Historija nezavisne Bosne i Hercegovine
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
U oktobru 1991. godine Bosna i Hercegovina izglasava suverenost, da bi potom uslijedio i referendum za nezavisnost u februaru 1992. godine. Srpsko stanovništvo uglavnom je bojkotovalo referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje u aprilu 1992. godine, izbijaju sukobi u Bosni i Hercegovini. Republika Bosna i Hercegovina je u Ujedinjene nacije primljena 22. maja 1992. godine. Već 1991. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, sklapa dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, sastankom u Karađorđevu. O podjeli Bosne i Hercegovine postoji mnogobrojna dokumentacija, među kojom su najznačajniji stenogrami Franje Tuđmana, ali i svjedočenja predsjednika Stjepana Mesića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Ante Markovića, nekadašnjeg premijera SFRJ i mnogih drugih svjedoka vremena.
Rat traje do 1995. godine, u kojem stradaju Bošnjaci, nad kojima je počinjen genocid u Srebrenici i etničko čišćenje Bošnjaka, Srba i Hrvata. Sva tri naroda u zemlji rat doživljavaju na različite načine, vidjevši u njemu ugrožavanje vlastitih nacionalnih interesa.
U američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995. sve zaraćene strane u ratu u BiH potpisuju mirovni sporazum, čime je neslužbeno završen rat. Konačni sporazum potpisan je u u Parizu 14. decembra 1995. Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu. Prema sporazumu Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu.
Ustav je donesen na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za evroatlantske integracije. Sve navedeno u Ustavu je pisani dokument, ali još niti jedna vrijednost nije došla do izražaja iz tog razloga što se Bosna i Hercegovina nalazi pod svojevrsnim međunarodnim protektoratom, gdje vlast drži kancelarija OHR-a (tzv. Ured Visokog predstavnika).
Najveći problem današnje Bosne i Hercegovine je taj što ima administrativnu regionalnu podjelu, koja se uopće ne temelji na historijskim, ekonomskim ili prirodnim činjenicama. Tako je BiH upravno ustrojena od tri dijela: dva entiteta: (bošnjačko-hrvatska) Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republika Srpska (49% teritorije), te Brčko distrikt, koji kao upravna jedinica ne pripada ni jednom od entiteta. Brčko Distrikt je čvorište dva navedena entiteta i spaja jedan od kantona Federacije sa ostatkom tog entiteta, odnosno istočni sa zapadnim dijelom Republike Srpske. Iako su 1996. godine entiteti bili potpuno etnički segregacijski, jer su štitili interese samo pojedinih naroda (FBiH je štitila interese Bošnjaka i Hrvata, ali ne i Srba, a RS je štitila interese Srba, ali ne i Bošnjaka i Hrvata), danas ta dva entiteta pokušavaju da se kompenzuju koliko toliko sa državnim ustavom, tako da su sva tri naroda službeno konstutivna u oba entiteta i Brčko Distriktu. 1998 godine Visoki predstavnik je izabrao novu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, te himnu (koja još nema teksta).
Najveći koraci u de facto ujedinjenju države su napravljeni na monetarnoj politici, gdje je uvedena Konvertibilna marka kao platežno sredstvo u cijeloj državi, u vladinom sektoru gdje se stvara sve više državnih ministarstava a vremenom se gase entitetska. Osnovana je Uprava za indirektno oporezivanje na nivou BiH i to je za posljedicu imalo jedinstvene poreske zakone u cijeloj BiH. Oformljena je jedinstvena vojska na nivou BiH pod nazivom OSBiH (Oružane snage Bosne i Hercegovine), a ukinute su entitetske vojske itd.
Ovakva država nema budućnosti u euroatlantskim integracijama, što je i zaključak Vijeća Evrope na jednoj od sjednica održanih u junu 2006. godine, gdje je donesen zaključak da BiH mora donijeti potpuno novi ustav do 2010. godine, ako želi postati i političko-ekonomski dio Evrope. Također, veliki problem države je taj što politika i političari rade najmanje u interesu države i svojih birača, što ima za posljedicu nisku privrednu razvijenost, korupciju, nezaposlenost i siromaštvo.