Stjepan Tomašević, kralj Bosne

Stjepan Tomašević
Stjepan Tomašević
	Stjepan Tomašević kleči pred Kristom – detalj slike Jacopa Bellinija iz 1460.
Kralj Bosne
Vladavina	10. juli 1461 – 5. juni 1463.
Prethodnik	Stjepan Tomaš
Krunidba	novembar 1461.
Despot Srbije
Vladavina	1. april 1459 – 20. juni 1459.
Prethodnik	Lazar
Supružnik	Jelena Branković (Mara)
Dinastija	Kotromanići
Otac	Stjepan Tomaš
Majka	Vojača
Smrt	25. maj 1463.; Jajce
Mjesto sahrane	Bobovac

Stjepan Tomašević (umro 25. maja 1463) bio je posljednji bosanski kralj i posljednji despot Srbije. Njegovu vladavinu u obje zemlje prekinuta je osmanskim osvajanjem, a njegovo pogubljenje se smatra trenutkom pada Bosne pod osmansku vlast.

Porijeklo i djetinjstvo

Bio je sin kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače. Nakon što je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu višeg roda. Kako je Vojači već bio obećao brak, što se u Katoličkoj crkvi, kojoj je Stjepan Tomaš pripadao, smatralo predbračnim ugovorom, papa Eugen IV je morao razriješiti to obećanje. Stjepan Tomaš je zatim oženio Katarinu Kosaču, kćer herceg Stjepana Kosače, koja je tim brakom postala bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića.^[2]

Despot Srbije

Dana 1. aprila 1459. oženio je Jelenu Branković,^[3] dvanaestogodišnju kćerku srpskog despota Lazara i bizantijske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš.

Bio je zaručen za vanbračnu kćerku milanskog vojvode Francesca Sforze, najvjerovatnije Drusijanu, ali su ove zaruke prekinute. O tom njegov otac obavještava njegovog nesuđenog punca pismom 1. maja:

Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana.^[4]

Međutim, iste godine je Osmansko carstvo osvojilo ostatak srpske države, te su se Stjepan Tomašević i Mara sklonili na dvor njegovog oca.

Kralj Bosne

Stjepan Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti 10. jula 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć.

Budući da su Osmanlije sve više nadirali, novi se kralj pomirio s hercegom Stjepanom i pismeno molio evropske vladare da mu pomognu u odbrani Bosne. Kao znak podrške papa Pio II poslao mu je krunu kojom je u Crkvi svete Marije u Jajcu u novembru 1461. godine okrunjen za bosanskog kralja od strane papinog delegata.^[1]

Stjepan Tomašević je priznavao prevlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je 3. juna 1462. otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji.

Kraljevska utvrda Bobovac

Pad Bosne

Uslijed opasnosti nadirajućeg Osmanskog carstva kralj Stjepan Tomašević je 1461. godine poslao pismo papi Piu II u kojem traži njegovu vojnu pomoć:

"(...) Obaviješten sam da turski car Mehmed misli do idućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je sve potrebno pripravio. Tolikoj sili ja sam ne mogu odoljeti. Molio sam Ugre i Mlečane i Đurđa Arbanasa (Kastriotu) da mi u ovoj nevolji priteku u pomoć, što molim i tebe. Ja ne tražim zlatnih brda, ali bih rado da moji neprijatelji i moji podanici znaju da mi neće uzmanjkati tvoja pomoć. Ako Bošnjani vide da neće u ovom ratu biti sami, nego da će im i drugi pomoći, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci usuditi da prodru u moje zemlje, gdje su ulazili veoma teški, a tvrđave na mnogim mjestima nedobitne i ne dopuštaju da se tako lahko uđe u moje kraljevstvo. (...) Ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se, inače ću propasti i moja će propast povući za sobom mnoge druge."^[5]

Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II okupila se u proljeće 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Kralj je pobjegao iz kraljevskoga grada Bobovca, koji je bez otpora predao zapovjednik Radak 20. maja 1463. Stjepan se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Turcima. Ujedno je sultan Mehmedovu zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem 25. maja dao pogubiti kralja, njegovog strica Radivoja i mnogo bosanske vlastele. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala turski Bosanski sandžak.

Posmrtni ostaci kralja Stjepana pohranjeni su u Franjevačkom samostanu u Jajcu, a uspomena na njega i danas je u narodu živa i mnogi hodočaste na Kraljev grob na brdu iznad Jajca.

Reference

^ ^a ^b Mitja Velikonja, Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003, 39. strana
^ Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978, 323. strana
^ Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
^ Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod Matic hrvatske, 1972.
^ Kurtović, Dautović, Nakaš, Župarić, Lalić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelja i pisma stare bosanske države, str. 826-828, Mladinska knjiga, Sarajevo

Literatura

O. Filipović, Emir (2019). Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463). Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu. str. 556. ISBN 978-9958-626-47-0.CS1 održavanje: ref=harv (link)

Vladarske titule
Prethodnik: Stjepan Tomaš	Kralj Bosne 1461-1463	Nasljednik: /
Prethodnik: Lazar	Despot Srbije 1459	Nasljednik: /

[Velikonja-1] Mitja Velikonja, Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003, 39. strana

[Mandić-2] Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978, 323. strana

[MTCAHT-3] Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.

[Klaić-4] Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod Matic hrvatske, 1972.

[5] Kurtović, Dautović, Nakaš, Župarić, Lalić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelja i pisma stare bosanske države, str. 826-828, Mladinska knjiga, Sarajevo

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]