Otvori glavni meni
Slavenske zemlje na evroazijskom području.

Slaveni su indoevropska etno-lingvistička grupa koja govori različite slavenske jezike u okviru veće balto-slavenske jezičke grupe. Porijeklom su iz Evroazije, koja se proteže od Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope, pa sve do sjevera i istoka do Sjeveroistočne Evrope, Sjeverne Azije (Sibir), Kavkaza i Centralne Azije (posebno Kazahstan i Turkmenistan), kao i historijskoj Zapadnoj Evropi (posebno u Istočnoj Njemačkoj) i Zapadnoj Aziji (uključujući Anadoliju). Od početka 6. vijeka naseljavaju se (gdje postaju i većina) u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi. Danas postoji velika slavenska dijaspora u cijeloj Sjevernoj Americi, posebno u Sjedinjenim Državama i Kanadi kao rezultat imigracije.

Slaveni su najveća etno-lingvistička grupa u Evropi.[1]

Slaveni se mogu grupisani po religijskoj osnovi, od kojih veċina praktikuje pravoslavno hrišćanstvo. Pravoslavni Slaveni su Bjelorusi, Bugari, Makedonci, Crnogorci, Rusi, Srbi i Ukrajinci i definisani su pravoslavnim običajima i ćirilicom, kao i njihovom kulturnom vezom sa Bizantijskim Carstvom (Srbi ravnopravno koriste i latinicu). Njihova druga najčešća religija je katoličanstvo. Katolički Slaveni su: Hrvati, Česi, Kašubi, Moravci, Poljaci, Šilejci, Slovaci, Slovenci i Sorbovi i definisani su njihovim latinskim utjecajem i naslijeđem i vezom sa zapadnom Evropom. Postoje i značajne protestantske i luteranske manjine, posebno među zapadnim Slavenima, kao što su historijska češka plemena Husiti.

Treća najveća religija među Slavenima je islam. U muslimanske Slavene spadaju: Bošnjaci, Pomaci, Goranci, Torbeši i druge muslimanske manjine u bivšoj Jugoslaviji. Moderni slavenski narodi i etničke grupe znatno su genetski i kulturno raznovrsni, a odnosi između njih (čak i unutar pojedinih grupa) kreću se od etničke solidarnosti do međusobnog neprijateljstva.[2]

EtnonimUredi

Najstariji spomen slavenskog etnonima iz 6. vijeka dolaze od bizantijskog historičara Prokopija, koji je pisao na grčkom bizantijskom jeziku, koristeći razne oblike kao što su Sklaboi (Σκλάβοι), Sklabēnoi (Σκλαβηνοί), Sklauenoi (Σκλαβῖνοι), ili Sklabinoi (Σκλαβῖνοι), dok se njegov savremenik i historičar Jordanes služio nazivom Sclaveni na latinskom jeziku. Najstariji dokumenti koji su bili napisani na staroslavenskom jeziku potječu iz 9. vijeka, svjedoče autonim kao Slověne (Словѣне). Ovi oblici ukazuju na slavenski autonim koji se može rekonstruisati na praslavenskom jeziku 0kao "Slověninʺ, množina od Slověne.

Rekonstruirani autonim "Slověninʺ se obično smatra da je nastao iz "slovo" (bos. "riječ"), izvorno označavajući "ljude koji govore (isti jezik)," ili ljudi koji se međusobno razumiju. Za razliku od slavenske riječi němʹcʹ (němьcь) koja označava njemački narod, tj. što znači "tihi, nijemi ljudi" (od slavenskog "němъ" "nijem", "mrmljanje"). Riječ "slovo" ("riječ") i srodna riječ slava ("slava") i sluh potječu iz indoevropskog korijena riječi "kel" ("govoriti o", "slava"), srodno riječi (kléos - κλέος)koja na drevnom grčkom jeziku znači "slava", kao u imenu Perikle, latinski "clueo" ("biti pozvan").

Historija i porijekloUredi

Prva pominjanjaUredi

 
Slavenski narodi u 6. vijeku.

U drevnim rimskim izvorima ranoslavenski narodi se nazivaju Veneti, a navodi se da su živjeli na području središnje Evrope istočno od germanskog plemena Svevi i zapadno od iranskih Sarmata u 1. i 2. vijeku nove ere.[3][4] Slaveni pod imenom Anti i Sklaveni prvi put se pojavljuju u bizantijskim zapisima početkom 6. vijeka. Bizantijski historiografi u vrijeme vladavine Justiniana I (527–565), kao što su Prokopije iz Cezareje, Jordana i Teofilakt Simokata. Oni opisuju plemena {sa prethodno navedenim imenima) koja dolaze iz područja Karpata, donjeg [[Dunav]a i Crnog mora, napadajući podunavske provincije Bizantijskog Carstva.

Jordanes u svom djelu Getika (napisano 550. ili 551. n.e.) opisuje Venete kao "naseljenu naciju" čije naseobine počinju od izvora rijeke Visle i zauzimaju "veliko prostranstvo zemlje". On opisuje Venete kao pretke Anta i Sklavena, dva rana slavenska plemena, koja su se pojavila na bizantijskoj granici početkom 6. vijeka. Prokopije je 545. godine napisao da su "Sklaveni i Anti zapravo imali jedno ime u dalekoj prošlosti, jer su se oba plemena zvala Sporoi u davna vremena". Ime Sporoi potječe od grčkog "σπείρω" (bosanski, "Ja rasipam žito"). Opisao ih je kao barbare, koji su živjeli pod demokratijom, vjeruju u jednog boga, "tvorca munje" (Perun), kome su prinosili žrtve. Oni su živjeli u razbacanim naseljima i stalno su mijenjali mjesto stanovanja. U ratu su uglavnom bili pješaci s malim štitovima i borbenim sjekirama, lagano obučeni, neki su ulazili u borbu goli sa pokrivenim genitalijama. Njihov jezik je "varvarski" (to jest, nije bio grčki). Pripadnici ova dva plemena su bila slična po izgledu, visoki i snažni, "dok njihova tijela nisu ni veoma blijeda i kosa nije previše plava, niti u potpunosti naginju plavoj puti. I oni žive težak život, ne pazeći na tjelesne udobnosti ... " Jordanes je opisao Sklavene koji su imali močvare i šume za svoje gradove. Drugi izvor iz 6. vijeka odnosi se na njih koji žive u gotovo neprohodnim šumama, rijekama, jezerima i močvarama.

Menander Protektor pominje slavenskog vladara Dobretu (Daurentija) (oko 577. – 579. n. e.) koji je ubio avarskog izaslanika kagana Bajana I zbog toga što je tražio od Slavena da prihvate suverenitet Avara. Dobreta je odbio i prema jednom navodu je kazao da: "Drugi ne osvajaju našu zemlju, mi osvajamo njihovu - tako će uvijek biti naša".

SeobeUredi

 
Slavenska plemena u Evropi od 7. do 9. vijeka.
 
Porijeklo seobe Slavena u Evropi između 5. - 10. vijeka.

Prema istočnoj domovinskoj teoriji, prije nego što je postala poznata rimskom svijetu, plemena koja govore slavenskim jezikom bila su dio mnogih multietničkih konfederacija Evroazije: sarmatskog, hunskog i gotskog carstva. Slaveni su se pojavili iz anonimnosti kada su zapadni pokreti Nijemaca u 5. i 6. vijeku naše ere (za koje se smatralo da su povezani sa kretanjem naroda iz Sibira i Istočne Evrope: Huni, a kasnije Avari i Bugari) započeli veliku seobu Slavena. Oni su se naselili u zemlje koje su napustila germanska plemena bježeći od Huna i njihovih saveznika: na zapad u zemlju između rijeka Odre i linije Elbe - Zale; južno u Češku, Moravsku, veći dio današnje Austrije, Panonsku niziju i Balkan; i na sjever duž gornjeg toka rijeke Dnjepar. Također je sugerisano da su neki Slaveni migrirali sa Vandalima na Iberijsko poluostrvo, pa čak i u Sjevernu Afriku.

Oko 6. vijeka, Slaveni su se u velikom broju pojavili na bizantijskim granicama.[5] Bizantijski zapisi navode da je brojnost Slavena bila tako velika, da trava ne bi ponovo rasla tamo gdje su Slaveni prošli. Nakon vojnog pokreta, čak su i Peloponez i Mala Azija imali slavenska naselja.[6] Ova seoba ka jugu tradicionalno je viđena kao invaziono širenje. Krajem 6. vijeka Slaveni su se naselili na području Istočnih Alpa.

Podjela SlavenaUredi

Današnji slavenski narodi se svrstavaju u tri velike grupe:

Broj SlavenaUredi

Prema procjenama u svijetu živi oko 360 miliona Slavena.

Nacija Nacionalna država Broj
Rusi   Rusija 130.000.000[7][8]
Poljaci   Poljska 57.393.000[9]
Ukrajinci   Ukrajina 46.700.000–51.800.000[10]
Srbi   Srbija 12.100.000[11]–12,500,000[12]
Česi   Češka 12.000.000[13]
Bugari   Bugarska 10.000.000[14][15]
Bjelorusi   Bjelorusija 10.000.000[16]
Hrvati   Hrvatska 8.000.000[17][18][19]
Slovaci   Slovačka 6.940.000[20]
Bošnjaci   Bosna i Hercegovina 2.800.000–4.600.000
Slovenci   Slovenija 2.500.000[21]
Makedonci   Makedonija 2.200.000[22]
Crnogorci   Crna Gora 500.000

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ "Slavic Countries". WorldAtlas (jezik: engleski). 
  2. ^ Robert Bideleux; Ian Jeffries (January 1998). A History of Eastern Europe: Crisis and Change. Psychology Press. ISBN 978-0-415-16112-1. 
  3. ^ Coon, Carleton S. (1939) The Peoples of Europe. Chapter VI, Sec. 7 New York: Macmillan Publishers.
  4. ^ Tacitus. Germania, page 46.
  5. ^ Cyril A. Mango (1980). Byzantium, the empire of New Rome. Scribner. str. 26. ISBN 978-0-684-16768-8. 
  6. ^ Tachiaos, Anthony-Emil N. 2001. Cyril and Methodius of Thessalonica: The Acculturation of the Slavs. Crestwood, NY: St. Vladimir's Seminary Press.
  7. ^ "Нас 150 миллионов -Русское зарубежье, российские соотечественники, русские за границей, русские за рубежом, соотечественники, русскоязычное население, русские общины, диаспора, эмиграция". Russkie.org. 20 February 2012. Pristupljeno 29 April 2013. 
  8. ^ [1]
  9. ^ including 36,522,000 single ethnic identity, 871,000 multiple ethnic identity (especially 431,000 Polish and Silesian, 216,000 Polish and Kashubian and 224,000 Polish and another identity) in Poland (according to the census 2011) and estimated 20,000,000 out of Poland Świat Polonii, witryna Stowarzyszenia Wspólnota Polska: "Polacy za granicą" Archived 24 October 2013[Date mismatch] at the Wayback Machine. (Polish people abroad as per summary by Świat Polonii, internet portal of the Polish Association Wspólnota Polska)
  10. ^ Paul R. Magocsi (2010). A History of Ukraine: The Land and Its Peoples. University of Toronto Press. str. 10–. ISBN 978-1-4426-1021-7. 
  11. ^ Theodore E. Baird; Amanda Klekowski von Koppenfels (June 2011). "The Serbian Diaspora and Youth: Cross-Border Ties and Opportunities for Development". University of Kent at Brussels. str. 5. Arhivirano s originala, 2012-10-18. 
  12. ^ "Serbs around the World by region". Serbian Unity Congress. 2013. Arhivirano s originala, 5 December 2013. 
  13. ^ "Tab. 6.2 Obyvatelstvo podle národnosti podle krajů" [Table. 6.2 Population by nationality, by region] (PDF). Czech Statistical Office (jezik: češki). 2011. Arhivirano s originala, 31 January 2012. 
  14. ^ Kolev, Yordan, Българите извън България 1878 – 1945, 2005, р. 18 Quote:"В началото на ХХI в. общият брой на етническите българи в България и зад граница се изчислява на около 10 милиона души/In 2005 the number of Bulgarians is 10 million people
  15. ^ The Report: Bulgaria 2008. Oxford Business Group. 2008. str. 8. ISBN 978-1-902339-92-4. Pristupljeno 26 March 2016. 
  16. ^ Karatnycky, Adrian (2001). Freedom in the World: The Annual Survey of Political Rights and Civil Liberties, 2000–2001. Piscataway, NJ: Transaction Publishers. str. 81. ISBN 978-0-7658-0884-4. Pristupljeno 7 June 2015. 
  17. ^ Daphne Winland (2004), "Croatian Diaspora", u Melvin Ember; Carol R. Ember; Ian Skoggard, Encyclopedia of Diasporas: Immigrant and Refugee Cultures Around the World. Volume I: Overviews and Topics; Volume II: Diaspora Communities 2 (illustrated iz.), Springer Science+Business, str. 76, ISBN 978-0-306-48321-9, It is estimated that 4.5 million Croatians live outside Croatia ... 
  18. ^ "Hrvatski Svjetski Kongres". Arhivirano s originala, 2003-06-23. Pristupljeno June 1, 2016. , Croatian World Congress, "4.5 million Croats and people of Croatian heritage live outside of the Republic of Croatia and Bosnia and Herzegovina"
  19. ^ Palermo, Francesco (2011). "National Minorities in Inter-State Relations: Filling the Legal Vacuum?". u Francesco Palermo. National Minorities in Inter-State Relations. Natalie Sabanadze. Martinus Nijhoff Publishers. str. 11. ISBN 90-04-17598-9. 
  20. ^ including 4,353,000 in Slovakia (according to the census 2011), 147,000 single ethnic identity, 19,000 multiple ethnic identity (especially 18,000 Czech and Slovak and 1,000 Slovak and another identity) in Czech Republic (according to the census 2011), 53,000 in Serbia (according to the census 2011), 762,000 in the USA (according to the census 2010), 2,000 single ethnic identity and 1,000 multiple ethnic identity Slovak and Polish in Poland (according to the census 2011), 21,000 single ethnic identity, 43,000 multiple ethnic identity in Canada (according to the census 2006)
  21. ^ Zupančič, Jernej (August 2004). "Ethnic Structure of Slovenia and Slovenes in Neighbouring Countries" (PDF). Slovenia: a geographical overview. Association of the Geographic Societies of Slovenia. Pristupljeno 10 April 2008. 
  22. ^ Nasevski, Boško; Angelova, Dora; Gerovska, Dragica (1995). Матица на Иселениците на Македонија [Matrix of Expatriates of Macedonia] (jezik: makedonski). Skopje: Macedonian Expatriation Almanac '95. str. 52–53. 

Vanjski linkoviUredi