Bosansko-ugarski ratovi

Bosansko-ugarski ratovi trajali su od 12. do polovine 15. vijeka, kada je bosanska država bila izložena vojnim napadima i pritisku Ugarske koja je htjela da Bosnu pretvori u oslonac za akcije protiv Bizantije i Venecije, a kasnije i Osmanlijskog Carstva.

Prvi sukobi s Ugarskom počeli su u 10. vijeku, za vrijeme Časlava Klonimirovića, koji je porazio ugarsku vojsku u srednjovjekovnoj župi Drini (gornji tok rijeke Drine i njenih lijevih pritoka sa gradom Sokolom). U drugoj polovini 12. vijeka bosanski ban Borić (1154.-1163.) umiješao se u dinastičke borbe u Ugarskoj, pomažući Ištvana IV zbog čega je Ištvan III (1163.-1165.) zaratio protiv Bosne i pobijedio njenu vojsku.

Pojava hereze u Bosni krajem 12. vijeka izazvala je reagovanje Rima i katoličke crkve, koji su za borbu protiv Bosne angažovali ugarske vladare. Uprkos Bilinopoljskoj abjuraciji, hereza se proširila Bosnom, dobila organizirane forme i stabilna uporišta kao Crkva bosanska. To je dalo opravdanje i izgovor za planirana ratna dejstva. Pod izgovorom križarskih ratova odvijao se ugarski pokušaj zauzimanja Bosne.

Ban Ninoslav

U 13. vijeku Ugarska je, uz pomoć papske kurije, preduzela više križarskih ratova protiv Bosne. Njene snage su upale u Bosnu 1235, ali nema podataka o detaljima sukoba i borbe. Poznato je da je narod bio okupljen oko bana Ninoslava, da je borba bila naporna i duga, i da ugarska vojska nije postigla ratne ciljeve. Pretpostavlja se da se ban Ninoslav sa vojskom sklonio u neprohodne planine u unutrašnjosti zemlje, izbjegavajući da primi odlučujuću bitku.

O prvim krupnijim ugarskim uspjesima govori se 1237. Novi križarski rat poveo je 1244. protiv Bosne kralj Bela IV (1235-1270), uspijevši da primora bana Ninoslava da se potčini Mađarskoj. Katolička crkva je tada dobila posjede u Bosni i pravo ubiranja crkvene desetine.

Ratovi Tvrtka I Kotromanića

Mladi ban Tvrtko I Kotromanić bio je prisiljen od ugarskog kralja Ludovika I, da vrati Hum do Neretve i Završje (oblast) (Livno, Duvno i Glamoč), krajeve koje je njegov predhodnik i stric Stjepan II Kotromanić pripojio Bosni od Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Ludovik I je primorao Dubrovčane da mu plaćaju godišnje 500 dukata, ali njemu će otad davati i sve ono što su davali raškom kralju i bosanskom banu. Bio je to povod da Tvrtko I mijenja odnos prema Mađarima, a nakon toga Ludovik 1363. poduzima vojne pohode na Bosnu. Motivi su vjerski i politički. Ugarski ljetopisci kažu, da je kralj pokrenuo na Bosnu križarski rat, prvenstveno da iztrijebi nebrojeno mnoštvo heretika i patarena koji su posve preoteli i gotovo iztisnuli katoličku vjeru. Politički se svode na to da je Ludovik smatrao da je Bosna njegovo kraljevstvo i da je morala postati Ugarskoj pokorna zemlja.

Glavnina, kojom je komandovao kralj, nastupala je iz Slavonije, preko vrbaške župe i prodrla u plivsku župu, gdje je preduzela opsadu grada Sokola na Plivi. Posada grada pod komandom vojvode Vukca Hrvatinića je uspjela u trodnevnim borbama da odbije sve juriše i nanese protivniku znatne gubitke, pa je Ludovik I prekinuo opsadu i sredinom jula se, dolinom Vrbasa, povukao preko Slavonije u Ugarsku. U septembru, pomoćna kolona pod komandom palatina Mikloša Konta i ostrogonskog nadbiskupa, prodrla je, vjerovatno kod današnjeg Broda na rijeci Savi u Usoru i opsjela grad Srebrenik. Pretrpjevši neuspjeh i ona je ubrzo napustila Bosnu. U ovom sukobu izgubljen je pečat ugarskog kralja. Bila je to jedna od najznačajnijih pobjeda u historiji Bosne. U vezi s ovim uspjehom pretpostavlja se da je Bosna u tom momentu bila jedinstvena i odlučna da se usprotivi sve većem ograničavanju njene samostalnosti. Bosanci su napravili jedinstvo u kojem se Crkva bosanska pokazala kao prihvatljivo uporište za vlasteoski sloj i vladare.

Tvrtko I je protiv Mađara ratovao još samo za vrijeme njihovih unutrašnjih sukoba u Hrvatskoj (Zagreb, Slavonija) i za vrijeme osvajanja Dalmacije. Bili su to manju sukobi u kojima je Tvrtko demonstrirao moć najveće države Balkana tog doba.

Doba bosanskih kraljeva i mađarskog kralja Žigmunda

Poslije Tvrtka I položaj bosanskog kralja pogoršao se od 1393, Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund zatražio je od bosanskog kralja Dabiše da obnovi obaveze prema mađarskoj kruni, koje Tvrtko bio je prekinuo. Pregovori su obavljeni u Đakovu gde se nalazilo sjedište bosanskog biskupa. Po ugovoru Dabiša priznao je kao vrhovnog kralja Bosne Žigmunda, a ovaj je pristao da Dabiša ostane na bosanskom prijestolju dok je živ, ali da potom bosanska kruna pripada Žigmundu.

Nakon toga Žigmund u ljeto 1394. dolazi sa vojskom u Bosnu, zauzima Dobor i ruši ga. Tu je uhvatio vođu pobune u Hrvatskoj, Ivaniša Horvata i svirepo kaznio.

Do ponovnog rata s Ugarskom došlo je 1398. poslije odbijanja najmoćnijih bosanskih velikaša (Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača, Pavle Radinović) da se prizna pravo naslijeđa bosanskog prijestolja kralju Žigmundu, koje je on tražio po Đakovačkom ugovoru iz 1393. U julu 1398. Žigmund je jakim snagama prodro područjem Vrbasa u područje vojvode Hrvoja Vukčića (Donje kraje, području srednjeg Vrbasa i Save, između Jajca i Banjaluke). Poslije bezuspješnog napada na Vrbaški Grad (castrum Orbaz - Banja Luka), koji je branila bosanska vojska, napustio je Bosnu i preko dubičke župe i Moslavine povukao se u Ugarsku. U oktobru iste godine ugarske snage ponovo su upale u Bosnu, ali su u Usori bile poražene od bosanske vojske. Bosanci su stali u jedinstven front naspram Žigmunda zahvaljujući političkoj orijentaciji prema Ladislavu Napuljskom, koji je isticao svoja prava na ugarsko prijestolje i bio glavni protivnik kralja Žigmunda.

Zbacivanjem sa bosanskog prijestolja mađarskog štićenika Ostoje i izborom za kralja Tvrtka II 1404. počeo je niz ugarskih pohoda protiv Bosne.

Ugarska vojska pod komandom mačvanskog bana Ivana Morovića izbila je u junu 1404. do grada Bobovca u kojem se održala posada vjerna kralju Ostoji, dok je jedan ugarski odred zauzeo Srebrenik u Usori i držao ga nekoliko godina. Čim je učvrstio svoj položaj u Ugarskoj i obnovio uticaj u Hrvatskoj, Žigmund započeo je, u prvoj polovini 1405. pripreme za novi rat protiv Bosne. Operacije su započele u drugoj polovini augusta 1405. sa ciljem da se obnove i isprave granice prema kraljevstvu Rame ili Bosne. Ugarska vojska bila je podijeljena u tri odreda. Prvi odred sa kraljem prodro je dolinom Une u Hrvojeve oblasti i osvojio slobodni kraljevski grad Bihać. Drugi odred pod komandom mačvanskog bana Ivana Morovića nastupao je kroz istočnu Slavoniju, a zatim prodro u Usoru, gdje je osvojio Srebrenik, a treći odred zadržan je u rezervi na slavonsko-bosanskoj granici. Pored Bihaća i Srebrenika zauzet je grad Dobor i napadan Soko. Zbog snažnog otpora Bosanaca, Žigmund je u novembru obustavio borbe i povukao se u Ugarsku, a Hrvoje Vukčić je povratio Bihać i dubičku župu.

U nemogućnosti da 1406. lično povede vojsku protiv Bosne, Žigsmund upućuje svoga vojskovođu Pipa Spana (Pippo Spano, u narodu poznat kao Filip Madžarin), koji je opustošio bosansku teritoriju. U junu 1407. kralj je grupisao u Slavoniji jake snage za novi rat protiv Bosne. Pošto ih je ojačao odredima lokalnih feudalaca, duž bosanske obale Save podigao je više utvrđenja i u augustu bio spreman za početak operacija. Glavnina vojske sa kojom se nalazio i Žigmund, nastupajući dolinom Bosne, osvojila je u septembru grad Bobovac, dok su pomoćne trupe, pod komandom erdeljskih vojvoda, prodrle dolinom Vrbasa u Hrvojeve oblasti. Pretpostavlja se da su ih porazile Hrvojeve snage. Hrvojeva vlast ostala je i dalje neuzdrmana. Zato je Žigmund ponovo započeo pripremu za rat. Vraćajući se na ideju o krstaškom pohodu protiv Turaka, bio je podržan od pape Grgura XII (Gregorio), koji je pozivao cijeli kršćanski svijet da pod Žigmundom krene u rat protiv Turaka. Međutim, težište dejstva bilo je usmjereno protiv Bosne koja je, da bi se pohod opravdao, okarakterisana kao zemlja heretika. Poslije nekoliko manjih upada u Bosnu iz Srijema i Slavonije, u ljeto 1408. glavnina mađarskih snaga (oko 60000) provalila je pod u Bosnu. U odlučujućoj bitki sjeverno od Doboja u blizini utvrđenog grada Dobora, Žigmund porazio je dio bosanskih snaga, zarobio kralja Tvrtka II Kotromanića i izvršio pokolj bosanske vlastele. Poslije te pobjede ugarske snage su u oktobru napustile Bosnu i preko Dubočca (tvrđava na Savi kod Broda) prešle u Slavoniju. No ni time Bosna nije bila potčinjena Ugarskoj. Značajan dio vlastele prešao je na stranu Žigmunda, ali jedan dio još uvijek bio je izvan njegovog dometa.

U proleće 1410. ušla je mađarska vojska ponova u Bosnu, vođena od Pavla Bešenjija. Ovo sada bio je unutrašnji sukob bosanske vlastele. Kralj Žigmund stigao je lično u Bosnu tek krajem avgusta i pomagao je vojsku hercega Hrvoja. Glavne vođe opozicije bili su Sandalj Hranić i Pavle Radenović. Žigmund je imao namjeru da se kruniše za bosanskog kralja pa se bosanska vlastela ponovo udružuje.

Kralj Žigmund odvojio je početkom 1411. god. jedan dio svoje vojske spremljene protiv Mlečana, da ponovo u Bosni povrati red. Krajem aprila mađarske čete bile su i opet gospodari situacije u zemlji. Bosanski velikaši, videći stradanja zemlje, ponudili su Žigmundu pregovore za mir. Po sporazumu iz oktobru 1411., Ostoja ostao je kralj, ali izričito kao mađarski vazal, a Sandalj i Pavle Radenović izašli su potpuno neokrnjeni u svojim posjedima. Žigmund zadržao je oblast Soli i Usore.

Od tada u unutrašnje stvari Bosne počinju neposredno da se miješaju Turci, čiji će uticaj od bitke kod Makljenovca, kod Doboja 1415. u kojoj su porazili ugarske snage, postati dominantan.

Literatura

• Emir O. Filipović, Filozofski fakultet Sarajevo -BOSNA I TURCI ZA VRIJEME KRALJA STJEPANA DABIŠE
• Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda
• Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države
• Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne, Sarajevo 1990.
• Noel Malcolm -Povijest Bosne, Zagreb, 1995.
• Ivan Jablanović, Međunarodno-pravni položaj bosanskih vladara Kotromanića, Sarajevo 1906, Predšanpano iz Hrvatskog dnevnika