Otvori glavni meni

Bosanska banovina je bila srednjovjekovna država na razmeđu između istočnih i zapadnih uticaja, iako nominalno vazal Ugarskog Kraljevstva, ostala je nezavisna i očuvala svoju i kulturnu i političku posebnost.[1][2][3]

Bosanska banovina
1154 – 1377
Države prije:
Simple Labarum.svg Bosna (rani srednji vijek)
Države poslije:
Bosansko kraljevstvo Kraljevina Bosna steg.png
Zastava Grb
Zastava Grb
Položaj na karti
Glavni grad Visoko (Bosna), Bobovac, Jajce
Službeni jezik bosanski, latinski
Državno uređenje Banovina
  Ban  
 -  1154 - 1169. Ban Borić
 -  13531377. (zadnji) Tvrtko I
Nezavisnost
 -  Priznato 1322. godine 
Ovaj članak je dio šireg članka: Srednjovjekovna Bosna

HistorijaUredi

Sa uticajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala je država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed).

 
Rast Bosne od prvobitne bosanske države do kraljevine Bosne u 14. i 15. vijeku

Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Sve do 14. vijeka u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao banom (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja (1377.) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.

Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i Ugarsko carstvo. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku. Prvi poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat između ugarskog kralja Stjepana IV i bizantijskog cara Manuela Komnena oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i učestvovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, ban Borić pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske.

Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi možda i prije 1180. godine, ali zbog smrti bizantijskog cara Manuela I Komnena te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi ban Kulin koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.

Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vezana za Ugarsku, međutim to nije imalo nikakvih opasnosti za Bosnu po gubitak svoje samostalnosti. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je Bosanska vlast bila uspostavljena na cijelom prostoru rijeke Bosne. što je napredovalo proširenje državne teritorije, to je napredovala i privreda. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka počinju optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu. O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, Mladen II Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću koji 1322. godine napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoć je protjerao porodicu Šubića, te uspostavlja vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon, Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, Tvrtka I' (1353. - 1391.). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.

Popis bosanskih banovaUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Šentija J. (1977): Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 3: Foc-Iw. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
  2. ^ Benac A., Ur. (1986): Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovia / Bosnien und Herzegowina. Svjetlost, Sarajevo.
  3. ^ Klaić 1994, str. 34, 42, 55, 58, 71, 76, 105, 116, 119, 169, 172, 173, 181, 183, 186, 221,.

IzvoriUredi