Kulin ban
Kulin ban je bio bosanski ban koji je vladao Bosnom od 1180. do 1204. godine. Poznat je po svojoj povelji. Bio je jako značajan vladar. Za vrijeme njegove vladavine Bosna doživljava razvoj. Ostao je jako upamćen u narodu, pa tako postoji izreka Od Kulina bana i dobrijeh dana. Prvo je vladao kao vazal Bizanta a zatim kao vazal Ugarske, ali je zbog unutrašnjih sukoba u Ugarskoj, Kulin bio vazal u očima Ugarske, ali vazalstvo prema Ugarskoj u to vrijeme nije postojalo.[1]
| Kulin | |
|---|---|
 Lik bana Kulina je prikazan na srednjem križu u donjem lijevom uglu. | |
| Ban Bosne | |
| Vladavina | 1180–1204. |
| Prethodnik | Manuel I Komnen |
| Nasljednik | ban Stjepan |
| Porijeklo i porodica | |
| Supružnik | banica Vojslava |
| Djeca | ban Stjepan nepoznati sin |
| Dinastija | Kulinići |
| Otac | nepoznato |
| Majka | nepoznato |
| Rođenje | oko 1145. Slavonija |
| Smrt | 1204. nepoznato |
Porijeklo
Porijeklo bana Kulina nije sigurno. Neki izvori[nedostaje referenca] navode da je ban Kulin bio sin bana Borića, ali za to je mala mogućnost. Ali je Kulin sigurno bio u srodstvu sa banom Borićem. Moguće je da je Kulin rođen u današnjoj Slavoniji. Na vlast je postavljen već oko 1172. godine od strane Bizanta, ali je nakon smrti Manuela I Komina (sebe nazivao carem Bosne)[2]
Vladavina
Početak vladavine
Na vlast je postavljen već oko 1172.godine od strane Bizanta, ali je nakon smrti Manuela I Komina (sebe je nazivao carem Bosne)[2]. Kao što je pomenuto vladavinu je započeo kao vazal bizantijskog cara, a zatim kao vazal ugarskog kralja. S izuzetkom jednog vojnog pohoda, koji je protiv Bizantije vodio 1183. godine, Bosna je njegovu vladavinu provela u miru i značajno ekonomski napredovala.
Rat protiv Bizanta
Kulin je 1183. godine vodio svoju vojsku sa snagama Ugarske pod vođstvom kralja Bele, koji je upravo pokrenuo napad na Bizant zajedno sa Srbima pod vodstvom velikog župana Srbije, Stefana Nemanje. Uzrok rata je bio postavljanje Andorika Komina na bizantski carski prijestol, koji nije bio priznat od Ugarske. Bez poteškoća, a Bizantijci su potisnuti iz doline Morave sve do Sofije, ugarska koalicija je opljačakala Beograd, Braničevo, Niš, Ravno i Sofiju. U vrijeme bitke Kulinova Bosna se prostirala od Drine na istoku do Krajeva na zapadu i od Save na sjeveru do Neretve na jugu.
Hereza
Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio ban Kulin sa porodicom i s mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III obavijestio zetski knez Vukan Nemanjić, već 1199. godine.[3] Vukan piše
u zemlji ugarskog kralja, u Bosni, razvija se hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom Miroslava Humskog, i s više svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana
Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni smatralo ozbiljnim. Nakon pisma kneza Vukana papa je odlučio poduzeti određene mjere da se hereza u Bosni uništi.[2] Papa se već 1200. godine obratio ugarskom kralju Emeriku, trežeći intervenciju protiv Bosne. Emerik je prihvatio papin poziv. Time je započela bliska suradnja između pape, Emerika i Vukana Nemanjića.[2] Ovaj savez treba gledati političke prirode jer i Emerik i Vukan su željeli steći vlast nad Bosnom. Vukan je bio nezadovoljan titulom zetskog kneza umjesto titulom srpskog kralja.[4] Dok je Emeriku trebao povod za napad na Bosnu. iz ovga je jasno da Kulin nije bio nikakav ugarski vazal jer se Emerik žalio papi da je Kulin odveo neke kršćane iz Srbije.[2]
Pred opasnosti od križarskog rata, Kulin odmah je pokazao da u pogledu vjere želi da prihvati sve što od njega traži rimska kuija. U pismu rimskoj kuriji pravadao se da nije znao razlikovati heretike i prave vjernike te da je spreman primiti svaku pouku, u smislu da papa pošalje izaslanika u Bosnu. Papa je rihvatio Kulinov zahtjev i u Bosnu poslao Ivana Kazamarisa, svog izaslanika.[2]
Papin izaslanika uz pratnju dubrovačkog arhiđeakona Marina, stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju pored rijeke održao sabor sa starješinama krstjana banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem starješina ustanovio je da su njihova vjerovanja iskrivljena. Zato je od starješina zatraženo da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to pristali i već 8. aprila 1203. potpisali akt o odbacivanju eretičkog učenja. Akt je potpisao i sam ban Kulin i arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao kako mu je naredio papa, pa se zatim zaputio u Ugarsku.[2] Pismom iz juna 1203. Kazamaris je izvjestio papu da je pitanje bosanskih heretika rješeno. U stvarnosti čin odricanja je bio Kulinov taktički potez.[2] Na ovaj način je ban Kulin spasio svoju državu od križarskog pohoda, barem na kratko vrijeme. Već od perioda vladavine bana Mateja Ninoslava pod istim optužbama nastavljaju se križarski pohodi na Bosnu.
Porodica
Pretpostavlja se da je bio blizak srodnik bana Borića.[4] Njegova sestra bila je supruga zahumskog kneza Miroslava, brata raškog velikog župana Stefana Nemanje.[5] Njegova supruga bila je banica Vojslava, a sin ban Stjepan.[6] Ban je imao još jednog sina kojeg je sa sobom poveo Ivan de Kazamaris sa još dvojicom bosanskih krstjana Ljubinom i Bragetom. Oni su sa Kulinovim sinom položili zakletvu pred kaločkim nadbiskupom i ponovili obećanje da će se pridržavati svih obaveza. Ukoliko bi ban svjedno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti 1000 maraka srebra, koju bi podjelili rimska kurija i kraljeva blagajna.
Iz njegovog vremena sačuvan je prvi pismeni dokaz postojanja narodnog bosanskog jezika. Radi se o Povelji Kulina bana, napisanoj 29. augusta 1189.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, amin. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i dovijeka.
I pravicu držati s vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi tko dade svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i ovo sveto Četveroevanđelje.[7]
Ova povelja čvrst dokaz državnosti Bosne. U njoj se navodi da Bosna ima svoga vladara, prijestolje, odnosno svoju vlast, i da je uređena zemlja. Bosna ima sve karakteristike srednjovjekovne feudalne države.
Ploča Kulina bana
Opis ploče
Ovu ploču dao je ispisati ban Kulin. Ploča je bijela miljevina, širok 66,5 cm, visoka 53 cm, na gornjem desnom i na donjem lijevom rubu je malo oštećena, inače vrlo dobro sačuvana. U gornjem dijelu ploče uklesan je u četiri reda natpis, koji zauzima širinu od 9 cm. Slova prvog reda uklesana su pokrupno, ali su sve manja, a u četvrtom redu pri kraju jedva se i vide.[8]
Ispod ovog natpisa razdijeljena je ploča izbočenim prugama u šest polja, a u svakom polju urezano je po jedno kolo. U svakom kolu opet uklesan je po jedan krst. U prvom kolu taj krst je malen, nešto nakrivljen, a opasan je sa dva koncentrična kola, koja prikazuju ornament sukane vrpce. U sljedeća dva kola krstovi su širokih izvitih krakova, a oblikom i veličinom jednaki su. I naredna dva krsta u donjem redu jednakog su oblika, ali su im krakovi ravni te se na završetku proširuju u trouglaste latice, a krst u šestom kolutu načinjen je od četiri trouglata krila. U svih ovih krstova kraci su jednaki kao u takozvanog malteškog krsta, a na svim, izuzev prvi, urezani su različitom rukom i nejednakim slovima po manji natpisi.[8]
Natpis na čelu ploče vrlo je razgovjetno urezan, ali nije moguće posve sigurno ustanoviti potpuni tekst, pošto je na desnom kraju odlomljen. Nedostaje oko desetak, dvanaest slova.[8]
Tekst ploče
Natpis sa ploče glasi:
Siju crkv’ ban’ Kulin’ zida.
e g d…..jeni Kučev’sko Zagorie
i nade na nu grom(‘ i) u Podgorie Sljepičišt’:
i postavi svoj obraz’ (za ili nad’) pragom’:
B(og)’ dai banu Kulinu zdravie i banici Vojslavi.
Natpis se odnosi na jednu crkvu, koju je ban Kulin sazidao u kučevskom Zagorju i na nju i na Podgorje Sljepčić pade ili nade – kako piše – grom, te ju ban vjerovatno iznova sazidao i postavio svoj obraz nad pragom. Pod tim obrazom valjda nije baš nužno razumijevati portret banov, nego samu ploču, koju opisujemo, jer u staro vrijeme nazivala se svaka slika ili skulptura pa i natpis obrazom. Natpis završuje željom, da Bog da zdravlje banu i banici, te iz njega doznajemo da se Kulinova žena zvala Vojslava. Vrijeme kada je načinjen ovaj natpis, može se utvrditi prilično tačno. Poznato je, da je ban Kulin sa ostalom vlastelom svojom tek 8. aprila 1203. na zboru u Boljinom polju na Bosni prešao na katoličku vjeru, a do tada bijaše pristaša bosanske crkve, bogumilske, a kao Bogumil nije mogao da gradi crkve. S toga ovaj natpis, koji se odnosi na gradnju Kulinove crkve, stavlja se u razdoblje od godine 1203. do kraja godine 1204, kad se Kulin zadnji put spominje. Kulinovu suprgu nalazimo u tom natpisu prvi put spomenutu pod imenom Vojslava.[8]
Također pogledajte
Reference
- ^ Malcolm, Noel (1. listopada 1996) Bosna. Kratka povijest. London: New York University Press. str. 364.
- ^ a b c d e f g h i Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka.
- ^ Brković, Milko: Srednjovjekovna Bosna i Hum: identitet i kontinuitet; "Crkva na kamenu", 2002.
- ^ a b Klaić, Nada: Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g.; "Grafički zavod Hrvatske", 1989.
- ^ Klaić, Nada: Povijest Hrvata u srednjem vijeku; "Globus", 1990.
- ^ Mandić, Dominik: Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića: "Bosna i Hercegovina: sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine", "Ziral", 1978.
- ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 32, Mladinska knjiga, Sarajevo
- ^ a b c d e "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 22. 7. 2023. Pristupljeno 22. 7. 2023.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
Vanjski linkovi
Kulin ban na Wikimedia Commonsu
| Prethodnik: Manuel I Komnen |
Ban Bosne 1180–1204. |
Nasljednik: Stjepan |