Pokret za autonomiju Bosne

Pokret za autonomiju Bosne (također i Veliki bosanski ustanak) jest pobuna bošnjačkih kapetana, ajana i begova protiv Osmanlijskog Carstva. Povod su bile reforme kojim je sultan Mahmud II namjeravao ukinuti ajanski sistem. Osim toga, pobunjenici su pored ukidanja reformi, tražili i određenu vrstu autonomije Bosne i ukidanje namjesništva, dopuštanje domaće vlasti, opozivanje ustupaka učinjenih prema susjednoj Srbiji, i ukidanje plana modernizovanja vojske (nizami-džedida).

Veliki bosanski ustanak
Bosna i Hercegovina u Osmanlijskom Carstvu
Datum	januar 1831–juni 1833.
Lokacija	Bosanski pašaluk
Ishod	Osmanlijska pobjeda Hercegovački pašaluk odvojen od Bosanskog pašaluka Ajanski sistem je ukinut Dijelovi bosanskog pašaluka istočno od Drine pripojeni Srbiji
Sukobljene strane
Osmanlijsko Carstvo Bosanski ajani
Komandanti
Veliki vezir Mehmed Rašid Ali-paša Rizvanbegović Smail-aga Čengić Hasan-beg Resulbegović Bašaga Redžepašić Husein-kapetan Gradaščević Mujaga Zlatarević Hasan-aga Beširević Pećki Ali-paša Fidahić Mustaj-beg Tuzlić
Vojne jedinice
86.000 5.000 – 25.000

Sultan Mahmud II bio je glavni katalizator pokreta za autonomiju Bosne

Nakon početnih uspjeha, i pobjede na Kosovu nad Osmanlijskom vojskom, pobunjenička vojska povukla se u Bosnu. U jesen 1831. Gradaščević je od sultana tražio da Bosna postane nasljedna kneževina, ali kao odgovor dobio je pismo velikog vezira u kojem ga se poziva na bezuvjetnu predaju. Nakon povratka u Bosnu, bosanski begovi pokušali su poraziti i potčiniti hercegovačke begove, ali u tome nisu uspjeli. Godine 1832. na Bosnu je krenula Osmanlijska vojska, kojoj se u posljednji čas pridružila i hercegovačka vojska Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, te su pobunjenici na čelu s Huseinom-kapetan Gradašćevićem poraženi u bici na Stupu, u Sarajevu. On je pobjegao u svoje rodno mjesto Gradačac, odakle je izbjegao na teritoriju Austro-ugarskog carstva.

Ali-paša Rizvanbegović na upravljanje je dobio Hercegovački ejalet koji je izdvojen iz Bosanskog pašaluka 1833. Ukinut je ajanski sistem, a uveden je novi muselimski sistem u kojem su i dalje glavnu riječ vodili stari ajani. Krajem 1850. Omer-paša Latas uglavnom je iskorijenio stare ajanske familije, a među njima i Ali-pašu Rizvanbegovića.

Put do ustanka

U kasnim 1820-ima sultan Mahmud II je ponovo uveo osmanlijske reforme, koje su imale za cilj ekspanziju i modernizaciju osmanlijske armije (nizam), nove poreze i veću osmanlijsku birokratiju. Ove reforme su oslabile specijalni status i privilegije, koje je Bosna historijski uživala pod Osmanlijskim carstvom, što je sa rastućom moći i pozicijom drugih evropskih naroda pod osmanlijskom kontrolom dovelo do bijesa i pobuna iako se Gradaščević, suprotno narodnom vjerovanju, nije posebno protivio ovim reformama.

Godine 1826, kada je sultan ukinuo janjičare u Bosni, Gradaščevićeva reakcija nije bila različita onoj koju je imao ostatak bosanske aristokratije. Gradaščević je zaprijetio da će koristiti vojnu silu kako bi potčinio svakoga ko se bude protivio sarajevskim janjičarima. Kada su janjičari ubili Nakibul-ešrafa Nurudin efendiju Šerifovića njegov se ton promijenio, i vrlo brzo se distancirao od njihovog cilja.

Ostatak 1820-ih je Gradaščević uglavnom proveo mirno, imajući dobre odnose sa carskim vlastima u Bosni. Kada je Abdurahim-paša postao vezir 1827. godine, Gradaščević je postao jedan od njegovih najpovjerljivijih savjetnika. To je kulminiralo Gradaščevićevom ulogom prilikom bosanske mobilizacije za Rusko-Turski rat. Nakon pobune u sarajevskoj kasarni Gradaščević je čak obezbijedio sklonište za izbačenog Abdurahim-pašu u Gradačcu prije nego što mu je pomogao napustiti zemlju. Gradaščević je bio relativno lojalan i Abdurahimovom nasljedniku, Namik-paši, pojačavajući osmanske garnizone u Šapcu po njegovoj naredbi.

Prekretnica za Gradaščevića je nastupila završetkom Rusko-turskog rata i potpisivanjem Jedrenskog mira 14. septembra 1829. Prema odredbama tog sporazuma, Osmanlijsko Carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. Činom koji je uvrijedio Bošnjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji uz autonomiju dato i šest oblasti (bosanski: nahija) koji su tradicionalno pripadali Bosni. Usljed ove konfiskacije historijski bosanskih područja se rodio pokret za autonomiju.

Između 20. i 31. decembra 1830. Gradaščević je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu. Mjesec kasnije, od 20. januara do 5. februara, održan je još jedan sastanak u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Tada popularni Husein-kapetan neslužbeno biva izabran za vođu pokreta. Bliži detalji o tom sastanku mračni su i diskutabilni. Prema određenim istovremenim izvorima Bošnjaci su zahtijevali da Istanbul:

• poništi privilegije date Srbiji i naročito da vrati šest starih bosanskih nahija;
• obustavi provođenje osmanlijskih vojnih reformi;
• okonča upravu nad Bosnom i prihvati formiranje autonomne bosanske vlade na čelu s lokalnim vođom; zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos.

Borba za autonomiju

Drugi rezultat sastanka u Tuzli je bio dogovor da se održi sabor u Travniku. Budući da je Travnik bio sjedište Bosanskog pašaluka i vezira, planirani sastanak u stvarnosti je bio direktna konfrontacija s osmanlijskim vlastima. Gradaščević je tako tražio od svih involviranih da pomognu okupiti vojsku unaprijed. Dana 29. marta 1831. Gradaščević se uputio prema Travniku s približno 4.000 ljudi.

1. Travnik, 2. Peć, 3. Priština, 4. Štimlje, 5. Sarajevo.

Za Namik-pašu se kaže da je, čuvši vijest o dolazećim snagama, otišao u travničku tvrđavu i pozvao braću Sulejmanpašiće u pomoć. Kada je pobunjenička vojska stigla u Travnik ispalila je nekoliko pucnjeva za opomenu na dvorac upozoravajući vezira da je spremna na vojni sukob. U međuvremenu je Gradaščević poslao jedan odred svojih snaga, koji je bio pod komandom srebreničkog Memiš-age, u susret pojačanju braće Sulejmanpašića. Ove dvije strane su se srele u Pirotu, u predgrađu Travnika, 7. aprila. Tu je Memiš-aga savladao braću Sulejmanpašiće i njihovu vojsku od 2.000 ljudi prisiljavajući ih da se povuku, te uništavajući vlasništvo Sulejmanpašića. 21. maja Namik-paša je pobjegao u Stolac nakon kraće opsade. Ubrzo nakon toga Gradaščević se proglasio "Vrhovnim komandantom Bosne izabranim voljom naroda".

Ne gubeći vrijeme Gradaščević je 31. maja uputio poziv u kojem je zahtijevao da se svi ajani smjesta pridruže njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda koji su to željeli. Na hiljade ljudi su pohrlili da mu se pridruže, među njima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih sveokupnih snaga. Gradaščević je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajući jedan dio u Zvorniku za odbranu u slučaju mogućeg srpskog upada u teritoriju. Sa glavninom trupa uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslan s velikom vojskom da uguši pobunu. Na svom putu zauzeo je gradove Peć i Prištinu gdje je podigao svoj glavni logor.

Obračun sa visokim vezirom Mehmed Rašid-pašom se dogodio 18. jula u blizini Štimlja. Iako su sukobljene vojske bile otprilike iste veličine trupe velikog vezira su bile nadmoćnije u naoružanju. Gradaščević je poslao dio svoje vojske pod komandom Ali-bega Fihadića unaprijed da presretnu snage Rašid-paše. Nakon manjeg okršaja Fihadić je iscenirao lažno povlačenje. Misleći da je pobjeda nadohvat ruke veliki vezir je nepromišljeno poslao konjicu i artiljeriju u šumovit teren. Gradaščević je smjesta iskoristio ovu taktičku grešku i izvršio kažnjavajući protunapad s glavninom svojih snaga, skoro sasvim uništavajući osmanlijske snage. Rašid-paša je tu bio ranjen i jedva izvukao živu glavu.

Careva džamija u Sarajevu gdje je Gradaščević zvanično proglašen za bosanskog vezira.

Nakon tvrdnji velikog vezira da će sultan ispuniti sve zahtjeve Bošnjaka ukoliko se pobunjenička vojska povuče nazad u Bosnu, Gradaščević i njegove snage su se vratili kući. 10. augusta u Prištini je održan sastanak svih glavnih figura pokreta za autonomiju. Na ovom sastanku je odlučeno da Husein Gradaščević treba biti proglašen za bosanskog vizira. Mada je Gradaščević to isprva odbio svi oko njega su insistirali na tome i on je naposljetku prihvatio tu čast. Njegov novi status je ozvaničen tokom svebosanskog sabora održanog 12. septembra u Sarajevu. Ispred Careve džamije prisutni su položili zakletvu na Kur´anu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja.

U tom trenutku Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio je centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega de facto glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, bosanski kongres, koji je zajedno sa njim tvorio bosansku vladu. Gradaščević je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih protivnika autonomaškog pokreta. Stekao je reputaciju heroja i snažnog, hrabrog i odlučnog vladara. Jedna anegdota koja to ilustrira je da je Husein-kapetanov novodni odgovor na pitanje da li se boji rata sa Osmanlijskim carstvom bio "Boga se bojim malo," odgovorio je, "Sultana nimalo, a Vezira - ko dorata svoga."

Pokušaj ovladavanja Hercegovcima

Karta današnje Bosne i Hercegovine. 1. Sarajevo, 2. Stolac, 3. Gacko, 4. Trebinje. Hercegovina je označena tamnom bojom.

Tokom ovog zatišja u oružanom konfliktu sa Turcima pažnja je okrenuta na hercegovačke protivnike pokreta za autonomiju. Manji ratni pohod je pokrenut protiv Hercegovine iz tri različita pravca:

• 1. Vojsci iz Sarajeva je naređeno da napadne Stolac u konačnom okršaju s Namik-pašom koji je tamo pobjegao nakon što je Gradaščević zauzeo Travnik.
• 2. Vojska iz Bosanske krajine je trebala da pomogne sarajevskim snagama u ovom nastojanju
• 3. Vojske iz Posavine i južnog Podrinja su trebale napasti Gacko i lokalnog kapetana Smail-agu Čengića.

Međutim, ispostavilo se da je Namik-paša već bio napustio Stolac, tako da se ovaj napad odgodio. Napad na Gacko nije bio uspješan jer su snage iz Posavine i južnog Podrinja Čengićeve trupe potukle. Određenih uspjeha je bilo; u oktobru je vojska, koju je Gradaščević uključio pod komandu Ahmed-beg Resulbegovića, zauzela Trebinje od Resulbegovićevih lojalista i drugih podržavalaca stolačke opozicije.

Bosanska delegacija je stigla u tabor Velikog vezira u Skoplju u novembru te godine. Veliki vezir je obećao delegaciji da će insistirati kod sultana da prihvati bošnjačke zahtjeve i da službeno proglasi Gradaščevića vezirom autonomne Bosne. Međutim, njegove prave namjere su se pokazale rano u decembru kada je napao bosanske snage stacionirane u okolini Novog Pazara. Još jednom je pobunjenička bosanska vojska zadala poraz sultanovim snagama. Zbog iznimno teške zime bosanske snage su se ipak morale vratiti kući.

U međuvremenu je u Bosni Gradaščević odlučio da nastavi sa pohodom na Hercegovinu i pored nepovoljne klime. Livanjski kapetan, Ibrahim-beg Fidrus, je po naređenju pokrenuo konačni napad na lokalne kapetane kako bi ugušio sve lokalne protivnike autonomaškog pokreta. Kako bi postigao taj cilj Fidrus je prvo napao Ljubuški i lokalnog kapetana Sulejman-bega. U iznimno važnoj bitki, Fidrus je pobijedio Sulejman-bega i osigurao cijelu Hercegovinu osim Stoca. Na žalost, dio vojske koja je opsjedala Stolac doživjela je poraz na početku marta slijedeće godine. Saznavši da su bosanske snage bile iscrpljene zbog zime stolački kapetan Ali-paša Rizvanbegović je prekinuo opsadu i izvršio kontranapad, te potukao napadačke snage. Iz Sarajeva je već bilo poslano pojačanje pod komandom Mujage Zlatara prema Stocu, ali im je Gradaščević 16. marta naredio da se vrate nazad kada je saznao da Velikog vezir sprema veliku ofanzivu na Bosnu.

Stup danas: Zapadni dio Sarajeva je bila scena konačne bitke Huseina Gradaščevića.

Osmanlijski napad i kraj pobune

Osmanlijski napad je započeo početkom februara. Veliki vezir je poslao dvije vojske: jednu iz Vučitrna a drugu iz Shkodëra. Obje vojske su išle u pravcu Sarajeva, a Gradaščević je poslao snagu od otprilike 10000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske snage uspjele preći preko Drine Gradaščević je naredio Ali-paši Fidahiću da sa svojih 6000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smještene u Višegradu krenule prema Palama, nedaleko od Sarajeva. Susret dviju strana se konačno desio krajem maja kod Glasinca, istočno od Sarajeva. Bosansku vojsku je predvodio sam Gradaščević, dok su osmanlijske jedinice bile pod komandom Kara Mahmud Hamdi-paše, novopostavljenog bosanskog vezira. Nakon prvog sukoba Gradaščević je bio primoran da se povuče na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaščević se opet morao povući, ovaj put u Sarajevo. Tamo je vijeće kapetana odlučilo da se nastavi sa borbama.

Konačna borba se dogodila 4. juna na prostorima Stupa, Bojnika, Azića i Dogloda mjestima između Sarajeva i Ilidže.

Nakon duge i intenzivne borbe činilo se da je Gradaščević još jednom potukao sultanovu vojsku. Međutim, pred sami kraj hercegovačke snage pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića su probile Gradaščevićevu odbranu, koja je bila postavljena na stranama, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s leđa pobunjenička vojska je bila primorana povući se u Sarajevo. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala marš na Travnik. Nakon što je shvatio koje bi teškoće njegov grad i porodica doživjeli ako ostane u Gradačcu, Gradaščević odlučuje da napusti Gradačac i krene ka Austriji.

Također pogledajte

• Husein-kapetan Gradaščević