Otvori glavni meni
Hvarsko - lisičićka kultura na Balkanu

Hvarsko-lisičićka kultura je kulturna grupa iz vremena mlađeg neolita u periodu 4.200-3.500. godine pne,[1] nastala na području istočnog Jadrana.[2] Ime je dobila po dva najznačajnija nalazišta, Grapčeva špilja na Hvaru i Lisičiči kod Konjica. Dvojni naziv se koristi da bi se naznačile dvije zone ove civilizacije, sa nekim međusobnim razlikama.

Hvarska kultura, koja je djelimično naslijedila i smijenila Danilsku kulturu prvobitno je otkrivena na otoku Hvaru u Grapčevoj špilji, ali su uskoro nalazišta ove kulture otkivena na cijelom potezu od tršćanskog zaljeva do južnodalmatinskih otoka pa i u kontinentalnim kajevima (dolina Neretve i Lika). Zbog toga se uslovno dijeli na nekoliko varijanti:[3]

  • na srednjodalmatinskim otocima je klasična hvarska kultura (Grapčeva, Bablja i Markova špilja na Hvaru, Gambera i Rača špilja na Lastovu, Vela i Jakasova špilja na Korčuli)
  • u Hercegovini, u dolini Neretve, egzistira lisičićka varijanta (Lisičići, Zelena pećina, [[Ravlića pećina], zatim Čaire, Hateljska pećina, Lazaruša i Jejinovača kod Stoca, pa Vukova njiva i Žukovička pećina kod Posušja i Popov do kod Goražda kao najudaljenije nalazište ove kulture.).[4]
  • u sjevemoj Dalmaciji je prisutna Smilčićka varijanta
  • zasebnu varijantu čine nalazi u Istri i hrvatskom primorju

Mlađi neolit na teritoriji doline Neretve, prvenstveno na njenoj zapadnoj strani, ne samo da je usklađen sa razvojem na obali Jadrana, već i obogaćuje ukupan izraz ove kulture, pa u u bosanskohercegovačkoj literaturi nosi naziv Hvarsko - lisičićka kultura.

NalaziUredi

Nositelji hvarske kulture živjeli su u naseljima na otvorenom, najčešće na danilskima, samo nešto proširenijim. Intezivnije i dugotrajnije nastanjuju i špiljske prostore iz klimatskih razloga.

Naselje u LisičićimaUredi

Neolitsko naselje u Lisičićima je otkriveno početkom pedesetih godina XX stoljeća. Bilo je na otvorenom prostoru, što je još jedna potvrda kontinentalnog uticaja sa prostora Butmirske kulture. Danas je potopljeno Jablaničkim jezerom. Lokalitet je istraživan u tri navrata 1952, 1953 i 1954 godine. Ukupno je istraženo 810 m2. U istraženom prostoru Alojz Benac je definisao III građevinska stratuma u sklopu kojih su idnentifikovana 22 objekata kao stambene jedinice. Struktura naselja kao i oblik nastambi je potpuno drugaĉiji u I, II i III građevinskom stratumu.[5]

Prvi građevinski stratum naselja se može podijeliti na dva dijela. Centralni dio koji se sastoji od ognjišta kružnog oblika promjera 2m, izgrađenog od sitnih i krupnih oblutaka. Ognjište je smješteno u plitkoj jami na koju se nadovezuju dvije jame sličnih dimenzija u kojima su locirana su vatrišta. Oko ognjišta nađeni su čitava brda životinjskih kostiju, važno svjedočanstvo o zajedničkoj gozbi. Zajednička je i jama za pečenje gline. Drugi dio naselja su stambeni objekti (zemunice nepravilnog oblika sa ili bez izbočina), koji su kružno raspoređeni oko centralnog dijela. U pojedinim zemunicama postojalo je i nekoliko manjih, „individualnih“ ognjišta. Jedna od zemunica bila je spremište hrane, a jedna je služila za kulturne potrebe. Između centralnog i stambenog dijela naselja nalazio se slobodan prostor. Dominantnost kostiju divljih životinja u odnosu na domestikate jasno ukazuje na lovaĉko-skupljaĉku djelatnost kao glavnu strategiju privređivanja naselja.

Kuće iz drugog stratuma su većih dimenzija i čvršće građene. Nije postojalo veliko ognjište na trgu, nego desetak manjih koncentriranih na uskom prostoru, sa istom ulogom kao i ono jedno iz ranijeg perioda.

U trećem građevinskom stratumu izgrađivan je isti tip kuća kao i drugom. Na ostacima lijepa je pronađen bijeli premaz od kreča što predstavlja ujedno i jedini primjerek ove vrste u neolitu Bosne i Hercegovine do sada. Centralna ognjišta koja su pronađena u prvom i drugom naseobinskom stratumu potpuno nedostaju.

Nalazište u Lisičićima je bogato kamenim i koštanim oruđem (šila, igle, harpuni, glačala) i oružjem (sjekire, čekići, bodeži, mlatovi, strelice sa trnom). To je posljedica kontinentalnog uticaja na neolit jadransko-mediteranskog neolita. Nalazišta na Hvaru nisu bogata oruđem i oružjem.[6]

KeramikaUredi

Cjelokupna keramika skoro da nema veze za predhodnom Danilo kulturom sa prostora istočnog Jadrana. Upoređujući bikonične zdjele i šolje i odgovarajuće ukrašavanje (girlande, šrafirani polumjesec, redovi perli, realistične predstave) velika je sličnost sa keramikom šireg prostora Mediterana - (Sicilija i Malta). Veći broj autora smatra da je Malta imala izuzetno važnu ulogu u zapadnom Mediteranu u doba neolita, da je imala ulogu kuturne idarijacije i jedan od centara neolitskih moreplovaca.[7]

Nalazište u Lisičićima, u odnosu na Grapčevu špilju, je bogatije predmetima realističke umjetnosti, nešto simboličkih predstava, imalo je i nešto nalaza koji pripadaju Butmirskoj kulturi.

I u gruboj i fino rađenoj keramici (skoro da između njih nema razlike), preovlađuju niske forme, šolje i tanjiri obično sa crveno obojenom trakom ispod oboda, zatim loptasti sudovi, vaze na jednoj nozi (kruškolike i u obliku flaše) i visoki ćupovi. Keramika ukrašena je trakastim, spiralnim i geometrijskim motivima, girlandama i polukrugovima. Posebnu karakteristiku čine simboličke predstave sunca i polumjeseca, kao i realistične predstave životinja i drveća. Ukrasi su nonšalatno urađeni, bez preciznosti iz Butmirske kulture. Nema upotrebe bojene keramike. Koristi se boja za farbanje površine koja se otire.

Migracije ili autohtoni razvojUredi

Alojz Benac je razvoj neolitske zajednice u Lisičićima objasnio migracijama iz Zapadno-mediteranskog prostora. Doseljenici su sa sobom donijeli duboko u unutrašnjost komponente svoje zapadnomediteranske civilizacije. Na osnovu načina ukrašavanja keramike zakljuĉio je da je zajednica porijeklom iz „neolitskog centra u Malti“ , i migrirala na podruĉje doline Neretve te na tom mjestu uspostavila naselje. Pored oblika keramike nepostojanje lokaliteta ranog neolita koji bi mogli predhoditi naselju u Lisiĉićima je percipirano kao argument za navedenu tezu. Ĉinjenicu da su stanovnici neolitskog naselja u Lisičićima praktikovali lovaĉko-skupljaĉki naĉin subzistencije Benac je objasnio „degeneracijom“ usljed nepovoljnih uslova za zemljoradnju.

Adnan Kaljanac, kao mentor diplomskog rada na Filozofskom fakultetu u Sarajevo|Sarajevu smatra da se neolitska zajednica u Lisiĉićima razvila iz autohtonog supstrata i kao takva nastavila svoju egzistenciju u tradicionalnom obliku u kasnom neolitu. Zbog karakteristika okoline i bogatstva lovnih resursa zajednica nije imala potrebu da prihvati domestikaciju biljaka i životinja. Neolitski lokaliteti na području Hercegovine jasno pokazuju kontinuitet iz mezolita odnosno paleolita. Povoljne klimatske promjene i porast broja divljači dovesti će do smanjenja mobilnosti lovačkoskupljačih zajednica, početak bavljenja poljoprivredom i izgradnja stalnog naselja (sjedilački način života). Pozicioniranje naselja Lisiĉića nije produkt sluĉajnog izbora već dobrog poznavanja terena i resursa koje ga okružuju. U novim uslovima počinje i proizvodnja keramike. Motivi na keramičkim proizvodima su posljedica veze između visoko mobilnih mediteranskih zajednica i njihovo prenošenje prilikom brojnih kontakta. Obzirom na položaj naselja na komunikacijskoj ruti Mediterana i Podunavlja, dolinama Neretve i Bosne, Lisičići su imali bitnu ulogu u razmjeni cinobarita koji je najčešće korišten u bojenju keramike na Jadranu i šire.[5]

Zajednica u Lisičićima vjerovatno ne predstavlja izuzetak, već se tokom neolita odvijao pararelni razvoj zajednica sa dominantnim lovaĉko-skupljačkom i poljoprivrednim načinom života na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.

Način životaUredi

Po velikom broju arheološki pronađenih životinjskih kostiju, lov je bio najvažnije zanimanje i osnovni izvor hrane. Nakon uspješnog lova, grupa lovaca bi međusobno dijelila lovinu. Produkt te prakse su upravo ostaci na području centralnog ognjišta. Mehanizam dijeljenja se vršio kroz gozbe u kojima bi lovačka skupina na čelu sa najboljim lovcem povećavala prestiž i uticaj unutar društvene zajednice. Grupa koja bi pribavila najviše lovine i pružila najviše gozbi bila bi u mogućnosti da ostvari najčvršće veze sa ostalim pripadnicima zajednice, ali i produbi konkurenciju sa drugim lovačkim skupinama unutar naselja. Manja ognjišta ukazuju na individualno pripremanje hrane pojedinih domaćinstava sa ograničenim dijeljenjem nasuprot centralnom ognjištu, gdje su gozbe organizovane za cijelu zajednicu.

Napuštanje naselja od strane jedne grupe stanovinka je takođe uticalo na dinimamiku cijele zajednice. Takvim sistemom se sprijeĉčavalo jačanje legitimiteta jedne grupe i prerastanja konkurentnosti u otvoreni rivalitet koji bi doveo do postupne dezintegracije zajednice. Boravak u naselju tokom sezonskih selidbi je bio rezervisan za stare, mlade i bolesne ĉlanove grupe.

Stanovništvo se bavilo uzgojem pojedinih vrsta žita, voća i povrća, imao je svoj fond domaćih životinja. Komunicirali su sa susjedima (arheološki nalazi potvrđuju dodire između pojedinih neolitskih grupa), ali taj jezik je ostao nepoznat. Bilo je to vrijeme zatvorene rodovske organizacije, sa mirnim životom u zatvorenim seoskim naseljima, bez ratnih sukoba, gotovo pacifistički mirnim načinom života. O tome potvrdu daju iskopine jer nigdje nije utvrđeno iznenadno napuštanje ili spaljivanje naselja od nekog osvajača (da je bilo takvih sukoba u slojevima zemlje bi se sigurno našlo tragova tih pojava, kao npr. ugljena, pepela i sl.). Svaka je grupa živjela mirnim životom baveći se sticanjem dobara za svakodnevni život kontaktirajući i razmjenjujući robe i iskustva, i takav miran razvoj je trajao sve do kraja III mil.p.n.e.

Početak eneolitaUredi

Krajem III milenijuna u donjem Podunavlju dolazi do dodira sa stepskim narodima iz srednje Azije (precima današnjih Indoevropljana) koji su imali dobru patrijarhalnu organizaciju, tehnologiju izrade oruđa i oružja od (bakra), upotrebu točka i pripitomljenog konja.[7] Time su se nametnuli slabije organizovanom domaćem stanovništvu Panonije. Elemente kulture stepskih naroda preuzimaju nosioci Badenske, Kostolačke i Vučedolske kulture, koji će nizom seoba te elemente proširiti i na Balkansko poluostrvo.[8]

Tada dolazi do stvaranja supstrata (mješavina neolitskih i eneolitskih elemenata kulture), čijom će se genezom u bronzanom i željeznom dobu, pojaviti narodnosne skupine, poznate pod jednim imenom -Iliri. U stvaranju Pred-ilirskog supstrata osnovnu ulogu odigrala je mješavina hvarsko - lisičićke i jadranska varijanta Vučedolske kulture. Pojava gajtanske keramike (Varvara kod Prozora i Ljubomir kod Trebinja) je potvrda prave indoevropeizacije na ovim prostorima.[9]

Nalazište ove kulture u Ravlića pećini donosi i značajne promjene u ornametici. Radi se o uvođenju kaneliranja, koje postaje najznačajne ukrašavanje. Ova tehnika nema više veze sa kasnoneolitskim pojavama u Vinčanskoj i Butmirskoj kulturi, već predstavlja odraz novih promjena koje se dešavaju početkom eneolita na čitavoj istočnoj obali Jadrana. Na taj način posljednja faza Hvarsko-lisičićke kulture postaje nosilac ranog eneolita u Hercegovini.[4], u vrijeme kada se njen uticaj već osjećao i u Bosni (Obre II i Popov do), u kojoj se od ranije izgubila Butmirska kultura.

LiteraturaUredi

ReferenceUredi

  1. ^ "Marija Gimbutas - The Goddesses and Gods of Old Europe". University of California Press - Berkeley, Los Anfeles. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. ^ "Cristian Violatti –Neolithic Period". Ancient history eciklopedya. Pristupljeno 9. 2. 2019. 
  3. ^ "Mentor :Dr.Z.Brusić i Student :Jona Petešić - Neolitik srednje Dalmacije". SVEUČILIŠTE U ZADRU - Odjel za arheologiju. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  4. ^ a b "Brunislav Marijanović - Neolitsko doba, Strana 16". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  5. ^ a b "Saša Buljević - Naselja i naseobinske strukture neolita na podruĉju Bosne i Hercegovine". Filozofski fakultet u Sarajevu. Pristupljeno 9. 2. 2019. 
  6. ^ "Alojz Benac- Mlađe kameno doba - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE, s.29". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. ^ a b "Alojz Benac, Sarajevo 1964 –STUDIJE O KAMENOM I BAKARNOM DOBU SJEVEROZAPADNOG BALKANA". Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  8. ^ "Alojz Benac – O identifikaciji ilirskog etnosa". ANUBiH Naše starine 1973. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. ^ "Alojz Benac - Prediliri, prailiri, protoiliri - neki novi aspekti". ANUBiH Naše starine. Pristupljeno 9. 2. 2016.