Gotski rat (535–554)

Gotski rat (535—554.) je rat koji je vođen između Istočnog Rimskog Carstva i Ostrogota na području današnje Italije, Dalmacije, Italiji i ostrva Sardinije, Sicilije i Korzike. Obično se ovaj rat dijeli na dvije faze i to: prva faza rata od 535. do 540. godine i druga faza rata koja je trajala od 541. do 554. godine. Smatra se da je razlog otpočinjanja rata odluka Justinijana I da povrati područja u Italiji koje su pripadale Rimskom Carstvu dok ih nisu preuzeli Odoakar i Teodorik Veliki.

Gotski rat
dio Justinijanovih zapadnih ratova
Datum535554
LokacijaItalija, Dalmacija
IshodPirova pobjeda Bizantijskog carstva
Sukobljene strane
Bizantijsko carstvo Ostrogoti
Komandanti
Belizar
Mundalijas
Narzes
Germanus
Liberius
Teodorik Veliki
Vitiges
Ildibad
Totila
Preko 5 miliona mrtvih od posljedica ratovanja, bolesti i gladi
Prikaz Gotskog rata

Prva faza rata uredi

Imperator Istočnog Rimskog Carstva, Justinijan I je želio da donekle obnovi moć carstva kojeg su potresale unutrašnje trzavice i kojem su sve više pretili Barbari te je kao povod za gotski rat uzeo ubistvo Amalasunte 535. godine. Amalasunta je bila kćerka i nasljednica Teodorika Velikog, te je u tom svojstvu sklopila savez s Justinijanom koji je omogućio carskoj vojsci pod vodstvom Belizara da iskoristi područje Sicilije kao bazu za pohod protiv Vandala u Africi. Upravo je Belizar, kao najuspješniji carski general predvodio napad na Ostrogote. Prvo je napao Siciliju koja je brzo pala jer mu je jači otpor pružen samo kod grada Panormusa (današnjeg Palerma), te je krenuo dalje na sjever prema Italiji da bi u novembru nakon opsade zauzeo i grad Napulj. Napredujući dalje u decembru 536. godine zauzeo je i Rim. Ispred Belizarove vojske iz Rima je pobjegao gotski kralj Vitiges. Sljedeće godine Belizar je uspješno odolijevao opsadi Rima od strane Gota (jedna od tri opsade Rima za vrijeme Gotskog rata) a koja je trajala od januara 537. do marta 538. godine. pritom vodeći i manje bitke oko Rima. Kada je aprila 537. godine dobio pojačanje iz Konstantinopola koje se sastojalo od 1.600 Slavena i Huna[1] i novembra iste godine pojačanje od 5.000 boraca[1] prešao je u kontranapad i zauzeo je Rimini, a dio Belizarove vojske pod vodstvom Mundalijasa došao je do Mediolanuma (današnji Milano).540. godine u rat su ušli i Franci i zauzeli Milano. Belizar je zauzeo prijestolnicu ostrogotskog kraljevstva Ravennu i zarobio gotskog kralja Vitigesa. Goti su ponudili Belizaru naslov cara, koju je on odbio. Ta gotska ponuda je vjerovatno izazvala sumnju kod Justinijana, pa je odlučio Belizara poslati ratovati u Perziju i Siriju. Time se završila prva faza gotskog rata ali ne i rat koji će se ubrzo nastaviti.

Druga faza rata uredi

541. godine Ostrogoti su ubili jednog svog vođu koji je počeo pregovore s Bizantom. Za svog vođu izabrali su Totilu. Totila je pokušao da obnovi gotička područja te je započeo munjevitu i uspješnu vojnu kampanju protiv Bizantinaca. Usljed razjedinjenost protivnika Totila 542. godine dolazi do grada Faventia gdje je bio rimski logor i sa svojih 5.000 vojnika razbija rimsku vojsku. [2] Dalje nastupa prema Toskani gdje opkoljava Firencu. Da bi se suprostavili Totili tri rimska generala Ivan, Bessas i Ciprijan marširaju mu u susret ali u bici kod Mucelliuma, njihove snage, iako brojčano superiornije, bivaju razbijene i poražene. Nakon što je pokorio cijelu sjevernu Italiju, a zatim i Rim poslije druge po redu opsade tog grada za vrijeme ovog rata. Belizar se vratio u Italiju 544. godine i uspio je spasiti Rim, ali je njegov pohod ovog puta bio neuspješan, zbog problema u opskrbi i dodatnim pojačanjima, koje Justinijan I. nije slao. Neki povjesničari smatraju da je bio ljubomoran. Justinijan je 548. godine smijenio Belizara i postavio Narzesa za zapovjednika. Narzes je uspješno završio drugi pohod.

No, Rim je i dalje bio pod opsadom. Totila ga je zauzeo i ponudio mir Justinijanu, koji ga je odbio. Vođa novog pohoda je bio Justinijanov rođak German, koji je bio oženjen Malasvintom, Amalasvintinom kćerkom. German je umro 551., pa je Narzes preuzeo zapovjedništvo i napao Totilu. U bici kod Tagine Narzes je pobijedio i ubio Totilu. Goti u Rimu su se predali, a u konačnoj bici na planini Lattari u oktobru 553. Narzes je pobijedio i posljednje ostatke gotske vojske u Italiji.

Posljedice rata uredi

Pobjeda u gotskom ratu za Istočno Rimsko Carstvo je bila Pirova pobjeda, jer su potrošeni resursi, koji su se mogli biti upotrebljeni na drugim mjestima, gdje je prijetila veća opasnost.

U Italiji je rat je imao poguban učinak na gradove. Veliki gradovi kao što je Rim su dugo bili skoro napušteni, jer je Italija pala u dugo razdoblje nazadovanja. Osiromašena Italija nije sama mogla izdržavati bizantsku administraciju i vojsku, nego je samo postala teret. Ekonomsko razaranje Italije je bilo toliko veliko da je bilo potrebno nekoliko vijekova oporavka. Samo tri godine nakon Justinijanove smrti veliki dio Italije pao je u ruke Langobarda. Bizantu je ostao samo Ravenski Egzarhat (dijelovi područja od centralne Italije do Tirenskog mora i južno do Napulja) i južna Italija. Justinijan I. je uspio osvojiti područja u južnoj Španiji, ali su i ta područja Vizigoti vratili do 620. godine. Poslije Gotskih ratova carstvo više nije poduzimalo tako skupe i ambiciozne poduhvate na Zapadu, a Ravenski Egzarhat Langobardi zauzimaju 751. godine. Južna Italija je ostala pod Bizantom do 11. vijeka.

Reference uredi

  • Edward Gibbon, Historija propasti i pada Rimskog Carstva Vol. IV, Chapters 41 Arhivirano 20. 1. 2008. na Wayback Machine &
  • Jordanes, De origine actibusque Getarum ("Porijeklo i djela Gota"), translated by Charles C. Mierow.
  • De Bello Gothico, Volumes I–IV
  • Cassiodorus, Variae epistolae ("Letters"), at the Project Gutenberg
  • 43 Arhivirano 20. 1. 2008. na Wayback Machine
  • Bury, John Bagnell (1923). History of the Later Roman Empire Vols. I & II. Macmillan & Co., Ltd. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  • Cumberland Jacobsen, Torsten (2009). The Gothic War. Westholme.

Reference uredi

  1. ^ a b J. Norwich, Byzantium: The Early Centuries, 218
  2. ^ Bury (1923), Vol. II, Ch. XIX, p. 230

Vanjski linkovi uredi