Donji Kraji
Donji Kraji ili Dolnji kraji (lat. Partes inferiores[1], mađ. Olföld) su zemlja srednjovjekovne Bosne, smještena na području današnje sjeverozapadne Bosne i Hercegovine. Pod tim imenom se prvi put spominju u buli (uredbi) kralja Bele IV, od 20. jula 1244. u kojoj su dodijeljena neka vlasništva za "biskupa Bosne":
quod episeopus (Bosniensis) et capitulum decimas in Vozora, in Sou, in Olfeld et in aliis supis ... habeant et percipiant
(Vozora = Usora, Sou = Soli, Olfeld = Donji Kraji). Donji Kraji spomenuti su i 1332, u povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.[2] Vjekoslav Klaić je preveo sve nazive iz ovog zapisa, osim Olfölda. Tragajući za dijelovima Bosne koji nisu pokriveni pomenutim toponimima, uz konsultiranje dopunskih izvora, došao je do zaključka da je u bosanskoj državi bila neka oblast (dotično vojvodina), koja se je zvala Dolnji kraji ili latinski "partes inferiores". Donji Kraji su izvorno obuhvatali područje od Vrbasa kod Banjaluke i Vrbanje do Sane.
U relevantnim historijskim izvorima Donji Kraji se prvi put spominju 20. jula 1244. u navedenoj buli ugarskog kralja Bele IV, kojom je odredio da da bosanski biskup (vjerovatno dominikanac Ponsa) ima pravo prikupljati "desetinu" u Usori, Solima i Donjim Krajima.[3] To se dešavalo za vladavine bosanskog bana Bana Mateja Ninoslava (1232. - 1250. Ostala je zabilježena njegova povelja dubrovačkom knezu Žanu Dandolu, koja je postala predmetom kontroverzi zbog pokušaja da se na osnovu različitih interpretacija značenja nekih dijelova njenog teksta odredi narodonosna struktura Bosne u 13. vijeku.
Poslije sloma Bribirskih (Šubića), Bosna ponovno jača i vremenom izrasta u najmoćniju državu na Balkanu. Ban Stjepan II Kotromanić (vladao od 1320. do 1353.) pripaja Bosni područje Huma, teritorije od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Također u Bosnu uključuje i Donje Kraje, Usoru i Soli. U Donje Kraje uključuje i župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (Zemunik), Vrbanja (u slivu istoimene rijeke), a nešto kasnije i Glaž (na razmeđu župa Usora i Soli).
U Donjim Krajima, od grada Kotora, preko Jajca do Glamoča, vladala je moćna velikaška porodica Stipanića, koja se kasnije naziva Hrvatinićima, sa najmoćnijim izdankom u liku Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Nakon krunidbe u Zadru za ugarskog kralja (1403.), napuljski kralj Ladislav je postavio Hrvoja za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to ostrva Brač, Hvar i Korčulu. Otada je Hrvoje nosio titulu herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja. Hrvoje je tako postao "veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski".[4][5][6]
Bosansko-hrvatske granice u Donjim Krajima ostale su iste kao u vrijeme bana Kulina na početku 13. vijeka. Protezala se od Grmeča jugoistočno do Skoplja na Vrbasu (današnji Donji i Gornji Vakuf), od srednjeg toka Vrbasa (istok) do Une (zapad). Taj prostor je obuhvatao nekoliko župa: Plivska, Zemljička, Vrbanjska i Mrenska.
Donjim Krajima, bez obzira na promjene administrativnog statusa, dugo je vladala porodica Hrvatinići. Rodonačelnik te velikaške porodice, knez Hrvatin Stjepanić je priznavao hrvatskog gospodina Pavlа I Šubića, čime je ovaj učvrstio svoju vladavinu u Bosni i proširio uticaj porodice na područje Donjih Kraja, uz titulu "Kneza Donjih Kraja bosanske zemlje". Zatim su njegovi sinovi Vukoslav, Pavle i Vukac za svog vladara, i bana Bosne, priznali Stjepana II Kоtromanića, što im je omogućilo da svoju upravu prošire i na župe Zemljanik i Vrbanja.
Hrvoje Vukčić Hrvatinić је bio jedan od najmoćnijih bosanskih vlastelina svoga vremena. Njegov posjed bio je u Donjim Krajima. Kada je umro ugarski kralj Lajoš I Anžujski, Hrvoje se pridružio dinastičkim sukobima, pomogavši Ladislavu Napuljskom da se promovira u ugarskog kralja. Kao nagradu je dobio upravu u prostranim teritorijama i titulu Hercega Splita vicekralja Dalmacije i Hrvatske, Velikog Bana Vrbaske Banovine i kneza Donjih Kraja. Drugi pretendent na ugarski prijesto, Žigmund Luksemburški je potisnuo Ladislava Napuljskog i zavladao čitavom Ugarskom, što je značajno oslabilo Hrvojev uticaj. Kako je već došao u sukob sa Sandaljem Hranićem Kosačom, kojeg je Žigmund podržavao, stupio je u vezu sa Osmanlijama. Hrvoje Vukčić Hrvatinić је umro 1416, nakon čega se njegovi posjedi brzo raspadaju, pri čemu je glavnina Donjih Kraja pripala njegovom bratiću Juraju Vojsaliću.
Poslije pada Kaljevine Bosne pod upravu Osmanlija, ugarski kralj ugarski kralj Matija Korvin је (krajem 1464.) zauzeo Sjevernu Bosnu, uključujući i Donje Kraje, gdje je formirao Jajačku Banovinu kоја se оdržalа sve do 1527., a po nekim izvorima do 1528. U tom periodau Banovina je pokrivala cijelo područje Donjih Kraja, izuzev župe Uskoplje, koja je i tada bila pod osmanlijskom vlašću. Nakon pada i Jajačke Banovine, Donji Kraji su postali dio Bosanskog sandžaka.
Naziv Bosanska Krajina se prvi puta pominje 1594.[7]
Župe u Donjim Krajima
urediReference
uredi- ^ Obiteljski leksikon, Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, [1] Arhivirano 6. 3. 2016. na Wayback Machine.
- ^ Klaić V. (1880): Topografske sitnice. Viestnik hrvatskoga Arkeološkoga družtva, Godina II., Broj 3: 68-69.
- ^ Šišić F. (1902): Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.). Matica hrvatska: 4, Zagreb.
- ^ Malcolm N. (1996): Bosnia: A Short History. New, Updating Edition, New York University Press, ISBN 0814755615.
- ^ Idrizović M., Ur. (1987): Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-01121-7.
- ^ Nada Klaić (1994): Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Eminex, Zagreb, ISBN 953-6112-05-1.
- ^ Dragomir Vukičić; Nevenka Gošić (1985). Zbornik referata i materijala 5. jugoslavenske onomastičke konferencije. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. str. 75.
Jedinstveni izraz Bosanska krajina pojavljuje se prvi put 1594. godine…
- ^ Мргић-Радојчић Ј. (2002): Доњи Краји – Крајина средњовековне Босне. Филозофски факултет, Београд, ISBN 868026959X.