Crkva bosanska

Crkva bosanska je bila autohtona crkva u Bosni koja je postojala tokom srednjeg vijeka. Bosna je od samog početka srednjeg vijeka bila posebna etnička, kulturna i politička cjelina. Ona je imala vlastiti kulturno-politički razvoj koji je doveo do stvaranja niza posebnosti, kako u sferi duhovnosti (domaća vjera), tako i u kulturi (stećci, pismo bosančica), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva, razvijena i jaka država).

Katolička crkva naziva pripadnike Crkve bosanske hereticima sa aspekta svojih dogmi, kao što je i njeno učenje heretičko za učenje Crkve bosanske. Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici, babuni, bogumili, patareni.[1]

HistorijaUredi

U historijskoj literaturi ustanovljeno je da su bosanski krstjani jedini, među brojnim sličnim heretičkim pokretima u srednjovjekovnoj Evropi, uspjeli formirati i sačuvati posebnu autohtonu crkvu, čija vjerovanja su bila drukčija od tadašnje katoličke i pravoslavne crkve. Crkva bosanska je u periodu od 12. vijeka pa do osmanskih osvajanja imala značajan uticaj na politički, društveni, vjerski i diplomatski život srednjovjekovne bosanske države koja se suprotstavljala nadiranjima sa svih strana (bilo da je riječ o vojno političkim od strane mađarskih kraljeva ili crkveno-vjerskih od strane katoličke ili pravoslavne crkve.).[2]

Historijski izvori početak djelovanja Crkve bosanske vežu za period vladavine Kulina bana (1180-1204) koja je bila toliko raširena da ga je i bosanski ban Kulin prihvatio. Iz pisma zetskog kneza Vukana Nemanjića 1199. godine koji se žali tadašnjem rimskom papi Inoćentiju III kojem kaže da se u “zemlji ugarskog kralja, u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava Humskog, i s više svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana”. Ovo heretičko učenje, Crkva bosanska, je postojala ranije što svjedoče neki izvori[3], međutim tek je krajem 12. stoljeća dostiglo značajan utjecaj na društveno-politički život Bosne. Do ovog perioda bosansku herezu nije toliko privlačilo pažnju predstavnike rimske crkve. Kroz historiju srednjovjekovne Evrope brojni slični heretički pokreti poput katara, bogumila i patarena su bili proganjani zbog svojih vjerskih učenja koja su se razlikovala od učenja tadašnjih priznatih crkava. Sličnu sudbinu su doživjeli i bosanski krstjani koji su od početka 13. stoljeća pa do samog političkog sloma srednjovjekovne Bosne polovinom 15. stoljeća bili na meti učestalih križarskih pohoda. Rimski papa je 1203. godine poslao svoga izlaslanika Ivana Cazamarisa u Bosnu, na Bilinu polje kod Zenice, gdje je ispitao učenje bosanske heretičke vjere. Ustanovio je da njihovi vjerski pogledi i obredna praksa po mnogočemu različiti od učenja kršćanstva. Predstavnici bosanskih krstjana kao i ban Kulin, uz svjedoka dubrovačkog arhiđakona Marina, su potpisali akt u kojem se odriču hereze. Iako se Kulin ban samo formalno odrekao hereze on je ipak uspio obezbijediti mir u zemlji, ali na kratko vrijeme pošto će Bosna u sljedećih 250 godina biti na meti čestih križarskih pohoda zbog svoje vjere.[4]

U ovim križarskim pohodima čitava država, kako obični narod, tako i plemstvo, su zajedno branili Bosnu.[5] Na ovaj način je Crkva bosanska održala svoju vjeru i zasebnu crkvenu hijerarhiju kroz srednji vijek.

Vjersko učenjeUredi

Postoji različita tumačenja[6] o porijeklu vjerskog učenja Crkve bosanske. Prva od njih da je Crkva bosanska, mada često zvana različitim imenima, bila ustvari jedan od mnogih izdanaka manihejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementom ranog kršćanstva. Ovo vjersko učenje započeo je perzijski vjerski učenjak Mani (216-277.) u 3. stoljeću n. e. Nastala je kao mješavina mazdaizma, budizma i kršćanstva. Osuđivao je materijalni svijet i ovozemaljska uživanja, a zagovarao je asketski način života. Spas svakog pojedinca ne zavisi od volje crkve, nego od njegovog ličnog života. To je izazvalo negativnu reakciju službene zoroastričke crkve, koja je proglasila Manija otpadnikom od vjere nakon čega je ubijen 277. godine.[7] Nakon izdavanje edikta rimskog imperatora Dioklecijana 296. godine u kojem naređuje progon i smrt njegovih sljedbenika, manihejci se povlače u ilegalu pod različitim nazivima tokom stoljeća. Na taj način kao izdanci manihejstva nastali su više dualističkih sekti i grupa kao što su:pavlićani u Armeniji, masalijani u Siriji, priscilijani u Španiji, bogumili Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj, albižani u Francuskoj, patareni u Italiji), valdenzi u Francuskoj, katari u Italiji i Francuskoj, te krstjani u(Bosna).[8] Historičar Anto Babić je utvrdio da je na području od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih pokreta, među kojima je i Crkva bosanska, sa svojim krstjanima i pristalicama, vjerovatno bila najbrojnija.

Utemeljitelj svih modernih naučnih tumačenja o Crkvi bosanskoj bio je hrvatski historičar 19. stoljeća Franjo Rački. U svojim naučnim djelima koje je objavio 1869. i 1870. godine pokušao dokazati da je Crkva bosanska izdanak bogumilstva. Ovo učenje se vrlo brzo proširilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, gdje je nastalo, odakle je preko Raške stiglo i u Bosnu. Bogumilstvo je propovijedalo da životom i svijetom ravnaju dva načela koja se stalno bore međusobno. To su načela dobra i zla, odnosno tame i svijetla. Načelo zla predstavlja Sotonu, a načelo dobra predstavlja sami Bog. Sotona je tvorac vidljivog i okruženog materijalnog svijeta. On njegovog zla se čovjek može osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uživanja, kao što su meso, vino i žene.[9]

Rački nije bio prvi koji je povezao Crkvu bosansku sa bogumilstvom. Bilo je i starijih autora, koji su na osnovu izvora iz 15. i 16. stoljeća, smatrali da je ona sadržavala dualističko ili manihejsko vjerovanje. Prvi autor koji je povezao Crkvu bosansku s bogumilima bio je Chaumette-des-Fosses, u djelu objavljenom 1816. godine.[10] Račkova istraživanja su bila mnogo obimnija i potpunija u odnosu na prethodna istraživanja i dugo vremena bila prihvaćena među jugoslavenskim historičarima. Pripadnici Crkve bosanske sebe nikada se nisu nazivali "bogumilima" niti nema podataka da je bogumilstvo bio prisutno u srednjovjekovnoj Bosni.

Aleksandar Solovjev je u svojim radovima analizirao rukopisno djelo Srećkovićevo evanđelje i došao do zaključka da je “bosanska crkva bila od kraja 12. do 15. vijeka zaista heretička, i to bogumilska”.[11] Dragutin Kniewald je na osnovu latinskih izvora o bosanskim krstjanima došao do sličnog zaključka da “crkva bosanska predstavlja jaku organizaciju neomanihejske sljedbe u bitnosti jednake onoj koju su na zapadu zvali katharima ili patarenima”.[12]

Prema suprotnim tumačenjima Božidara Petranovića,[13] Crkva bosanska je bila jedna od istočnih pravoslavnih crkava, vjerovatno srpska, koja se otcijepila i preuzela neka heretička učenja. Ovu teoriju su preuzeli neki drugi srpski autori, kao što je Vaso Glušac 1924. godine. [14] Na prvoj sjednici novoosnovanog Srpskog učenog društva (kasnije Srpska akademija nauka i umetnosti), održanoj 29. novembra 1864. godine, donesena je odluka o raspisivanju natječaja na temu bogumila i Crkve bosanske, s ciljem da se postavi naučni temelj srpskog prava na bosansku teritoriju. U natječaju je pobijedio Petranović koji je smatrao da je Crkva bosanska, kao i svi bosanski vladari, bila pravoslavna. Njegova mišljenja se danas smatraju nevjerodostojnim, barem izvan Srbije.[15][16][17] Njihova shvatanja pobijaju razna latinska historijska građa koji predstavljaju Crkvu bosansku kao “manihejsku”, “dualističku” i “heretičku”. Razni srpski crkveni i drugi izvori Crkvu bosansku pominju kao heretičku. Dušanov zakonik prijeti globom i batinanjem onome ko izgovori “babunsku riječ”. Vlastelin je za babunsku riječ kažnjavao sa 100 perpera, a sebar sa 12 perpera i batinjanjem. U njemu su su predviđene rigorozne kazne za babune. Vremenom njegova “naučna tumačenja” su odbačena zbog nedostatka vjerodostojnosti.[18]

Historičar fra Leo Petrović 1953. godine u svojoj knjizi Kršćani bosanske crkve odbacuje dualističko porijeklo i dokazuje monistički karakter Crkve bosanske, koja se razvila iz rane katoličke organizacije u Bosni. Katoličko porijeklo bosanskih krstjana prihvataju i ostali historiografi poput Jaroslava Šidaka, Johna V.A.Fine jr.

Mustafa Imamović smatra da se Crkva bosanska razlikovala od ostalih crkava po tome što su njeni pripadnici odbacivali mnoge elemente katoličke i pravoslavne crkve. Prvenstveno, oni su odbacivali cjelokupnu organizacionu i hijerarhijsku strukturu tradicionalne crkve, svi njeni građevinski objekti, a posebno bogati manastiri. Smatrali su da put ka spasenju ne zavisi od nekog sakramenta (krštenja, krizme, pričesti, pokore, ispovijed), niti od dobre volje crkvenih pastira, nego od načina života vjernika. Odbacivali su Stari zavjet, proroke i spise svetih otaca.[19] Ipak, krst se pojavljuje u nekim rukopisima Crkve bosanske, kao npr. testament gosta Radina Butkovića iz 1466. godine. [20]

HijerarhijaUredi

 
Stećci, razasuti po cijeloj Bosni i Hercegovini bili su historijski povezani sa bosanskom crkvom

Unutrašnje organizacija bosanske crkve je hijerarhija koja se sastojala od tri stepena: djed, gost i starac.[21] Na čelu hijerarhije se nalazio djed, nekada nazvan i did ili episkup crkve bosanske.[22] Djed je bio najviši poglavar među krstjanima odnosno nad njim nije bilo nikakve više crkvene vlasti.[23] Djed bosanske crkve je imao veoma važan položaj u društveno-političkom životu srednjovjekovne Bosne; on je vršio krunisanje bosanskih kraljeva i imao je izražene sudske funkcije koje nije mogao osporiti niti sam vladar.[24]

Pripadnici Crkve bosanske su sebe nazivali “dobrim krstjanima”[25] ili "dobrim Bošnjanima"[26], a svoju vjeru “crkvu bosansku”[27], “naša vjera”[28], “naš zakon“[29]. Crkva bosanska se kao institucija prvi put javlja u dvije povelje bosanskog bana Stjepana II Kotromanića iz 1326. godine.[30] Međutim, u drugim nebosanskim izvorima pripadnici bosanske crkve su nazivani različitim imenima: patareni, patarini, manihejci, heretici, šizmatici. Danas se često nazivaju bogumilima. Moguće da je učenje Crkve bosanske i bogumilstva slično, ali pripadnici Crkve bosanske sebe nisu nikada nazivali "bogumilima". Smatra se da jedini srednjovjekovni izvor koji spominje naziv “bogumil” za Bosnu falsifikat. Izvor je bio srpski rukopis iz 15. stoljeća koji je citirao Rus, V. Grigorovič, 1859. godine. Ruski naučnik nikada nije objavio originalni tekst, koji je potom bez traga nestao. Niti jedan drugi sačuvani rukopis isto djela ne navodi na tom mjestu riječ “bogumil”.[31]

Postojale su dvije kategorije vjernika. U prvu kategoriju su spadali “izabrani i savršeni” ili “pravi krstjani koji grijeha ne ljube”.[32] U drugu kategoriju su spadali obični vjernici koji su se zvali “mrsni ljudi”. U prvu kategoriju su bili oni koji su se pridržavali svih vjerskih načela: nekonzumiranje hrane životinjskog porijekla (osim ribe), post, kloniti se svakog sjaja, raskola, užitka i braka. Slijedili su asketski način života i živjeli su u zajednicama, odnosno u hižama. Hiža je bila zajedničko mjesto boravka svih predstavnika bosanskih krstjana. Ženu su smatrali ravnopravnim članom društva. Ona mužu nije morala donositi miraz jer je ona "uzima iz njene ljubavi i dobrote". Brak su sklapali na jednostavan način, bez crkvenih ceremonija.[33]

Kako nisu gradili crkve, članovi "Crkve bosanske" vršili su svoje obrede u privatnim kućama članova zajednice. Lokalnu zajednicu nazivaju "hiža", a na njenom čelu nalazi se starac.[1] U bogosluženju i u vjerskim knjigama korisltili su ćirilično pismo i bosančicu. Djedovi Crkve bosanske imali su narodna, slavenska imena umjesto tada uobičajenih hrišćanskih imena grčkog, latinskog i židovskog porijekla, a za sva sveštenička zvanja su koristili slavenske nazive.[34]

Učešće u društvenopolitičkom životu srednjovjekovne BosneUredi

Crkva bosanska je sa svojom hijerarhijom zapaženo učestvovala u javnom i političkom životu srednjovjekovne bosanske države i društva, posebno u 14. i 15. vijeku.[1] Pretpostavlja se da je poglavar Crkve bosanske od 1377. godine okrunjivao bosanske kraljeve. Poglavar, je vjerovatno davao krunu u crkvi sv. Nikole u Milima kod Visokog i nastupao je u javnom i političkom životu zemlje. Budući da je papa 1252. godine premjestio katoličku bosansku biskupiju u ugarsko Đakovo, Crkva bosanska je neprestano jačala jer je katolički biskup stolujući u Đakovu izgubio stvarne veze s Bosnom.[34]

To je bila jedina "heretička" crkva koja je uspjela da postane zemaljska (državna) crkva. Oko 1200. godine "Crkva bosanska" je već jaka i uticajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša. Za to postoje dva važnija razloga. Prvi je što je naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca, naročito od Mađara koji su se željeli preko crkve miješati u bosanske prilike.

Drugi je razlog što je učenje imalo određenih sličnosti i dodirnih tačaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaćeno od hrišćanstva.

Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega još i danas čuje riječ:

Za Kulina bana i dobrijeh dana!

On i svi njegovi velikaši "dobri Bošnjani" pristaju uz krstjane, te "Crkva bosanska" postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.

Tu titulu krstjani zadržavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine. Kroz to vrijeme Crkva bosanska sudjeluje u vodstvu države, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrašnje razmirice. Vremenom, na svakom plemićkom posjedu služili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i poticali iz plemićkih porodica.[35] Kulin ban nije bio jedini bosanski vladar koji je bio pripadnik bosanske crkve. Neki bosanski vladari i članovi plemstva su bili njeni sljedbenici. Ban Matej Ninoslav u pismu papi Grguru IX 1233. godine izvještva ga da je njegov rođak i budući bosanski ban Prijezda “nedavno vratio iz prljavštine heretičke stranputice na čistoću katoličke vjere”.[36] Ban Matej Ninoslav je sam bio član heretičke vjere od rođenja ali je pod pritiskom rimske pape prihvatio katoličanstvo. Zbog ovog događaja narod se pobunio i usprotivio svome banu. Nakon toga, bosanski ban se vratio svojoj ranijoj vjeri što je započeo novi niz križarskih pohoda na Bosnu. Poznato je da su brojne velikaške bosanske porodice bili pripadnici bosanske crkve kao što su: Hranići, Pavlovići, Klešići, Kosače, Hrvatinići, Sankovići. Jedan od poznatijih, herceg Stjepan Vukčić Kosača je bio njihov velik pristalica i nakon progona bosanskih krstjana primio brojne odbjegle krstjane u svoju zemlju, Hum. U izvorima se u njihovoj službi pojavljuju krstjani koji su za njih obavljali razne diplomatske i političke poslove.[37] Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je također bio pripadnik Crkve bosanske i nakon prelaska na katolicizam održavao dobre odnose sa njenim pripadnicima. Pod pritiskom Rimske kurije kralj Tomaš počinje proganjane bosanskih krstjana. Oni pripadnici Crkve bosanske koji nisu prešli na katolicizam su pobjegli pod zaštitu Osmanlijama ili u Hercegovinu gdje ih je primio herceg Stjepan Vukčić Kosača.[38][39]

Utočište za "heretike"Uredi

 
Historijska karta rasprostranjenosti crkava u srednjovijekovnoj Bosni.

Dolazi do stvaranja tzv. pluralističke vjerske oaze u bosanskoj srednjovjekovnoj državi i utočištu za "heretike" s Balkana i Evrope koje su proganjale Katolička i Pravoslavna crkva, premda je i Crkva bosanska bila žrtva krstaških ratova koje su s vremena na vrijeme poduzimale pape. Svoje su mjesto tako u viševjerskoj Bosni našli bogumili iz Raške, patareni iz Dalmacije i katari iz zapadne Evrope. U Bosni se nije mogla primijeniti maksima "Zapad gleda prema Rimu, Istok gleda prema Konstantinopolju" niti je vrijedilo pravilo "čiji teritorij, njegova i vjera" jer su bosanski vladari i vlastela vrludali između triju konfesija. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i ban Stjepan II Kotromanić lavirali su između katoličanstva i Crkve bosanske, baš kao i prvi bosanski kralj Tvrtko I, zatim Tvrtko II i kralj Stjepan Tomaš. Bosansku je vjeru do svoje smrti prakticirao vojvoda Sandalj Hranić kao i njegov nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača. Kosaču bosanska vjera nije smetala da se približi pravoslavlju, ali i katoličanstvu. Međutim, najodaniji Crkvi bosanskoj su bili Radinovići-Pavlovići.

Dostojanstvenici Crkve bosanske često su sudjelovali u diplomatskim misijama i pomagali u rješavanju sporova između vlastele i vladara, a nastupali su i kao njihovi politički savjetnici. Tako je Crkva bosanska bila ključan decentralizacijski faktor u Bosni koji je uravnotežio političku moć između vladara i vlastele, a to je držalo na udaljenosti druge dvije crkve koje su težile centralizaciji države. Krstjanske su hiže osnažile svoj politički i društveni položaj i davanjem azila prognanicima iz zapadnog i istočnog hrišćanstva.

Dubrovačka Republika Crkvu bosansku nije smatrala kao sektu već kao Crkvu koja obavlja iste pravne, političke i diplomatske poslove kao i druge Crkve na zapadu i istoku Evrope. Dubrovčani spominju i da su hiže bosanskih krstjana bila svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata poput svratišta u pravoslavnim manastirima i katoličkim samostanima. Jedinstvenost srednjovjekovne bosanske države i ono što ju je razlikovalo od ostatka Evrope leži i u ponašanju bosanskih vladara i vlastele. Oni su u svoje poslove, uz Crkvu bosansku, uključivali sve više i Katoličku crkvu, a u istočnom Humu i Pravoslavnu crkvu. Postoje zapisi prema kojima su predstavnici triju Crkava sarađivali i zajednički nastupali.[34]

Uticaj djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopšte postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnošću nije dokazano. Činjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uče katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke ličnosti iz ostalih evropskih zemalja, jedino u Bosni bio na određeni način legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaređenje u Bosni.

Premda bosanski vladari u međunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje "krivovjerja" na bosanskom tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog "hereze". Ni inkvizicija, ni krstaški pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli ništa promijeniti. Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala.

Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka Kotromanića, za vrijeme njegove vladavine Bosna je bila največa i najjača. Do tog vremena krstjani su primjerom svog života uživali neprikosnoveni autoritet među narodom. Narod prihvaća i uvažava njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao što je tada bilo uobičajeno u Evropi. Jedino je morala obećati "da će biti vjerna". Smrću kralja Tvrtka I prilike u "Crkvi bosanskoj" su se izmijenile. "Dobri krstjani" su se osilili, postali bogati i moćni i pomalo ublažili sprovođenje teških odredbi svoje vjere. Imanja poklanjaju rođacima i za rod se više brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema hrišćanskom nauku.

Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlučnosti da bosansku državu održe jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci.

"Mala braća" uspjela su u onome u čemu nisu uspjeli krstaši. Privoljevši neke plemiće na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajedništvu vladara i velikaša "Crkve bosanske".[35]

Crkva bosanska je snažno uporište imala u dolini Bosne između Visokog i Zenice, gdje se nalazila krstjanska hiža u Janjićima, u kojoj je na početku 15. vijeka stolovao djed Radomir.[40][41] Na širem tom području zasvjedočena je dvadesetih godina 14.vijeka hiža gosta Radoslava u Moištri (današnje Moštre). Jako uporište pripadnici Crkve bosanske imali su u širem području Konjica, gdje se također nalazio franjevački samostan i nekoliko crkava.[42][43]

Slom i nestanak Crkve bosanskeUredi

Kako se u 15. vijeku rasplamsala borba za bosansku biskupiju između Rima i Ugarske tako se Crkva bosanska učvrstila kao nezavisna hrišćanska crkva. Međutim, kako su bosanski krstjani jačali na evropskoj pozornicu neobičnim spletom okolnosti istim takvim spletom su i nestali. Posljednji vladari Bosne su bili saveznici Katoličke crkve i progonitelji bosanskih krstjana, u nadi dobijanja pomoći zapadnih država za obranu od nadirućeg Osmanskog carstva. Dodatni udarac protiv Crkve bosanske desio se u proljeće 1453. godine kada je did bosanske crkve usljed progona pobjegao sa teritorija Bosne i potražio utočište u Hum kod hercega Stjepana Vukčića. Did je nešto kasnije prešao na pravoslavlje što se može vidjeti u pismu carigradskog patrijarha Gennadiosa II. Na ovaj način je Crkve bosanska ostala bez svoga duhovnog predvodnika što će dovesti do potpunog nestanka hereza sa ovih prostora.[44] Pretposljednji je bosanski kralj Stjepan Tomaš, koji je na Zapadu optužen da je prepustio Turcima srpsku prijestolnicu Smederevo, u pokušaju spašavanja obraza i podilaženju katoličkim državama, naredio bosanskim krstjanima da pređu na katoličanstvo ili odu u progon. Stjepan Tomaš zarobljava i tri poglavara bosanskih krstjana: Đuru Kućinića, Stojšana Tvrtkovića i Radmila Voćinića i šalje ih u Rim papi Piju II na "preodgoj". Tek kad je uništena Crkva bosanska došla je u Bosnu papinska kruna kojom je 1461. okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević u Jajcu. [34]

Zbog vladarske nesposobnosti i nesnalažljivosti posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića. Neodlučan je oklijevao između Rima, krstjana, franjevaca, mađarskog kralja Matijaša Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajući se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost je iskoristio Mehmed II.

Uzdajući se u tvrde gradove i pomoć Matijaša Korvina, mladi kralj je uskratio sultanu traženi danak. Na to je Mehmed II skupio vojsku i 1463. godine krenuo na Bosnu.

Prije smrti Stjepan Tomašević izdaje na sultanov nalog naređenje vojvodama i komandantima gradova da predaju tvrđave Osmanlijama u ruke. Tako je za osam dana više od 70 gradova i gradića potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Humske zemlje. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporište Novi na moru.

Uspostavom Osmanske vlasti, Crkva bosanska je kao vjerska organizacija nestala. Iako je islamizacija Bosne uzela velikog maha i privukla velik broj pristalica katoličke, pravoslavne i bosanske crkve (što svjedoče popisni defteri iz 15. i 16. vijeka), ona nije upotpunosti iščezla staru heretičku vjeru. Razni izvori svjedoče prisustvo krstjana u pojedinih područjima Bosne kao što su planinski lanci Hercegovine, dolina rijeke Neretve i okolne planine čak do kraja 19. stoljeća. Krstjani su na ovaj način očuvali ostatak svoje stare vjere u izolovanim područjima Bosne i Hercegovine gdje su svoju vjeru mogli u miru u propovijedati. Prisustvo bosanskih krstjana može se pratiti preko osmanskih katastarskih knjiga 15. i 16. stoljeća, u kojima su ljudi razvrstani po vjeri, neki su bili uneseni i kao kristian. Od kraja 16. stoljeća (kada se prestaju voditi ovi turski defteri) do kraja 19. stoljeća jedino se temelji na drugim izvorima.[45] Tako se u katastarskoj knjizi iz 1469. godine spominje 10 kristijanskih sela, 113 kristijanskih kućanstava i pet kristijana-neoženjenih. Posljednji kristijani u osmanskim spisima zabilježeni su 1604. godine.[34]

  • U jednom turskom dokumentu iz 9. marta 1568. godine, sa potpisom neimara Hajretina, navodi se da je područje gdje se gradi most u Mostaru nenaseljeno i da “nešto seljaka ima u selima oko Milkovića koji su stare vjere. Patareni se zovu.” Uz to kaže da je “potok Radobolja postao od Radina čaira, ali Neretvu zovu samo Rijeka, bistra je ljeti, a sada je mutna”. U srednjem vijeku pripadnici Crkve bosanske su nazivani raznim imenima, pa tako i patarenima, iako se ovaj naziv stvarno koristio za neke heretičke vjerske grupe na sjeveru Italije u 11, 12. i 13. stoljeću. K. Vojnović iznosi podatak da je 1550. godine pred inkvizicijom svjedočio katolički svećenik kako su mu neki ljudi govori da imaju patarenske knjige, ali nije znao reći sudu koji su to ljudi.[46]
  • Albanski katolički svećenik Peter Masarechi, putujući kroz Bosnu 1620-tih godina bilježi “patarene” koji žive bez pravih svećenika i sakramenata, “sa svećenikom koga je izabrao sa narod, bez ikakva zaređenja”.[47] Masarechijev izvještaj dobro prikazuje položaj bosanskih krstjana u vrijeme Osmanlija. Padom Bosne 1463. godine preostali pripadnici nekadašnje Crkve bosanske su nastavi svoje vjersko djelovanje u zabačenih dijelovima Bosne i Hercegovine bez ikakve vjerske organizacije. Bosanski krstjani gotovo da nisu ni imali nikakvog pravog vjerskog predvodnika za razliku od srednjeg vijeka gdje se na čelu hijerarhije Crkve bosanske nalazili djed i gost. Od 1489. godine pa do posljednjih popisnih deftera krajem 16. stoljeća, tek dva imena nose titulu gost.
  • Engleski diplomata Ricaut, u svom izvještaju iz 1670. navodi podatak da se bosanski bogumili ni do tog vremena nisu prešli na islam. Mada ispovijedaju islam oni čitaju Novi zavjet, piju vinu u ramazanu. (Histori de l’état présent de l’Empire Ottoman, Amsterdam 1670.)
  • Na području Neretve islamizacije je sporije tekla nego u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, pa tako u Bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije iz 1867. stoji da je u Dubočanima kod Konjica, porodica Helež bila posljednji sljedbenik bogumilske vjere u tom kraju. Prešli su na islam tek polovinom 19. stoljeća.
  • Fra Julijan Jelanić, navodi podatak u "De Patarenis Bosnae" (O patarenima Bosne) da je još iza austrijske okupacije 1878. u gornjoj Neretvi bilo šesnaest Patarenskih porodica.
  • Bosanski franjevac, Grgo Martić, zabilježio je da je lično poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno ispovijedale bogumilsku vjeru. Obred je vršio domaćin. Takvih je po fra Grgi Martiću u njegovo doba bilo u selu Drežnica kod Jablanice i rijeke Drežanke.
  • Na području Kreševa i Rame su, prema pisanju mitropolita Kosanovića i Azbotha, živjeli pripadnici nekadašnje Crkve bosanske koje oni nazivaju patarenima i bogumilima.
  • Porodica Milišić iz Umoljana sa planine Bjelašnice je bila posljednja porodica ovih krajeva koja je primila islam. Njihovo porodično predanje pamti da su u ovoj porodici nekada davno živjela tri brata koji su bili posljednji bogumili u Bosni. Jedan brat je prešao na pravoslavlje, drugi na katoličanstvo, a treći na islam. Na 24. Sarajevo Film Festivalu 2018. godine prikazan je dokumentarni film “Posljednji bogumili”, koju je režirao bosanskohercegovački novinar Nedim Lončarević.
  • Godine 1887. Mehmed-beg Ljubušak zabilježio je: "Oko Rame i Neretve ima i danas muhamedovskih seljaka, koji su sačuvali neke molitve iz bogumilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust izmole." Takvi slučajevi su zabilježeni u okolici Fojnice i u drugim zabačenim bosanskim i hercegovačkim selima.[48][49]

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ a b c http://www.scribd.com/doc/53959389/Matur-Ski
  2. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, Društvo studenata Demus
  3. ^ Prvi spomen bosanske hereze potječe iz 925. godine gdje u pismu pape Ivana X, upućenom splitskom nadbiskupu i tamošnjem svećenstvu, iznosi se prigovor što u susjednoj dijacezi (misli se na Bosnu), postoji neka nauka „koja se ne nalazi u svetim knjigama“. Ovdje se ne govori kakva je to nauka, ali sudeći po tome da se „ne nalazi u svetim knjigama“ možemo zaključiti da je u pitanju hereza, tj. krivovjerje. (Vidi: E. Imamović, 1995, Korijeni Bosne i bosanstva, str. 172)
  4. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 32-34
  5. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz hustoriju, str. 71
  6. ^ O mišljenju historičara o vjerskom učenju Crkve bosanske vidi: Dautović, Dženan, Crkva bosanska: moderni historiografski tokovi, rasprave i kontroverze (2005–2015), Historijska traganja, 15, 2015. [ str.127-160 ]
  7. ^ Imamović, prof. dr. Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 84-85, Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeće Preporod Sarajevo
  8. ^ Zoranić, mr.Hakija, (2009), O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka, IP Svjetlost d. d. Sarajevo, str. 136
  9. ^ Imamović, prof. dr. Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 84, Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeće Preporod Sarajevo
  10. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 85
  11. ^ Solovjev, Aleksandar, (1948), Vjersko učenje bosanske crkve, RAD JAZU
  12. ^ Kniewald, dr. Dragutin, (1949), Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, RAD JAZU
  13. ^ Petranović, (1867), Božidar, Bogumili, crkva bosanska i krstjani, Zadar
  14. ^ Glušac, Vaso, (1924), Srednjovjekovna crkva bosanska, Prilozi za jezik, književnost, istoriju i folklor 4
  15. ^ Matijević, Zlatko, (2005), Nekoliko primjera nacionalnog i političkoga posvajanja crkve bosanske u srpsko/srbijanskoj i muslimansko/bošnjačkoj historiografiji i publicistici XIX i XX stoljeća (od Petranovića do internata). U: F. Šanjek, ur. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Sarajevo/Zgareb: Institu za istoriju u Sarajevu, Hrvatski institu za povijest, str. 335-351
  16. ^ Aličehić, Galešić, (2018), Tragom drevnih Bošnjana, str. 62
  17. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 85-86
  18. ^ Imamović, prof. dr. Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 84-85
  19. ^ Imamović, prof. dr. Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 89
  20. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 851-856
  21. ^ Imamović, prof. dr. Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 75
  22. ^ Jalimam, dr. Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 149, Društvo studenata Demus
  23. ^ Ćošković, Pejo, (2005), Crkva bosanska u XV. stoljeću, str. 401, Institut za istoriju Sarajevo
  24. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 72, Mladinska knjiga Sarajevo
  25. ^ Imamović, prof. dr. Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 72
  26. ^ Vaska Sotirov-Djukic (16. 12. 2014). "Tragom pisane baštine BiH - Rukopisi Crkve bosanske". journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  27. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 168
  28. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 783
  29. ^ Truhelka, dr. Ćiro, (1911), Testament gosta Radina – GZM, XXIII, str. 374-375
  30. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 70-73
  31. ^ Kniewald, dr. Dragutin, (1949), Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, str. 116-117, RAD JAZU; Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 90, Buybook; Šidak, Jaroslav, (1954), Današnje stanje pitanja „Crkve bosanske“ u historijskoj nauci, str. 139; Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka; John V.A. Fine jr., (1975), The Bosnian church: a new interpretation, str. 44
  32. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 147, 169
  33. ^ Imamović, prof. dr. Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 74-75
  34. ^ a b c d e "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 5. 4. 2014. Pristupljeno 24. 12. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  35. ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 23. 9. 2015. Pristupljeno 18. 12. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  36. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 46, Mladinska knjiga Sarajevo
  37. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 76-77
  38. ^ Imamović, prof. dr. Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 76 i 79
  39. ^ Kniewald, Dragutin, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, str. 155, JAZU
  40. ^ Mandić, Bogumilska crkva, 303-304; Hadžijahić, Zemljišni posjedi, 469-470; Anđelić, Visoko, 125; Fine, Bosnian Church, 256
  41. ^ Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću
  42. ^ Usp. Anđelić, Historijski spomenici, 128.
  43. ^ Pejo Ćošković Crkva bosanska u XV. stoljeću
  44. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 106
  45. ^ Hadžijahić, Muhamed (1990), Porijeklo bosanskih muslimana, str. 37-114; Hadžijahić, Muhamed, Zemljišni posjedi Crkve bosanske, str. 463, 465, Historijski zbornik XXV-XXVI (1972/73); Solovjev, Aleksandar, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, GID, Sarajevo 1949, str. 42-79; Imamović, Enver, (1995), Korijeni Bosne i bosanstva
  46. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Porijeklo bosanskih muslimana, str. 52-53
  47. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 107-108, Buybook
  48. ^ Imamović, Enver, (1995), Korijeni Bosne i bosanstva, str. 212-213
  49. ^ Handžić, Mehmed, (1940), Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, str. 33, Islamska dionička stamparija

Vanjski linkoviUredi