Predslavenski korijeni

Predslavenski korijeni Bošnjaka se mogu pratiti unazad do najranijih poznatih stanovnika prostora današnje Bosne i Hercegovine, Ilira - indoevropske etničke skupine koja je naseljavala istočnu obalu Jadranskog mora. Oni su živjeli negdje oko trinaest stoljeća prije nove ere i blizu 650 godina n.e., gotovo 2000 godina. Ilirski narod se razvio iz rodovsko-plemenskih grupa, zamjenjujući različite stare evropske kulture koje su tu ranije živjele (poput Butmirske kulture) u blizni današnjeg Sarajeva. Poznata su imena većina ilirskih plemena na području Bosne i Hercegovine. Srednju Bosnu su naseljavali Desitijati. Sjevernu i sjeveroistočnu Bosnu su naseljavali Breuci, Panoni, Mezeji i Skordisci koji su bili miješano ilirsko-keltsko pleme. Istočnu Bosnu uz rijeku Drinu su naseljavali Dindari, Skiluti i Autarijati. Dalmati, Varcijani, Deriopesi i Deuri su naseljavali dio zapadne Bosne, Autarijati istočnu i jugoistočnu Hercegovinu, a Narensi, Daorsi, Ardijejci, Varedji i Melcumani na južnom dijelu Bosne i Jadrana. Arheološka istraživanja su pokazala da su se Iliri bavili stočarstvom, a posebno uzgojem ovaca, svinja i koza.[1][2][3] Uprkos dolasku Kelta u 4. i 3. vijeku p. n. e. Iliri su ostali dominanta grupacija na zapadog Balkanu sve do dolaska Rimljana.

Rimska imperija je okupirala Iliriju nakon niza ratova. Konačni rat je bilo gušenje pobune nekoliko plemena u području koje je danas poznato kao srednja Bosna oko 9. vijeka nove ere. Doseljenici koji su govorili latinski jezik iz svih dijelova Imperije se naseljavaju među Ilire u to vrijeme. Rimska provincija Dalmacija uključivala je Hercegovinu i veći dio Bosne, kao i pojas sjeverne Bosne, a područje južno od rijeke Save je bilo dio Panonije.

Od početka 4. do početka 7. vijeka barbarska plemena redovno prodiru na teritorij Rimskog carstva, pa i Bosne i Hercegovine, gdje vrše pljačkanja, ubijanja i pustošenja ovih krajeva. Ugroženo stanovništvo sjevernih provincija Panonije i Podunavlja se povlačilo prema jugu, od kojih su se neki stalno naselili na području Bosne. Nakon pada Zapanog Rimskog carstva 476. godine, u toku vladavine Istočnih Gota (490-535. godine) nastupa mirnije razdoblje u odnosu na raniji period. Obnavljaju se i popravlju rudnici željeza i komunikacije. Česta prodiranja i pljačkanja osvajačkih hordi je osiromašilo i unazadilo zemlju, što svjedoči i bestonski (bosanski) biskup Andrija na saboru u Splitu 530. godine, koji ističe da je narod sa područja bestoenske biskupije (srednja Bosna) siromašan i da ne može izdržavati biskupiju. Poslije odlaska Gota (535. godine) područje Bosne je ušlo u sastav Istočnog Rimskog carstva. U toku vladavine cara Justinijana (527-565. godine) grade se nove tvrđave, ceste, naselja s težnjom obnavljanjem nekadašnjeg moćnog Carstva i zaštita granica od barbarskih plemena. Dolaskom Avara i Slavena na početku 7. vijeka nestaje antička civilizacija na području Balkana.[4] Avari i Huni su ostavili nekoliko lingvističih tragova, a što god je populacije ostalo iza njih, apsorbovalo se kasnije u slavenskom talasu koji je uslijedio. Slavenska plemena su u Bosni zatekli nešto romaniziranog stanovništvo, uglavnom ilirskog i tračkog porijekla. Ovo stanovništvo se nakon dolaska Slavena povuklo u planine, gdje su se bavili stočarstvom. Slaveni su njih nazivali vlasima, što potiče od starogermanske riječi Wallch, u značenju Roman ili Rimljanin. Vlasi se vremenom asimiliraju i slaviziraju.[5]

Srednjovjekovna Bosna

Glavni članak: Srednjovjekovna Bosna

Dolazak Slavena i rani srednji vijek

Slaveni su naselili Bosnu i okolne zemlje u 6. i 7. vijeku. Slavenska srpska i hrvatska plemena su došla poslije prvog vala slavenskih doseljavanja. Srpska plemena Slavena su se naselila na području južno od rijeke Dunav u Raškoj, a kasnije se širila prema jugoistoku. Hrvatska plemena Slavena su se naselila na Jadranu i gornjem Pounju i kroz srednji vijek su se kretala prema sjeverozapadu.[5] U ranom srednjem vijeku Bosna je nakratko ulazila u sastav drugih južnoslavenskih zemalja i Ugarske i Bizantije, da bi se tek krajem 12. vijeka u vrijeme vladavine Kulina bana politički osamostalila. Prema zapisu bizantijskog pisca Jovana Kinama iz polovine 12. vijeka, Bosna je predstavljala posebnu teritorijalnu-političku cjelinu, koja "nije potčinjena velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način vladanja života i upravljanja". Nadalje on navodi da je bosanski ban Borić "egzarh (vladar) dalmatinske zemlje Bosne" i saveznik panonskog (ugarskog) kralja u ratu protiv Bizantija. Ipak, nije poznato od kada traje ovakav politički položaj Bosne.[6] Povremeni izleti susjednih vladara prema Bosni nisu promijenili politički položaj bosanskih zemalja. Bosna svoj samostalni politički razvitak počinje u isto vrijeme kao i Srbija i Hrvatska.[7] Slavenska plemena bošnjačkih predaka su se naselila u dolini rijeke Bosne i gornjeg toka Vrbasa. Geopolitičko središte srednjovjekovne bosanske države je uvijek bilo sarajevsko-zenička kotlina sa okolnim oblastima i župama. Mnogi autori navode Bošnjake kao jedan od slavenskih naroda u dolini Dunava. Viktor Duruy (1811-1894) u knjizi Histoire du Moyen-Age, poglavlje XXXI, navodi spisak naroda u dolini Dunava: Peuples de la vallée du Danube : les Hongrois. - Serbes, Bosniaques, Bulgares et Roumains. (Narodi doline Dunava: Mađari, Srbi, Bošnjaci, Bugari i Rumuni).[8]

Doseljeni Slaveni na prostoru Bosne su sebe prozvali Bošnjanima, prema imenu rijeke Bosne.[9] U historijskim izvorima, naziv Bošnjanin se prvi put pojavljuje u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena 1166. godine[10], a već naredne godine Mihajlo Anhijalski, budući carigradski patrijarh, u svome govoru kaže: "i Hrvat i Bosanac neka budu upisanu u tablice Romeja (Bizantinaca)".[11] Etnonim dobri Bošnjanin se odnosio na stanovnike čitave Bosne bez obzira ne religiju, a ne samo na uže jezgro oko izvora rijeke Bosne što svjedoče razne povelje 14. i 15. vijeka za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića[12], bana Tvrtka I Kotromanića[13], kralja Stjepana Ostoje[14] itd. U ovim poveljama bosanski vladari navode dobre Bošnjane kao svjedoke. Oni su bili utjecajna vlastela koji su djelovali kao savjetnici na dvoru bana/kralja. Vlastela je služila kao jamac da će se pravni akt povelje izvršiti, i obično se zaklinju na sadržaj povelje sa banom. Šta god vladar čini, mora dobiti pristanak svoje vlastele. Pored toga i pripadnici Crkve bosanske su sebe nazivali nazivali “dobrim Bošnjanima” ili "krstjanima".[15] Naziv Bošnjanin za stanovnike srednjovjekovne Bosne se javlja mnogo češće od srpskog imena i čak ga potiskuje iz Raške i Huma, odnosno iz oblasti koji su prvobitno bili u sastavu srpske države, a tek u 14. vijeku ušli u sastav Bosne.[16] Tako npr. u povelji bosanskog kralja Stjepana Ostojića u kojoj potvrđuje povelje ranijih vladara Dubrovniku, datiranoj 5. marta 1419. godine, zabilježen je, između ostalih, jedan svjedok dobri Bošnjanin vojvoda Ivko Semković iz Humske zemlje (Hercegovine).[17]

Bošnjaci, za razliku od drugih naroda čije su zemlje dobile imena po njima samima, izvode svoje ime iz imena zemlje Bosne (slično kao Italijani i Španci). Najčešće prihvaćena teorija koja se tiče porijekla imena zemlje Bosna kaže da je ime zemlje nastalo iz imena rijeke Bosne koje je imalo različito, ali slično ime od drevnih vremena. U starijoj historiografiji, ime Bosna se povezilo sa tračkim plemenom Besa, po kojem su, rijeka i zemlja Bosne dobila svoje ime. Kasnije je utvrđeno da tračko pleme na području Bosne nije ostavilo nikakvih tragova. Lajos Thalloczy i Karl Patsch ističu da ime Bosna vodi porijeklo od ilirske riječi bos, što na albanskom jeziku znači mjesto gdje ispire so. Ova teorije se ne prihvata iz razloga što na području prvobitno srednjovjekovne Bosne, u sarajevsko-zeničkoj kotlini, nije bilo prisutno nalazište soli. Sjeveroistočna pokrajina Bosne, Usora i Soli, je bila Solna zemlja, koja je tek u vrijeme vladavine Kulina bana ušla u sastav Bosne. Ime rimske provincije Bistue Nova se često dovodilo sa imenom Bosne, koja se nalazilo u okolini Zenice ili Travnika. Po ovoj municipiji se nazivala Bistuenska biskupija koja se spominje 530. godine. Ime Bosne se dovodilo u vezi sa rimskom postajom Basante, koja se nalazila na ušču Bosne u rijeku Savu. Filolog Anton Mayer je smatrao da riječ Bosna vodi porijeklo iz prastare indoevropske osnove bos ili bhog, što znači "vode tekućice". U vezi s tim, rimski izvori navode "Bathinus flumen" ili ilirski "Bassinus", imaju slično znaćenje, "tekuća voda". Prema nekim historičarima, ime Bosna se povezivala sa latinskom riječju bosina, što znači granica (limes ili termines). Ovu riječ su koristili Franci, koji su u 8. vijeku bili graničari na prostoru Bosne prema Bizantijskom carstvu.[5]

Osim mišljenja kojom se ime Bosna povezuje sa rječju voda, smatralo se da su Slaveni prilikom doseljavanja u Bosnu sa sobom donijeli ime Bosna, kao što su uradili Srbi i Hrvati. Po tome je negdje iza Karpata živjelo pleme ili plemenski starješina po imenu Bosna. U 4. vijeku se spominje izvjesni antski vojvoda Bosna. Spomenuto ime se koristilo kao toponim za mnoge lokalitete i naselja. Godine 1082. spominje se toponim Bosna za jedan lokalitet u blizini Veszpréma u Ugarskoj. Godine 1130. i 1138. spominje se lokalitet Basan i kmet po imenu Boson u Kneštvu Nitri u Slovačkoj. Ime Bosna se pojavljivalo kao lično ime u 12. vijeku u Dalmaciji.[5]

Najstariji sigurni spomen imena Bosna potječe iz 950. godine kada bizantski car Konstantin Porgirogenet VII spominje ime Bosna kao naziv za malu zemlju oko gornjeg i srednjeg toka istoimene rijeke, u kojoj se nalaze i dva grada Katera i Desnek. Oba grada su se nalazila otprilike na području Sarajeva i Visokog. U franačkim analima i drugim ranofeudalnim izvorima spominje se Sklavonija (Sclavonia) za koju se smatra da predstavlja Bosnu. Također, spomenuti anali navode 838. godine kneza Ratimira, koji je vladao na području Sklavinije, odnosno Bosne. Također, smatra se da je na saboru na Duvanjskom polju, koji je održan negdje krajem 9. ili početkom 10. vijeka, spominje se "Regnum Sclavorum", koji predstavlja Bosnu, a "preblagi kralj Budimir" bosanskog vladar. Krajem 10. vijeka na tlu Bosne je formirana država koju Pop Dukljanin prikazuje ravnopravno sa Raškom i Hrvatskom.[5]

12. vijek

 
Ploča Kulina bana iz crkve kod Visokog

Srednjovjekovni Bošnjani su razvila svoja specifična vjerovanja koja su u sebi sadržavala različite uticaje heretičkih i kršćanskih učenja od čega će kasnije izrasti Crkva bosanska, a njeni pripadnici će sebe nazivati "dobrim krstjanima". Za pripadnike Crkve bosanske u srednjem vijeku se pojavljuju različiti nazivi: bogumili, patareni, manihejci, heretici, iako oni nikada sebe nisu nazivali ovim imenima. U historijskoj literaturi ustanovljeno je da su bosanski krstjani jedini, među brojnim sličnim heretičkim pokretima u srednjovjekovnoj Evropi, uspjeli formirati i sačuvati posebnu autohtonu crkvu. Crkva bosanska je u periodu od 12. vijeka pa do osmanskih osvajanja imala značajan uticaj na politički, društveni, vjerski i diplomatski život srednjovjekovne bosanske države koja se suprotstavljala nadiranjima sa svih strana (bilo da je riječ o vojno političkim od strane mađarskih kraljeva ili crkveno-vjerskih od strane katoličke ili pravoslavne crkve.).[18] Pojava Crkve bosanske se veže za period vladavine Kulina bana (1180-1204), jednog od prvih poznatih i najznačajnijih bosanskih banova. Crkva bosanska je već krajem 12. vijeka imala značajan utjecaj i uporište u Bosni budući da ju je bosanski ban, zajedno sa svojom rodbinom i 10,000 kršćana, prihvatio. Ovo je prouzrokovalo negativnu reakciju rimske crkve koja je pokrenula križarski pohod na Bosnu s ciljem iskorijevanjem "hereze". Uvidjevši pod kakvom se opasnošću nalazi Bosna, Kulin ban se dobrovoljno odrekao učenja Crkve bosanske na saboru na Bilinom polju 1203. godine pred papskim izaslanikom Ivanom Kazamarisem. Ovakvim taktičkim potezom, Kulin ban je uspio obezbijediti mir u zemlji, ali na kratko vrijeme jer će Bosna u narednih 250 godina biti na meti čestih križarskih pohoda zbog svoje vjere.

Poznato je da su brojne velikaške bosanske porodice bili pripadnici bosanske crkve kao što su: Hranići, Pavlovići, Klešići, Kosače, Hrvatinići, Sankovići. Jedan od poznatijih, herceg Stjepan Vukčić Kosača je bio njihov velik pristalica i nakon progona bosanskih krstjana primio brojne odbjegle krstjane u svoju zemlju, Hum. U izvorima se u njihovoj službi pojavljuju krstjani koji su za njih obavljali razne diplomatske i političke poslove.[19]

 
Banovina Bosna za vrijeme vladavine Kulina bana

Iako je Kulin ban na prijestolje Bosne došao prije smrti cara Manojla 1180. godine vjerovatno kao bizantski vazal, on je u toku svoje vladavine uspio Bosnu politički osamostaliti. Kulin ban, za razliku od svoga prehodnika ban Borića, nije bio ugarski vazal niti politički povezan sa Ugarskom.[20] Gotovo tri decenije Kulinove vladavine zemljom obilježila je ekonomska stabilnost i mir, tokom kojih je 1189. godine učvrstio ekonomske veze Bosne sa Dubrovnikom i Venecijom ugovorima i trgovinskim sporazumima. Njegova sestra se udala za humskog vladara, Miroslava, brata Stefana Nemanje, osnivača dinastije Nemanjića, sa kojim je uspostavio i pozitivan diplomatski odnos. Mađarske ambicije na suverenitet Bosne su ostale nepromijenjene dugo nakon Kulinove smrti 1204. opada tek nakon neuspješne invazije 1254. godine.[21]

13. vijek

Crkva bosanska svoj utjecaj u Bosni dodatno učvršćuje premještanjem sjedišta bosanskog biskupa iz Bosne u Đakovo sredinom 13. vijeka. Time je Bosna postala odsječena od Rimokatoličke crkve. Upražnjeno mjesto Bosanskog biskupa popunila je nova organizacija - Crkva bosanska.[21][22] Crkva bosanska je u prvoj polovini 13. vijeka obilježila jačanjem svoga utjecaja. Godine 1233. upućen je novi papski izaslanik u Bosnu, kardinal Jakob, koji je uspio ubijediti bana Mateja Ninoslava da prihvati katoličanstvo, skupa sa svojim rođakom banom Prijezdom I. U ovo vrijeme u Bosni počinju djelovati dominikanci s ciljem širenja katoličanstva.[20] Godine 1235. hrvatski herceg Koloman je poduzeo križarski pohod na Bosnu koji je trajao, s prekidima, četiri godine. Njegova vojska je uspjela osvojiti sjevernu Bosnu i sjeverozapadni dio Huma, ali otpor nisu slomili. U martu 1240. ban Matej Ninoslav sklapa ugovor sa Dubrovačkom republikom o trgovini i prijateljstvu. U povelji se Ninoslav tituliše kao: "Ja Matej Ninoslav, po milosti božijoj veliki ban bosanski", što potvrđuje njegov samostalan politički položaj u državi. Nakon novog pohoda na Bosnu 1244. godine on pristaje da prizna katoličkoj crkvi prava na ranije date posjede koji su joj te godine potvrđeni poveljom Bele IV.[23][24] Godine 1253. ugarski kralj Bela IV započinje novi rat na Bosnu i uspijeva da savlada otpor Bošnjana. Bosna je podijeljena u više oblasti i stavljena pod neposrednu vlast ugarskog kralja. Pod njegovom zaštitom, postavljen je na bansku stolicu Prijezda I Kotromanić (1254-1287), osnivač bosanske dinastije Kotromanića. U ovo doba u Bosni je zavladala nesigurnost i bespravno stanje što je usporovalo ekonomski razvitak. Prisutna su i trgovina robljem, pogotovo kada se radilo o hereticima. U ovakvoj nestabilnost društveno-političkoj situaciji, koncem 13. vijeka i početkom 14. vijeka Bosnom vladaju hrvatski Šubići. S obzirom da djelovanje dominikanaca u Bosni nije dalo nikakve rezultate, u ovo razdoblje počinju stizati franjevci u Bosnu.[20][25]

 
Banovina Bosna za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića oko 1326. godine

14. vijek

Već 1322. godine bosanski ban Stjepan II Kotromanić uspijeva osloboditi Bosnu od prevlasti Šubića i osigurati vlast nad čitavom zemljom. Poslije toga, do 1326. godine teritorijalnim širenjem pripaja Bosni oblasti Donje Krajeve, oblasti Usora i Soli, župe Duvno, Livno i Glamoč (tzv. Završje ili Tropolje), zatim primorje od Neretve do Cetine, te na kraju Humsku zemlju. Njegova vlast je obuhvata "od Save do mora i od Cetine do Drine". Ban Stjepan II se 1322. tituliše kao "po milosti božjoj gospodin svim zemljama bosanskim i Soli i Usore i Donjim Krajem i Humskoj zemlji".[20][24] Nakon izlaska na jadransku obalu Bosna postaje važan faktor u političkoj, privrednoj i kulturnoj slici mediteranskog svijeta.

Ban Stjepan II je održavao prijateljske odnose sa susjednim državama. Godine 1334. sklopio je ugovore sa Dubrovačkom republikom, a naredne godine i sa Mletačkom republikom. Pomagao je Ugarskoj u njihovim vojnim pohodima protiv hrvatskih plemića šaljući bosanske jedinice. Godine 1340. je u nastojanju da popravi odnose sa rimskim papom, dopustio franjevcima da osnuju Bosansku vikariju u Bosni. Nekoliko godina poslije toga sam ban Stjepan II prelazi na katoličanstvo. Većina narednih bosanski vladara su bili katolici. Godine 1385. u Bosni je bilo 4 franjevačka samostana: u Visokom, Lašvi, Sutjesci i Olovu. Do pada Bosne 1463. godine podignut će se još 12 samostana u Bosni.[21]

 
Smrt bana Stjepana II Kotromanića, detalj sa zadarske škrinje Svetog Šimuna

Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Uspješnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uslove da njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najmoćniju samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog, 1353. godine.[26]

Iako je ban Stjepan II vladao u povoljnim unutrašnjim i vanjskim političkim prilikama, njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić je svoju vladavinu započeo 1353. godine u drukčijim prilikama i okolnostima. Početak njegove vladavine je obilježilo nezadovoljstvom bosanske vlastele koja se bunila i protivila protiv banske prevlasti. Također, ugarski kralj Ludovik I je zahtijevao od Tvrtka I da mu na ime ženinog miraza ustupi Hum, zapadno od Neretve. Kralj Ludovik I je 1363. godine pokušao zavladati Bosnom kad je došlo do otvorenog oružanog sukoba u kojem vojska Tvrtka I izlazi kao pobjednik. Tri godine kasnije bosanska vlastela je uspjela privremeno Tvrtka svrgnuti sa prijestolja, ali već naredne godine on uspostavlja vlast, nakon čega nastupa političko-ekonomski vrhunac Bosne.[20][27]

Iskoristivši nepovoljne unutrašnjo-političke prilike u susjednoj Srbiji, ban Tvrtko I između 1373. i 1377. godine zauzima područje gornjeg Podrinja, srednjeg Polimlja, istočnog Huma te područja između Dubrovnika i Boke kotorske.[28] Dana 26. oktobra 1377. godine ban Tvrtko I proglašava Bosnu kraljevinom a sebe kruniše za "kralja Srbljem i Bosne i Primorju i Zapadnim stranam". Nije pouzdrano sigurno gdje se Tvrtko krunisao. Smatralo se da se krunisao u manastiru Mileševo u Raškoj, ali nedavna istraživanja su pokazala da se on krunisao u mjestu Mile, u blizini Visokog, od djeda Crkve bosanske.[20][27][29] Ovo je predstavljao jedan od najvažnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine. Njegovu krunidbu su priznali Dubrovčani, Mlečani, Srbija itd.[25] Tvrtko je zbog krvne povezanosti sa Nemanjićima uzeo titularno vladarsko ime Stefan, otkada je počela bizantinizacija titula na bosanskom dvoru, uslijed ulaska uticaja iz Srbije.[30] Srbija je u to vrijeme bila u stanju rasula, bez centralne kraljevske vlasti.[29] Titula Stefan potiče od grčke riječi "stephanos" što znači "okrunjen".[31] Svi naredni bosanski vladari će koristi istu titulu.

 
Zlatnik kralja Tvrtka I (četverostruki)

S ciljem jačanja ekonomske snage Bosne, kralj Tvrtko I 1377, godine podiže grad Brštanik kod Opuzena, a 1382. godine u Bokokotorskom zaljevu osniva grad Novi (Castel Naove), kasnije preimenovan u "Herceg-Novi". Osnivanjem ovog grada predstavljalo je vojno prisustvo Bosne na Jadranu kao i konkurenciju Dubrovčana kao pomorskoj i trgovačkoj luci.[32] Ekonomska podloga Bosanske kraljevine u vrijeme Tvrtkove vladavine je bila na vrhuncu što je potaknuto izvozom zlata, srebra, olova, bakra, željeza, i ostalih rijetkih materijala. Između 1372. i 1392. godine isporučeno je samo na talijansko tržište nekoliko hiljada tona olova. Godine 1371. jedan trgovac iz Busovače je izvezao 14,5 tona željeza u Veneciju. Trgovina voskom, medom i sirom i ostalim proizvodima je bila značajna u ovo vrijeme.[31] Bosna je zajedno sa Srbijom proizvodila jednu petinu evropske proizvodnje srebra.[32] Pored toga, otvaraju se rudnici najprije u Fojnici (1365), a zatim u Busovači (1371), Kreševu (1381), Olovu itd.[28] U srednjovjekovnoj Bosni je postojalo ukupno 34 vrste zanata; kovači, zlatari, krojači, podstrigači sukna, kožuhari, obućari, mesari, svjećari, klobučari, tkalci, slikari, drvodjelje, brodogradioci, zvonolivci, brijači, kamenari, rezbari, pečatoresci, pasari, sedlari, pekari, krznari, grnčari, papučari itd.[29]

 
Kraljevina Bosna u toku vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića (1391)

Nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, u Hrvatskoj izbija građanski rat. Ovakvu situaciju iskorištava kralj Tvrtko I koji 1390. godine zauzima Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Hvar i Korčulu. Godine 1385. osvojio je i Kotor. Nakon što je zavladao čitavom Dalmacijom, osim Dubrovnika, Tvrtko I se titulisao kao "kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Primorja i Hrvatske". Time je kralj Tvrtko I pretvorio Bosnu u najmoćniju južnoslavensku državu.[33]

Godine 1386. godine manji broj četa osmanske vojske prodire do doline Neretve gdje ih je zaustavila vojska bosanskog vojvode Vlatka Vukovića. Dvije godine kasnije osmanska vojska od 17.000 vojnika je doživjela novi poraz od bosanske vojske predvođene vojvodom Vukovićem kod Bileće koja je brojala oko 8.000 vojnika.[34] Na ljeto 1389. godine došlo je do većeg okršaja na Kosovskom polju između osmanske vojske predvođene sultanom Muratom i srpske vojske prevođene knezom Lazarom Hrebeljanovićem i njegovih saveznika uključujući kralja Tvrtka I. U sukobu su poginuli sultan Murat i knez Lazar, a vojska kralja Tvrtka I je izašla kao pobjednik.[25] U pismu kralja Tvrtka I, napisanom 1. augusta 1389. godine u Sutjesci, bosanski kralj izvještava Trogirane o velikoj pobjedi bosanske vojske nad Turcima na Kosovu polju: "Pobijedili smo, naime, Murata, onoga oholog sina i slugu Sotone, podlog neprijatelja Kristova imena i čitavog ljudskog roda, a posebno kršćana i pravovjerja (...) Ali, kad je konačno s njima započet rat 20. dana netom proteklog mjeseca juna, uz naklonu pomoć Božije desnice, izvojevali smo potpunu pobjedu, savladali smo i na tle oborili ubijene (neprijatelje), a samo je, Bogu hvala, malo njih ostalo živih. Istina, bilo je nekoliko i naših pobijenih, ali nije mnogo".[29]

Tvrtko I je umro neočekivano 10. marta 1391. godine.[35][36] Naslijedio ga je rođak, Stjepan Dabiša. Tvrtko I je bio sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile.[37] Arheolozi su njegov grob zatekli u izuzetno dobrom stanju; preko kamenog lijesa još uvijek je bio prebačen kraljevski plašt s grbovima izvezenim u zlatnom brokatu.[38]

Tvrtko I se smatra jednim od najvećih srednjovjekovnih vladara Bosne, koji je "za sobom ostavio zemlju veću, jaču, politički uticajniju i vojno sposobniju od one koju je naslijedio". Njegovim političkim dostignućima doprinijela je feudalna anarhija u Srbiji i Hrvatskoj, dok Osmanlije još uvijek nisu ozbiljno ugrozile. Bosanska privreda je bila na vrhuncu, pojavila su se nova naselja i trgovački centri i poboljšao se životni standard njegovih podanika.[39] U toku njegove vladavine Bosna je doživjela najveći politički, vojni, teritorijalni, i privredni uspon i razvitak feudalnog društva.

15. vijek

 
Bosansko kraljevstvo oko 1412. godine

Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa vrijeme feudalne anarhije, odnosno bezvlašća. Bosanska vlastela ojačava svoj položaj u državi, a centralna kraljevska vlast slabi. Francuski hodočasnik Gilles Le Bouvier je na osnovu podatak drugih putnika izvjestio o lošem stanju u tadašnjoj Bosni: "Prehranjuju se isključivo divljači, ribom iz rijeka, smokvama i medom, čega imaju u izobilju, kreću se u bandama iz šume i pljačkaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu".[40][41] Teritorijalno širenje je završeno Tvrtkovom vladavinom, a njegovi nasljednici nisu uspjeli održati osvojeni teritorij. Sve do pada Bosne 1463. godine obilježilo je stagnacijom i gubitkom ranije osvojenih teritorija. Bosanski vladari i velmože su prodali Dubrovčanima Slansko primorje (1399.) i Konavle (jedan dio 1419., a ostatak 1426.). Kotor su 1423. godine prodali Mlečanima. Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša (1391-1395) je izgubio vlast nad većim dijelom Dalmacije koju su osvojili Mađari. Njegova vlast je bila prisutna jedino na području središnje Bosne (Bobovac, Kraljeva Sutjeska i Visoko). Ostatkom zemlje su vladali tada najmoćnije feudalne porodice: Hrvatinići (sjeverozapadna Bosna), Pavlovići (istočna Bosna) i Kosače (južna Bosna, Hum).[41][42]

Ove tri moćne vlastelinske porodice su nakon Tvrtkove smrti na bosanskom državnom saboru (stanku) odlučivali o smjenjivanju i postavljanju kraljeva. Tvrtkov I nije uspio osigurati prijestolje svome sinu Tvrtku II, koji je bio kralj kasnije u tri navrata (1404.-1409., 1421.-1433.,1435.-1443.). Na mjesto bosanskog kralja je postavljen odlukom bosanske vlastele Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša.[20] Stjepana Dabišu je naslijedila žena njegovog brata Jelena Gruba (1395-1398).[43] Slaba i neodlučna vladavine Grube je omogućilo vlasteli da dodatno ojača svoj položaj u Bosni.[25] Poslije nje je naslijedio Tvrtkov vanbračni sin Stjepan Ostoja (1396-1404).[43]

Herceg Hrvoje Vukčić je kao saveznik ugarskog kralja Ladislava Napuljskog u maju 1404. godine zbacio sa vlasti Stjepana Ostoju i postavili Tvrtka II Kotromanića, zbog njegovih prijateljskih odnosa sa Sigismundom Luksemburškim i Dubrovnikom.[20] Poslije toga je Sigismund Luksemburški, saveznik Stjepana Ostoje, intervenisao u korist nekadašnjeg kralja Ostoje, pa je 1405. ugarska vojska provalila u Usoru, te istovremeno napala preko rijeke Une. Tvrtkovi su vojskovođe tada odbili oba napada, a Sigismund je već sljedeće godine ponovno, na zahtjev pape Grgura XII., tražio da se u Bosni suzbiju krivovjerci, ali je opet doživio neuspjeh. Kada je u ljeto 1408. Sigismund kao vođa križarskoga rata provalio na čelu snažne hrvatsko-ugarsko-poljske vojske u Bosnu preko Save, Tvrtko je bio poražen i zatočen u Budimu, a Sigismund se kraj utvrde Dobor obračunao sa zarobljenim bosanskim velikašima. Iako je Sigismund poslije oslobodio Tvrtka, on je u međuvremenu izgubio prijestolje jer su velikaši natrag pozvali Ostoju pa se povukao iz Bosne (1409).[44] Jedan savremeni izvještaj bilježi da je ugarski kralj dao "po običaju mača poubijati buntovnike oba spola, ljude, djecu i starce iz svih krajeva Bosne, a gradove i varoši u ništa pretvoriti". Poslije je u rijeku Bosnu bačeno 170 bosanskih velikaša. Usora i Soli su oduzete i stavljene pod nesposrednu vlast Ugarske. Srebrenica je data despotu Stefanu Lazareviću 1412. godine, a kasnije su se vodile česte borbe oko ovog grada između Srbije i Bosne.[45]

 
Zastava dinastije Kotromanića

U političkoj nestabilnosti, Osmanlije početkom 15. vijeka redovno prodiru na teritorij Bosanskog kraljevstva i postaju značajan politički faktor na Balkanu. Ugarski kralj Sigismund je 1413. godine oduzeo od hercega Hrvoja otoke Brač i Hvar, a kasnije i Sansku župu koju je predao knezovima Babonićima Blagajskim.[20] Nakon što je proglašen odmetnikom od strane ugarskog kralja i odbijena pomoć od strane Mlečana, herceg Hrvoje Vukčić je zatražio pomoć od Osmanlija. Osmanlije su 1414. godine proglasili Tvrtka II Kotromanića zakonitog kralja Bosne i u maju iste godine poslali vojsku koja pustoši i pljačka Bosnu. Na ovaj način je herceg Hrvoje uvukao Osmanlije u već nepovoljne unutarnje političke prilike i doveo do podložnog položaja Bosne nad Osmanlijama. Ovo svjedoči pismo Dubrovčana kralju Sigismundu 1415. godine kojem javljaju da je "cijela Bosna, sa svim krajevima podložna Turcima u plaćanju tributa". Sve do pada Bosne 1463. godine, bosanski kraljevi će plaćati godišnji danak Osmanlijama. Godine 1415. dolazi do novog oružanog sukoba u Bosni između ugarske vojske i kralja Stjepana Ostoje sa jedne i hercega Hrvoja i osmanske vojske sa druge strane. Iako je ugarska vojska poražena u srednjoj Bosni, kralj Ostoja je uspio sklopiti sporazum sa Osmanskim carstvo da on bude potvrđen za bosanskog kralja, umjesto Tvrtka II.[40][45]

Osmanlije su još od 1386. počeli provaljivati u Bosansko kraljevstvo, a onda su od 1416. stalno prisutni na ovom području. Tih godina su povremeno zauzimali istočne teritorije Bosne, a 1428. godine osvojili Vrhbosnu sa tvrđavom Hodidjed (nedaleko od današnjeg Sarajeva), prvo privremeno, a onda od 1435. godine za stalno.[46][47] Negdje između 1448. i 1451. godine Osmanlije osnivaju Bosansko krajište koje je obuhvatalo područje današnjeg Sarajevo sa okolnim planinskim krajem. Postojalo je sve do pada Bosne 1463. godine, kada je stvoren Bosanski sandžak.

Herceg Hrvoje 1416. godine umire što slabi uticaj Hrvatinića, a jača moć i vlast velikog vojvode Sandalja Hranića Kosače i kneza Pavla Radinovića. U ovim godinama vlast bosanska kralja je bila veoma slaba. Bosanske velikaške porodice su lišavali zakonska prava i prihoda kralja. Nepoštivali su se stari ugovori bosanskih kraljeva sa Dubrovnikom i drugim dalmatinskim gradovima, čiji su trgovci često pljačkani. Zbog toga su Dubrovčani sklapali ugovore direktno sa bosanskim velikašima. Uz pomoć Sandalja Hranića ubijen je u maju 1415. godine knez Pavle Radinović što je dovelo do daljnih političkih nesuglasila među bosanskim velikašima. Sandalj Hranić priznaje vrhovnu vlast osmanskog sultana te 1420. uz pomoć skopskog namjesnika Ishak-bega ubija kneza Petra Pavlovića.[20][32]

Nakon trogodišnje vladavine kralja Stjepana Ostoje, 1421. godina na vlast ponovo dolazi Tvrtko II Kotromanić, uz ugarsku pomoć. Njegova vladavina je obilježena privrednim rastom, obnovom i usponom gradova, što je uglavnom bilo potaknuto širenja i jačanja franjevačkog i katoličkog utjecaja u Bosni. Uprkos ekonomskim napretkom, njegova vladavina je također obilježila političkom nestabilnošću. Njegova vlast je bila slabija od ostale krupne vlastele. S obzirom na to, Tvrtko II je 1427. sklopio ugovor da, ukoliko on umre bez muških potomaka, vlast nad Bosnom pređe na njegove rođake, grofove celjske, s kojima je još njegov otac Tvrtko I uspostavio političke veze.[20] Rimski papa Martin V je na ljeto 1428. godine izdao dozvolu za vjenčanje kralja Tvrtka II Kotromanića sa Dorotejom Gorjanskom, što je veoma važno budući da je u toj papinskoj buli prvi put jedan poglavar Rimske crkve naziva jednog bosanskog vladara kraljem.[48]

Slabost središnje vlasti do izražaja je došla u ratu između Dubrovnika i vojvode Radoslava Pavlovića (1430–32). Takve su prilike Tvrtka nagnale na približavanje Sigismundu pa se oženio njegovom nećakinjom Dorotejom Gorjanskom. No preokret je izazvao Osmanlije, koji su počeli provaljivati u Bosnu (1424., 1426., 1434) i protiv Tvrtka poduprli Radivoja Ostojića (1433–35), uz kojega je pristao i vojvoda Sandalj Hranić. Tvrtko je zbog toga 1434. napustio Bosnu; vratio se nakon iznenadne Sandaljeve smrti (1435), ali su ga Osmanlije prisilili na plaćanje danka. Godine 1436. dozvolio je franjevcima nesmetano privoditi bosanske krstjane katoličanstvu. Osmanlije su 1441–43. ponovno udarili na Bosnu, no ipak su bili protjerani. U očajnim prilikama Tvrtko je 1442. ponudio Mlečanima da preuzmu upravu Bosne, što su oni odbili. Nakon njegove smrti za kralja (1443) je bio izabran Stjepan Tomaš.[44]

U novembru 1443. godine umro je Tomašev amidža, kralj Tvrtko II, ne ostavivši djece. Tomaša je umirući kralj vjerovatno proglasio svojim nasljednikom, što je i sam Tomaš kasnije u povelji tvrdio, kako bi spriječio da njemu omrzli Radivoj postane kralj. Tvrtkovu odluku potvrdio je i bosanski stanak i formalno ga izabrao za kralja. Stanak je najvjerovatnije podržao Tomaša zato što je po Tvrtkovom ugovoru o nasljedstvu iz 1427. godine grofovi Celjski, rođaci Kotromanića trebali postati bosanski kraljevi. Stanak je pokazivao otvoreno nezadovoljstvo o nastupanju Celjskih na bosansko prijestolje. Međutim, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača se nije složio s ovim izborom i odmah je izrazio podršku Tomaševom bratu Radivoju koji je tada živio na dvoru Kosača i kojeg su od 1432. do 1435. u borbi za krunu podržavale Osmanlije. Istovremeno je papa Eugen IV planirao kontra-ofanzivu protiv Osmanllija, te je slao izaslanike i Tomašu i Kosači. Ispostavilo se da nijedan nije mogao ni razmišljati o tom budući da su se našli u građanskom ratu jedan s drugim.[49] Budući da su u ratu bili kralj Tomaš i herceg Stjepan, Tomaš je odlučio poduzeti akcije protiv Kosača i Osmanlija. U maju 1444. godine kralj Tomaš je iz Srebrenice protjerao Osmanlije da bi već u junu iste godine potisnuo hercega Stjepana iz zapadnog Huma.

Tomaša je odmah podržao Ivaniš Pavlović, a za kralja Bosne ga je priznao i Janko Hunjadi, regent ugarskog kralja Ladislava V. Međutim, Hunjadi nije slao kralju vojsku, kao što ni vojvodi vojnu pomoć nije pružao njegov novi saveznik i suzeren, napuljski kralj Alfons. S druge strane, Kosači je pomagao srpski despot Đurađ Branković, te je brzo uspio povratiti zemlju koju mu je Tomaš bio oteo. Tako je Tomaš opet izgubio Srebrenicu.[49]

Zbog prijetnje od Osmanskog carstva, čija je prisutnost na području Balkana sve veća, kralj Tomaš tokom 1450-tih godina tražio pomoć od rimske pape. Ovim putem dolazi do sve veće veze Bosne i papinstva u 15. stoljeću. U period od 1434. do 1447. godine veže se početak djelovanja Visočko-srebreničke franjevačke biskupije. Na Baselskom koncilu 1439. godine (koji je u prekidima trajao sve do 1449.) papski legat Toma Tomasini pokreće misiju potpune katolizacije članova dinastije Kotromanić kao i eventualne zabrana djelovanja Crkve bosanske. Osnovi cilj ovoga koncila bilo je ujedinjene Bosne kao i nekih ostalih crkava s Rimskom crkvom. Tokom svoga djelovanja u Bosni od 1439. do 1462. godine Tomasini je inicirao više događaja. Godine 1445. bosanski kralj Stjepan Tomaš prelazi na katoličanstvo, a naredne godine pokušava krunisati kralja Tomaša papinskom krunom, međutim do ovoga nije došlo. Godine 1447. Bosne ulazi u antiosmanske lige, a 1459. godine se ukida Crkve bosanska i zabranjuje njeno djelovanje.[48] Na jednom od skupova Baselskog koncila 1433. godine kardinal Ivan Stojković je zabilježio da je “prilika da se bosansko kraljevstvo koje je više od 400 godina zaraženo manihejskom jeresi, dovede u krilo katoličke crkve”.[50]

Papa Eugen IV 29. maja 1445. godine izdaje dokument kojim priznaje Tomaša, koji se nedugo prije toga preobratio na rimokatoličanstvo, za kralja Bosne i legitimizira kao da je zakoniti sin kralja Ostoje. Istim dokumentom poništio je Tomašev brak s krstjankom Vojačom, majkom njegovog prvorođenog sina, Stjepana Tomaševića. Početkom sljedeće godine konačno sklapa mir s Kosačom koji ga priznaje za kralja.[51]

Godine 1456. Osmanlije su od Tomaša tražile da im preda četiri velika grada. Tomaš je odbio, te su osmanski napadi na Bosnu postali učestaliji. Istovremeno su izbijali povremeni sukobi sa Srbijom i hercegom Stjepanom. Krajem 1458. i početkom 1459. umrli su despot Đurađ i njegov nasljednik Lazar. Tomaš je iskoristio slabost Srbije da osvoji jedanaest gradova na Drini, uključujući i Srebrenicu. Ubrzo nakon što je sklopio mir s Lazarevom udovicom, Jelenom Paleolog, ugovorio je brak svog starijeg sina i prijestolonasljednika s njenom najstarijom kćerkom, Jelenom. Brakom s Jelenom Branković Tomaš je svom sinu osigurao vlast nad Srpskom despotovinom, koja je bila kratkog vijeka pošto su je Turci osvojili nakon svega nekoliko mjeseci.[52]

Kako su Turci sve više prijetili Bosanskom kraljevstvu, Tomaš je zatražio pomoć od pape. Papa Pije II mu je odbio pomoći ukoliko ne preduzme nešto po pitanju velikog broja "heretika" u svom kraljevstvu. Istovremeno je trpio optužbe od Mađara da Bošnjani nisu dobri kršćani i da su predali Smederevo Turcima. Stoga se odlučuje na mjere koje nijedan drugi bosanski vladar nije nikada poduzeo: protjerivanje krstjana. Svi dotadašnji bosanski vladari, iako većinom barem nominalno rimokatolici, tolerirali su pripadnike drugih vjeroispovjesti na svom teritoriju. Tomaš je 1459. dao krstjanima da biraju između preobraćenja i egzila. Ogroman broj krstjana je tada našao spas u zemlji hercega Stjepana u Humu. Tomaš je nakon protjerivanja krstjana izvršio konfiskaciju njihove imovine.[52][53]

 
Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461.)

Godine 1461. Stjepan Tomaš je umro a njega je naslijedio sin Stjepan Tomašević.[54] Stjepan Tomašević je 1461. godine poslao pismo papi Piu II u kojem traži njegovu vojnu pomoć protiv Osmanlija:

"(...) Obaviješten sam da turski car Mehmed misli do idućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je sve potrebno pripravio. Tolikoj sili ja sam ne mogu odoljeti. Molio sam Ugre i Mlečane i Đurđa Arbanasa (Kastriotu) da mi u ovoj nevolji priteku u pomoć, što molim i tebe. Ja ne tražim zlatnih brda, ali bih rado da moji neprijatelji i moji podanici znaju da mi neće uzmanjkati tvoja pomoć. Ako Bošnjani vide da neće u ovom ratu biti sami, nego da će im i drugi pomoći, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci usuditi da prodru u moje zemlje, gdje su ulazili veoma teški, a tvrđave na mnogim mjestima nedobitne i ne dopuštaju da se tako lahko uđe u moje kraljevstvo. (...) Ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se, inače ću propasti i moja će propast povući za sobom mnoge druge."[55]

Budući da Bosni nije pritekla u pomoć Ugarska ni Mletačka republika, slično je postupio i rimski papa. Umjesto vojne pomoći papa kao znak “podrške” poslao njemu krunu kojom je u Crkvi sv. Marije u Jajcu 11. novembra 1461. godine okrunjen za bosanskog kralja od papinog delegata. Papa je u svom pismu istakao da je osnovni motiv za slanje krune opasnost od osmanskog napredovanja: “Isto se s mnogih mjesta javlja, da Muhamed (sultan Mehmed II el-Fatih), koji je zauzeo Istočno carstvo, traži i Zapadno a najzgodnija vrata za njegovu želju jeste Bosna, i vjerovatno će nju pokušati razbiti”.[56]

Na proljeće 1463. godine osmanska vojska od preko 150.000 vojnika predvođena sultanom Mehmedom II el-Fatihom je napala Bosnu i bez velikog otpora zauzela tvrdi grad Bobovac. Osmanska vojska nakon toga vrlo brzo stiže do Jajca, prijestolnicu Kraljevine Bosne i nakon kratkotrajnog otpora zauzima je. Bosanski kralj Stjepan Tomašević je pogubljen zajedno sa svojim stricem, knezovima Pavlovićima i Kovačevićima, te ostalom zarobljenom visokom vlastelom. Na ovaj način je nestalo srednjovjekovne bosanske države. Venecija je tek poslije pada Bosne pisala Firenci 14.6.1463. godine da je “pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo”.

Osmanlijsko doba

 
Careva džamija - najstarija džamija u Sarajevu koja je podignuta 1457. Njen osnivač Isa-beg Ishaković je podigao nekoliko objekata u Sarajevu i time je postavio urbane temelje grada.

Uspostava turske vlasti

Osmansko osvajanje Bosne je trajalo decenijama, od prvih upada osmanske vojske krajem 14. stoljeća pa do konačnog pohoda na Bosnu u proljeće 1463. Osmanlije su postepno zauzimali dijelove Bosanskog kraljevstva i njen pad nije bio rezultat navodne opće predaje pokatoličenih krstjana, npr. Radaka, zapovjednika grada Bobovca. Skopski krajnišnik Ishak-beg je sa svojom vojskom redovno vršio upade i pljačkanja u Bosni u prvoj polovini 15. stoljeća. Između 1435. i 1448. Osmanlije su uspostavile svoje pozicije u jugoistočnim dijelovima Bosne. U ovo vrijeme, podiže se prva džamija u Ustikolini. Padom Hodidjeda (područje Sarajeva) 1448. predstavljalo je "osnovicu turske vojne vlasti u Bosni", i time je "sultan dobio ključeve za dolinu Bosne". Oko 1450. osnovano je Bosansko krajište, prva administrativno upravna jedinica Osmanskog carstva koje je obuhvatalo Sarajevsko polje sa okolnim planinama.[57]

Ubrzo nakon propasti Bosanskog kraljevstva 1463, Osmanlije su na osvojenom području organizirali svoju vlast uspostavom Bosanskog sandžaka. Na čelu ove vojno-upravne jedinice nalazio se sandžakbeg Mehmed-beg Minetović (1463–1464), dotadašnji smederevski sandžakbeg. Bosanski sandžak je od 1463. do 1580. bio u sastavu Rumelijskog pašaluka, da bi Ferhat-paša Sokolović uspostavio zaseban Bosanski pašaluk 1580. U novom pohodu 1465. Osmanlije su zauzele veći dio Hercegove zemlje, a posljednji je pao grad Novi 1482.

Osmansko osvajanje Bosne označilo je novu eru u historiji zemlje i unijelo je velike promjene u politički i kulturni život regije. Iako je kraljevstvo nestalo, a njegovo visoko plemstvo pogubljeno, Osmanlije su ipak dozvolile očuvanje identiteta Bosne inkorporirajući je kao integralnu provinciju Osmanskog carstva sa svojim historijskim imenom i teritorijalnim integritetom - jedinstven slučaj među potčinjenim državama na Balkanu.[58] Osmanlije su na osvojenom području uvele nekoliko promjena u društveno-političkoj upravi Bosne; uključujući novi zemljoposjednički sistem, reorganizaciju administrativnih jedinica i složeni sistem društvene diferencijacije prema klasnoj i vjerskoj pripadnosti.[59]

U oktobru 1463. mađarska vojska predvođena kraljom Matijom Korvinom je osvojila Jajce i sjeverne dijelove Bosne. Herceg Stjepan Vukčić je osvojio 9 gradova u istočnoj Bosni i gotovo cijelu jugozapadnu Bosu (Ramu s Prozorom, Uskoplje i Livno). Osmanlije su morali predati 28 gradova i kontrolisali su samo Podrinje, srednju i donju Bosnu. Na novoosvojenom području Donjih krajeva i Usore, Mađari su osnovali Jajačku i Srebreničku banovinu. Bosanski sandžak je koncem 15. stoljeća obuhvatao vilajete: Novi Pazar, Pavle i Kovač, Saraj, Brod i Neretva. Nakon osvajanja Hercegovine 1470. uspostavljen je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči. Naredne godine sandžaku je pripojen Počitelj, a 1482. Novi. Godine 1483. osnovan je Zvornički sandžak sa sjedištem u Zvorniku. On je obuhvatao sjeveroistočnu Bosni sa nekoliko gradova na desnoj obali Drine.[60]

Islamizacija Bosne

U prvih nekoliko decenija nakon pada Bosne islam je primilo mali broj Bošnjana. Prvi popisni defter iz 1468/69. pokazuje da je na prostoru Bosanskog sandžaka (s dijelovima Hercegovine) živjelo svega 332 kuće muslimana naspram 37.125 kršćanskih kuća. Na popisnom defteru iz 1485 (bez Hercegovačkog sandžaka) dolazi do povećanja broja muslimana kojih je zabilježeno 4.134 kuća pored 30.552. kršćanskih kuća.[61] Proces prihvatanja islama u Bosni je tekao bez prisile jer osmanske vlasti nisu sprovodili nikakvu planiranu službenu akciju islamiziranja stanovništva, nego je svako imao slobodu biranja svoje vjere. Svakome je osigurana vjerska sloboda ukoliko plačaju harač (porez). Pored toga, u islamu je općenito zabranjena ikakva prisila, što je zapisano u Kur’anu (U vjeri nema prisile, Pravi put se jasno razlikuje od zablude, 2:256). U prilog tome ide i činjenica da je neposredno nakon osvajanja Bosne sultan Mehmed II na Milodražu 28. maja 1464. izdao bosanskom franjevcu fra Anđeu Zvizdoviću ahdnamu, povelju kojom jamči vjersku slobodu bosanskih katolika. Ovim dokumentom katolička crkva je opstala u Bosni. Islam su jednostavno širile prilike i ljudske okolnosti.[62]

Predzadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević se žalio papi Piu II 1461. da su Turci u mome kraljevstvu podigli nekoliko tvrđava i laskaju seljacima, prikazivajući se tobože ljubazni prema njima, i obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne.[63] Njegov sin Stjepan Tomaš je na sličan način u razgovoru sa papinim izaslanikom Nikolom Barbucijem 1459. žalio da manihejci (krstjani) više vole Turke nego kršćane.[64] Ovi zapisi su važni jer oni pokazuju da Turci obećavaju stanovništvu društvenu jednakost. Proces prihvatanje islama je bio najveći tokom 16. stoljeća, pogotovo nakon Mohačke bitke 1526, što se nastavlja kroz čitavo 17. stoljeće. Prihvatanje islama je trajao 250 godina, odnosno do pred austro-ugarske okupacije, samo što je u 18. i 19. stoljeću ovaj proces tekao u manjem obimu nego u ranijem periodu, jer su većina stanovništva Bosne u tom periodu bili muslimani.[65] Krajem 16. i početkom 17. stoljeća muslimani su brojili aposulutnu većinu stanovništva Bosne i Hercegovine. Jedan posjetilac bilježi da je u Bosni 1626. živjelo 250.000 katolika, i da je broj muslimana bio veći od broja katolika.[66]

Kako je Osmansko carstvo napredovalo i širilo se u Srednju Evropu, Bosna je doživjela privredni i ekonomski napredak. Određeni broj gradova, poput Sarajeva i Mostara, prerastao je u velike regionalne centre trgovine i urbane kulture. U ovim gradovima su izgrađeni mnoga značajna djela bosanske arhitekture (kao što su Stari most i Gazi Husrev-begova džamija).[67] Na početku osmanske vladavine u Bosanskom ejaletu poljoprivreda je bila osnova privredna grana. U srednjovjekovnoj Bosni je nastao velik broj trgova koji su se u osmanskom periodu razvili u velike gradove, što je potaklo i razvoj gradske privrede. Čaršije su činili jezgro gradova i trgovačkim i zanatskih radnji. U gradskim jezgrima nastaju razni zanati.[42] Nadalje, brojni Bošnjaci su igrali utjecajne uloge u kulturnoj i političkoj historiji Osmanskog carstva u to vrijeme. Bošnjaci su činili značajnu komponentu osmanskih redova u bitkama na Mohaču i Krbavskom polju, dvije odlučujuće vojne pobjede, dok su se brojni drugi Bošnjaci zauzeli najviše položaje u Carstvu, uključujući, generale i velike vezire.[68] U 16. i 17. stoljeću u Carstvu je bilo devet vezira koji su porijeklom iz Bosne. Jedan posmatrač je 1660. zabilježio da se turski jezik gotovo i ne čuje na sultanovu dvoru zato što su sav dvor i većina velikaša - otpadnici iz zemalja u kojima se govore slavenski jezici.[69]

Veliki Bečki rat

 
Bosanski ejalet oko 1600.

Presudan događaj u historiji Osmanskog carstva, a time i za Bosnu, učinio je Bečki rat (1683–1699). Poslije neuspješnog pohoda na Beč, započelo je urušavanje Osmanskog carstva, kada počinje gubiti sve ono što je do tada bilo osvojeno i što se držalo u Evropi, pa i šire. S obzirom da je Bosna neposredno graničila s Austrijom, posljedice rata su se svestrano odrazile i na nju.[70] Teritorij Osmanskog carstva se drastično smanjio. Turci su izgubili skoro sav teritorij u srednjoj Evropi. Pored toga, posjede u Dalmaciji, Liki, Klisu i Herceg Novom, koji su do tada bili sastavni dio Bosanskog ejaleta, Turci su izgubili od Mletačke republike. Iseljavanje muslimanskih porodica iz čitave Dalmacije i Like u Mostar i druge pokrajine Bosanskog ejaleta (pretežno Hercegovina) odnosno tamo gdje je ostala turska vlast, je počelo polovinom 17. stoljeća u vrijeme Kandijskog rata, a završeno je mletačkom okupacijom 1717. godine.[71]

Čim se saznalo za osmanski poraz pod Bečom, izbio je u jesen 1683. u graničnim oblastima Dalmacije i Bosne morlački ustanak. Na čelu ustanka su bili Stojan Janković i Đuro Posedarac. Centar ustanka je bio u Ravnim kotarima, odakle se brzo proširio na jug, do Cetine i Makarskog primorja. Morlački uskoci i hajduci su na prepad napali i opljačkali sve osmanske trgovce, uglavnom Bošnjake, koji su se u tom trenutku našli na mletačkoj teritoriji. Morlaci su do novembra 1683. uglavnom uspjeli protjerati Bošnjake iz sjeverne Dalmacije. Ustanici su za kratko vrijeme zauzeli Skradin, Vranu, Benkovac i Obrovac, kao posljednje osmansko uporište u sjevernoj Dalmaciji.[72]

 
Bosanski ejalet poslije Bečkog rata (1700)

Nakon što je Mletačka republika osvojila te krajeve, bošnjačke porodice su se masovno iseljavale, a oni koji su ostali, također su se morali pokrstiti. U Lici je 1680. godine živjelo 7.000 bošnjačkih porodica sa preko 30.000 klanova, a u Dalmaciji, Ravnim kotarima, Krbavi i drugim mjestima na desetine hiljada. U nasilnom pokrštavanju se isticao pop Marko Mesić iz Brinja, pa ga je za to papa nagradio imenovanjem apostoloskim poslanikom za Liku, a austrijski car Leopold I mu je dodijelio plemićki naslov i posjed.[73] Osmanlije su već tokom 1684. izgubile cijelu Dalmaciju i Liku. Osmanske, uglavnom bošnjačke posade su se redom predavale i napuštale gradove po Dalmaciji, Lici i Krbavi.[74]

Tokom višegodišnjeg ratovanja su muslimanske porodice Like, Dalmacije, Herceg-Novog pobjegle na područje Bosne i Hercegovine; Vitina, Ljubuški, Mostar, Trebinje, Banja Luka i drugdje, odnosno tamo gdje je ostala osmanska vlast.[75] U Hrvatskoj je za turske je vladavine na području Slavonije i Like bilo podignuto 189 džamija i još nekoliko desetina bogomolja na području Dalmatinske zagore i Makarskog primorja.[76]

Mlečani su zauzeli Imotski u petak 31. jula 1717. Posada tvrđave i sve muslimanske porodice koje nisu htjele ostati pod mletačkom okupacijom, su pobjegli u Mostar, Trebinje i u druga mjesta Hercegovine, a neke su odselile u Banja Luku u Bosni. Više muslimanskih porodica iselilo je u Vitinu, Trebinje, Mostar i druga područja Hercegovine.[77]

 
Mir u Srijemskim Karlovcima (1699)

Dugotrajni rat Turske s Austrijom i Mletačkom republikom završen je mirom u Sremskim Karlovcima 1699. Osmanka vlast je izgubila čitavu Dalmaciju, Herceg-Novi, Liku, Krbavu i Slavoniju. Ovim mirom označene su one međunarodne granice Bosanskog pašaluka koje skoro u cijelosti odgovaraju granicama današnje Bosne i Hercegovine, a time i srednjovjekovne Bosne.[78]

Mlečani su nakon konačnog zauzimanja dalmatinskih mjesta uništili skoro sve tragove islamske kulturne baštine. Jedino se djelimično sačuvalo nekoliko kula zvanih “Avala” u tvrđavama koje su zbog vremenskih nepogoda postepeno obrušavaju. Međutim, sačuvalo se više kula, od kojih neke i danas služe vlasnicima za stanovanje, i nekoliko mostova.[79] Vrlo mali broj spomenika islamske odnosno turske arhitekture ostao je sačuvan do danas u Dalmaciji. Prema Lj. Karamanu[80] sačuvan je samo han u Vrani, džamija i minare u Drnišu i džamija i česma na Klisu. 

Osmanlijski vojni porazi nastavili su se i u sljedećoj deceniji. Godine 1697, habsburški princ Eugen Savojski izveo je uspješan napad duž granice koji je kulminirao paljenjem i pljačkanjem Sarajeva. Nakon Bečkog rata dolazi do opadanja moći Osmanskog carstva i gubljenje ranije osvojenog teritorija. Bosna je poslije Bečkog rata postala najisturenija Osmanska pokrajina na Balkanu te je postala meta čestih upada austrijske i mletačke vojske na njen teritorij. Novom administrativno upavnom podjelom Bosna se sastojala od pet sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki, koji je poslije rata 1714-1718. ukinut i priključen Bosanskom sandžaku. Ovakva podjela je ostala do kraja 18. stoljeća.

Bosanski ejalet od Bečkog rata do Svištovskog mira (1791)

 
Bosanski namjesnik Ali-paša Hekimoglu, pod čijom komandom je bosanska vojska odnijela pobjedu nad Austrougarskom vojskom 1737. u Banjoj Luci i ostalim gradovima u Bosanskoj krajini.

Ovi događaji su izazvali nemir među Bošnjacima. Osjećanje nezadovoljstva je bilo pojačano ratom i uvećanim porezima. Kao posljedica, dolazi da pobuna bošnjačkog naroda u Hercegovini 1727, 1728, 1729. i 1732. Velika epidemija koja je rezultirala hiljadama mrtvih početkom 1730-ih je doprinijela općem haosu. Godine 1736. u namjeri da iskoriste nepovoljno unutarnje stanje, Habsburgovci su prekršili sporazum iz Požarevca i prešli granicu na rijeci Savi.

S obzirom da bosanski namjesnik Ali-paša Hekimoglu nije dobio traženu vojnu pomoć od velikog vezira Ahmed-paše, on je naredio opću mobilizaciju Bošnjaka bez znanja sultana. Austrijska vojska predvođena princom Josipom Fridrichom Sachsen-Hildburghausenom napala je Bosanski ejalet sa četiri vojske: na Ostrovicu, Bužim, Banja Luku i Zvornik. Vojska pod zapovjedništvom pukovnika Raunaha, koja je napala Ostrovicu 8. juna 1737. godine je ubrzo poražena od bosanske vojske. Nakon što je austrijska vojska opsjela Zvornik 12. jula, Ali-paša je poslao vojsku sarajevskih janjičara na Zvornik gdje je odnijela pobjedu nad Austrijancima. Poslije toga je glavna vojska od oko 20.000 boraca sa princom Hildburghausenom na čelu je započela ofanzivu prema Banjoj Luci sredinom jula. Do glavnog sukoba odvilo se u Banjoj Luci 4. augusta 1737. godine između bosanske vojske s Ali pašom Hekimoglijem na komandi i austrijske vojske s Hildburhausenom na čelu. Nakon dvosatne borbe Bošnjaci su izvojevali pobjedu.[81]

U vrijeme sklapanja Karlovačkog mira 1699. u Bosni je bilo 12 kapetanija da bi krajem 18. stoljeća njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom Carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bošnjaci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom.

Poslije ratova 1737–1739. na području Bosanskog ejaleta pet decenije nije vođeno nikakvih ratova, ali Bošnjaci redovno učestvuju u osmanskim ratištima širom Evrope. Dugodišnji ratovi Osmanskog carstva su doveli do loše ekonomske situacije i povećanje oporezivanja, što je prouzrokovalo seljačke bune i staleške nemire. Tokom 1740-tih i 1750-tih godina u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i drugim bosanskim gradovima i selima dešavale su se česte bune bošnjačkog stanovništva kada centralnu vlast u Bosni preuzimaju lokalni ajani i ešrafi (odličnici, prvaci). Stanovništvo je tražilo da se vrati stari poreski sistem. Tokom namjesnikovanja bosanskog valije Mehmed-paše Kukavice seljačke bune su uspješno ugušene. U svom izvještaju sultanu napisao je da je Bosna ponovno osvojena, odnosno "feth učinjena".[82][83]

Početkom 1788. godine Habsburška monarhija objavljuje rat Osmanskom carstvu. Na početku rata car Josip II je pozvao Bošnjake svih vjeroispovijesti da im se pridruže, obećavajući stanovništvu sva prava i slobodu. Glavne borbe su se vodile oko Dubice na sjeveru Bosne, zbog čega je ovaj rat prozvan Dubičkim ratom. U prvoj godini ratovanja Austrijanci su osvojili Dubicu, Bosanski Novi, a 1788. i 1790. godine Gradišku i Cetin. Feldamršal Gideon Laudon, glavni komandant austrijske vojske, je isticao da su bosanski gradići bili tvrdo građeni, kako se "domaći Turci" uporno brane i kako se znaju "lahko ponovno ušančiti kada im se razori jedna odbrambena linija". Godine 1791. potpisan je mir u Svištovu, prema kojem je Austrija dobila Cetin, Lapac, Srb, te pojas ispod Plješevice i Plitvičkih jezera, a u sastav Bosanskog ejaleta vraćeni su gradovi Dubica, Novi i Gradiška.[84][85]

Veliki bosanski ustanak za autonomiju (1831–1832)

 
Husein-kapetan Gradaščević, vođa velikog bosanskog ustanaka za autonomiju

Devetnaesto stoljeće u Bosanskom ejaletu su obilježili značajni društveno-politički događaji uslovljeni nastojanjem osmanske vlasti da reformama spase Carstvo od propadanja. Promjenama u vojnoj, administrativno-upravnoj, sudskoj i finansijskoj oblasti sultani su nastojali modernizirati državu i društvo, i Bosanski ejaletu čvršće vezati za centralnu vlast. Pokušaj sprovođenja reformi osmanske vlasti su naišli na otpor domaćeg stanovništva.[86] Godine 1826. sultan Mahmud II ukida janjičarski red. Budući da su janjičari predstavljali najbrojniju i glavnu odbrambenu vojnu silu u Bosni, sprovedene reforme su prouzrokovali nemir u Bosni. Bošnjaci su poslali dva fermana Porti u kojem poručuju da odbijaju i ne prihvataju ukidanje janjičara, i da će se Bosna pridržavati starog zakona.[87] Osim toga, pobunjenici su pored ukidanja reformi, tražili i određenu vrstu autonomije Bosne i ukidanje namjesništva, dopuštanje domaće vlasti, opozivanje ustupaka učinjenih prema susjednoj Srbiji[88], i ukidanje plana modernizovanja vojske (nizami-džedida).[89]

Husein-kapetan Gradaščević je izabran za vođu ustanka za autonomiju 5. februara 1831. Ustanak je počeo u martu 1831. godine kada je Husein-kapetanova vojska od oko 4.000 vojnika iz Tuzla krenula prema Travniku. Nakon kraće opsade porazile su vojsku vezira Namik-paše, koji je uspio pobjeći u Stolac kod Ali-paše Rirvanbegovića. Zauzimanjem Travnika, Husein-kapetan je preuzeo centralnu vlast u Bosni i sa vojskom od oko 25.000 vojnika 13. aprila krenuo prema Sandžaku i Kosovu. Do većeg sukoba sa vezirovom vojskom došlo je kod Kačanika na Kosovu 18. jula 1831. godine gdje je Husein-kapetanova vojska izvojevala pobjedu na turskom vojskom koja je brojala oko 21.000 vojnika. Nakon toga, Sarajevu je 12. septembra iste godine zvanično proglašena autonomija Bosne.[90][91][92]

 
Gradačka kula, administrativno sjedište gradačačkih kapetana

Porta je obećavala da će prihvatiti zahtjeve Bošnjaka, a vojska Husein-kapetana se naivno povukla iz Kosova i vratila u Bosnu. Nakon povratka u Bosnu, bosanski begovi pokušali su poraziti i potčiniti hercegovačke ajane u Stocu, ali u tome nisu uspjeli. Godine 1832. na Bosnu je krenula Osmanlijska vojska sa preko 30.000 vojnika, kojoj se u posljednji čas pridružila i hercegovačka vojska Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, te su pobunjenici na čelu s Huseinom-kapetan Gradašćevićem poraženi u bici na Stupu, u Sarajevu 4. juna 1832. godine. On je pobjegao u svoje rodno mjesto Gradačac, odakle je izbjegao na teritoriju Austro-ugarskog carstva. Ovim porazom, pokret za autonomiju Bosne je propao. Glavni razlog zbog čega pokret nije uspio je nedostatak podrške od strane hercegovačkih ajana Smail-age Čengića, Ali-paše Rizvanbegovića, koji su stali na stranu sultana. Za svoje usluge, Ali-paša Rizvanbegović je nagrađen izdvajanjem Hercegovine u poseban pašaluk.[93][94][95]

Dolazak Omer-paše Latasa u Bosnu i ustanci (1851–1852)

Nezadovoljna sporošću provođenja tanzimata, u Bosni je Porta 1850. poslali vojsku od 12.000 vojnika na čelu sa Omer-pašom Latasom, muširom, koji je bio sposoban u gušenju ustanaka i buna u osmanskim provincijama. Pri dolasku u Sarajevu, Omer-paša je pročitao sultanov ferman i zatražio od Bošnjaka poslušnost u sprovođenju reformi. Latas je opomenuo: "Ako dragovoljno ne primite tanzimat, primit ćete ih silom! Dosta je bilo vašeg okolišanja!". Sultanov ferman je izazvao negativne reakcije bošnjačke elite, što je dovelo do dizanja pobune najprije u Krajini, potom u Posavini, a onda u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Krajiška vojska je krenula prema Travniku, sjedištu bosanskog vezira, gdje im je Omer-pašina vojska od 5.500 vojnika nanijela poraz. Slične borbe su se desile i u Jajcu. U Mostaru su pobunu započeli Ali-beg i Kadi-beg Hadžiosmanović, Ibrahim Alajbegović, Derviš Ćumurija, Salih-beg Muslibegović i ostali. U Nevesinju je također počeo ustanak, a glavne borbe su se vodile kod Konjica, Jezera, Lepota, Han-Kule, te na kraju u Mostaru gdje su Bošnjaci doživjeli poraz. Poslije toga, Omer-pašina vojska je porazila pobunjene Bošnjake u Posavini i u Sarajevu. Do proljeća 1851. godine, ustanak u svim dijelovima Bosne i Hercegovine su ugušeni. Poslije sloma ustanka, hiljade bosanskih prvaka je uhapšeno i likvidirano u travničkoj tvrđavi.[96]

U dvadesetak manjih i većih bitaka poginulo je oko 2.500 Bošnjaka, a zarobljenici su bili izloženi poniženju. Nakon sloma otpora muslimana, Latas se okrenuo prema hrišćanima. Bosanski hrišćani su pomogali Latasu prilikom borbe sa bošnjačkim prvacima, a od Latasa su tražili poboljšanje svoga društveno-političkog položaja. Umjesto toga, Latas je zatražio od hrišćana da predaju oružje i optužio ih za "šurovanje sa vanjskim neprijatelje", koji radi na razbijanju Carstva, te da se spremaju "s knezom srpskim i banom hrvatskim dići bunu i oslobiditi se Turaka." Poslije toga je naredio hapšenje pojedinih hrišćana. Ovo je izazvao pokret hrišćana u Hercegovine iste 1851. godine, za što je Latas okrivio Austriju i Crnu Goru.[97][98]

Nakon razbijanja ustanaka u Bosni, Omer-paša Latas je izvršio teritorijalnu reorganizaciju u Bosni. U januaru 1851. sandžake je pretvorio u kajmekamluke, a umjesto ranijih zabitluka ili nahija formirao je mudirluke. Formiran je i Novopazarski sandžak kao zasebnu upravnu jedinicu, a na čelu ovih jedinica postavio je strance. Hercegovina je ponovno pripojena Bosni. Ovim događajima Omer-paša Latas je konačno slomio politički otpor i moć bosanskih begova i njihove pokušaje u postizanje autonomije.[98]

Nacionalni razvitak

Tokom 19. stoljeća, s pojavom ideologija i aktivnim političkim angažmanima na uvođenju etnonacionalnog identiteta i nacionalnosti među Južnim Slavenima, vršen je snažan pritisak na raznolike vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini od strane vanjskih sila, uglavnom iz Srbije i Hrvatske.[99] Ovaj pritisak je izazvao određeni otpor, osobito među bosanskim franjevcima, od kojih su se neki žestoko zalagali protiv skorog kroatiziranja bosanskih katolika s jedne strane, kao i protiv skorog posrbljavanja bosanskih pravoslavaca s druge strane. Bosanski franjevac i historičar Antun Knežević ih je u svojim djelima nazivao Bošnjacima katolicima i Bošnjacima pravoslavcima. Kneževićevi stavovi su bili da su svi stanovnici Bosne jedan trovjerski narod, te da do kraja 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini nikada nije postojao hrvatski (i/ili srpski) identitet. Slične ideje su promovisali i neku drugi bosanski franjevci kao što je Ivan Franjo Jukić.[100][101][102][103][104]

Ilija Garašanin, ministar vanjskih poslova Srbije, je u svome djelu Načertanije, objavljen 1844. godine, predstavio ideje o nacionalno-političkim akcijama. Cilj pokreta je bilo podizanje ustanka protiv osmanske vlasti i širenje srpske nacionalne svijesti.[105][106] Osobita pažnja u Načertaniju posvećena je planiranom pripajanju Bosne i Hercegovine Srbiji: "Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva."; "Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri."[107]

Poslije 1863. u Bosni se osniva društvo za širenje srpskog imena koje je, prema Vladislavu Skariću: "uzelo je sebi u zadatak da iskorjenjuje podrugljivo ime Vlah, a da uvodi ime Srbin (...) učitelji srpske škole, mladi trgovci i trgovački sinovi. Duša svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil (Bogoljub) Petranović, inače kaluđer, rodom iz Drniša u Dalmaciji (...) Društveni članovi izlazili su na sarajevske carine pa dočekivali seljake kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani nego Srbi."[108]

Prije 1867. u Bosni se osniva i društvo sa zadatkom da se iskorijeni podrugljivo ime "Šokac", a umjesto njega da uvodi ime Hrvat kod katoličkih Bosanaca. Ovo društvo su činili franjevci i pruski konzulat Klement Božić.[109]

Sve do ovog perioda, pravoslavni i katolički Bosanci sebe nisu izjašnjavali kao Srbe ni kao Hrvate prije 19. stoljeća. Današnja multinacionalna Bosne i Hercegovine konfigurirana je na osnovu vjerske pripadnosti.[110] Antun Radić je uočio da: "na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato." Slično zapažanje iznio je i Südland (dr Ivo Pilar) u svome djelu "Südslavische Frage" (Beč, 1918), koji ističe: "prije 1895. nije bilo nacionalne svijesti među širokim slojevima kod bosanskih katolika. Kod posljednjih se još ni danas nacionalna svijest nije probudila u onolikoj mjesri kao u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji."[111]

Austrougarska vladavina i Kraljevina Jugoslavija

Bosnu i Hercegovinu je okupirala i njome upravljala Austro-Ugarska, od 1878. godine kada je veliki broj Bošnjaka napustio Bosnu i Hercegovinu. Zvanični austrougarski dokumenti pokazuju da je 56.000 ljudi, Bošnjaka i Osmanlija emigriralo između 1883. i 1920. godine. Većina emigranata vjerovatno je pobjegla u strahu od eventualnih napada poslije međuetničkog nasilja u buni koja je trajala od 1875. do 1878. godine. Mnogi Srbi iz Hercegovine otišli su u Ameriku tokom istog perioda. Drugi talas bošnjačke emigracije pojavio se po okončanju Prvog svjetskog rata, kada je Bosna i Hercegovina postala dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, poznatom poslije 2929. godine kao Kraljevina Jugoslavija.

Borba za priznanje

Član Ilirskog pokreta iz 19. vijeka, Ivan Franjo Jukić, isticao je Bošnjake pored Srba i Hrvata kao jedno od plemena koje sačinjava Ilirsku naciju.

U zoru Ilirskog pokreta, bošnjačka inteligencija se okupila oko časopisa Bosna i tokom 1860-ih promovisala ideju bošnjačke nacije. Član ove grupe bio je Bašagićev otac. Ova bošnjačka grupa će ostati aktivna nekoliko decenija, sa kontinuitetom ideja i korištenjem arhaičnog bošnjačkog imena. Od 1891. do 1910. godine, izdavali su časopis pod nazivom Bošnjak.

Uprava Benjamina Kallaya, austrougarskog upravnika Bosne i Hercegovine, podstakla je ideju jedinstvene ujedinjene bošnjačke nacije, koja će pored muslimana uključiti i pravoslavce te katolike, i na taj način se suprotstaviti nacionalnim uticajima iz Zagreba i Beograda na kršćansko stanovništvo Bosne. Ideji su se žestoko suprotstavili nacionalno sazreli katolici i pravoslavci koji su već svoj identitet formirali pod uticajem nacionalnih pokreta iz Srbije i Hrvatske. Ovakva politika je zakomplikovala bosansko etničko pitanje i učinila da se Bošnjaci smatraju prorežimskom nacijom. Poslije Kallayeve smrti 1903. godine, zvanična politika se lagano usmjeravala ka prihvaćanju trojne etničke realnosti Bosne.

Muslimanska narodna organizacija (MNO), politička partija osnovana 1906. godine, bila je veliki oponent režima i promovisala je ideju posebnosti muslimana u odnosu na pravoslavce i katolike. Grupa disidenata koja se između ostalog deklarisala kao hrvatsko-muslimanska, formirala je partiju nazvanu Muslimanska napredna stranka (MNS), ali je dobila malu podršku naroda i stoga je upotpunosti nestala u narednih nekoliko godina iz političkog i javnog života.

Prvi Ustav Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, jasno je naznačio Srbe, Hrvate i muslimane kao "autohtone narode". Ovo se odrazilo i na izbore koji su održani odmah poslije, kada je izborni sistem bio podijeljen na način da su postojali srpski, hrvatski i muslimanski glasački listići. Muslimanska narodna organizacija (MNO), Srpska narodna organizacija (SNO) i Hrvatska narodna zajednica (HNZ) su dobile gotovo jednoglasnu podršku na svojim glasačkim listićima i njihovi članovi su formirali saziv, uprkos tome što je ovaj parlament posjedovao malo uticaja u austrougarskoj provinciji Bosna i Hercegovina. Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos kršćanskoj austrougarskoj vlasti koja je u početku svoje vladavine koristila termin Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere, koji su to smatrali uvredom, jer je to impliciralo iskrivljeno tumačenje nastanka islama. Svi prijevodi u parlamentu na maternji jezik koji se zvao bosanski, a potom srpsko-hrvatski koristili su malo slovo "m" za muslimane, kao pripadnike islama.

Poslije Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je postala dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se kasnije transformisala u Kraljevinu Jugoslaviju. Srpska monarhija, kao jedan od pobjednika u Prvom svjetskom ratu tražila je hrvatske i slovenske političke partije, kao partnere za formiranje države. MNO se transformisala u Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO), odustala od težnje za ozakonjivanje muslimanskog nacionalnog identiteta do povoljnijih vremena i usmjerila se na zaštitu vjerskih i egzistencijalnih pitanja Bošnjaka, kroz saradnju sa drugim partijama, ponekad i sa srpskim partijama kao što su Narodna radikalna stranka Nikole Pašića i Srpskom radikalnom strankom Milana Stojadinovića.

Tokom Drugog svjetskog rata, zvaničnici Nezavisne Drzave Hrvatske su pokušali da ostvare savez sa Bošnjacima koji su se smatrali Hrvatima muslimanske vjere.

 
Nacionalna struktura Bosne i Hercegovine 1991.

Deklaracija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), izdata 25. novembra 1943. godine od strane antifašističke vlasti je dokument koji je obnovio državnost Bosne i Hercegovine i smatra se ustavnom osnovom moderne Bosne i Hercegovine.

Danas narodi Bosne i Hercegovine preko svog jedinog političkog predstavnika, ZAVNOBiH, žele da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, treba da bude slobodna i jedinstvena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti garantovana puna jednakost pred zakonom Srbima, Muslimanima i Hrvatima.

U jugoslavenskom popisu iz 1961. godine, pojavila se opcija Muslimani, po prvi put. Tokom 1963. Muslimani su navedeni u Ustavu pored Srba i Hrvata. Na kraju 1968. godine, prihvaćen je i termin Musliman sa velikim "M", kako bi se razlikovali pripadnici nacije.

Septembra 1993, Drugi bošnjački sabor, donio je odluku o vraćanju historijskog nacionalnog naziva Bošnjaci, umjesto prethodno korištenog naziva Muslimani.

Također pogledajte

Reference

  1. ^ Zoranić, Hakija, (2009), O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka[mrtav link], str. 14, Svjetlost, Sarajevo
  2. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 46, Buybook, Sarajevo
  3. ^ Snježana Vasilj, Ekrem Baraković, (2007), Udžbenik historija 1, str. 208, Sarajevo Publishing
  4. ^ Enver Imamović, "Prostor Bosne i Hercegovine u prethistoriji i antici", u Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1995, str. 31-32,
  5. ^ a b c d e Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 25-26, Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeče Preporod, Sarajevo
  6. ^ Babić, Anto, (1972), Iz istorije srednjovjekovne Bosne[mrtav link], str. 65, Sarajevo
  7. ^ Klaić, Nada, (1994), Srednjovjekovna Bosna, str. 10, 28, Eminex, Zagreb
  8. ^ "Peuples de la vallée du Danube".
  9. ^ Klaić, Vjekoslav, (1882), Poviest Bosne do propasti kraljevstva, str. 43, Zagreb
  10. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana[mrtav link], str. 16, Islamska zajednica Zagreb
  11. ^ Goldstein, Ivo, (1997), “Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 30 (1), str. 20. Nije pouzdano sigurno kada se održalo govor Mihajla Anhijskog. Neki izvori tvrde da se odvilo 1165. godine ili 1166. godine.
  12. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 70, 73, 93, Mladinska knjiga Sarajevo
  13. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 96, 107, 112, Mladinska knjiga Sarajevo
  14. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 381, Mladinska knjiga Sarajevo
  15. ^ Mustafa Imamović, Bošnjački etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, Sarajevo, 2003, str. 320
  16. ^ Ćirković, Sima, (1964), Istorija srednjovjekovne bosanske države[mrtav link], str. 350, Beograd
  17. ^ Kurtović, Dautović, Nakaš, Župarić, Lalić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelja i pisma stare bosanske države, str. 381, Mladinska knjiga, Sarajevo
  18. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, Društvo studenata Demus
  19. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 76-77
  20. ^ a b c d e f g h i j k Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 74-75
  21. ^ a b c Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 68-69, Buybook
  22. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 43, Mladinska knjiga Sarajevo
  23. ^ Boris Nivelić, "Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske države", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1995, str. 39
  24. ^ a b Klaić, Nada, (1994), Srednjovjekovna Bosna, str. 179, Eminex, Zagreb
  25. ^ a b c d Boris Nivelić, "Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske države", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1995, str. 43-44
  26. ^ Nilević, Boris, (1990), Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, Veselin Masleša
  27. ^ a b Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 71
  28. ^ a b Šabotić Izet, Čehajić Mirza, (2010), Historija 7, udžbenik za sedmi razred devetogodišnje osnovne škole, str. 116, Tuzla-Zenica
  29. ^ a b c d Kurtović, Lalić, Dautović, Župarić, Nakaš, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 149, Sarajevo: Mladinska knjiga
  30. ^ Dautović, Dženan; Dedić, Enes (2016). "Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku" Arhivirano 19. 3. 2020. na Wayback Machine (PDF). Godišnjak. ANUBiH. 45: 240–243.
  31. ^ a b Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 94-96, Sarajevo
  32. ^ a b c Tanović, Bakir, (2010), Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, str. 54, Svjetlost: Sarajevo
  33. ^ Zoranić, Hakija, (2009), O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka, str. 308, Svjetlost: Sarajevo
  34. ^ Aličehić, Galešić, (2018), Tragom drevnih Bošnjana, str. 24, Sarajevo: Connectum
  35. ^ Zemaljski muzej u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1951
  36. ^ Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, Pomorski zbornik, 1982
  37. ^ Institut za istoriju Sarajevo: Kontributions, Institut za istoriju, 2003.
  38. ^ Omer Ibrahimagić, Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost: zbornik radova, Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 1996.
  39. ^ Ćosković, Pejo, (2009), Kotromanići, Leksikografski zavod Miroslav Krleža
  40. ^ a b Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 74, Sarajevo: Buybook
  41. ^ a b Kurtović, Esad, Hajrulahović, Samir, (2007), Udžbenik 2 sa historijskom čitankom za drugi razred, str. 150, Sarajevo: Publishing
  42. ^ a b Šabotić, Izet, Čehajić, Mirza, (2010), Historija 7, udžbenik za sedmi razred osnovne škole, str. 125
  43. ^ a b Tanović, Bakir, (2010), Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, str. 33, Sarajevo: Svjetlost
  44. ^ a b "Tvrtko II. Kotromanić | Hrvatska enciklopedija". www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 7. 10. 2022.
  45. ^ a b Boris Nivelić, "Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske države", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1995, str. 52
  46. ^ Aličehić, Galešić, (2018), Tragom drevnih Bošnjana, str. 24, Connectum
  47. ^ Enver Imamović, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 143
  48. ^ a b Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 728, Mladinska knjiga Sarajevo
  49. ^ a b Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0472082604
  50. ^ Zoranić, Hakija, (2009), O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka, str. 385, IP Svjetlost d.d Sarajevo
  51. ^ Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994,
  52. ^ a b Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0-472-08260-4
  53. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 72
  54. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 77, Sarajevo: Buybook
  55. ^ Kurtović, Dautović, Nakaš, Župarić, Lalić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelja i pisma stare bosanske države, str. 826-828, Mladinska knjiga, Sarajevo
  56. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 838
  57. ^ Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 105, 107
  58. ^ Riedlmayer, Andras (1993). A Brief History of Bosnia-Herzegovina
  59. ^ Malcolm, Noel, (1994), Bosnia A Short History. New York University Press. ISBN 0-8147-5520-8.
  60. ^ Zijad Šehić, Ibrahim Tepić, (2002), Povijesni atlast Bosne i Hercegovine, str, 56-57, Sarajevo: Sejtarija
  61. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 164, Sarajevo: Izdavačko-trgovinsko preduzeće „Bosna“
  62. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 143 i 168
  63. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelja i pisma stare bosanske države, str. 827, Mladinska knjiga
  64. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 144
  65. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 140
  66. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 125
  67. ^ Riedlmayer, Andras, (1993), A Brief History of Bosnia-Herzegovina
  68. ^ Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, Sarajevo
  69. ^ Malcolm, Noelm (2011), Bosna kratka povijest, str. 115, Sarajevo: Buybook
  70. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijen i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 173, Sarajevo
  71. ^ Hasandedić, Hivzija, (2017), Muslimanska baština Bošnjaka II-Herceg-Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje, Zapadna Hercegovina, str. 68, Sarajevo: Dobra knjiga
  72. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 277-278, Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture i Izdavačko
  73. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijen i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 179, Sarajevo
  74. ^ Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 279
  75. ^ Hasandedić, Hivzija, (2017), Muslimanska baština Bošnjaka II-Herceg-Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje, Zapadna Hercegovina, str. 40, Dobra knjiga
  76. ^ Karač, Zlatko, Mjesta islamske molitve. Osmanske džamije, tekije i mezari u Hrvatskoj // Hrvatska revija, 15 (2015), 2; str. 96-104
  77. ^ Hasandedić, Hivzija, (2011), Muslimanska baština Bošnjaka II-Herceg-Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje, Zapadna Hercegovina, str. 40, 53, 79, Sarajevo: Dobra knjiga
  78. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijen i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 179
  79. ^ Hasandedić, Hivzija, (2011), Muslimanska baština Bošnjaka II-Herceg-Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje, Zapadna Hercegovina, str. 42
  80. ^ Karaman, Ljubo, (1933), Umjetnost u Dalmaciji: XV i XVI vijeka, str. 137, Matica Hrvatska
  81. ^ Kreševljaković, Hamdija, (1991), Izabrana djela III, str. 9-14, Veselin Masleša
  82. ^ Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 306-312
  83. ^ Pelidija, Ener, "Bosanski ejalet od 1593. god. do Svištovskog mira 1791. god., u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1995, str. 124-126
  84. ^ Pelidija, Enes, "Bosanski ejalet od 1593. godine do Svištovskog mira 1791. godine", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 127-129, Sarajevo, 1995,
  85. ^ Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 325
  86. ^ Tepić, Ibrahim, "Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do Austrougarske okupacije 1878. godine", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 132, Sarajevo, 1995
  87. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 200-203, Sarajevo
  88. ^ "Vladimir Corovic: Istorija srpskog naroda". www.rastko.rs. Pristupljeno 28. 10. 2022.
  89. ^ Kamberovic, Husnija. Husein-kapetan Gradaščević (1802 - 1834): Biografija. Gradačac: BZK Preporod, 2002.
  90. ^ Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 335
  91. ^ Tepić, Ibrahim, "Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do Austrougarske okupacije 1878. godine", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 143, Sarajevo, 1995
  92. ^ Kreševljaković, Hamdija, (1991), Izabrana djela IV, str. 33-34, Sarajevo: Veselin Masleša
  93. ^ Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 335-336
  94. ^ Tepić, Ibrahim, "Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do Austrougarske okupacije 1878. godine", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 143-145, Sarajevo, 1995
  95. ^ Kreševljaković, Hamdija, (1991), Izabrana djela IV, str. 41-45, Sarajevo: Veselin Masleša
  96. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 249-263, Sarajevo
  97. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 268-9, Sarajevo
  98. ^ a b Tepić, Ibrahim, "Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do Austrougarske okupacije 1878. godine", u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 156, Sarajevo, 1995
  99. ^ Lovrenović, Dubravko (2013). "Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti stecaka (O jednom modelu promjene historijskog pamcenja) Arhivirano 4. 10. 2022. na Wayback Machine", Godišnjak/Jahrbuch. Centar za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 42: str. 103–130. ISSN 2232-7770.
  100. ^ Truhelka, Ć. (1930). Jedno zanimljivo pismo bosanskog historičara fra Ante Kneževića. Narodna starina, 9 (22), 227-233.
  101. ^ Pejić, Marko, (2004), Doprinos bosanskih franjevaca društveno-kulturnom identitetu bosanskohercegovačkog društva u periodu 1878-1918. godine, str. 182
  102. ^ Imamović, Mustafa, (1996), Bošnjaci u emigraciji - Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967, str. 20
  103. ^ Demirović, Mujo, (1999), Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, str. 23
  104. ^ Marko Atilla Hoare, (2007), The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day, str. 60
  105. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanaj bosanskih Muslimana, str. 53-54, Zagreb
  106. ^ Adilović, Nejra, (2019), Uzroci genocida nad Bošnjacima na kraju XX stoljeća - master rad, str. 9, Univerzitet u Sarajevu, Fakultet Političkih nauka, odsjek: sigurnosni i mirovni studij, Sarajevo,
  107. ^ Garašanin, Ilija, "Načertanije, program spoljašnje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine[mrtav link]"
  108. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanaj bosanskih Muslimana, str. 47-48, Zagreb
  109. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanaj bosanskih Muslimana, str. 49, Zagreb
  110. ^ Donia, Robert J.; Fine, John Van Antwerp, Jr. (1994). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed., str. 73
  111. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanaj bosanskih Muslimana, str. 50, Zagreb