Bakarno doba, eneolit, halkolit (grč. khalkos = bakar + lithos = kamen) ili kuprolit javlja se kao uvodni stepen razvoja naprednijih kultura metala. Izniklo je iz krila neolitske kulture i označava "početak kraja" dominacije kamena u razvoju kulture i tehnologije u proizvodnji oruđa i ostalih potrepština. Bakar se relativno često proizvodio i u neolitu (jer se mogao naći i u elementarnom stanju), ali je zbog niske tvrdoće bio nepodesan za proizvodnju čvrstijih predmeta.

Širenje obrade bakra do 4300. godine p.n.e.
Vrhovi kopalja od bakra iz San Román de Hornija, Arheološki muzej Valladolid, Španija.

Procjenjuje se da je bakreno doba u razvoju kulture trajalo između oko 3500. - 2000. godine p.n.e. zbog usporedne upotrebe bronze i kamena. Njegovo širenje u Evropu se veže uz početak nastanka indoevropskih plemenskih zajednica na područjima oko Crnog mora), na Balkanu i Bliskom Istoku. Obilježeno je intenziviranjem razvoja stočarstva, koje je imalo prednost nad ratarstvom, lovom i ribolovom, što je dovelo do snažnijeg povezivanja plemenske zajednice. Praćeno je razvojem bakrene tehnologije, patrijarhalne strukture društva i prodiranjem indoevropskih grupa s Istoka.

Karakteristike bakra uredi

Bakar je mehki, lahko obradivi, metal, obradljiv čak i s primitivnim kamenim alatom. U površinskim slojevima Zemljine kore se najčešće pojavljuje kao plavi azurit, zeleni malahit ili crvena stijena. Jedna od takvih najvećih nalazišta nalazila su se na području Velikih jezera na granici SAD i Kanade. Pronađeno je više od 10.000 mjesta na kojima se prerađivao bakar, od kojih neka potiču iz 3000. godine p.n.e., a čiji su grumeni dosezali težinu i do 100 kilograma. Sprovedene analize su potvrdile da je bakar iz tih nalazišta bio upotrebljavan sve do Južne Amerike. Njegovi tragovi su nađeni u grobu Inka, a vjeruje se i u teorije da je taj isti bakar bio prodavan i Egiptu i drugim područjima Bliskog istoka, nakon transporta koji su obavljali tzv. "Narodi s mora".

Historija obrade uredi

 
Nalazi "Kulture zvonolikih pehara", oko 1800. p.n.e., Stadtmuseum Bruchsal, Njemačka.

Zbog svoje mehkoće, bakar se u početku koristio za nakit, ali otkrićem naprednije obrade hladnim postupkom postiže su dvostruko veća tvrdoća, što je povoljno prilikom izrade alata i oružja pri čemu je potrebna određena tvrdoća. Jedina prava mahana te obrade bila je krhkost, tj. lomljivost. Najstariji dokazi korištenja bakra potiču iz 8000. p.n.e, iz Turske, Cayonu Tepesi, u blizini kojeg se nalaze rudnici bakra koji se i danas eksploatišu.

Sve veća upotreba bakra u svakodnevnoj upotrebi unijela je značajne promjene i u tadašnja društva. Pojavili su se i prvi majstori specijalisti - rudari, kovači, metalurzi. Ubrzano je rasla i potraga za bakarnim rudama. Tako se do 3800. p.n.e, upotreba bakra proširila širom Sredozemlja i obalama Atlantika. Budući da rude bakra sadrže i plemenite i druge metale, započeta je eksploatacija zlata, srebra i olova. Oko 3500. godine p.n.e. otkriven je i arsen koji pri dodavanja bakru, povećava njegovu tvrdoću, jer nastaje arsenova bronza.

Na osnovu arheoloških nalaza postoje naznake da je eneolitska kultura i na teritoriji bivše Jugoslavije bila široko rasprostranjena i bogato zastupljena. U mnogim dijelovima postojali su ili u talasima pristizali izdanci eneolitskih kultura, kao što su: Butmirska kultura, badenska, cetinska, hvaranska, kostolačka, lasinjska, ljubljanska, lengyelska, potiska, sopotska, vinčanska[1] i vučedolska kultura, te Bodrogkeresztúr, Cotofeni, Retz-Gayary, Saleuta i druge.[2][3]

Reference uredi

  1. ^ "Borislav Jovanović - Eksploatacija i metalurgija bakra u eneolitskim zajednicama centralnog Balkana" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 26. 9. 2020. Pristupljeno 21. 3. 2020.
  2. ^ Basler Đ. et al., red. (1979): Praistorija jugoslavenskih zemalja – III Eneolitsko doba. Svjetlost i ANUBiH, Sarajevo.
  3. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.

Također pogledajte uredi