Bakarno doba

Širenje obrade bakra do 4300. godine p.n.e.
Vrhovi kopalja od bakra iz San Román de Hornija, Arheološki muzej Valladolid, Španija.

Bakarno doba, eneolit, halkolit (grč. khalkos = bakar + lithos = kamen) ili kuprolit javlja se kao uvodni stepen razvoja naprednijih kultura metala. Izniklo je iz krila neolitske kulture i označava "početak kraja" dominacije kamena u razvoju kulture i tehnologije u proizvodnji oruđa i ostalih potrepština. Bakar se relativno često proizvodio i u neolitu (jer se mogao naći i u elementarnom stanju), ali je zbog niske tvrdoće bio nepodesan za proizvodnju čvrstijih predmeta.

Procjenjuje se da je bakreno doba u razvoju kulture trajalo između oko 3500. - 2000. godine p.n.e. zbog usporedne upotrebe bronze i kamena. Njegovo širenje u Evropu se veže uz početak nastanka indoevropskih plemenskih zajednica na područjima oko Crnog mora), na Balkanu i Bliskom Istoku. Obilježeno je intenziviranjem razvoja stočarstva, koje je imalo prednost nad ratarstvom, lovom i ribolovom, što je dovelo do snažnijeg povezivanja plemenske zajednice. Praćeno je razvojem bakrene tehnologije, patrijarhalne strukture društva i prodiranjem indoevropskih grupa s Istoka.

Karakteristike bakraUredi

Bakar je mehki, lahko obradivi, metal, obradljiv čak i s primitivnim kamenim alatom. U površinskim slojevima Zemljine kore se najčešće pojavljuje kao plavi azurit, zeleni malahit ili crvena stijena. Jedna od takvih najvećih nalazišta nalazila su se na području Velikih jezera na granici SAD i Kanade. Pronađeno je više od 10.000 mjesta na kojima se prerađivao bakar, od kojih neka potiču iz 3000. godine p.n.e., a čiji su grumeni dosezali težinu i do 100 kilograma. Sprovedene analize su potvrdile da je bakar iz tih nalazišta bio upotrebljavan sve do Južne Amerike. Njegovi tragovi su nađeni u grobu Inka, a vjeruje se i u teorije da je taj isti bakar bio prodavan i Egiptu i drugim područjima Bliskog istoka, nakon transporta koji su obavljali tzv. "Narodi s mora".

Historija obradeUredi

 
Nalazi "Kulture zvonolikih pehara", oko 1800. p.n.e., Stadtmuseum Bruchsal, Njemačka.

Zbog svoje mehkoće, bakar se u početku koristio za nakit, ali otkrićem naprednije obrade hladnim postupkom postiže su dvostruko veća tvrdoća, što je povoljno prilikom izrade alata i oružja pri čemu je potrebna određena tvrdoća. Jedina prava mahana te obrade bila je krhkost, tj. lomljivost. Najstariji dokazi korištenja bakra potiču iz 8000. p.n.e, iz Turske, Cayonu Tepesi, u blizini kojeg se nalaze rudnici bakra koji se i danas eksploatišu.

Sve veća upotreba bakra u svakodnevnoj upotrebi unijela je značajne promjene i u tadašnja društva. Pojavili su se i prvi majstori specijalisti - rudari, kovači, metalurzi. Ubrzano je rasla i potraga za bakarnim rudama. Tako se do 3800. p.n.e, upotreba bakra proširila širom Sredozemlja i obalama Atlantika. Budući da rude bakra sadrže i plemenite i druge metale, započeta je eksploatacija zlata, srebra i olova. Oko 3500. godine p.n.e. otkriven je i arsen koji pri dodavanja bakru, povećava njegovu tvrdoću, jer nastaje arsenova bronza.

Na osnovu arheoloških nalaza postoje naznake da je eneolitska kultura i na teritoriji bivše Jugoslavije bila široko rasprostranjena i bogato zastupljena. U mnogim dijelovima postojali su ili u talasima pristizali izdanci eneolitskih kultura, kao što su: Butmirska kultura, badenska, cetinska, hvaranska, kostolačka, lasinjska, ljubljanska, lengyelska, potiska, sopotska, vinčanska[1] i vučedolska kultura, te Bodrogkeresztúr, Cotofeni, Retz-Gayary, Saleuta i druge.[2][3]

ReferenceUredi

  1. ^ Borislav Jovanović - Eksploatacija i metalurgija bakra u eneolitskim zajednicama centralnog Balkana
  2. ^ Basler Đ. et al., red. (1979): Praistorija jugoslavenskih zemalja – III Eneolitsko doba. Svjetlost i ANUBiH, Sarajevo.
  3. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.

Također pogledajteUredi