Iliri

Širenje indoevropljana krajem bronzanog doba - prema teoriji Gustava Kossinne.
Rasprostranjenost Ilira na Balkanu prije oko 3000 godina

Iliri je zbirno ime za plemena indoevropske jezičke porodice, nastanjenih nekada u područjima od Panonske nizije pa do obala Jadranskog mora i južne Italije.

Teorija o seobiUredi

Gustav Kossinna, njemački filolog i arheolog, smatra da su porijeklom iz Lužica u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje. Prema toj teoriji, u ove krajeve došli su oko 1300 godina prije nove ere. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za bronzanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima. U historiji nema nepobitnih dokaza da su navedeni osvajači iz Lužica uistinu bili Iliri, niti da se zapravo radi o borbenom osvajanju Balkana, jer bi na to ukazali materijalni ostaci iz tog perioda. Teorija o lužičkom porijeklu Ilira uglavnom se bazira na sličnosti materijalnih ostataka u Lužicama sa onima na širem balkanskom području koje su nastanjivali Iliri, te sličnosti između riječi Ilir i rijeke Ila u Njemačkoj. Među materijalnim ostacima na Balkanu nalazi se izobilje onih koji nisu pronađeni u Njemačkoj a datiraju iz istog kritičnog perioda.

Teorija o etnogeneziUredi

Teoriju autohtonosti geneze Ilira razvili su Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama.[1] Po njihovom mišljenju, željeznodobne grupe na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe naroda polja sa urnama, Halštatskih seoba, odnosno disperzije Latenske kulture poznate kao Kelti u 4. i 3. vijeku p. n. e. nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire, pra-Ilire i Ilire.[2] U prilog teoriji Alojza Benca idu i istraživanja koja su proveli Pierre Cabanes u knjizi "Iliri", dostupnoj i na bosanskom jeziku, te John Wilkes u istoimenoj knjizi.

Razni antički historičari[ko?] Ilire su smatrali ratobornim, ali i slobodoljubivim narodom. Tako je zabilježeno da je ilirski kralj Bardilis oslobodio sve svoje robove, koji su se kasnije čak i borili na njegovoj strani. Ovo naravno nije izolovan slučaj među Iliriskim vođama i vladarima u drevno doba. Ilirski kralj Agron je pomogao tadašnjem makedonskom kralju da se riješi pošasti, Grka Ajetolaca, koji su bili ozbiljno riješili ugroziti tadašnje Makedonce svojim osvajačkim ambicijama. Također je poznato i to da je i legendarni Pir (Pirova pobjeda), vladar Epira, koji su po mnogim historičarima bili ilirskog roda, također pritekao u pomoć jednom od italskih naroda u borbi protiv nadmočnijeg neprijatelja.

Ipak, vrhunac ilirske slobodoljubivosti, uslovno rečeno, najbolje je ovjekovječen u tzv. Batonovom ustanku (Bellum Batonianum), koji se odigrao u centralnoj Bosni u 6. godini n. e. a koji je pokrenuo do tada anonimni Baton iz plemena Dezitijati (Daesitiates), jedan od dva Batona po kojima su Rimaljani nazvali ovaj ustanak. Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Zato što ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, kao i drugi primjeri ilirskog otpora prema tlačenju ipak dali određenu dozu časnosti, koja se danas u krajevima koje su Iliri nekad nastanjivali, u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, ali i uz sam pojam otpor uopšteno rečeno. Rimski reljefni prikaz na kamenu koji opisuje porobljene Ilire nakon jedva ugušenog ustanka i danas se može vidjeti u muzeju u Beču. S obzirom na to da je u to doba Rimom vladao car August, pobuna je poznata i pod nazivom Gemma Augustea. Rimski hroničari[ko?] su sa izrazitim divljenjem opisivali hrabrost ponosnih ilirskih žena "koje sa djecom u naručju skaču sa zidina opkoljenog ilirskog grada u vatre koje ga okružuju, da se ne bi žive predale i time obeščastile...."

ImeUredi

Grčka mitologija porijeklo Ilira daje u dvije verzije. Po prvoj, koju donosi Apolodor, znatno raširenijoj verziji, porijeklo Ilira se veže za mit o Zeusovoj otmici Evrope. Njen brat Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom, koja mu je rodila sina Illyriosa kojeg je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu; on će postati ilirski rodonačelnik.

U drugoj verziji, Ilir (Illyrius) je sin kiklopa Polifema i Galatije. llir je imao šest sinova, Enchcleus, Autarieus, Dardanus, Maedus, Taulas i Perrhaebus, i kćerke, Partho, Daortho, Dassaro, i druge. Od njih su Autarijati, Dardanci, Taulanti, Enhelejci, Parteni, Dasareti, Daorsi. Autarius je imao sina Pannoniusa (ili Paeon), a kasnije sinove Scordiscusa i Triballus[3]. Dok se u prvoj generaciji Apijanove verzije nalaze eponimi ilirskih naroda, već u sljedećoj generaciji imamo ubacivanje Panona, a u trećoj generaciji Ilirovih potomaka su Tribali i Skordisci, što predstavlja etabliranja Kelta na Balkanu.[4][5]

Predrimsko stanovništvo na Balkanu, Iliri, nije bilo jedinstveno po porijeklu niti po kulturi, pa se pojmovi Iliri i ilirski moraju shvatiti uslovno. Ti termini su tvorevina grčkih trgovaca i njihovih pisaca, i prvi put javlja se u 6. vijeku p.n.e, daleko na jugu, na granici sa Grcima, i najdalje do rijeke Drima. U 3. vijeku p.n.e ime se proširuje do obala Neretve, a u 1. vijeku p.n.e do rijeke Cetine, da bi ga nakon toga tada Rimljani proširili do Dunava.[6] Iliri se dakle nisu pojavili kao gotova narodnosna grupacija plemena, nego su se formirali u procesu simbioze i asimilacije raznorodnih etničkih i kulturnih komponenata.

Ilirsko etničko ime .

Život i običajiUredi

Iliri se nisu ustručavali baviti nikakvim poslovima. Kod njih se susreće i stočarstvo, poljoprivreda, lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu - na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim bronzanim iglama. Pojedini istraživači[ko?] nalaze analogiju između običaja tetoviranja starih Ilira i preživjelog običaja tetoviranja kod nekih starijih seljana u Bosni i Hercegovini (npr. lašvanska dolina) i sjevernoj Albaniji.

Kao i ostali Iliri, Mezeji su živjeli u utvrđenim ili poluutvrđenim naseljima, od poljoprivrede, lova i ribolova. Antički pisci (Herodijan, Livije, Plinije, Strabon, Teopomp i drugi) Ilire opisuju kao ljude visokog rasta, jake i dobre ratnike, odane piću. Nisu održavali ličnu higijenu, a živjeli su u patrijarhalnim zajednicama. Preme njima, svake osme godine su dijelili zemlju (teritoriju), razjedinjeni u međusobnim borbama i otporima neprijatelju. Maizaioi su imali 269 sudija.

Ilire se optužuje i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima. Međutim pojedini autori[ko?] navode da su takvi opisi djelo drevnih grčkih autora kod kojih metaforičko izražavanje nije bilo neuobičajeno.

Naselja Ilira se razlikuju od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznata kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasavali bi odbrambenim zidinama i kulama (ostaci nekih od tih gradova još prkose vremenu, poput ostataka grada Daorsa, Ošanjići kod Stoca). Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci zemunice su gradili ispod gnojnica, navodeći usput da su se Dardanci prali svega dvaput u životu - na rođenju i prilikom vjenčanja.

Iliri su bili vješti u mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i bronzanog nakita: narukvica, fibula, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalne posude u obliku situla (vedro s poklopcem i vedro). Sjekire su od kamena, bronze i željeza. Dlijeta su bila od bronze i željeza (dva tipa). Pored ovaca, uzgajali su svinje, koze i nešto manje goveda. Imali su i konje i pse.

Poznavali su i poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu (vjerovatno naučeno od susjednih Grka). U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, kao i makaze. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali tek dolaskom Rimljana. Međutim, već u mlađem željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosijer, a veći dio tog oruđa je od željeza.

Prilikom pečenja hljeba Iliri su se služili sačem. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.

Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vrhovima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak su luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrhom, taj otrov nazivali su ninum, a dobijali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke. Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronze, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubljenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Mehke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.

Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kod kopanja rude služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda topila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoj njihove metalurgije pospješili su dospjeli Kelti. Tada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali bronzu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihovog područja. Od 2. vijeka nove ere stagnira proizvodnja zlata, a sve se više proizvodi željezo.

Treba dodati da su Iliri znali dobijati i so iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650 °C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u starije željezno doba.

 
Kovana novčanica sa likom Ilirskog kralja Gentiusa.

Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za iznenadne napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (Grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.

Ilirski novacUredi

Novac je uvijek vezan uz trgovinu, pa Iliri u trgovini sa Grcima koriste njihov kovani novac. Prvi put ga počinju kovati početkom 4. vijeka prije nove ere u južnoj Iliriji, i to u gradu Damastionu; taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od 3. vijeka p. n. e. U Bosni i Hercegovini Daorsi novac kuju od 2. vijeka p. n. e., kao i Labeati (sjeverna Albanija), a Peonci od 4. vijeka p. n. e.

Ilirsko naslijeđe u današnjem dobuUredi

Sarajevski etnolog Cvjetko Rihtman u svojoj studiji o muzičkom folkloru Bosne i Hercegovine zaključuje da izvjesne polifonijske forme ne postoje među drugim slavenskim narodima.[7]

Tradicionalna vokalna muzika u Bosni i Hercegovini, poznata kao ganga, nema paralelu sa slavenskim tradicijama i mogući je ostatak ilirskog vremena. Albanska riječ za zvuk je - kënga‟ (izgovara se u sjevernoj Albaniji – kanga).[8] Gluha kola, kao što je Glamočko kolo, svoju formu i sadržaj vuku iz ilirskih vremena. Takođe se ne nalazi u slavenskoj tradiciji.

Poseban kulturni element u Bosni i Hercegovini je tetoviranje dijela katoličkog stanovništva (dolina Lašve). Ista tradicija je i kod katoličkog i muslimanskog stanovništva Albanije. Grčki historičar Strabon u opisima Ilira govori da su obično tetovirani. Njegov opis ima potvrdu u tačkastim bronzanim iglama, neđenim na Glasincu i Donjoj Dolini. Motivi tetovaža su jednaki brojnim detaljima nađenim na spomenicima iz bronzanog i željeznog doba.[9]

Neki uzorci sa ilirske odjeće (cik-cak linije i koncentrični krugovi) nalaze se i na tradicionalnim uzorcima narodne nošnje.

Poznato je da su Iliri djeci brijali glavu, a ovaj običaj se na Balkanu zadržao sve do 20. vijeka.

Društveno uređenjeUredi

Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150 do 200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila porodicama nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorije i broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje princeps i u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je praepositus. Smatra se da je kod nekih Ilira, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, bilo i ropstva, pa se u tom smislu pominju Ardijejci i Dardanci. Ipak, poznato je da su se ilirski robovi borili na strani Ilira u ratovima, kako je ranije pomenuto. Zbog ove, kao i činjenice da su ilirski "robovi" sa svojim "vlasnicima" učestvovali i u gozbama, a imali su vlastiti dio zemlje koju su mogli obrađivati za vlastite potrebe, teško da se može govoriti o klasičnom robovlasništvu [10] Kod nekih plemena pominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

 
Ilirski bronzani šljem
 
Elitni ilirski ratnik

Rat i oružjeUredi

Iliri su bili ratoboran narod, ratovali su kako protiv susjeda tako i međusobno, što je zapravo u antičkoj historiji bilo česta pojava uopšte. Od njihovog oružja treba pomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sica' (izgovor sika), koji se možda razvio od zakrivljenog bronzanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela, a kao odbrambeno oružje služili su štitovi, bronzani oklop i 'knemide' ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.

PomorstvoUredi

Primorski Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a po svoj prilici i Grci, primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodica liburna (liburnica navis) bila je lagahno plovilo, brzo i velikih manevarskih sposobnosti. Najvještiji ilirski pomorci bili su, uz Liburne, i Labeati, Daorsi, Picenti i Ardijejci.

Pogrebni običajiUredi

Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapa pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci bi se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo polagan u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena, a u toku njegovog podizanja razbijala se lončarija. Tokom obreda ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kult Lara (Lar; zaštitnik kuće) također je bio prisutan, od njih su ga preuzeli Rimljani. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.

ReligijaUredi

Iliri su bili mnogobošci. Na sjeveru prevladava kult Sunca, na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih se neki javljaju samo lokalno. Kod Histra poznati su: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica (podudara se sa rimskom Venerom), te božica Ica, kojoj je podignut spomenik u Plominu. Nadalje, tu su Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda (identificira se s rimskim Neptunom). Armatus je bio lokalni bog rata. Slijede: Terminus, zaštitnik meda; Tadenus, poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan), bio je vjerovatno bog liječništva. Na jugu ilirskog područja javljaju se Dracon i Draccena, božanski zmijski par. Oko vrata Iliri su nosili amulete kako bi se zaštitili od zlog pogleda.

IzgledUredi

Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području savremene Albanije. Brade su rijetko kada brijali, ako je suditi po onom kako su ih u kipovima i na kamenu prikazivali Rimljani. Sa druge strane, u njihovim humkama i grobovima nađen je priličan broj britvi, što se poklapa i sa prikazima likova na kamenu i kipova koje su oni sami izrađivali (čuveni prikaz ilirskih sveštenika na kamenu iz Zenice, te mnogobrojni drugi prikazi domaće umjetnosti u ranom rimskom periodu). Osim toga, poznato je da su Rimljani sve svoje neprijatelje prikazivali po ustaljenom formatu: polugoli "barbari", duge kose i brade.

Odjeća se sastojala od bijele košulje, koja je visila sve do koljena i bila opasana oko pojasa, i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa, a na nogama su nosili kožne opanke, mokasinke i drugu vrstu obuće. Rimljani u više izvora pominju kako je čuvena tunika "dalmatika" (Dalmatica) izvorno ilirska nošnja, na šta ukazuje i sam naziv. Kasnije je postala eklezijastička nošnja Rimljana, a zatim i Bizantijaca (može se vidjeti na freskovnom prikazu Cara Justinijana - duga bijela odora sa crnim linijama od ramena do dna).

Nosili su i više vrsta kapa, koje su, kao i većinu drugih odjevnih predmeta, tkali pretežno od vune, pošto je stočarstvo bilo važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Mada materijalni ostaci (kako oni što si ih pravili drugi, tako i oni što su ih pravili oni sami) prikazuju Ilire u tipičnim antičkim košuljama do koljena, bez rukava, a one ilirske zajednice koje su živjele u hladnijim predjelima morale nositi topliju odjeću i obuću, koje su zasigurno morali izrađivati od vune.

 
Plemena sjeverno od antičke Makedonije na čijoj teritoriji se nalazilo Ilirsko kraljevstvo
 
Ardijejsko kraljevstvo (Ilirsko kraljevstvo) u vrijeme kralja Agrona 230. god.
 
Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika - Augustyn Mirys

Ilirska državaUredi

Iliri je naziv za negrčke narode koji su bili susjedi antičkoj Makedoniji, Epiru i grčkim kolonijama i koristili su ga svi grčki pisci. Kada govore o ilirskim vladarima, u svim izvorima se oni nazivaju ilirski kraljevi, bez navođenja pripadnosti bilo kom plemenu.[11] Tek u rimskim izvorima, za vrijeme 260 - 167. god pne, ilirski vladari nazivaju su Ardijejski kraljevi, a država Ardijejsko kraljevstvo.[12]

Ilirsko kraljevstvo sadržavalo je sve elemente državnosti svoga vremena. Imalo je nasljednu ulogu vladajuće (kraljevske) dinastije, kraljevski dvorac sa pripadajućim funkcijama, diplomatiju, emisiju ili štampanje novca, čvrstu vojsku, što je uz zajedničko stanovanje i ratovanje, stvaralo i grupni identitet u datom društvenom kontekstu. [13] Naselja su bila organizovana po uzoru na grčke kolonije (helenizirani po principima urbane civilizacije).[12]

Historija ilirske države se u savremenoj nauci dijeli u dva perioda. Prvi period je vrijeme od početka IV do sredine III stoljeća. Pošto se znaju nazivi plemena i njihova teritorijalna rasprostranjenost, danas se u literaturi umjesto Ilirsko kraljevstvo navodi nekoliko ilirskih država toga vremena: Kraljevstvo Enhelejaca, Kraljevstvo Peonaca, Kraljevstvo Taulanata ili Kraljevstvo Dardanaca.[14] Pri tome, među historičarima ne postoji potpuna usaglašenost u nazivima, odnosno plemenske pripadnosti kraljeva, rasprostranjenosti i vremenu trajanja. Drugi period je od 260 - 168 god. pne, gdje se kod svih današnjih autora država naziva Kraljevstvo Ardijejeca, što korespondira nazivu Ilirsko kraljevstvo.

Fanula Papazoglu tvrdi da je Ilirsko kraljevstvo stvoreno na sjeverozapadnim granicama Makedonije na početku IV stoljeća pne. Već se Bardilis, drugi u genealogiji ilirskih vladara , izričito naziva kralj Ilira (ho tön Illyriön basileüs - Polibije). U latinskoj formi glasi rex Illyriorum. Ne zna se koliko je ta titula (basileus, rex) po svom značenju adekvatna njihovoj izvornoj ilirskoj funkciji, jer se taj ilirski termin nije sačuvao[15] U vrijeme osnivanja kraljevstva, Iliri su bili na istom nivou društveno-političkog razvoja kao i Makedonci. Od Filipa II Makedonskog Makedonija doživljava silan uspon, a Iliri su u stalnom povlačenju.

Dardansko kraljevstvoUredi

Ime godina vladavine (p. n. e.) plemenska pripadnost
Sirhas V-IV vijek Iliri, Linkesti, Makedonci
Bardilis 385-358 Dardanci
Grabos 358-344 Grabi, Dardanci
Pleuratus I 344- Dardanci, Taulanti
Kleitus 317-302 Dardanci
Glaukijas 317-303 Taulanti
Bardilis II 295-290 Dardanci
Monunius 300-280 Dardanci
Mitilos 270 Dardanci
Longar kraj III vijeka, oko 239-229 Dardanci
Bato kraj III vijeka Dardanci

Ardijejsko kraljevstvoUredi

Po teoriji Gustava Zippela[16], Ardijejci su osnivači ilirske države, zajedno sa Daorsima, Plerejima, Melkumanima i Vardeima, plemenima sa teritorije istočno od Neretve do Bokokotorskog zaliva i na sjeveru do Neretve. Po njemu i mižljenju većine savremenih historičara, ardijejska država nema kontinuitet sa predhodnom ilirskom gržavom. Ovo mišljenje zasniva se na rimskim izvorima. Ardijejci kasnije u državu uključuju Dokleate i Labeate.[12]

Lista kraljeva iz Ardijejske dinastije:

Ime godina vladavine (p. n. e.) titula plemenska pripadnost napomena
Pleuratus II 260-250 kralj Ardijejci
Agron 250-230 kralj Ardijejci
Pineus 230-217 kralj Ardijejci maloljetan
Teuta 230-217 regent završila na planini Orjen
Scerdilaidas 219-206 regent, kralj Ardijejci Agronov brat
Demetrije Hvarski 229-219 rimski namjesnik Grk pobjegao Makedoncima
Pleuratus III 205-180 kralj Ardijejci
Gencije 180-168 kralj Ardijejci

Iliri i RimljaniUredi

Od kraja III stoljeća pne, na Balkanskom poluostrvu se pojavljuje Rimska Republika, koja će u vremenu od 50 godina potčiniti i Makedonce i Ilire. Jedino će Dardanci pružati nešto duži otpor.

Prvi sudar ilirske ardijejske države i rimskog imperijalizma desio se nakon smrti kralja Agrona 231/230. god. p.n.e, za vrijeme Agronove udovice kraljice Teute[6]. Razlog je bio ilirsko gusarenje i pljačkanje italski i grčkih gradova koje su već držali Rimljani.[17] Teuta je bila poražena, kraljevska dinastija nije ukinuta (Teutu je zamijenio Scerdilaidas), i 229. godine ilirska država postala je ilirski protektorat, u kojem je rimske interese štitio Demetrije Hvaranin.[18].

Nakon toga, u drugom ilirskom ratu 219. god, Ilire je predvodio Demetrije Hvaranin, koji se predhodno odmetnuo od Rimljana. Rimljani su napali i osvojili slabo branjeni Dimale, jedno od glavnih Demetrijevih uporišta. Odatle je rimska flota otplovila na sjever te zauzela Faros (Hvar). Demetrije Hvaranin je, tako ostavši bez baza, bio prisiljen bježati, te je pronašao utočište kod makedonskog kralja Filipa V.

Kada je makedonski kralj Perzej započeo novu protivrimsku akciju, u nju se uključio i ilirski kralj Gencije.[19] Ovaj treći makedonski rat (ujedno i treći ilirski rat) završio se 168. porazom i slomom Makedonije i ilirskog kraljevstva. Ilirska država je nestala, podijeljena na tri dijela, koji će postati zametak rimskog Ilirika.[20]

Rimskom okupacijom dolazi do raseljavanja dijela stanovništva i do djelimične romanizacije ostataka. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerovatno se samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno ilirskog roda, a i ono će biti slavenizirano.[14]

Dalmati i RimljaniUredi

Pored borbi na istočnoj strani Jadrana, Rimljani su od kraja III. st. p. n. e. ratovali i na sjeveroistočnim granicama Italije. To je dovelo do sukoba sa Histrima 221, 181. i 178/177. god. p. n. e. i njihovog potpunog poraza. Istra je bila prvi dio Zapadnog Balkana koji su Rimljani stavili pod direktnu upravu i u nadležnosti Cisalpinske Galije. Pored Histra, tokom 171. i 129. god ratovali su i Japodi, Panoni i Taurisci (Kelti) p. n. e.

Od sredine II. st. p. n. e. Rimljani su počeli sukobe sa dalmatskom zajednicom, štiteći Isejce i Daorse a kasnije i Liburne, a zapravo šireći svoj imperijalizam. Niz rimsko - dalmatskih ratova je u toku perioda dužeg od jednog stoljeća oblikovao političku historiju priobalnog područja i nešto dublje kontinentalne unutrašnjosti istočne strane srednjeg Jadrana. Sve je započelo sa I. dalmatskim ratom 156 - 154. god. p. n. e. U III. dalmatskom ratu (od 78. do 76. god. p. n. e.) Rimljani su trebale pune dvije godine da umiri Dalmate i da povrate Salonu.

Za rimsko – dalmatske ratove je posebno značajan bio kontinuirani sukob od 15 godina, koji je započeo 50. god. p. n. e. za vrijeme Cezarovog prokonzulata nad Cisalpinskom Galijom i Ilirikom. Jedan dio ovog 15- godišnjeg perioda, bio je dio rimskog građanskog rata (49.– 45. god. p. n. e.) između Cezara i Pompeja. Dalmati su podupirali Pompeja.

Iako su trupe Rimske Republike u većini slučajeva odnosili pobjede, ipak su doživljavale i teške poraze. Otpor domorodačkih plemena balkanskog svijeta, upoređujući sa drugim evro -mediteranskim zajednicama, spadao je u one najdugotrajnije i najsnažnije.

Iliri i OktavijanUredi

Istočnojadranske ilirske oblasti su bile i jedino područje nad kojim je Oktavijan teorijski imao mandat, a koje su se jednim svojim dijelom neprijateljski držale prema njemu. Tokom 35. god. p. n. e. je pokrenuta velika Oktavijanova «ilirska» kampanja koja se odvijala u više faza i zahvatila je jedno široko područje od alpskih oblasti do dunavskih predjela. Bio je to skup niza operacija koje su izvođene protiv domorodačkih zajednica alpskog pojasa, zapadnog Balkana i zapadnog dijela panonskog bazena. U alpskom pojasu su vođene operacije protiv Salasa, Karna i keltskih Taurisca. Radi gusarstva vrlo surovo i oštro kažnjeni su Melitenjani (stanovnici Mljeta), Korkirani (stanovnici Korčule) kao i Liburni kojima su oduzeti brodovi.

Zatim su poraženi Japodi, Segestani i Dalmati. U borbama je ranjen i Oktavijan pa je napustio bojište. Ekspanzija se nastavila kroz teritoriju današnje Bosne i Hercegovine prema srednjem Podunavlju. Na tom putu, bez borbe su potčinjena brojna plemena (sada u formi peregrinske civitas), koja su sa Rimskom državom, sklopila ugovor (gotovo sigurno foedus iniquum) o regulisanju njihove obaveze i prava u odnosu na centralnu i provincijsku rimsku vlast.

Oktavijanove trupe su se u povratku kretale tokom rijeke Drine, u području jugozapadne Srbije, sjeverne Albanije i Crne Gore i stigle u Naronu.

Po državnom uređenju iz 27. god. p. n.e, osnovana je nova provincija Ilirik (odnosno njene kasnije izvedenice Gornji i Donji Ilirik) i predana senatu na upravljanje. Nakon samo jedne decenije, literarna i epigrafska izvorna građa potvrđuje postojanje dvije provincije - Dalmacija i Panonija. Nema nikakvih direktnih podataka o vremenu oficijelne disolucije, razlozima i procesu same separacije.

Batonov ustanakUredi

Nesumnjivo je Veliki Ilirski ustanak od 6.-9. god. bio posljednji pokušaj Ilira da se oslobode rimske vlasti. Iz troipogodišnjeg rata, Ilirik i njegove plemenske zajednice su izašle sa velikim razaranjima i pustošenjima te ljudskim i materijalnim gubicima. Neke procjene gubitaka u ljudstvu kod ustaničke mase iznosila su možda i preko 30 % (ubijeni, odvedeni u ropstvo, umrli uslijed neborbenih posljedica rata). Ovakvi veliki gubici nisu nikada više zabilježeni u historiji ratovanja na Zapadnom Balkanu. Infrastruktura Ilirika južno od Drave je bila uništena, uključujući i veliki broj naselja koja su zauvijek nestala.

Ilirska plemenaUredi

Proces formiranja plemena u najvećem dijelu sjeverozapadnog Balkana tekao je na sličan način i zato se mora računati sa određenim stepenom bliskosti (jezičke i kulturne) među plemenskim skupinama ovog prostora.[6]

Samo tako može se objasniti zajedničko ime kojim su Grci grupi naroda koji govore indoevropski jezik oko Skadarskog jezera, sa obe strane crnogorsko-albanske granice, sjeverno od Epira i Makedonije, nazvali zajedničkim imenom Iliri. Na sjeveru od njih postojali su drugi narodi, nastanjeni između Jadrana i Drave, koji su govorili jezik sličan onom pravih Ilira (Illyrii proprie dicti). Na njih se primjenjivalo ilirsko ime, zajedno sa rimskim geografskim izrazom Ilirik u godinama prije osvajanja, ali koje se općenito određivalo kao Dalmete i Panone. Izvan njih, venetski narodi sjeveroistočne Italije, sjevernog Jadrana i istočnih Alpa, koje su antički pisci ponekad uključivali u Ilire, svojim se jezikom izdvajaju iz te dvije glavne ilirske grupe. [21]

Ilirska teritorija na početku bronzanog doba se protezala približno od slovenskih Alpa na zapadu do srednjeg Balkana omeđenog dolinom Morave na istoku. Južna granica je obala Jadranskog mora sa dijelovima južne Italije i rijeka Vojuša u Albaniji dok je na sjeveru to rijeka Drava. Na tom prostoru razvoj je tekao pod različim historijskim, geografskim, ekonomskim i kulturnim uslovima, pa je na kraju željeznog doba, u vrijeme rimske okupacije bio poznat veliki broj ilirskih plemana. U današnjoj historiografiji se plemena svrstavaju u nekoliko grupacija u kojima su više srodna plemena.

Također pogledajteUredi

LiteraturaUredi

  • Bojanovski, Ivo (1988). BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA. ANUBiH, Sarajevo.
  • Miočević, Duje Rendić (1968). Ilirski vladari u svjetlu numizmatičkih i epigrafskih izvora (PDF). Historijski zbornik, Povijesno društvo Hrvatske, Zagreb.
  • Papazoglu, Fanula (1969). Porijeklo i razvoj ilirske države. ANUBiH - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO.
  • Živković, Mate (2013). OPSADE TIJEKOM RIMSKOG OSVAJANJA ILIRIKA OD 178. GOD. PR. KR (PDF). SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA POVIJEST.
  • Mesihović, Salmedin (2014). Historija Autarijata (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo.
  • Ardian, Adžanela (2004). Cultural Treasure of Bosnia and Herzegovina edition-Prehistoric and Ancient Period- Book 2- Illyrian Bosnia and Herzegovina-an Overview of a Cultural Legacy/ Ancient Illyrians of Bosnia and Herzegovina. Academia.
  • Čović, Borivoj (1976). OD BUTMIRA DO ILIRA. Veselin Masleša, Sarajevo.[mrtav link]
  • Cabanes, Pierre (1988). Les illyriens de Bardylis à Genthios 1 csillagozás IVe-IIe siècles avant J.-C. Amazon (French) Paperback.

ReferenceUredi

  1. ^ "Alojz Benac – O identifikaciji ilirskog etnosa" (PDF). ANUBiH Naše starine 1973. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  2. ^ Mesihović, 2014, s.35
  3. ^ "John Wilkes - the Illiyans". Elektronska verzija. Pristupljeno 9. 2. 2018.
  4. ^ Mesihović, 2014, s.34
  5. ^ Adnan Kaljanac - Mehanizmi identificiranja u brončanodobnim zajednicama homerskog doba
  6. ^ a b c "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  7. ^ Ardian, 2004, s.26
  8. ^ Ardian, 2004
  9. ^ Ardian, 2004, s.27
  10. ^ Cabanes, 1988
  11. ^ "Fanula Papazoglu - Poreklo i razvoj ilirske države". ANUBiH - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  12. ^ a b c "Enver Imamovic - On elements of political organization of illyrian communities". 'Prilozi', 30, Sarajevo, 2001., pages. 25-41. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  13. ^ Milijan Dimitrijević - Socioekonomski odnosi i identiteti u gvozdenom dobu Jugoistočnog Jadrana, Godišnjak ANUBiH 47, 2018, s.
  14. ^ a b "N.G.L. Hammond, F.W Wallbank - A HISTORY OF MACEDONIA". Oxford university press, 2001. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  15. ^ Bojanovski, 1989
  16. ^ Zippel G. 1877. "Gustav Zippel - Die Römische Herrschaft in Illyrien" Provjerite vrijednost |url= (pomoć). Lajpcig, 1877. Pristupljeno 9. 2. 2018.
  17. ^ Živković, 2013
  18. ^ Drevna piratstva
  19. ^ Miočević, 1968
  20. ^ Salmedin Mesihović - Rimski namjesnici
  21. ^ John Wilkes - Iliri; Laus, Split 2001

Vanjski linkoviUredi