Dalmacija (rimska provincija)

Dalmacija (rimska provincija) sa ovim imenom javlja se u I. stoljeću n.e, nakon disolucije provincije Ilirik. Ime je nastalo prema imenu ilirskog plemena Dalmati.

Provincija Dalmacija u vrijeme raspada Rimskog carstva

Nakon dva stoljeća turbulentnih odnosa sa Rimskom republikom sudbina ilirskog svijeta riješena je za vrijeme Augusta Oktavijana. U toku „ilirske kampanje od 35-33 godine osvojena je čitava Ilirija i sklopljeno primirje. Ilirske oblasti dinarskog pojasa i panonskog bazena uvedene su u rimski državni i imperijalni okvir 27. god p.n.e pod zajedničkim imenom provincija Ilirikum.

Do podjele ilirika na dvije nove provincije, Gornji Ilirik/Dalmacije i Donji Ilirik/Panonije, došlo je 8. g.n. e., odmah nakon bitke na rijeci Bat{h)inus, u kojoj bili su poraženi Breuci sa svojim panonskim saveznicima. Do te je podjele došlo radi lakšeg vođenja rata protiv Ilira predvođenih Batonom, koji se nastavio u područjima južno od dinarskih.[1]

Najveći dio današnje Bosne i Hercegovine našao se u provinciji Dalmaciji. Sjeverni dio uz rijeku Savu pripao je provinciji Panoniji. Provincija je predstavljala skup autonomnih jedinica koje su mogle biti i rimskog municipalnog tipa i peregrinske civitas. Jedan dio osvojenog teritorija proglašen je za državnu zemlju (plodna tla, rudnici, vojni logori), ali je potčinjenim peregrinskim civitates ostavljena izvjesna autonomija.[2]

Najpotpunije podatke ο ilirskim civitates Dalmacije u rano carsko doba navodi Plinije Stariji (umro 79. . n. e.) u svom velikom enciklopedijskom djelu Naturalis:

Provincija bila je podijeljena u tri sudbena konventa (conventus iuridicus), u kojima su Iliri pred rimskim sudom iznosili razne domaće sporove: sjeverni konvent sa središtemu u Scardoni (Skradin), kojem su pripadali Japodi i 14 liburnskih civitates (conventus Scardonitanus); srednji u Saloni, u kojem su živjeli Dalmati, Dicioni, Mezeji, Sardeati idruga (manja) plemena(conventus Salonitanus), te južni u Naroni (conventus Naronitanus), s brojnim plemenima u Bosni istočno doline Vrbasa i u cijeloj Hercegovini, Crnoj Gori i dijelu Albanije.[2]

Rimski legati

uredi

Od 9. g. n. e. pa do cezara Gaja Flavija Valerija Konstancija (281—283/4. g.), kasnijeg cara (293—305), Dalmacijom su kao guverneri upravljali carski legati konzularnog ranga (legatus Augusti pro praetorè), ujedno vojni i civilni namjesnici. Za to vrijeme izmijenilo se preko pedeset carskih legata, među kojima su se svojom aktivnošću (organizacija uprave, javna sigurnost, izgradnja komunikacija, odre-đivanje međa između plemenskih teritorija zbog sukoba oko šuma, voda i ispaša itd.) posebno istakli Tiberijev namjesnik Publije Kornelije Dolabela (P. Cornelius Dolabella leg. pro pr. Divi Augusti et Ti. Caesaris Augusti, CIL III 1741, Obod kod Cavtata), graditelj cesta i upravnog sistema (14. do 20. g. n. e.), i Lucije Volusije Saturnin (34—40?), koji je nastavio Dolabelino djelo na uređenju granica između plemenskih teritorija. Dolabelinih sedam godina bio je početak polumilenijumskog održanja rimske vlasti i stabilnosti provincije Dalmacije. [3]

Brojni su legati ostali nepoznati, ili vrlo slabo poznati (anonimni), i pored fragmentarnih natpisa. Završetkom IV. građanskog rata završena je era julijevaca koju karakteriše saživljavanju ilirskog, peregrinskog elementa sa Rimskom državom kao cjelinom.

Rimsko građanstvo i municipiji

uredi

Dolaskom nove „dinastije“ na princepsko dostojanstvo, za ilirske provincije je započelo sasvim novo doba. Učešće velikog broja ilirskih provincijalaca u pobjedničkoj vespazijanovskoj frakciji kao posljedicu imalo i njihovo unapređenja i nagrade, i to u vidu dodjele rimskog građanstva ili uzdizanja u legionarski vojni sistem. Dalmacija je promatrana kao lojalna provincija, zaslužna za uspon Vespazijana, pa je to imalo odraza i u dodjeli rimskog građanstva. Sada se širom Dalmacije na epigrafskim spomenicima nailazi na gentilno ime Flavius, i to uglavnom među elitom. Epigrafski natpisi mogu svrstati se u tri grupe:

  • Domorodac koji još nema civiteta obično nosi samo svoje lično ime (Nepos CIL III 9853 – Lištani), ponekad prošireno očevim imenom (Bato Beusantis CIL XIII 6538 - Mainhardt).
  • U daljem razvitku domaće onomastičke formule pojavljuju se i gentilno (porodično) ime, nešto kao naše prezime, kao u primjeru (Scenobar(b)us Tizius CIL III 2775 -Rider).
  • Pravi rimski građanin ima tročlanu onomastičku formulu (tria nomina), tipa P(ublio) Aelio Victori(GZM n. s. 33, 1978,124 Isakovci), u kojem je prvi dio prezime (praenomen) i ime(nomen gentile) dobio od cara koji je podijelio civitet, a na kraju kognomen(cognomen),u stvari, osobno ilirsko ime novog građanina, u ovome slučaju latinski kalk njegova ilirskog imena.[3]

Proces širenja romanizacije i dodjele rimskog građanstva u toku II. st. n. e. za vrijeme Trajana, Hadrijana te Antonina Pija, Marka Aurelija i Komoda je zahvatila sve oblasti provincije Dalmacije i mnogi „novi“ Rimljani su bili nosioci ulpijevskog, elijevskog ili aurelijevskog gentilnog imena. To je sa sobom povlačilo i proces prerastanja peregrinske civitates organizacije u municipalnu strukturu. Još uvijek ne može se pouzdano odgovoriti kada su peregrinske civitates nestale i kada je čitava provincija bila ustrojena po municipalnom načelu, ali se najčešće navodi 212. godina.

Nestanak rimske provincije

uredi

Od 480. god. n. e. provincija Dalmacija se našla u okviru Odoakarovog kraljevstva, zatim po ostrogotskom dinastijom Amala, da bi već na samom početku Justinijanove rekonkviste prema zapadu bila stavljena pod vlast Konstantinopolisa. Velike slavenske upade doživjela je 550. i 597. god. n. e. Po Prokopiju, Slaveni tada počinili su strahovita nedjela po romejskom Balkanu i tako je započeo završni čin postojanja drevnog Ilirika. Ime se zadržalo do današnjih dana.

Literatura

uredi
  • Salmedin Mesihović, Sarajevo 2014 -RIMSKI NAMJESNICI ILIRIKA, GORNJEG ILIRIKA I DALMACIJE
  • Salmedin Mesihović, Historijska traganja, 4, 2009.,str. 9-33 2010 -SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA “POUNJSKA OFANZIVA” -
  • Salmedin Mesihović, Filozofski fakultet Sarajevo, 2011 -ANTIQVI HOMINES BOSNAE
  • Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988 - BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA

Reference

uredi
  1. ^ "Germanikova Pounjska ofanziva" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 14. 7. 2018. Pristupljeno 31. 5. 2017.
  2. ^ a b "Mesihović: Rimski namjesnici" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 4. 2. 2017. Pristupljeno 31. 5. 2017.
  3. ^ a b Bosna i Hercegovina u antičko doba