH-om ili njegovim tijelima. Na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a usvojena je Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine kojom se priznaje ravnopravnost Srba i Hrvata Bosne i Hercegovine sa muslimanskim stanovništvom buduće federalne jedinice.

Treća i posljednja sjednica ZAVNOBiH-a održana je u oslobođenom Sarajevu 26. aprila 1945. Tada je ZAVNOBiH konstituisan u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine i uspostavljena je prva Narodna vlada Federalne Države Bosne i Hercegovine.

Pozadina uredi

Glavni članci: Aprilski rat, Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije, Bosna i Hercegovina tokom Drugog svjetskog rata i Bosna i Hercegovina u Narodnooslobodilačkoj borbi
 
Dom ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu.

U aprilu 1941. Sile Osovine su izvršile invaziju i ubrzo okupirale Kraljevinu Jugoslaviju. Pošto je jugoslavenski poraz bio neminovan, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) naložila je svojih 8.000 članova da skladište oružje u iščekivanju oružanog otpora,[1] koji će se do kraja 1941. proširiti na sva područja zemlje osim Makedonije.[2] Nadovezujući se na svoje iskustvo u tajnim operacijama širom zemlje, KPJ je nastavila sa organizovanjem jugoslavenskih partizana,[1] kao boraca otpora predvođenih Josipom Brozom Titom.[3] KPJ je ocijenila da je njemačka invazija (Operacija "Barbarossa") na Sovjetski Savez stvorila povoljne uslove za ustanak i njen politbiro je 27. juna 1941. osnovao Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije sa Titom kao vrhovnim komandantom.[1]

Do kraja 1943, teritorija Bosne i Hercegovine je davala nesrazmjerno veliki doprinos jugoslavenskom partizanskom otporu, imajući 23 od 97 partizanskih brigada, a više je samo bilo sa teritorije Hrvatske (38%).[4] Oko 44% stanovništva Bosne i Hercegovine bili su pravoslavni kršćani (uglavnom Srbi), 31% muslimani, a 24% katolici (uglavnom Hrvati). Srpsko stanovništvo je bilo najspremnije motivirano da se pridruži partizanskoj borbi zbog žestokog progona od strane ustaškog režima u fašističkoj marionetskoj državi Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Međutim, partizansko rukovodstvo je željelo privući muslimane kao dominantnu gradsku populaciju kako bi poboljšalo svoje šanse da preuzme kontrolu nad većim gradovima.[4] Nastojeći da privuče muslimansko stanovništvo u partizanski pokret, KPJ se nadmetala u lojalnosti pretežno ruralnog stanovništva bosanskohercegovačkih Srba sa četnicima (Srpskim ultranacionalističkim borcima) koje je podržavala fašistička Italija i koji su se borili protiv partizana i NDH.[4]

Pripreme uredi

 
Avdo Humo je predvodio bosanskohercegovačku delegaciju, zajedno sa Rodoljubom Čolakovićem, u razgovorima sa KPJ za utvrđivanje budućeg statusa Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji.

Na inicijativu Tita i KPJ, u Bihaću je 26 i 27. novembra 1942.[2] osnovan panjugoslavenska skupština – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). AVNOJ je na svom osnivačkom (prvom) zasjedanju usvojio princip multietničke federalne države kao rješenje za budućnost,[5] ali se zaustavio na bilo kakvom formalnom utvrđivanju tačnog sistema vlasti koji će se provoditi nakon rata.[4] Postojala je i određena nejasnoća u pogledu broja ili ravnopravnosti budućih federalnih jedinica. Ipak, AVNOJ je pozvao na sazivanje skupština u budućim federalnim jedinicama. Prvo među njima bilo je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) osnovano na prvom zasjedanju vijeća 13. i 14. juna 1943.[4]

Nakon Pete neprijateljske ofanzive, Tito se sastao sa Oblasnim komitetom KPJ za Bosnu i Hercegovinu kod Kladnja pozivajući ih da sazovu tijelo slično ZAVNOH-u. Oblasno rukovodstvo KPJ je, sa sastanka vjerovatno, zaključilo da će status Bosne i Hercegovine u budućoj jugoslavenskoj federaciji biti izjednačen sa Srbijom ili Hrvatskom i iskoristilo je ovaj argument da pridobije uticajne muslimane partizanskog pokreta nudeći im izglede da zadovolje njihov zahtjev za autonomijom.[4]

Naime, kada je 1939. postignut sporazum Cvetković–Maček i uspostavljena Banovina Hrvatska, očekivalo se da će uskoro biti formirane i Banovina Srbija i Banovina Slovenija. Kao odgovor, vodeća muslimanska politička stranka u Kraljevini Jugoslaviji, Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) zatražila je i uspostavljanje autonomne bosanske banovine.[4] Postojao je paralelni pokušaj da se za Bosnu i Hercegovinu obezbijedi autonomija ili status protektorata Nacističke Njemačke, jer je Vijeće nacionalnog spasa sa sjedištem u Banjaluci, predvođeno Muslimanima, smatralo ustaški progon Srba i četničke odmazde muslimanima kao egzistencijalnu prijetnju. Kulminacija autonomističkih nastojanja materijalizovana je u Memorandumu iz novembra 1942. upućenom Adolfu Hitleru, tražeći autonomiju pod njemačkom zaštitom i okrivljujući za "srpsku pobunu" nelegitimni ustaški režim i zavjeru Jevreja.[4] Memorandum je uporedio predloženi status Bosne i Hercegovine sa statusom kojeg je imala Banovina Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji.[6]

Iako se Oblasni komitet KPJ jednoglasno zalagao za to da Bosna i Hercegovina postane ravnopravan dio jugoslavenske federacije sa ostalim budućim republikama,[7] budući status Bosne i Hercegovine nije riješen prije novembra 1943. Postojali su konkurentni prijedlozi da se ona uspostavi kao federalna jedinica najvišeg nivoa ili autonomna pokrajina koja je na neki način direktno podređena federaciji ili Srbiji ili Hrvatskoj. U okviru priprema za drugo zasjedanje AVNOJ-a, delegacija Oblasnog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu sastala se sa Centralnim komitetom KPJ i Partizanskim vrhovnim štabom u Jajcu radi razgovora o tome.[4]

Na sastanku je delegacija Oblasnog odbora koju su predvodili Rodoljub Čolaković i Avdo Humo predložila da se Bosni i Hercegovini da isti status koji je namijenjen Srbiji ili Hrvatskoj. Humo je tvrdio da bi drugi aranžmani doveli do sukoba između Hrvatske i Srbije zbog dodavanja Bosne i Hercegovine njihovoj teritoriji. Svako uključivanje Bosne i Hercegovine u Hrvatsku ili Srbiju univerzalno je odbijeno na sastanku jer bi moglo da podstakne velikohrvatski ili velikosrpski šovinizam. Međutim, centralni komitet je bio podijeljen po pitanju statusa savezne republike ili autonomne pokrajine. Edvard Kardelj je podržao Čolakovićev i Humov prijedlog, ali su se protivili Moša Pijade, Sreten Žujović i Milovan Đilas. Spor je riješio Tito u korist da Bosna i Hercegovina postane republika.[4]

“ Pošto je Bosna bila kamen spoticanja između Srba i Hrvata, rekoh: “Nećete ni jedni ni drugi, nego će Bosna bit Bosna”. Pa neka bude republika bosanska. To smo mi riješili još od početka, kada smo počeli da vodimo narodnooslobodilački rat. Imali smo tu namjeru da napravimo. Tu za podjele neke apsolutno nije imalo smisla.

Mi smo išli postepeno, napravili smo federaciju. Kad može Hrvatska, neka bude Hrvatska, Srbija - Srbija, Crna Gora - Crna Gora, Makedonija - Makedonija, Slovenija - Slovenija…pa neka i Bosna bude Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija tamo.

Dakle, Bosna je, po našem shvatanju, zapravo prva bila oblik jedne socijalističke tvorevine, koja nije upućivala na nacionalnu osnovu.[8]

”

- Josip Broz Tito

Prvo zasjedanje uredi

 
Rada Vranješević, članica AFŽ-a i Narodni heroj Jugoslavije, govoreći na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a.

ZAVNOBiH je prvi put sazvan u Mrkonjić Gradu. Na prvom zasjedanju prisustvovalo je 247 privremenih vijećnika, od kojih su 193 imalo pravo glasa. Među njima su bili partizanski komandanti, istaknuti komunisti, kao i nekomunistički delegati. Tu su bili predstavnici predratnih političkih stranaka kao što su JMO, Hrvatska seljačka stranka (HSS), Zemljoradnička stranka, Demokratska stranka i Samostalna demokratska stranka (SDS). Na kraju je ratifikovano 173 vijećnika. Najmanje 80 vijećnika bilo je iz Bosanske krajine, 55 iz Istočne Bosne i 35 iz Hercegovine. Oko 60% delegata bili su Srbi (što odgovara srpskom učešću u partizanskim jedinicama osnovanim u BiH), a četvrtina su bili Muslimani.[4]

Prvo zasjedanje trajalo je od 19:00 25. novembra do 04:00 26. novembra. Tada je ZAVNOBiH uspostavljen kao predstavničko i zakonodavno tijelo Demokratske Bosne i Hercegovine. Trebalo je pokazati bosanskohercegovački patriotizam i raznolikost segmenata društva ujedinjenih u suprotstavljanju okupaciji Sila Osovine i motivirati širu podršku partizanskom otporu.[4]

Zasjedanje je počelo prijedlogom izbora Počasnog Predsjedništva i radnih tijela ZAVNOBiH-a, koje je jednoglasno usvojeno. ZAVNOBiH je izabrao Prezidijum od 31 člana i 53 predstavnika za drugo zasjedanje AVNOJ-a zakazano za 29. novembar u obližnjem Jajcu. Dok je tijelo bilo pod dominacijom komunista, među članovima Predsjedništva su bili i nekomunisti koji su podržavali cilj ZAVNOBiH-a da proširi partijsku bazu podrške. Tako su u njoj bili predstavnici koji su bili članovi HSS-a i JMO, kao i član društva Gajret. U njenim redovima bili su bivši četnički vojvoda Pero Đukanović, bivši hrvatski domobranski pukovnik Sulejman Filipović, jedan pravoslavni sveštenik i jedan hodža. Za predsjednika Predsjedništva izabran je Vojislav Kecmanović, prijeratni član SDS-a. Za potpredsjednike su izabrani Avdo Humo, Aleksandar Preka i Đuro Pucar, a za sekretara Hasan Brkić. ZAVNOBiH je usvojio i rezoluciju kojom se odbacuje poredak koji su nametnule Sile Osovine, kao i predratni jugoslavenski sistem vlasti i jugoslavenska vlada u egzilu, uz izjavu da će narodi Bosne i Hercegovine doprinijeti izgradnji Demokratske Federalne Jugoslavije. pod jednakim uslovima kao i ostali narodi Jugoslavije.[4]

Počasno predsjedništvo uredi

Portret Ime i prezime Funkcija Država
  Josif Staljin Politički vođa i premijer Sovjetskog Saveza   Sovjetski Savez
  Winston Churchill Premijer Ujedinjenog Kraljevstva   Ujedinjeno Kraljevstvo
  Franklin D. Roosevelt Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država   Sjedinjene Američke Države
  Josip Broz Tito Vrhovni komadant NOV i POJ   Kraljevina Jugoslavija
  Ivan Ribar Predsjednik AVNOJ-a
  Vladimir Nazor Predsjednik ZAVNOH-a
  Josip Vidmar Predsjednik Izvršnog odbora OF Slovenije

Radna tijela uredi

Portret Ime i prezime Bilješke
Radno predsjedništvo
  Vojislav Kecmanović Prvak SDS-a iz Bijeljine,

Predsjednik Radnog predsjedništva

  Aleksandar Preko Bivši narodni poslanik HSS-a iz Tuzle
  Sulejman Filipović Pukovnik NOV i POJ
  Novak Mastilović Sveštenik pravoslavne crkve iz Gacka
  Rodoljub Čolaković Novinar iz Bijeljine
  Avdo Humo Književnik iz Mostara
  Đuro Pucar Stari Član Oblasnog NOO-a za Bosansku krajinu

Član AVNOJ-a iz Bosanskog Grahova.

Sekretari
  Skender Kulenović Književnik iz Bosanskog Petrovca
  Ilija Došen Pravnik iz Bosanskog Petrovca
Verifikacioni odbor
  Vaso Butozan Član Oblasnog NOO-a za Bosansku krajinu
  Šefket Maglajlić Sekretar Oblasnog NOO-a za Bosansku krajinu
  Husnija Kurt Direktor Gimnazije iz Mostara
  Juro Begić Šumski nadsavjetnik iz Dervente
  Todor Vujasinović Zamjenik komandanta 3. bosanskog korpusa NOV i POJ

Dnevni red uredi

Nakon izbora počasnih i radnih tijela ZAVNOBiH-a, predložen je dnevni red koji se usvojio jednoglasno:[9]

  1. Svečano zasjedanje:
    1. Pozdravni govori.
  2. Radno zasjedanje:
    1. izvještaj Verifikacionog odbora;
    2. referat Rodoljuba Čolakovića: Spoljna i unutrašnja politička situacija;
    3. diskusija po referatu;
    4. referat Osmana Karabegovića: Značaj ZAVNOBiH-a;
    5. diskusija po referatu;
    6. izbor vijećnika ZAVNOBiH-a;
    7. izbor vijećnika AVNOJ-a;
    8. izbor Prezidijuma ZAVNOBiH-a;
    9. rezolucija;
    10. Razno.

Historijski bitne tačke dnevnog reda Prvog zasjedanja su tačke 6, 7, 8, a naročito tačka 9 (rezolucija), koja je predstavljala izraz težnji za obnovu državnosti Bosne i Hercegovine i njen ravopravan status kao federalne jedinice u okviru Jugoslavije.

Prezidijum uredi

Prezidijum ZAVNOBiH-a brojao je 31 člana, i to predsjednika, 3 potpredsjednika, sekretara i 26 ostalih članova:[9]

Drugo zasjedanje uredi

Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a sazvano je 30. juna 1944. u Sanskom Mostu. Na sjednici je bilo 197 vijećnika. Tu su bili skoro svi ratificirani vijećnici prvog zasjedanja, a nekoliko ih je pozvano na ovo zasjedanje. Oko jedne trećine vijećnika bilo je ili odsutno ili ih je zastupao punomoćnik. Đuro Pucar i Hasan Brkić su bili glavni govornici. Prvi je govorio o zajedničkoj borbi i bratstvu naroda, dok je drugi objašnjavao potrebu donošenja zakonskih deklaracija o državnosti Bosne i Hercegovine, pravima građana, procesuiranju ratnih zločina i drugim pitanjima vezanim za uspostavljanje države.[4]

ZAVNOBiH je potvrdio odluke drugog zasjedanja AVNOJ-a. Također je usvojila deklaraciju u kojoj se navodi da je Bosna i Hercegovina suvereni entitet koji uživa pravo na samoopredjeljenje i da dobrovoljno ulazi u jugoslavensku federaciju. ZAVNOBiH je također ovlastio Predsjedništvo da koristi suverena ovlaštenja i donio Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine kojom se priznaje ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata Bosne i Hercegovine. Donošenjem ovih i drugih odluka 30. juna i 2. jula 1944. ZAVNOBiH je uspostavio Bosnu i Hercegovinu kao državu.[4]

“ U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u historiji Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodnooslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli da izgrađuju svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u historiji oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sahrane vijekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju.

Oličena u narodnooslobodilačkim odborima i ZAVNOBiH-u zajamčuje:

  • Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina;
  • Slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti;
  • Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe;
  • Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu;
  • Ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti;
  • Izborno pravo u Demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa;
  • Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona;
  • Borci narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti;
  • Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti;
  • Niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.
  • Dužnost je i čast svakog za oružje sposobnog građanina Bosne i Hercegovine da kao vojnik Narodnooslobodilačke vojske ili borac partizanskih odreda učestvuje u oslobodilačkom ratu.
  • Narodna demokratska vlast obezbjediće putem zakonodavstva svim trudbenicima grada i sela život u skladu sa savremenim shvatanjem socijalne pravde i dostojanstvom čovjeka.
  • Narodna demokratska vlast poduzeće sve mjere da što prije likvidira nepismenost u Bosni i Hercegovini, da planski izgrađenom mrežom škola i kulturno-prosvjetnih ustanova unaprijedi opšte obrazovanje naroda i time omogući njegov što brži kulturni i ekonomski razvitak.
  • Narodna demokratska vlast posvetiće najveću brigu čuvanju i podizanju narodnog zdravlja.
  • Radi odbrane demokratskog poretka, radi učvršćivanja bratstva naroda Bosne i Hercegovine, kao i svih naroda Jugoslavije, i ostalih tekovina narodnooslobodilačke borbe, zabranjuju se sve fašističke i profašističke organizacije i progone sva lica koja se bave fašističkom i profašističkom djelatnošću.''
 ”

- Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine

Konačno, ZAVNOBiH je izabrao 26 članova Predsjedništva. Uključivao je komuniste i nekomuniste, nastojeći da predstavi što širi spektar društva. Predsjednik joj je bio Vojislav Kecmanović, a tri potpredsjednika Avdo Humo, Đuro Pucar i Jakov Grgurić (član HSS-a).[4]

Treće zasjedanje uredi

Glavni članak: Narodna skupština Bosne i Hercegovine

Prezidijum ZAVNOBiH-a prenijelo je sjedište iz Jajca u Sarajevo 15. aprila 1945. i odlučilo, sutradan, da se tamo održi treće zasjedanje ZAVNOBiH-a 26. aprila. Na sjednici je Državna struktura Federalne Države Bosne i Hercegovine zaokružena, a privremena tijela transformisana su u redovna. Tačan spisak delegata ostaje nepoznat, ali se smatra da je bilo oko 176 vijećnika, od kojih je 155 prisustvovalo sjednici.[4]

ZAVNOBiH je preimenovao sebe u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine, a donesen je i Zakon o Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine. Rodoljub Čolaković je imenovan da vodi prvu vladu koja je formalno izglasana 28. aprila.[4]

Državni praznik uredi

Glavni članci: Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina § Praznici, i Dan državnosti Bosne i Hercegovine

Dan sazivanja prve sjednice, 25. novembar, obilježen je kao dan Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. S obzirom da je datum bio blizu Dana Republike, jugoslavenskog praznika kojim se obilježava godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a (29. i 30. novembra), ove dvije godišnjice su u Bosni i Hercegovini nazivane Novembarskim danima. Godine 1995. godišnjica sazivanja prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a formalno je proglašena praznikom u Republici Bosna i Hercegovina (kasnije prenešeno na Federaciju BiH), gdje se obilježava i kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine.[10]

Također pogledajte uredi

Literatura uredi

  • Rodoljub Čolaković - Zapisi iz oslobodilačkog rata, knjiga V. Sarajevo, 1966.
  • Nikola Babić - Jubilej AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a (1943—1963), NIP »Zadrugar«, Sarajevo, 1963.

Reference uredi

  1. ^ a b c Vukši, Velimir (2003). Tito's Partisans 1941–45. Oxford, UK: Osprey Publishing. str. 10–11, 13–15. ISBN 1-84176-675-5.
  2. ^ a b Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford, California: Stanford University Press. str. 88, 114. ISBN 978-0-8047-0857-9.
  3. ^ Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. str. 113. ISBN 9780253346568.
  4. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r Hoare, Marko Attila (2013). The Bosnian Muslims in the Second World War. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-231-70394-9.
  5. ^ Lukic, Renéo; Lynch, Allen (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. Stockholm, Sweden: Stockholm International Peace Research Institute. str. 71–72. ISBN 9780198292005.
  6. ^ Jahić, Adnan (2013). Ideja autonomije Bosne i Hercegovine 1941-1945 u okvirima izvora i historijske rekonstrukcije (Historijska Traganja). Sarajevo, Bosna i Hercegovina: Institut za historiju. str. 155–183. ISSN 1840-3875.
  7. ^ Redžić, Enver (2005). Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu. London, UK: Frank Cass & Co. str. 225. ISBN 0-714-65625-9.
  8. ^ "Bosna će bit Bosna!" Josip Broz Tito". youtube.com. 29. 3. 2015. Pristupljeno 15. 4. 2024.
  9. ^ a b "Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a" (PDF). znaci.org. Mrkonjić Grad: ZAVNOBiH. 26. 11. 1943. Pristupljeno 23. 4. 2024.
  10. ^ Omerčić, Edin (2013). Metamorfoze praznika: Obilježavanje prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a (1983 - 1988 - 1993) (Historijska Traganja). Sarajevo, Bosna i Hercegovina: Institut za historiju. str. 201–213. ISSN 1840-3875.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Zemaljsko_antifašističko_vijeće_narodnog_oslobođenja_Bosne_i_Hercegovine&oldid=3596712"