Otvori glavni meni
Commons-emblem-issue.svg Ovaj članak sadrži lasičiji govor, odnosno prazne fraze često praćene pristranošću ili neodređenim tvrdnjama. Takve tvrdnje treba razjasniti ili ukloniti.
Širenje indoevropljana krajem bronzanog doba - prema teoriji Gustava Kossinne.

Iliri je zbirno ime za plemena indoevropske jezičke porodice, nastanjenih nekada u područjima od Panonske nizije pa do obala Jadranskog mora i južne Italije.

Sadržaj

Teorija o seobiUredi

Gustav Kossinna, njemački filolog i arheolog, smatra da su porijeklom iz Lužica u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje. Prema toj teoriji, u ove krajeve došli su oko 1300 godina prije nove ere. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za bronzanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima. U historiji nema nepobitnih dokaza da su navedeni osvajači iz Lužica uistinu bili Iliri, niti da se zapravo radi o borbenom osvajanju Balkana, jer bi na to ukazali materijalni ostaci iz tog perioda. Teorija o lužičkom porijeklu Ilira uglavnom se bazira na sličnosti materijalnih ostataka u Lužicama sa onima na širem balkanskom području koje su nastanjivali Iliri, te sličnosti između riječi Ilir i rijeke Ila u Njemačkoj. Među materijalnim ostacima na Balkanu nalazi se izobilje onih koji nisu pronađeni u Njemačkoj a datiraju iz istog kritičnog perioda.

Teorija o etnogeneziUredi

Teoriju autohtonosti geneze Ilira razvili su Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama.[1] Po njihovom mišljenju, željeznodobne grupe na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe naroda polja sa urnama, Halštatskih seoba, odnosno disperzije Latenske kulture poznate kao Kelti u 4. i 3. vijeku p. n. e. nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire, pra-Ilire i Ilire.[2] U prilog teoriji Alojza Benca idu i istraživanja koja su proveli Pierre Cabanes u knjizi "Iliri", dostupnoj i na bosanskom jeziku, te John Wilkes u istoimenoj knjizi.

Razni antički historičari[ko?] Ilire su smatrali ratobornim, ali i slobodoljubivim narodom. Tako je zabilježeno da je ilirski kralj Bardilis oslobodio sve svoje robove, koji su se kasnije čak i borili na njegovoj strani. Ovo naravno nije izolovan slučaj među Iliriskim vođama i vladarima u drevno doba. Ilirski kralj Agron je pomogao tadašnjem makedonskom kralju da se riješi pošasti, Grka Ajetolaca, koji su bili ozbiljno riješili ugroziti tadašnje Makedonce svojim osvajačkim ambicijama. Također je poznato i to da je i legendarni Pir (Pirova pobjeda), vladar Epira, koji su po mnogim historičarima bili ilirskog roda, također pritekao u pomoć jednom od italskih naroda u borbi protiv nadmočnijeg neprijatelja.

Ipak, vrhunac ilirske slobodoljubivosti, uslovno rečeno, najbolje je ovjekovječen u tzv. Batonovom ustanku (Bellum Batonianum), koji se odigrao u centralnoj Bosni u 6. godini n. e. a koji je pokrenuo do tada anonimni Baton iz plemena Dezitijati (Daesitiates), jedan od dva Batona po kojima su Rimaljani nazvali ovaj ustanak. Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Zato što ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, kao i drugi primjeri ilirskog otpora prema tlačenju ipak dali određenu dozu časnosti, koja se danas u krajevima koje su Iliri nekad nastanjivali, u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, ali i uz sam pojam otpor uopšteno rečeno. Rimski reljefni prikaz na kamenu koji opisuje porobljene Ilire nakon jedva ugušenog ustanka i danas se može vidjeti u muzeju u Beču. S obzirom na to da je u to doba Rimom vladao car August, pobuna je poznata i pod nazivom Gemma Augustea. Rimski hroničari[ko?] su sa izrazitim divljenjem opisivali hrabrost ponosnih ilirskih žena "koje sa djecom u naručju skaču sa zidina opkoljenog ilirskog grada u vatre koje ga okružuju, da se ne bi žive predale i time obeščastile...."

ImeUredi

Grčka mitologija porijeklo Ilira daje u dvije verzije. Po prvoj, koju donosi Apolodor, znatno raširenijoj verziji, porijeklo Ilira se veže za mit o Zeusovoj otmici Evrope. Njen brat Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom, koja mu je rodila sina Illyriosa kojeg je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu; on će postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se u vezu s hetitskom zmijom Illurjakom. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu u religioznom životu Ilira. Bila je totemski znak većine ilirskih naroda i kult zmije se jako dugo sačuvao u vjerovanjima naroda zapadnog i dijela centralnog Balkana preživjevši, u različitim oblicima sujevjerja i narodnih praznovjerica sve do danas.

U drugoj verziji, koju je u svojoj Ilirskoj knjizi znatno kasnije predstavio Apijan, Ilir (Illyrius) je sin kiklopa Polifema i Galatije. U ovoj verziji su objašnjena porijekla ne samo prvih ilirskih naroda, nego i svih onih naroda koja su kasnije došla u vezu sa Ilirima ili su ulazila pod teritoriju koju su Rimljani zvali Illyricum.lllyrius je imao šest sinova, Enchcleus, Autarieus, Dardanus, Maedus, Taulas i Perrhaebus, i kćerke, Partho, Daortho, Dassaro, i druge. Od njih su Autarijati, Dardanci, Taulanti, Enhelejci, Parteni, Dasareti, Daorsi. Autarius je imao sina Pannoniusa (ili Paeon), a kasnije sinove Scordiscusa i Triballus[3]. Dok se u prvoj generaciji Apijanove verzije nalaze eponimi nedvojbeno ilirskih naroda, već u sljedećoj generaciji imamo ubacivanje Panona, a u trećoj generaciji Ilirovih potomaka imamo Tribala i Skordiska, što predstavlja etabliranja Kelta na Balkanu.[4]

Predrimsko stanovništvo na Balkanu, koje nazivamo Iliri, nije bilo jedinstveno po porijeklu niti po kulturi, pa se pojmovi Iliri i ilirski moraju shvatiti uslovno. Ti termini su tvorevina grčkih trgovaca i njihovih pisaca, a kasnije, kada su bili pokoreni, i rimske administracije. Rimljani su ime plemena ili saveza plemena prenosili i na ostala njima slična plemena u unutrašnjosti Balkana. Iliri se dakle nisu pojavili kao gotova narodnosna grupacija plemena, nego su se formirali u procesu simbioze i asimilacije raznorodnih etničkih i kulturnih komponenata.

Ilirsko etničko ime prvi put javlja se u 6. vijeku p.n.e, daleko na jugu, na granici sa Grcima, i najdalje do rijeke Drima. U 3. vijeku p.n.e ime se proširuje do obala Neretve, a u 1. vijeku p.n.e do rijeke Cetine, da bi ga nakon toga tada Rimljani proširili do Dunava.[5]

 
Rasprostranjenost Ilira na Balkanu prije oko 3000 godina

Život i običajiUredi

Iliri se nisu ustručavali baviti nikakvim poslovima. Kod njih se susreće i stočarstvo, poljoprivreda, lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu - na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim bronzanim iglama. Pojedini istraživači[ko?] nalaze analogiju između običaja tetoviranja starih Ilira i preživjelog običaja tetoviranja kod nekih starijih seljana u Bosni i Hercegovini (npr. lašvanska dolina) i sjevernoj Albaniji.

Kao i ostali Iliri, Mezeji su živjeli u utvrđenim ili poluutvrđenim naseljima, od poljoprivrede, lova i ribolova. Antički pisci (Herodijan, Livije, Plinije, Strabon, Teopomp i drugi) Ilire opisuju kao ljude visokog rasta, jake i dobre ratnike, odane piću. Nisu održavali ličnu higijenu, a živjeli su u patrijarhalnim zajednicama. Preme njima, svake osme godine su dijelili zemlju (teritoriju), razjedinjeni u međusobnim borbama i otporima neprijatelju. Maizaioi su imali 269 sudija.

Ilire se optužuje i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima. Međutim pojedini autori[ko?] navode da su takvi opisi djelo drevnih grčkih autora kod kojih metaforičko izražavanje nije bilo neuobičajeno.

Naselja Ilira se razlikuju od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznata kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasavali bi odbrambenim zidinama i kulama (ostaci nekih od tih gradova još prkose vremenu, poput ostataka grada Daorsa, Ošanjići kod Stoca). Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci zemunice su gradili ispod gnojnica, navodeći usput da su se Dardanci prali svega dvaput u životu - na rođenju i prilikom vjenčanja.

Iliri su bili vješti u mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i bronzanog nakita: narukvica, fibula, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalne posude u obliku situla (vedro s poklopcem i vedro). Sjekire su od kamena, bronze i željeza. Dlijeta su bila od bronze i željeza (dva tipa). Pored ovaca, uzgajali su svinje, koze i nešto manje goveda. Imali su i konje i pse.

Poznavali su i poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu (vjerovatno naučeno od susjednih Grka). U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, kao i makaze. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali tek dolaskom Rimljana. Međutim, već u mlađem željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosijer, a veći dio tog oruđa je od željeza.

Prilikom pečenja hljeba Iliri su se služili sačem. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.

Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vrhovima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak su luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrhom, taj otrov nazivali su ninum, a dobijali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke. Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronze, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubljenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Mehke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.

Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kod kopanja rude služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda topila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoj njihove metalurgije pospješili su dospjeli Kelti. Tada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali bronzu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihovog područja. Od 2. vijeka nove ere stagnira proizvodnja zlata, a sve se više proizvodi željezo.

Treba dodati da su Iliri znali dobijati i so iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650 °C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u starije željezno doba.

 
Kovana novčanica sa likom Ilirskog kralja Gentiusa.

Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za iznenadne napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (Grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.

Novac je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi put ga počinju kovati početkom 4. vijeka prije nove ere u južnoj Iliriji, i to u gradu Damastionu; taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od 3. vijeka p. n. e. U Bosni i Hercegovini Daorsi novac kuju od 2. vijeka p. n. e., kao i Labeati (sjeverna Albanija), a Peonci od 4. vijeka p. n. e.

Ilirsko naslijeđe u današnjem dobuUredi

Sarajevski etnolog Cvjetko Rihtman u svojoj studiji o muzičkom folkloru Bosne i Hercegovine zaključuje da izvjesne polifonijske forme ne postoje među drugim slavenskim narodima.[6]

Tradicionalna vokalna muzika u Bosni i Hercegovini, poznata kao ganga, nema paralelu sa slavenskim tradicijama i mogući je ostatak ilirskog vremena. Albanska riječ za zvuk je - kënga‟ (izgovara se u sjevernoj Albaniji – kanga).[7] Gluha kola, kao što je Glamočko kolo, svoju formu i sadržaj vuku iz ilirskih vremena. Takođe se ne nalazi u slavenskoj tradiciji.

Poseban kulturni element u Bosni i Hercegovini je tetoviranje dijela katoličkog stanovništva (dolina Lašve). Ista tradicija je i kod katoličkog i muslimanskog stanovništva Albanije. Grčki historičar Strabon u opisima Ilira govori da su obično tetovirani. Njegov opis ima potvrdu u tačkastim bronzanim iglama, neđenim na Glasincu i Donjoj Dolini. Motivi tetovaža su jednaki brojnim detaljima nađenim na spomenicima iz bronzanog i željeznog doba.[8]

Neki uzorci sa ilirske odjeće (cik-cak linije i koncentrični krugovi) nalaze se i na tradicionalnim uzorcima narodne nošnje.

Poznato je da su Iliri djeci brijali glavu, a ovaj običaj se na Balkanu zadržao sve do 20. vijeka.

Društveno uređenjeUredi

Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150 do 200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila porodicama nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorije i broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje princeps i u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je praepositus. Smatra se da je kod nekih Ilira, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, bilo i ropstva, pa se u tom smislu pominju Ardijejci i Dardanci. Ipak, poznato je da su se ilirski robovi borili na strani Ilira u ratovima, kako je ranije pomenuto. Zbog ove, kao i činjenice da su ilirski "robovi" sa svojim "vlasnicima" učestvovali i u gozbama, a imali su vlastiti dio zemlje koju su mogli obrađivati za vlastite potrebe, teško da se može govoriti o klasičnom robovlasništvu [9] Kod nekih plemena pominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

 
Ilirski bronzani šljem
 
Elitni ilirski ratnik

Rat i oružjeUredi

Iliri su bili ratoboran narod, ratovali su kako protiv susjeda tako i međusobno, što je zapravo u Antikaantičkoj historiji bilo česta pojava uopšte. Od njihovog oružja treba pomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sica' (izgovor sika), koji se možda razvio od zakrivljenog bronzanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela, a kao odbrambeno oružje služili su štitovi, bronzani oklop i 'knemide' ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.

PomorstvoUredi

Primorski Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a po svoj prilici i Grci, primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodica liburna (liburnica navis) bila je lagahno plovilo, brzo i velikih manevarskih sposobnosti. Najvještiji ilirski pomorci bili su, uz Liburne, i Labeati, Daorsi, Picenti i Ardijejci.

Pogrebni običajiUredi

Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapa pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci bi se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo polagan u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena, a u toku njegovog podizanja razbijala se lončarija. Tokom obreda ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kult Lara (Lar; zaštitnik kuće) također je bio prisutan, od njih su ga preuzeli Rimljani. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.

ReligijaUredi

Iliri su bili mnogobošci. Na sjeveru prevladava kult Sunca, na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih se neki javljaju samo lokalno. Kod Histra poznati su: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica (podudara se sa rimskom Venerom), te božica Ica, kojoj je podignut spomenik u Plominu. Nadalje, tu su Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda (identificira se s rimskim Neptunom). Armatus je bio lokalni bog rata. Slijede: Terminus, zaštitnik meda; Tadenus, poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan), bio je vjerovatno bog liječništva. Na jugu ilirskog područja javljaju se Dracon i Draccena, božanski zmijski par. Oko vrata Iliri su nosili amulete kako bi se zaštitili od zlog pogleda.

IzgledUredi

Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području savremene Albanije. Brade su rijetko kada brijali, ako je suditi po onom kako su ih u kipovima i na kamenu prikazivali Rimljani. Sa druge strane, u njihovim humkama i grobovima nađen je priličan broj britvi, što se poklapa i sa prikazima likova na kamenu i kipova koje su oni sami izrađivali (čuveni prikaz ilirskih sveštenika na kamenu iz Zenice, te mnogobrojni drugi prikazi domaće umjetnosti u ranom rimskom periodu). Osim toga, poznato je da su Rimljani sve svoje neprijatelje prikazivali po ustaljenom formatu: polugoli "barbari", duge kose i brade.

Odjeća se sastojala od bijele košulje, koja je visila sve do koljena i bila opasana oko pojasa, i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa, a na nogama su nosili kožne opanke, mokasinke i drugu vrstu obuće. Rimljani u više izvora pominju kako je čuvena tunika "dalmatika" (Dalmatica) izvorno ilirska nošnja, na šta ukazuje i sam naziv. Kasnije je postala eklezijastička nošnja Rimljana, a zatim i Bizantijaca (može se vidjeti na freskovnom prikazu Cara Justinijana - duga bijela odora sa crnim linijama od ramena do dna).

Nosili su i više vrsta kapa, koje su, kao i većinu drugih odjevnih predmeta, tkali pretežno od vune, pošto je stočarstvo bilo važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Mada materijalni ostaci (kako oni što si ih pravili drugi, tako i oni što su ih pravili oni sami) prikazuju Ilire u tipičnim antičkim košuljama do koljena, bez rukava, a one ilirske zajednice koje su živjele u hladnijim predjelima morale nositi topliju odjeću i obuću, koje su zasigurno morali izrađivati od vune.

 
Plemena sjeverno od antičke Makedonije na čijoj teritoriji se nalazilo Ilirsko kraljevstvo
 
Ardijejsko kraljevstvo (Ilirsko kraljevstvo) u vrijeme kralja Agrona 230. god.
 
Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika - Augustyn Mirys

Ilirska državaUredi

Iliri je naziv za negrčke narode koji su bili susjedi antičkoj Makedoniji, Epiru i grčkim kolonijama i koristili su ga svi grčki pisci. I ako se danas znaju sva ilirska plemena sa tog područja iz tog vremena, nije jasno na koje pleme (plemena) su Grci mislili kada su govorili o ilirskom kraljevstvu.

Tek su rimski pisci, kada su govorili o Agronu, sasvim jasno napisali – Ardijejski kralj, a njegovu džavu kao Ardijejsko kraljevstvo. [10]

Historija ilirske države se u savremenoj nauci dijeli u dva perioda. Prvi period je vrijeme od početka IV do sredine III stoljeća. Pošto se znaju nazivi plemena i njihova teritorijalna rasprostranjenost, danas se u literaturi navodi nekoliko ilirskih država toga vremena: Kraljevstvo Enhelejaca, Kraljevstvo Peonaca, Kraljevstvo Taulanata ili Kraljevstvo Dardanaca.[11] Pri tome ne postoji potpuna usaglašenost. Drugi period je od 250 - 168 god. pne, kod svih današnjih autora držva se naziva Kraljevstvo Ardijejeca, što korespondira nazivu Ilirsko kraljevstvo.

Po teoriji Gustava Zippela[12], Ardijejci su osnivači ilirske države, zajedno sa Daorsima, Plerejima, Melkumanima i Vardeima, plemenima sa teritorije istočno od Neretve do Bokokotorskog zaliva i na sjeveru do Neretve. Ovo mišljenje zasniva se na rimskim izvorima. Ardijejci kasnije u državu uključuju Dokleate i Labeate.[10]

Po drugoj teoriji (A. Gitti, M.Suić)[5], osnivači ilirske države su Labeati, pleme sa područja Skadarskog jezera, zbog činjenice da je tu bio centar Agronove države. Ova teorija nema osnova jer se Labeati javljaju kasnije, kad je već nestalo Agronove države.

Fanula Papazoglu tvrdi da je Agronovo kraljevstvo nastavak predhodne ilirske države, stvorene na granicama Makedonije na početku IV stoljeća pne. Lista ilirskih kraljeva, zasnovana na epigrafskim, numizmatičkim i grčkim pisanim izvorima, sadrži 9 vladara: Sirhas (jedini nije nazvan kraljem), Bardilis, Grabos, Pleuratus, Kleitus, Glaukijas, Bardilis II, Monunius i Mitilos. [13] Već se Bardilis, drugi u genealogiji ilirskih vladara , izričito naziva kralj Ilira (ho tön Illyriön basileüs - Polibije). U latinskoj formi glasi rex Illyriorum. Ne zna se koliko je ta titula (basileus, rex) po svom značenju adekvatna njihovoj izvornoj ilirskoj funkciji, jer se taj ilirski termin nije sačuvao[14]

Lista kraljeva iz Ardijejske dinastije (što je opšteprihvaćeno u savremenoj historigrafiji) sadrži 6 vladara: Pleuratus, Agron, Pineus (umjesto kojeg vlada Teuta, Demetrije Hvaranin i Scerdilaidas), Pleuratus i Gencije.

Treća verzija smatra (Bojanovski)[5] da su osnivači države Iliri u užem smislu, oni koji su bili najbliži helenističkom svijetu, u jonskom primorju, i da se država, kao i njihovo ime, širila prema Neretvi, obuhvatajući i Ardijejce.

Ilirsko kraljevstvo sadržavalo je sve elemente državnosti svoga vremena. Imalo je nasljednu ulogu vladajuće (kraljevske) dinastije, kraljevski dvorac sa pripadajućim funkcijama, diplomatiju, emisiju ili štampanje novca, čvrstu vojsku i sl. Naselja su bila organizovana po uzoru na grčke kolonije (helenizirani po principima urbane civilizacije).[10]

Prvi sudar ilirske države i rimskog imperijalizma desio se nakon smrti kralja Agrona 231/230. god. p.n.e, za vrijeme Agronove udovice kraljice Teute[5]. Razlog je bio ilirsko gusarenje i pljačkanje grčkih i italskih gradova koje su već držali Rimljani.[15] Teuta je bila poražena, kraljevska dinastija nije ukinuta (Teutu je zamijenio Scerdilaidas), i 229. godine ilirska država postala je ilirski protektorat, u kojem je rimske interese štitio Demetrije Hvaranin. [16]. Nakon toga, u drugom Ilirski ratoviilirskom ratu 219, Rimljani osvajaju ostrvo Hvar i zadugo ostavljaju na miru Makedonce i Ilire jer su zauzeti borbama sa Kartaginom.

Kada je makedonski kralj Perzej započeo novu protivrimsku akciju, u nju se uključio i ilirski kralj Gencije.[17] Ovaj treći makedonski rat (ujedno i treći ilirski rat) završio se 168. porazom i slomom Makedonije i Ilirije. Ilirska država je nestala, podijeljena na tri dijela, koji će postati zametak rimskog Ilirika.

Rimskom okupacijom dolazi do raseljavanja dijela stanovništva i do postepene romanizacije ostataka. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerovatno se samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno ilirskog roda. [11]

Ilirska plemenaUredi

Također pogledajteUredi

LiteraturaUredi

ReferenceUredi

  1. ^ "Alojz Benac – O identifikaciji ilirskog etnosa". ANUBiH Naše starine 1973. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. ^ Mesihović, 2014, s.35
  3. ^ "John Wilkes - the Illiyans". Elektronska verzija. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  4. ^ Mesihović, 2014, s.34
  5. ^ a b c d "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. ^ Ardian, 2004, s.26
  7. ^ Ardian, 2004
  8. ^ Ardian, 2004, s.27
  9. ^ Cabanes, 1988
  10. ^ a b c "Enver Imamovic - On elements of political organization of illyrian communities". 'Prilozi', 30, Sarajevo, 2001., pages. 25-41. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  11. ^ a b "N.G.L. Hammond, F.W Wallbank - A HISTORY OF MACEDONIA". Oxford university press, 2001. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  12. ^ Zippel G. 1877. "Gustav Zippel - Die Römische Herrschaft in Illyrien". Lajpcig, 1877. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  13. ^ "Fanula Papazoglu - Poreklo i razvoj ilirske države". ANUBiH - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  14. ^ Bojanovski, 1989
  15. ^ Živković, 2013
  16. ^ Drevna piratstva
  17. ^ Miočević, 1968

Vanjski linkoviUredi