Stjepan II Kotromanić

bosanski ban

Stjepan II Kotromanić (prije 1295 – umro u septembru 1353) bio je jedan od najznačajnijih banova u bosanskoj historiji. Njegovi roditelji su bili bosanski ban Stjepan I Kotromanić i srpska princeza Jelisaveta Nemanjić.

Stjepan II
Smrt Stjepana II Kotromanića, detalj škrinje u crkvi Sv.Šimuna, Zadar
Ban Bosne
Vladavina1320–1353.
PrethodnikMladen II Šubić
NasljednikTvrtko I Kotromanić
Supružnikortenburška grofica
bugarska carevna
Elizabeta Pjast
DjecaElizabeta, kraljica Ugarske i Poljske
Katarina, grofica Celja
DinastijaKotromanić
OtacStjepan I Kotromanić
MajkaJelisaveta Nemanjić
Rođenjeprije 1295.
Smrtseptembar 1353.
Bobovac
Mjesto sahraneMile

Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uslove da Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog, 1353. godine.[1]

Porodica uredi

Stjepan II se rodio u porodici bana Stjepana I i srpske kraljevne Jelisavete Nemanjić, kćerke kralja Dragutina. Moguće je da je ban Stjepan I Kotromanić bio oženjen ženom prije princeze Elizabete. Treba uzeti u obzir da je ban Stjepan I rođen oko 1232, a oženio se princezom u jesen 1284. godine, što znači da je ban imao 52. godine prilikom ženidbe. Iz ovog braka, pored Stjepana, rođeno je dosta djece:

  • Miroslav
  • Ninoslav, rođen u Jajcu 1288. i preminuo prije 1310.
  • Katarina, rođena oko 1294. i preminula u Bribiru 1355, bila je supruga humskog župana Nikole (njeni sinovi: Vladislav i Bogiša)
  • Vladislav, rođen 1295. i preminuo 1354. godine.
  • Marija, najmlađe djete rođeno iz ovog braka,rođena oko 1308. i bila je udata za izvjesnog Ludovika.

Za vrijeme vladiavine bana Stjepana I, Bosna je bila pod vlašću moćnih Šubića, dok je ban držao samo područje Srebrenika. Nakon njegove smrti 1314. Elizabeta, Stjepanova majka, je preuzela de facto vlast ali nije mogla održati se na vlasti pa krajem 1314. sa djecom bježi u Dubrovnik. Nije poznato koliko je ban ostao u Dubrovniku s majkom.

Početak vladavine uredi

Kao najstariji sin bana Stjepana koji se već tada nalazio u godinama da može samostalno da preuzme vlast, on je u Bosni smatran za zakonitog nasljednika među plemstvom, ali uslijed borbi koje su vođene protiv Šubića širom Bosne nije bio u stanju da preuzme vlast. Međutim iscrpljujući rat u Bosni i sve veće zaoštravanje stanja na ostalim stranama primorale su Mladena II da promjeni politiku svog svog oca Paval I i da potpunu kontrolu nad Bosnom proba da ostvari preko podrške banu Stjepanu, umjesto oružjem pošto se ta metoda i pored svih uspjeha na bojnom polju pokazala kao privremeno i nefunkcionalno rešenje. Tako su Mladen i Stjepan prekinuli borbu svojih očeva, Stjepan se obavezao na vazalne obaveze prema Mladenu, a ovaj je povukao vojsku iz Bosne, poslije čega je Stjepan bez muka preuzeo vlast. O čvrstim odnosima koji su među njima vladali, najbolje govori činjenica da je buduću Stjepanovu mladu izabrao lično Mladen. Izbor je pao na kćerku grofa Majnharda Ortenburškog koji je imao posede u Koruškoj, koja je bila katolikinja čime je Mladen probao da poveća rimokatolički uticaj na Stjepana i zadovolji papu koji je stalno ukazivao na postojanje heretika tj. bogumila u Bosni. Da je Mladen dobro procijenio uticaj ovog braka, može se vidjeti na osnovu prepiske koja je tim povodom vođena sa papom da dozvoli sklapanje tog braka, pošto su Kotromanići i Ortenburški bili daleki rođaci. Papa je dozvolio sklapanje braka 1319. godine.

Sukobi sa Mladenom II uredi

 
Blizna, mjesto gdje se odigrala bitka.

Iako ga je Mladenova podrška dovela na vlast, Stjepan je jasno mogao da vidi kako se razvija situacija u kraljevini Ugarskoj, ali i to da Mladen ima drugačije dugoročne planove za Bosnu, jer se u njegovoj tituli nalazilo i da je ban Bosne. Čim se ukazala prva prilika da se riješi Mladenovog uticaja, Stjepan ju je iskoristio i već oko 1320. godine se približio Karlo Robertu. Već krajem 1321. godine on pojačava svoje vojno prisustvo na granici ka banovini Hrvatskoj po Karlovom naređenju, kao što je uradio i ban Slavonije Ivan Babonić, jer je zategnutost odnosa unutar banovine Hrvatske jasno govorila da će doći do sukoba između bana i vlastele. Oružani sukob je planuo tokom proljeća 1322. godine i u odlučujućoj bici, nedaleko od Skadrina u kome je stolovao Mladen II, vlastela je odnijela jasnu pobjedu i Mladen se povukao u utvrđeni Klis. Završnu riječ u celoj priči imao je kralj Robert koji je došao u Knin i pozvao Mladena II da izađe pred njega. Kada se pojavio u Kninu bio je zarobljen i sproveden u tamnicu na sjeveru kraljevine Ugarske, po Karlovom naređenju koji je potom za novog bana postavio Ivana Babonića, dotadašnjeg bana Slavonije. Istovremeno su Stjepanove pljačkaške čete počele da upadaju u Hum koje se tada de facto nalazilo u sklopu kraljevine Srbije, tako da se od te godine u Stjepanovoj tituli javlja Hum.[2]

Samostalna vladavina uredi

Poslije sloma Mladena II, Stjepan je nastavio da učvršćuje svoju vlast u Bosni u čemu mu je kao neka vrsta savladara pomagao mlađi brat knez Vladislav. Istovremeno se situacija u banovini Hrvatskoj nije smirivala, pošto su vlast preuzeli Nelipčići koje je 1323. godine probao da suzbije novi titularni ban Hrvatske Nikola Omodejev, ali bez uspjeha. Međutim naredne godine se stvara široka koalicija Šubića i Frankopana, kojoj su se pridružili Zadar i ban Stjepan, ali njihove trupe tokom ljeta 1324. godine bivaju potučene kod slapova Krke. Iste godine Stjepan, uz saglasnost Karla Roberta, preuzima kontrolu nad zapadnim oblastima Vladislava Nemanjića. Neki ovo povezuju sa nekom vrstom miraza koji je Stjepan dobio uz svoju treću suprugu sa kojom se oženio po Karlovom predlogu, ali je izvesnije da mu je kralj to prepustio iz drugih razloga, pošto se Stjepanov treći brak realizovao tek 1335. godine. Naredne godine, novi titularni ban Hrvatske Mikac Mihaljević kreće na Nelipčiće uz Stjepanovu podršku, ali i pored toga što je postigao izvestan uspeh, Mikac se 1326. godine povlači neobavljena posla. Za to vreme Stjepan preuzima kontrolu nad tzv. Donjim Krajima (prostor između Sane i Vrbasa), Glamočem, Livnom, Duvnom, Imotskim i ušćem Cetine, dok je Robert preuzeo utvrđeni Omiš. U međuvremenu je izgladio nesuglasice koje je imao sa Dubrovačkom republikom, da bi iste godine u savezu sa njima slomio vlast Branivojevića, koji su se otcjepili od kraljevine Srbije tokom borbi oko vlasti, poslije smrti srskog kralja Milutina, u Zahumlju i Krajini (Neretvanska oblast),koje je pripojio svojoj državi, tako da je od te godine držao pod kontrolom cjelokupno jadransko primorje od Cetine do Dubrovnika. Petar Toljenović je pokušao da mu se suprotstavi u Zahumlju, ali u toj borbi je poražen i zarobljen, poslije čega je, prema pisanju Mavra Orbinija, po Stjepanovom naređenju vezan za konja i tako survan u klisuru. Procijenivši da je Stefan Dečanski zauzet na jugu kraljevine Srbije, on nastavlja da šalje svoje čete u Travuniju i Polimlje, ali ih mladi Dušan potiskuje 1329. godine i tom prilikom je i sam Stjepan II jedva izvukao živu glavu, pošto mu je u borbi ubijen konj, ali mu je svog konja ustupio Vuk Vukoslavić (kome je 1322. godine poklonio neke posjede), tako da se Stjepan spasao bjekstvom, dok je sam Vuk poginuo. Najverovatnije je u vezi sa ovim napadima i Stjepanova druga ženidba sa nepoznatom ćerkom jednog od bugarskih careva (u to doba su u Bugarskom carstvu bile borbe, tako da se ne može sa sigurnošću reći čija je zapravo kćerka bila), pošto je na taj način najverovatnije želio da uz podršku saveza Bugarske i Bizanta proširi svoje posede u Primorju. Međutim, taj savez je propao na Velbuždu 1330. godine, a sa njim i Stjepanove nade da se u tom trenutku dokopa Travunije.

 
Kopija povelje bana Stjepan II iz 1333.

Stjepan nije zaustavio samo na posjedima kraljevine Srbije, već je 1331. godine otpočeo da sa pokušajima da ovlada Bračom i Korčulom koji su se nalazili u sastavu Mletačke republike, ali se ti planovi nisu ostvarili. Nakon što je 22. januara 1333. godine kralj Dušan prodao Dubrovačkoj republici Ston, Pelješac) i priobalje do Dubrovnika i sam Stjepan je 15. marta iste godine pod Srebrenikom izdao povelju kojom im prodaje istu tu teritoriju, čime su se Dubrovčani obezbedili od eventualnih sukoba i pretenzija između banovine Bosne i kraljevine Srbije. Godine 1335. Stjepan se ženi po treći put i to po prijedlogu kralja Karla Roberta, koji mu je za ženu izabrao dalju rođaku svoje supruge Elizabete, kćerku kujavskog kneza Kazimira III, Elizabetu. Širenje Bosne, nije odgovaralo knezu Nelipcu koji je vladao prostorom banovine Hrvatske, tako da je on iskoristio papine želje da se iskorjene heretici u Bosni i uz njegov blagoslov otpočeo 1337. godine pripreme za križarski pohod na Bosnu, nadajući se da će uspeti da je pokori i proširi svoju vlast. Međutim Stjepan II nije sijedio skrštenih ruku i uz pomoć Šubića koji su se rodbinski povezali sa Kotromanićima, pokrenuo je sukobe u samoj banovini Hrvatskoj. Nelipac je i ovog puta uspio da savlada Šubiće, ali su svi njegovi planovi u vezi Bosne morali da budu odloženi, pogotovo što se sve češće pominjala pojava Karla Roberta u Dalmaciji i konačno okončavanje sukoba u tom delu njegove države. Tokom svoje posjete kraljevini Ugarskoj, franjevački general Gerard 1339. godine po nalogu Karla Roberta odlazi u banovinu Bosnu, ne bi li utvrdio pravo stanje stvari na terenu. Stjepan II ga sačekuje još na granici, lijepo ga prima i uspjeva da ga ubjedi da se hereza u Bosni ne može istjerati oružjem zbog blizine pravoslavne kraljevine Srbije, već da je za to neophodan trajan boravak i djelovanje katoličkog sveštenstva. Gerard usvaja njegove procjene i o tome početkom 1340. godine izveštava papu koji se takođe saglašava sa procjenom, tako da se od 1340. do 1343. godine na prostoru banovine Bosne franjevci podižu veći broj svojih samostana i udaraju temelje svom prisustvu u tom dijelu Balkanskog poluostrva.

Poslije smrti Karla Roberta 1342. godine vlast preuzima maloletni Ludovik I, kralj Ugarske u čije ime vlada njegova majka Elizabeta Pjast. Ovu promjenu Stjepan odlučuje da iskoristi i da se potpuno odvoji od Ugarske, tako da se već od 1343. godine u Veneciji nalaze njegovi predstavnici koji se dogovaraju o zajedničkoj akciji, pošto su Mlečani u stalnom sukobu sa Ugarima oko dalmatinskih gradova. Neka vrsta dogovora je stvorena, ali čvrst savez nije formiran, pošto to u tom trenutku nije u potpunosti odgovaralo Mletačkoj republici koja je bila zauzeta sukobom sa knezom Nelipcem. Naredne godine Nelipac umire, a vlast nad njegovim posedima preuzima njegova udovica Vladislava u ime njihovog sina Ivana. Ludovik I je želio da iskoristi trenutak i poslao je odmah bana Nikolu Banića da ih primora na prihvatanje kraljeve volje, a da je dobro procijenio situaciju najbolje govori činjenica da je bio dovoljan samo dolazak Nikole sa trupama pod utvrđeni Knin, da bi ona popustila. Međutim nakon Nikolinog povlačenja, ona poslije obećanja podrške od strane Mlečana i drugih hrvatskih velikaša odbija da ispuni kraljeve zahtjeve i sukob se nastavlja. Ludovik I nije dva puta napravio istu grešku i sam je pokrenuo svoju vojsku ka jugu, a kao njegova prethodnica pod Knin su pristigli banovi Nikola i Stjepan II sa oko 10.000 vojnika. Ovoga puta načinjen je dogovor da Nelipčići predaju odmah Unac, Počitelj, Srb i Stolec, a da Knin i Brač zadrže pod kontrolom dok im se ne predaju Cetina i Klis, a jedan od potpisnika i garanata ovog sporazuma bio je i Stjepan II sa dvanaest svojih vitezova. Kralj je stigao sredinom 1345. godine sa oko 30.000 vojnika, potvrdio ugovor, sproveo ga u djelo i krajem godine se povukao nazad, iako se očekivalo da se akcija neće zaustaviti na Nelipčićima, već da će i Mlečani biti protjerani iz Dalmacije, ali se to nije dogodilo. Pojava Ludovik na Jadranu dovela je do toga da Zadar, koji su 1202. godine krstaši IV krstaškog pohoda zauzeli za Mlečane, prizna vrhovnu vlast kralja Ugarske. Mletačka republika je odmah odreagovala i sa vojskom je opsjela grad, ali ni Ludovik I nije sjedio skrštenih ruku, već je naredio banovima Nikoli i Stjepanu da sa svojih 10.000 trupa probiju opsadu. Međutim kada su njih dvojica pristigla, oko opsjednutog grada već se nalazilo veliko drveno mletačko utvrđenje sa 28. kula. Umjesto borbe, banovi su otpočeli pregovore i poslije nekakvog dogovora su se povukli,što su Zadrani smatrali Stjepanovom izdajom, iako se on Ludoviku I. opravdao da su Mlečani bili suviše jaki da bi njih dvojica sami mogli da probiju opsadu. Ludovik je poslije ovoga otpočeo sa pripremama da sam razbije opsadu Zadra. Paralelno sa pripremama, otpočeli su i pregovori, u kojima su posredovali Stjepan i Stefan Dušan,no su oni na kraju propali,ali je za svoje učešće u njima Stjepan od Mlečana dobio 1000 dukata.Kralj je u proljeće 1346. godine stigao pod opsjednuti Zadar i otpočeo sa probijanjem opsade. Tokom tih borbi Mlečani su vodili pregovore sa jednim djelom vojskovođa kralja Mađarske, ali su svi oni pali u vodu 1. jula kada je izvršen veliki napad na Mlečane koji se završio potpunim porazom, poslije čega su se Ludovikove snage povukle iz dalje borbe, a sam Zadar se krajem iste godine predao Mlečanima. Teško je proceniti stepen Stjepanovog učešća i odgovornosti u dešavanjima oko opsade Zadra, ali treba imati u vidu da su ga Zadrani optuživali za izdaju.

Sukobi sa Srbijom uredi

Velika osvajanja Dušanu Silnom nisu dozvoljavala da dopusti da Bosna već dvije decenije drži Hum,tako da je stalno insistirao kod bana Stjepana da mu taj prostor vrati. Ban Bosne, sa druge strane, je odbijao bilo kakve razgovore, računajući na Dušanovu zauzetost na jugu, tako da je prvo otpočeo sa građenjem utvrde na ušću Neretve, ignorišući Dušanove pritužbe, da bi potom 1349. godine njegove pljačkaške čete opustošile Konavle i Travuniju sa Trebinjem i Gackom, stigavši do Boke. Dušan 1350. godine priprema svoju vojsku na banovinu Bosnu. Stjepanu je već u početku bilo jasno da se on i njegove snage ne mogu nositi u otvorenoj borbi sa Dušanovim snagama koje su osvojile ogromne djelove Bizanta, tako da se on odlučio za jednu drugu vrstu taktike. Njegov plan je bio da se povlači pred Dušanom i da ga na teškom i nepristupačnom terenu izmori stalnim napadima i slomi iznenadnim protivudarom. Međutim Dušan je bio vojskovođa, ali i političar, tako da je sa napredovanjem kroz Bosnu na svoju stranu privlačio i lokalnu vlastelu, pa je Stjepan uskoro ostao bez podrške i trupa, a njegova prijestolnica,Bobovac, našla se pod pasivnom opsadom, pošto Dušan nije uspeo da ga zauzme na juriš. Dušan je dio vojske ostavio da blokira grad, deo je poslao ka Cetini i Krki, a sam se sa preostalim dijelom trupa uputio u Hum, nadajući se da će Stjepan II ponuditi pregovore. Međutim u trenutku dok su njegove trupe kontrolisale veći dio banovine Bosne, bizantijske snage su napale južne granice Srpskog carstva, tako da je on odmah povukao svoje snage i krenuo ka jugu, tako da je Stjepan i pored očigledno bezizlazne situacije i praktično izgubljenog rata uspio da sačuva svoju državu. Car Dušan je poslije ovoga pokušao da ženidbom svog sina Uroša sa Stjepanovom kćerkom Elizabetom, kasnijom suprugom Ludovika , povrati Hum kao njen miraz, ali je ban odbio ovu ponudu.

Posljednje godine vladavine uredi

 
Smrt bana Stjepana, detalj sa Škrinje sv Šimuna u Zadru.

Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Međutim već tada je bio teško bolestan i umro je u 28. septembra iste godine, a vlast je predao svom nećaku Tvrtku odnosno svom bratu i savladaru knezu Vladislavu kao regentu. Za grobno mjesto izabrao je crkvu u sklopu franjevačkog samostana u Milama kod Visokog.Godine 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.

Značaj vladavine bana Stjepana uredi

 
Novac bana Stjepana

U toku jedne decenije ban Stjepan II je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvoja i čime su stvoreni uslovi za njen daljnji razvoj u drugoj polovini XIV. vijeka. Stjepan II je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine". Teritorija zemlje je udvostručena, a svoj ugled potvrdio je 1353. udajom kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, jednog od najistaknutijih evropskih vladara 14. vijeka. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini 14. vijeka stvorili su uslove za unutrašnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, tačnije 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele. Bio je prvi bosanski vladar koji je kovao vlastiti novac.

Tekst povelje bana Stjepana II Kotromanića Dubrovčanima uredi

Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki clovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti.

Ako Bosnjanin zapsi da nije duzan - da mu na-rece priseci samosestu, koje ljubo postavi banj rod. A kto Dubrovcanin ubije ali posjece u Bosni ili Bosnjanin Dubrovcanina - ta pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svadja Bosnjanina z Dubrovcaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i sudje a globa opcini. Ako Bosnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana! Ako Bosnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poslju da je knjiga prava da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez prestavstine! Ako rat bude, casa Bog uslisi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovcaninom sest mjeseci, da podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana! A Dubrovcane da zivu u Humskom zemljom u njih zakonu - u prvom...

Stjepan Kotromanosc 15. Avgusta 1332. godina

Titula bana Stjepana uredi

Po milosti Boga, Stjepana gospodin Bosne, Usore, Soli, Zagorja, Donjih kraja i Humske zemlje[3]

Brak i potomstvo uredi

Ban Stjepan II se ženio tri puta. Za njegov prvi brak s ortenburškom groficom, čije ime nije poznato, bio je potreban otpust od pape zbog bliskog srodstva. S ortenburškom groficom Stjepan je imao dva sina koja su živjela kratko.[4]

Stjepanova druga supruga po redu bila je kćerka nekog bugarskog cara. Nije zabilježeno ni ime carevne-banice, ni ime cara.

Treća Stjepanova supruga bila je Elizabeta Pjast. S njom je imao dva sina koja su živjela kratko, te dvije kćerke.[4] Njihove kćerke su bile:

Ban Stjepan je imao sina Vuka koji je živio kratko. Moguće je da je kći bana Stjepana princeza Marija Kotromanić. Preko Elizabete Stjepan danas nema potomke, ali preko Katarine ima, i to na prijestoljima svih današnjih evropskih monarhija.

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ Boris Nilević (1990). Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine. Veselin Masleša. "фамилије Котроманића. Тој вјери припадао је и његов брат Влади- слав.16 Постоје подаци који говоре да је Стјепан II Котроманић био патарен. Они се налазе у старосрпским црквеним текстовима, гдје се босански бан проклиње ..."
  2. ^ Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka
  3. ^ Јелена Мргић; Тибор Живковић (2008). Северна Босна: 13-16. век. Историјски институт. "Стјепан II је син господина бана Стјепана, по милости божијој госпо- дин свим земљама босанским и Соли и Усоре и Доњим Крајима и Хумској земљи господин. Веома је уочљиво да је титула „господина" употребљена чак три ..."
  4. ^ a b Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978.

Vanjski linkovi uredi