Wikipedia

Rat u Bosni i Hercegovini

međunarodni vojni sukob na području Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995.
(Preusmjereno sa Rat u BiH)

Rat u Bosni i Hercegovini[a] bio je međunarodni vojni sukob na području Bosne i Hercegovine, koji je trajao od 6. aprila 1992. do 14. decembra 1995. između Republike Bosne i Hercegovine, SR Jugoslavije i Republike Hrvatske, zajedno sa samoproglašenim paradržavama unutar teritorije Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (prvobitno proglašena kao Srpska Republika Bosna i Hercegovina 1991, sada entitet u sastavu Bosne i Hercegovine), Hrvatska Republika Herceg-Bosna (proglašena 1991) i Autonomna pokrajina Zapadna Bosna (proglasio je Fikret Abdić 1993).

Rat u Bosni i Hercegovini
Rat u SFRJ
Slijeva nadesno, u smjeru kazaljke na satu:
1. Zgrada Izvršnog Vijeća gori u plamenu nakon što je pogođena sa srpskih položaja oko Sarajeva
2. U maju 1992; Ratko Mladić s vojnicima VRS-a
3. Norveški UN vojnik u Sarajevu
Datum1. april 1992 – 14. decembar 1995.
LokacijaBosna i Hercegovina
Ishodbez vojnog pobjednika
Sukobljene strane
1992–94:

Republika Bosna i Hercegovina Hrvatska Republika Herceg-Bosna

Hrvatska		 1992–94:

Hrvatska Republika Herceg-Bosna

Hrvatska		 1992–94:

Republika Srpska
Republika Srpska Krajina
od 1993:
Autonomna pokrajina Zapadna Bosna

Podrška:

SR Jugoslavija
1994–95:

Republika Bosna i Hercegovina
Hrvatska

Podrška:

NATO		 1994–95:

Republika Srpska
Republika srpska krajina
Autonomna pokrajina Zapadna Bosna

Podrška:

SR Jugoslavija
Komandanti
Vojne jedinice
ARBIH:
110.000 vojnika
100.000 rezervi
40 tenkova
30 oklopnih transportera[1]
NATO:
38 ratnih aviona (Operacija "Namjerna sila")		 HVO:
45.000–50.000 vojnika[2]
75 tenkova
50 oklopnih transportera
200 komada artiljerije[3]
Hrvatska Vojska:
15.000 vojnika[4]		 JNA:
Nepoznato
VRS:
80.000 vojnika
300 tenkova
700 oklopnih vozila
800 komada artiljerije
AP Zapadna Bosna:
4.000–5.000 vojnika[5]
Žrtve
Bošnjaci:
30.521 vojnika
31.583 civila
NATO:
Srušeni američki F-16 i francuski Mirage 2000 ratni avioni		 Hrvati:
6.000 vojnika
2.484 civila

Ostali:
101 vojnika
470 civila

Neutvrđeno:
5.100		 Srbi
21.173 vojnika
4.179 civila

Konflikt je sprva bio između jedinica JNA u BiH koje su se kasnije transformirale u Vojsku Republike Srpske (VRS) na jednoj strani i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) koja je uveliko bila sastavljena od Bošnjaka, kao i hrvatskih snaga poznatih kao Hrvatsko vijeće odbrane (HVO) na drugoj strani. Tenzije između Bošnjaka i Hrvata su se pojačale krajem 1992, što je dovelo do Bošnjačko-hrvatskog sukoba koji je eskalirao početkom 1993.[6] Rat u Bosni i Hercegovini okarakterisan je teškim borbama, neselektivnim granatiranjem gradova i naselja, etničkim čišćenjem i sistematskim silovanjem, uništavanjem spomenika kultura, što su uglavnom činile srpske snage,[7] a u manjem omjeru hrvatske[8] i bošnjačke.[9]

Srbi, iako sprva vojno superiorniji zbog oružja i resursa koje su imali od JNA, eventualno su izgubili momentum jer su Bošnjaci i Hrvati ušli u savez protiv Republike Srpske 1994. godine praveći Federaciju Bosne i Hercegovine nakon Vašingtonskog sporazuma. Iako je postojao embargo na oružje od strane UN-a prema Bošnjacima, nakon genocida u Srebrenici i masakra na Markalama, NATO je 1995. intervenisao operacijom "Namjerna sila" ciljajući položaje Vojske RS-a, što se ispostavilo važnim za završetak rata.[10][11] Rat je završio nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Parizu 14. decembra 1995. Mirovni pregovori su održani u Daytonu i završeni 21. novembra 1995.[12]

Bosna i Hercegovina je podigla optužnicu protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Sud je 21. februara 2007. objavio presudu u kojoj je odbacio tužbu protiv Srbije[13] i zaključio da je rat imao međunarodni karakter.

Početkom 2008, Haški tribunal je osudio 45 Srba, 12 Hrvata i četiri Bošnjaka za ratne zločine tokom rata u Bosni i Hercegovini.[14] Najnoviji izvještaji procjenjuju da je oko 100.000 ljudi poginulo tokom rata.[15][16][17] Preko 2,2 miliona ljudi je raseljeno,[18] čineći rat najrazornijim konfliktom u Evropi nakon završetka Drugog svjetskog rata.[19][20] Osim toga, procijenjeno je da je 12.000–50.000 žena silovano, uglavnom od srpskih snaga, gdje su žrtve uglavnom bile Bošnjakinje.[21][22]

Političko stanje prije početka rata

Raspad Jugoslavije

Glavni članak: Raspad SFRJ
 
Grafički prikaz raspada SFRJ od 1991. do 2008;
Legenda:
SFR Jugoslavija (1943–1992)  
Hrvatska (1991–)  
Herceg-Bosna (1992-1994)  
UNTAES (1996-1998)  
Srbija i Crna Gora (1992–2006)  
Republika Srpska (1992–)  
Republika Srpska Krajina (1991–1995)  
Republika Bosna i Hercegovina (1992–1998)  
Bosna i Hercegovina (1998–)  
Zapadna Bosna (1993–1995)  
Srbija (2006–)  
Kosovo (pod kontrolom UNMIKa od 1999; deklaracija o nezavisnosti 2008)  
Crna Gora (2006–)  
Makedonija (1991–)  
Slovenija (1991–)  

Rat u Bosni i Hercegovini je usko vezan sa raspadom Jugoslavije. Jugoslavenska kriza počinje slabljenjem dotadašnje komunističke vlasti, a što se može okarakterisati kao dio općih promjena koje su uslijedile završetkom Hladnog rata u svijetu. U slučaju Jugoslavije, komunizam je sve više gubio ideološku snagu pred najezdom nacionalističkih i separatističkih ideologija krajem 1988. i početkom 1989. godine, naročito u Srbiji i Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini te u manjoj mjeri i u Sloveniji.

Ovaj proces je također proporcionalan sa dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, koji je svoj put započeo odazivajući se na buđenje iste nacionalističke ideologije, te postavljajući se kao vođa Srba na Kosovu 1989. Osnovni cilj Miloševićeve politike je bilo osvajanje vlasti i dominacije nad jugoslovenskom federacijom. Da bi ostvario svoj cilj, Milošević je inscenirao nekoliko procesa, koji su doveli do preuzimanju vlasti prije svega u Vojvodini i Crnoj Gori, postavljajući na vlast garnituru političara koji su odgovarali njegovoj viziji buduće Jugoslavije. Ta vizija zasnivala se na dominaciji Srbije kao najmnogoljudnije republike u SFRJ te Miloševiću kao vođi Srbije. Kriza Jugoslavije se pogoršava nakon što Milošević manipuliše proces, koji je doveo do obaranja vlasti Kosovskih Albanaca na Kosovu, nakon čega konsolidira kontrolu nad gotovo polovinom Jugoslavije. Ovakav odnos snaga dovodi do reakcije drugih republika, a prevenstveno Slovenije.

Na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 20. januara 1990. Milošević je prvi put upotrijebio svoju dominaciju za opstrukciju mnogih ustavnih amandmana, koje su slovenski predstavnici u saveznom parlamentu pokušali provesti, kako bi se ponovo uspostavio balans u snagama između saveznih republika. Kongres se završava debaklom i napuštanjem delegata iz Slovenije i Hrvatske, što se može okarakterisati i početkom raspada Jugoslavije.

Produbljenje krize omogućava nacionalističkim opcijama da dođu do vlasti, među kojima najviše dolazi do izražaja Franjo Tuđman u Hrvatskoj, koji se javlja kao pandan Miloševićevoj nacionalističkoj politici. Slovenija i Hrvatska nedugo potom započinju proces osamostaljivanja i proglašavanja nezavisnosti, koji vode u oružane sukobe. Ovo je pogotovo slučaj sa Hrvatskom, koja je u to vrijeme imala izraženu srpsku manjinu, kako u provinciji (sjeverna Dalmacija i područje oko Knina, Lika, Kordun, Banija), tako i u velikim gradovima (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar, Vukovar).

Situacija u Bosni i Hercegovini

 
Etnička kompozicija stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.

Popis stanovništva na dan 31. marta 1991. za Bosnu i Hercegovinu navodi ukupno 4.377.033 stanovnika.

Izvod iz popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.
Narod Broj Udio u ukupnom broju stanovnika
Muslimani1 1.902.956 43,47 %
Srbi 1.366.104 31,21 %
Hrvati 760.852 17,38 %
Jugoslaveni 242.682 5,54 %
Ostali2 104.439 2,38 %

1 Pri popisu stanovništva 1991. godine nije postojala mogućnost izjašnjavanja kao Bošnjak.

2 Pod kategoriju ostali su navedeni sljedeći narodi i narodnosti: Crnogorci, Makedonci, Slovenci, Albanci, Česi, Italijani, Židovi, Mađari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci, te ostali sa nepoznatim, regionalnim i neizjavljenom nacionalnom pripadnošću.

Po popisu stanovništva 1991, Muslimani su bili većina u 45 općina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 (u pet relativna, u 29 apsolutna), a Hrvati u 20 (u šest relativna, u 14 apsolutna).

Na prvim slobodnim demokratskim skupštinskim izborima 18. novembra 1990. pobijedila je koalicija tri najveće nacionalne stranke u zemlji sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH).

Izvod iz rezultata izbora 1990. u Bosni i Hercegovini
Politička stranka Vijeće građana Vijeće općina
Stranka demokratske akcije – SDA 43 43
Srpska demokratska stranka – SDS 34 38
Hrvatska demokratska zajednica BiH – HDZBiH 21 23
Ostali1 32 6

Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske šahovnice) i bojazan da se ne napravi politički savez Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prećutni savez. Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj.

Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika Predsjedništva Republike BiH izabran Bošnjak, prvobitno Fikret Abdić, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegoviću. Za predsjednika Skupštine izabran je Srbin Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.

Završetak raspada SFRJ, započet slovenskim proglašenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenziviranjem napora Hrvatske na sticanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991. godine intenzivirani ratni sukobi između JNA i Hrvatske vojske (tada republičkog Ministarstva unutarnjih poslova (MUPH) i jedinica Zbora narodne garde (ZNG). JNA je koristila teritorije BiH kao odskočnu dasku za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u Krajini i zapadnoj Slavoniji išle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesečnog moratorija na proglašenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Evropske zajednice na Brionima u julu 1991. godine, JNA proglašava djelomičnu mobilizaciju 3. oktobra 1991. godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglašava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.

Skupština BiH, reagirajući na slijed događaja, 15. oktobra 1991. donijela jeAkt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu.

Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. Ipak, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije.

Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajući se na općine u kojim je osvojio vlast, SDS uspostavlja srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne od centralne vlasti. Kao vrhunac, uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991., na kojem su Srbi izglasali uspostavljanje samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom priključenja ostacima SFRJ. Vlada BiH u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevažećim, tako da nije preduzela nikakve daljnje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991. u Grudama je proglašena i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZHB).

SDS je 9. januara 1992. autonomne oblasti formalno proglasio Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovanom u Republiku Srpsku) prije nego što je Skupština BiH 25. januara 1992. uopće donijela odluku da se održi referendum o nezavisnosti. Potom je uslijedilo proglašenje Hrvatske zajednice Središnje Bosne 27. januara 1992. U srpskom slučaju, stvaranje autonomnih oblasti je bilo prenošenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovački teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio većinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeći državno-upravni aparat podredio svojim ciljevima i te općine služile su mu kao baza za daljnje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio većinu, SDS je počeo planirati stvaranje srpskih općina, što je odgovaralo njihovoj viziji nacionalne podjele, u kojem bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe.

Ako Jugoslavija ne može da bude građanska država, onda ne može ni jedna od njenih naslednih pokrajina.[23]

– Milorad Ekmečić u prilog etničke podjele jugoslavenskih republika 1992.

Iznenađenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su podsjećale na srpske autonomne oblasti. Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na područjima gdje su nacionalne stranke osvojile većinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanjem dodatnog upravnog aparata uz već postojeći, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objašnjavalo se brigom za zaštitu naroda. Budući da ustavna prava Srba i Hrvata u Republici Bosni i Hercegovini nisu bila ugrožavana, a njihovo učešće u državnoj vlasti bilo je proporcionalno, stvaranje nacionalnih zajednica bilo je antiustavni pokušaj podjele države i pripajanja teritorija susjednim državama po planovima i kartama političkog vodstva Srbije i Hrvatske. Sami akti obrazloženi su organiziranjem pojedinog naroda, samoupravom usljed nesposobnosti i neusaglašenosti centralnog aparata, kao i samoodbranom usljed neefikasnosti republičkog MUP-a, te raspadom Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine i osnivanjem niza paravojnih jedinica po nacionalnoj osnovi (Patriotska liga, Hrvatsko vijeće odbrane, te niza srpskih dobrovoljačkih jedinica, koje su potpomagane od JNA i dobrovoljačkih jedinica s teritorije Srbije). Samim tim činom bile su jasne poruke vodećih političara koji su govorili o jedinstvu i nedjeljivosti BiH, a radili na podjeli BiH stvaranjem nezavisne vlasti, posebne policije, uprave, vojske, komunikacijskog i monetarnog sistema.

Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno političkih jedinica u Republici BiH bio je pokušaj državnih organa da se po svaku cijenu očuva mir. Političke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da učestvuju u republičkoj vlasti. Uz lojalne građane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje. U situaciji neproglašene vojne okupacije, otvorene pripreme za odbranu bile su izrazito otežane i ometane. Uz očevidno razbijačku politiku SDS-a, uloga trećeg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna. Dok je dio HDZ-a BiH (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u odbrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovački) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, čiji su vrhunac sastanci Boban-Karadžić u Grazu). U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na očuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logičan izbor. Naknadni pregled aktivnosti državnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata iskoristilo za brojne međunarodne kontakte i traženje pomoći. S pravom se može ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobijanje međunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice.

Počeci rata

Također pogledajte: Uloga JNA u ratu u Bosni i Hercegovini

Rast napetosti u Republici BiH doveo je do masovnog ličnog naoružavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republičkog MUP-a iz juna 1991. godine, 92.500 Bošnjaka prijavilo je 110.400 komada oružja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oružja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oružja. Smatra se da je stvarni broj oružja u posjedu građana bio gotovo triput veći.

Prvi znak rata u BiH bilo je uništenje sela Ravno, u istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u novembru 1991. godine. Selo je napala JNA u akciji u smjeru Dubrovnika. Nakon uništenja sela, uslijed političke neorganiziranosti bosanskohercegovačkih političara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih političara, koje su unosile razdor i nesporazume u političkom vrhu. Propagadnim djelovanjem JNA, mogle su se čuti izjave pojedinih novinara da selo Ravno uopće nije u BiH. Selo je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da spriječi korištenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku.

Propagandnim ratom JNA mogu se također dodati napadi srpskih paravojnih formacija u Posavini, koji su na tadašnjoj Radioteleviziji Sarajevo prikazani, kao marginalni lokalni sukob, sa posjetom na licu mjesta, tada politički visoko rangiranih Fikreta Abdića i Biljane Plavšić. Slične akcije poduzimali su i drugi političari (Stjepan Kljuić) npr. u propuštanju kolone tenkova na Gornjem Malovanu, koja je zaustavljena od lokalnog stanovništva i politički organiziranih pojedinaca. Kolona je propuštena i tenkovi su kasnije korišteni u akcijama zauzimanja Kupresa. Također je interesantna akcija zauzimanja releje na Vlašiću 1992. godine, koja je direktno prenošena na Prvom programu Radio Sarajeva. Sve do zauzimanja releja od strane JNA, mogli su se čuti komentari zaposlenika, kao i poziv na pomoć. Nakon zauzimanja releja, emitovanje programa je nastavljeno bez komentara. Od jeseni 1991. godine do početka rata, širom Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a BiH presreću kamione s oružjem za koje niko ne zna "odakle su i kuda idu", rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilizirani za rat protiv Hrvatske prilikom prolaza kroz BiH, često prave ekscese i otvaraju nasumičnu vatru radi zaplašivanja stanovništva, pojavljuju se barikade i samozvani "organi reda" vrše kontrolu saobraćaja. Sve ćešće su noćne pucnjave.

Sve veći broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republičko vodstvo mobiliziralo dio rezervnog sastava republičkog MUP-a, jedinog oružanog sastava koji je zadržan pod nadzorom republičkih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je počeo provoditi mobilizaciju, iako je republičko Predsjedništvo preporučilo neodazivanje na te pozive. Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bošnjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a. Da bi se održao red, čak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Milutinom Kukanjcem, uspostavljene mješovite patrole MUP-a BiH i JNA, bez većih rezultata. Iako je zapovjedništvo nad bosanskohercegovačkom TO-om spadalo u nadležnost republičkih vlasti, JNA je akcijom izmještanja oružja TO-a pod svoj nadzor razoružao tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljević bili su Srbi, što je dodatno otežavalo pristup mobilizacijskim spiskovima. Oduzimanje oružja Teritorijalne odbrane od strane JNA nije išlo jednostavno i bez otpora. U općinama sa većinskim hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom, općinske su vlasti uspješno odbile predavanje oružja JNA i opkoljavanjem i zauzimanjem skladišta opreme JNA, došle do neznatnih zaliha oružja i materijalno tehničkih sredstava. Politički sukobi između HDZ BiH i SDA u tim općinama započeti su načinom podjele plijena, te organizacijom blokade manjih skladišta u središnjoj Bosni.

Antiratni protesti

Glavni članak: Antiratni protesti u Sarajevu 1992.
 
Građanski protesti protiv rata na ulicama Sarajeva 1992.

Početkom 1992. u Sarajevu i širom BiH se javljaju antiratni protesti.

Referendum 1992.

Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992., na kojem je 64 do 67% od biračkog tijela izašlo na glasanje, a gotovo 98% je glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne jedinice su podigle u razdoblju od 1. do 5. marta barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima (Bosanski Šamac, Derventa, Odžak), među kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojeg su se razbuktale oružane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon Referenduma (1. mart 1992.) podigli barikadu, koju su polahko pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992., blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topničke paljbe) nastavio do službenog početka rata.

Tokom marta rukovodstvo SDS-a završava pripreme za početak rata. Dovršava se formiranje "srpskih opština", kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrše se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republičkog MUP-a koji su trebali činiti srpski MUP. Potkraj marta bilježe se mjestimična puškaranja (23. marta u Goraždu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od početka aprila 1992. proširili cijelom Bosnom i Hercegovinom:

Datum Mjesto Događaj
1. 1. april Bijeljina Počinju sukobi između Srpske garde pod vodstvom Željka Ražnatovića-Arkana i Patriotske lige.
2. 1. april Čitluk JNA blokira saobraćajnice prema gradu.
3. 1. april Mostar JNA povlači snage iz grada.
4. 1. april Kupres Stanovništvo se evakuira iz grada.
5. 1. april Sarajevo Organizovan miting milicionera protiv podjela u MUP-u.
6. 3. april Banja Luka "Srpske odbrambene snage" preuzimaju kontrolu nad gradom.
7. 3. april Livno, Tuzla Počinje mobilizacija TO-a.
8. 3. april Mostar Pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira kamion cisterna napunjena eksplozivom, što označava početak rata u tom gradu, koji je više od mjesec dana bio izložen teroru rezervista JNA iz Crne Gore.
9. 4. april Bijeljina Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom.
10. 4. april Bosanski Brod JNA i jedinice pod kontrolom SDS vrše opći napad vatrom iz minobacača, topova i VBR-a.
11. 4. april Neum Općinsko predsjedništvo proglašava opću mobilizaciju za mir u Sarajevu i Mostaru.
12. 4. april / 5. april Sarajevo Te noći, paravojne jedinice SDS-a izvele su napad na neke policijske stanice u gradu.
13. 5. april Mostar, Sarajevo Demonstracije za mir.
14. 5. april Sarajevo Srpski MUP napada školu MUP-a na Vracama u Sarajevu.
15. 5. april Neum Napad JNA.
16. 6. april Mostar Na dan priznanja od strane Evropske unije, počinje mobilizacija TO grada.
17. 6. april Sarajevo Nastavljeni sukobi.
18. 6. april Visoko Proglašeno vanredno stanje u Visokom, uspostavljanje Protivdiverzantskog voda Teritorijalne Odbrane
19. 7. april Široki Brijeg JNA raketira Široki Brijeg istog dana kada Sjedinjene Američke Države priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović prosvjeđuje kod Blagoja Adžića izjavljujući da je to napad na hrvatski narod i međunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istog dana tzv. srpska Skupština BiH završava svoju 15. sjednicu. Njen predsjednik Momčilo Krajišnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupštine RBiH) potpisao je dokument o proglašenju nezavisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjedništvu RBiH, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, povlače se iz Predsjedništva RBiH.
20. 8. april Sarajevo Predsjedništvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republičke oružane sile umjesto dotadašnjeg TO-a.
21. 8. april Grude U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Na sastanku je rečeno da HZ HB ne prihvata iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjedništva BiH o TO BiH politički nepromišljena, te da su sve formacije osim HVO-a na području HZ HB nelegalne ili neprijateljske;
22. 9. april Zvornik Jedinice "Srpske općine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske snage JNA, a za njima su ušli pripadnici Srpske garde Željka Ražnatovića-Arkana
23. 10. april Kupres Srpske snage potpomognute JNA zauzimaju grad.
24. 10. april Bosanski Brod, Derventa Pješačko-artiljerijske bitke. Istog dana, izlasnik Evropske zajednice Jose Cutilheiro pregovara s Alijom Izetbegovićem i Radovanom Karadžićem.
25. 11. april Čitluk Napad na grad.
26. 11. april Livno, Široki Brijeg Zračne uzbune.
27. 11. april Modriča JNA ulazi u grad.
28. 11. april Foča JNA vrši artiljerijske napade na grad.
29. 11. april Višegrad Grupa pod vodstvom Murata Šabanovića zauzima branu u Višegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Višegrad i ne dopusti evakuaciju stanovništva iz grada. Tog dana je Predsjedništvo RBiH donijelo Ukaz o potčinjavanju svih jedinica TO-a BiH do 15. aprila 1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatraće se ilegalnim jedinicama.
30. 14. april Derventa Zauzeto skladište TO-a Dervente i predano TO-u BiH.
31. 14. april Sarajevo Zatvoren aerodrom Butmir.
32. 14. april Hrvatska U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine.

Kao što je vidljivo iz djelomične hronologije događaja u prvoj polovini aprila 1992., ratni sukobi u Bosni i Hercegovini počeli su i prije službenog početka rata, 6. aprila 1992. godine, kad je napadnuto Sarajevo. S obzirom da je još u novembru 1991. godine napadnuto i uništeno selo Ravno u istočnoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpočetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini, koje su se razbuktale u martu 1992. godine, također predstavljaju "rat prije rata". Ali, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica može se uzeti Bijeljina, u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. aprila 1992. godine. Paravojna jedinica Arkanove Srpske garde počela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja grupa pripadnika Patriotske lige. Oni su uspjeli slomiti otpor i počeli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija "ratnog ludila", nego sistematično uklanjanje viđenijih ljudi, kao i bošnjačkog stanovništva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak.

Prvo: Bijeljina je komunikacijski značajna, jer je ona sjecište dvaju krakova kojima su počeli srpski napadi na BiH - sjevernobosanskog (posavskog) i istočnobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, središnjim gradom Semberije, omogućilo je potpunu kontrolu tog kraja, osiguranje zaleđa prema Srbiji, a time i logističku podršku. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i ušćem Drine u Savu.

Drugo: Brutalnost kojom je izvršen napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastrašivanja bosanskohercegovačkog stanovništva. Napad je izvršen uoči Bajrama, kao još jedan simbolični čin. Bijeljina je bila generalna proba prije početka otvorenog sukoba. U zauzeću Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica.

Taj obrazac u praksi se manifestirao koncentracijom nadmoćnih snaga, uz podršku oklopno-mehaniziranih jedinica i artiljerije. Grad predviđen za zauzimanje bio bi okružen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informiranja lokalno stanovništvo je pozivano na nepružanje otpora, najčešće korištenjem sintagmi o "Jugoslaviji" i "bratstvu i jedinstvu". U slučaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pješadijske jedinice koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovništvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih građana počinjalo se sa etničkim čišćenjem, a paravojne jedinice su kao nagradu sticale pravo na pljačku. Ako bi došlo do jačeg otpora (koji su u praksi najčešće pružale lokalne snage naoružane ličnim naoružanjem), pješadija bi stala i pozvala artiljeriju da "omekša otpor". Uopće, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i koristile su se neselektivno artiljerijom gdje god je to bilo moguće. Takav način upotrebe artiljerije srpski general Mladić je kasnije u opsadi Sarajeva definirao kao "razvlačenje pameti".

Tok rata

Glavni članak: Hronologija događaja tokom rata u Bosni i Hercegovini

Srpska ofanziva

Namjera JNA bila je ovladati teritorijom Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerovatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opći napad na četiri glavna pravca:

Sarajevo

 
Srpske ratne ambicije
 
Sarajevo

Cilj JNA bio je ovladati glavnim gradom i zauzeti sve državne institucije. Srpske paravojne formacije su se pridružile JNA u sprovođenju plana. Počele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presijeku napola. Istovremeno, u gradu su počeli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize života. Patriotska liga je odgovorila podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela očistiti jezgro grada i uspostaviti unutrašnje komunikacije. Kako je JNA djelimično izašla na ranije pripremljene položaje u okolini grada, počela su neselektivna djelovanja artiljerijskim oruđima po samom gradu. Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog štaba Armije RBiH, je u augustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruđa svih mogućih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protivavionskih topova.

Jedinice JNA su 2. maja 1992. godine u prodoru pokušale zauzeti centar grada i zgradu Predsjedništva RBiH, ali su u žestokom okršaju odbačene. Tog dana, dolazi do zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Istog poslijepodneva odbrambene snage BiH opkoljavaju kasarnu JNA u centru grada. TVSA uspostavlja vezu sa Izetbegovićem u kojem predsjednik poručuje međunarodnoj javnosti da je talac srpskih snaga. Članovi Predsjedništva RBiH (Ejup Ganić i Stjepan Kljujić) pokušavaju animirati svjetsku javnost na otmicu predsjednika. Nakon pregovora bosanske i srpske strane uz posredstvo UNPROFOR-a dogovorena je razmjena Izetbegovića za generala 2. vojne oblasti, Milutina Kukanjca uz slobodan izlazak JNA sa kompletnim naoružanjem. Prilikom izlaska kolona je napadnuta i presječena u Dobrovoljačkoj ulici i tom prilikom ubijen i ranjen veći broj vojnika dok su ostali zarobljeni.

Za vrijeme Izetbegovićevog zatočeništva, došlo je do pokušaja preuzimanja vlasti od Fikreta Abdića, tada člana Predsjedništva RBiH. Abdić je onemogućen u svom naumu, nakon čega se on povlači u Cazinsku krajinu.

Linije fronta oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrašnji prsten opsade) do kraja rata.

Podrinje

Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandžaka i etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foče. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istočnoj Hercegovini živi pretežno srpsko stanovništvo, tako da južno od Foče nije bilo značajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Višegrad i Foču, dok su se Srebrenica i Goražde odbranili i potkraj ljeta su lokalne snage Armije RBiH uspjele osloboditi značajnu teritoriju i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na državnu granicu.

Posavina

 
Teritorije pod kontrolom srpskih snaga tokom sukoba.

Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i područjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su već nadzirali Srbi (banjalučka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angažiraju se krupni oklopno-mehanizirani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaže Hrvatska vojska, uz pružanje logistike na frontu i učestvujući i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspješno izvršenje takvih operacija, politički argument je presudio i došlo je do povlačenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon čega je uslijedilo i srpsko zauzimanje toga dijela BiH.

Južni dio Posavine (Gradačac, Brčko) pod nadzorom je Armije RBIH. Ljeto 1992. prošlo je u žestokim ofanzivama i protuofenzivama, ali je krajnji rezultat za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja. U aprilu i maju su zauzeli Bosanski Šamac (17. april 1992.) i Brčko (7. maj 1992.). U junu su zauzeli Derventu (7. juni 1992.), Modriču (10. juna 1992.) i Odžak (13. juna 1992.), a konačni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskom okupacijom Bosanskog Broda. U razdobljima između srpskih ofanziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doći do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene političkim direktivama. Na svom dijelu fronta, Armija RBiH zabilježila je uspjeh odbranom Gradačca, a manje je poznat podatak da su jedinice Armije RBiH do 1993. godine držale ratnu liniju u predgrađima Brčkog na približno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se održala samo enklava kod Orašja, gdje se lokalno vodstvo usprotivilo odluci o povlačenju.

Hercegovina

U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac - Čapljina - Metković ovladati istočnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofanzivi (24 - 28. april 1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istočno od Stoca. U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Oslobođenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo združenim djelovanjem može postići uspjeh. Arif Pašalić, lokalni zapovjednik Armije RBiH, izjavio je da je u borbama učestvovalo 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-a, uz kvalitetnu artiljerijsku podršku HVO-a. Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i centralnoj Hercegovini, počinju brojni incidenti, počevši od ubistva generala HOS-a Blaža Kraljevića, koji će završiti sukobom Armija RBiH i HVO-a.

U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992. godine, uspostavlja se ratna linija koja se do kraja 1994. godine neće bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontroliše oko 70% teritorije, Sefer Halilović navodi da su Armija RBiH i HVO od aprila do septembra 1992. godine oslobodili 58% državne teritorije. Tačni podaci nisu utvrđeni. Najkvalitetniji dio teritorije pod nadzorom VRS-a bila je banjalučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim centrima. Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska "crna rupa" BiH, bez dovoljno domicilnog stanovništva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, ali protjerivanjem većinskog bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i Istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraški krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzećem najvećeg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.

Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorije BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv. Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defanzivu koja će trajati do kraja rata.

Bošnjačko-hrvatski sukob

Glavni članak: Bošnjačko-hrvatski sukob

Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao što je rečeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripadaju "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od početka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjedništva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem biće izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogući tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.

 
Faksimil Proglasa Blaža Kraljevića protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovništvu

Sukob između Bošnjaka i Hrvata naročito u području Hercegovine i centralne Bosne je počeo još od 1992 godine. Pored toga se naročito ističu sukobi i incidenti u Mostaru, Prozoru i Kiseljaku te likvidacija komandanta HOS-a Blaža Kraljevića od strane formacija HVO-a.

Krajem aprila 1993, sukob između Bošnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat međunarodnog karaktera. U to vrijeme u Travniku je HVO zahtijevao da se bosanska armija razoruža i raspusti, pozivajući se na Vance-Owenov plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtijevao povlačenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.

U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine i srpskog odbijanja Vance-Owenovog plan, nemoći međunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konačno izbijanja totalnog hrvatskog-bošnjačkog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju RBiH da se suoče sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politički i vojni preokret: Bošnjacima predvođena Armija RBiH počela je da uzvraća udarac. Vojna strategija Trećeg korpusa bila je da isiječe jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio što bosanska vlada nije kontrolisala to područje. Teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se održi bez stalne međunarodne pomoći, prije svega u doturanju humanitarne pomoći, pošto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.

Glavni prioritet Trećeg korpusa je bio obezbjeđivanje linija komunikacije između raštrkanih teritorija u području Viteza. Armija RBiH krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do početka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio džep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je došao kraj tromjesečnog primirja, nakon do tada najveće ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su započeli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su počinjeni ratni zločini, pljačke i paljenje imovine.

Nakon stravičnih izvještaja o Karadžićevim logorima za Bošnjake, u toku ljeta počeli su da pristižu jezivi izvještaji o maltretiranju i mučenju Bošnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesić se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put čuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon čega je svoja saznanja prenio Franji Tuđmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavši da sve strane imaju logore3.

Međunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doći do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika držali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bošnjaci i 674 Srbi.

Dana 15. septembra 1993, Vijeće sigurnosti UN-a je izdalo saopćenje u kojem od Hrvata zahtijeva raspuštanje logora, podsjećajući na osjećaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila međunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.

Na samoj granici sukobom zahvaćene teritorije nalazio se Vareš, prije rata sa relativnom hrvatskom većinom, Bošnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bošnjacima zastupajući interes probosanske struje, ali situacija se pogoršala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski načelnik i šef policije su kraće vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija, te je postavljen novi načelnik općine. Bošnjački muškarci su odvedeni u zarobljeništvo, izvršeni su napadi na kuće Bošnjaka. Za nekoliko dana skoro svo civilno bošnjačko stanovništvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Međutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vareš, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog časa kada su stekli kontrolu nad gradom počele su pripreme za evakuaciju stanovništva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljačkog HVO-a sa Srbima, ali bošnjačko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Vareša, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tuđman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjedničkim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovača uz rješavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa4.

U noći 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon čega čine masakr nad stanovništvom. Orgijanje nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski načelnik naređuje hrvatskom stanovništvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajući ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija približava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noći3.

Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Američkih Država počela je da vrši pritisak na Zagreb. Američki predsednik Clinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tuđmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podržala i Njemačka već ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da povuče trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoči sa posljedicama. Hrvatskoj je zapriječeno da će proći kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispoštuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su pozvane u Vašington. Sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i ekonomska pomoć.

Intervencija međunarodne zajednice

 
UNPROFOR

Početkom sukoba i opsadom Sarajeva BH vlasti su zahtijevale vojnu intervenciju međunarodne zajednice koja je bivavši zapletena u interne politike bila nemoćna da zauzme jasan i snažan stav. Kao odgovor počela je masivna organizacija dostavljanja humanitarne pomoći te uspostava UNPROFOR-a na prostoru BiH kao neutralne vojne jedinice UN-a čiji mandat opet nije bio sasvim jasan, osim u tome da UNPROFOR nije smio se miješati u ratne operacije bilo koje strane niti koristiti silu. Kasnije se ustanovilo, nakon što je brojno UNPROFOR-ovo osoblje bilo držano kao taoci od strane srpske vojske (u Goraždu i Srebrenici; vidi: Genocid u Srebrenici) da je njihova uloga u ratu u Bosni i Hercegovini vjerovatno još više iskomplicirala situaciju, naročito na vojno-političkom planu.

Nekoliko mirovnih misija je organizovano od strane međunarodne zajednice na čijem čelu su bili prominentni zapadni političari. Čitav niz primirja je bilo potpisano samo da bi ostali kao "mrtvo slovo na papiru". Zapadni diplomati svojim stavovima i ponašanjem ipak su razbili "utopijsku viziju" da će rješenje za rat u BiH doći iz vana, što se također kasnije ispostavilo netačno. Zapadni diplomati, među kojima su se najviše isticali Lord Owen i Lord Carrington su djelomično doprinijeli kulturi odnosa zapada prema Bosni i Hercegovini, a što se podrazumijevalo na već jasnu apatiju i nedostatak liderstva. Jedan od poznatijih političkih, ali i neuspjelih rješenja bio je Vance–Owenov mirovni sporazum. U epilogu se može zaključiti da je osnovni problem stava međunarodne zajednice bio nerazumijevanje stanja na terenu i osnovnih ciljeva i tendencija ideologije srpske, hrvatske i bošnjačke strane. Dok su se stvari u Bosni i Hercegovini rješavale na frontu, stav međunarodne zajednice, koja je insistirala na diplomatskom rješenju, doimao se utopijskim.

Umiješanost međunarodne zajednice je eskalirao u kontraverznosti kako se konflikt komplicirao. Jedna od najkontroverznijih odluka UN-a bila je osnivanje tzv. sigurnih zona Žepa, Srebrenica, Goražde i Sarajevo. Evidentna nemoćnost međunarodne zajednice da kontrolira situaciju kulminirala je padom Srebrenice i genocidom u kojem su srpske snage likvidirale više od 8.000 Bošnjaka. Iako je genocid u Srebrenici pokrenuo čitav niz promjena u odnosu međunarodne zajednice prema ratu u Bosni i Hercegovini, zanimljivo je napomenuti da za vrijeme u kojem je Sarajevo bilo pod "zaštitom" UN-a kao "sigurna zona", u Sarajevu je ubijeno približno 12.000 civila od srpske vojske.

Osim manjih selektivnih intervencija zračne sile NATO-a tokom rata 1992-1995, ono što se može smatrati odlučnom vojnom intervencijom međunarodne zajednice (NATO-a) počelo je oko 2 sata ujutro 30. augusta 1995. bombardiranjem srpskih položaja oko Sarajeva. Prema mnogim tvrdnjama, vojna intervencija je bila direktan odgovor na zadnji masakr sarajevskih civila 25. augusta 1995. na Markalama u kojem je stradalo više od 60 civila. Ipak, prema mnogim izvorima, može se tvrditi da je vojna intervencija prouzrokovana nizom razloga od kojih je masakr na Markalama bio samo jedan koji je izazvao dovoljno političkog impulsa da se NATO sa SAD-om kao liderom jasno i direktno uključi u konflikt.

Operacija "Namjerna sila" (Deliberate Force), kako je nazvana intervencija, uključila je bombardovanje srpskih položaja, uz nekoliko prekida ili pauzi, koje je trajalo oko 2 sedmice i zvanično je okončana sa dogovorom deblokade Sarajeva 14. septembra 1995. godine.

Prevashodna namjena vojne intervencije NATO-a je bila uspostavljanje vojnog balansa na terenu i tjeranje srpske strane da se odazove mirovnom procesu. Pored bombardovanja srpskih vojnih uporišta oko Sarajeva, NATO-ov plan je uključio i selektivno bombardovanje strategijskih srpskih vojnih položaja širom Bosne i Hercegovine u šta se uključuje i bombardovanje komunikacijskog centra srpske vojske nedaleko od Banja Luke, a koji je za posljedicu imao destabilizaciju srpskih vojnih položaja u zapadnoj Bosni i značajno napredovanje Operacije Oluja od strane hrvatskih i bosanskih snaga. Nato je za 15 dana bombardovanja izveo 3.200 naleta, i pritom na srpske položaje istresao 10.000 tona eksploziva. Kao posljedica vazdušnih udara NATO-a poginula su 152 civila, a 273 su teže ili lakše ranjena.

Operacija Oluja

Glavni članak: Operacija "Oluja"

Uspjehom operacije Bljesak, predsjednik Clinton je dao odobrenje za početak operacije Oluja. Sjedinjene Američke Države su bile aktivno uključene u pripremu, nadzor i početak operacije Oluja. Zeleno svjetlo Bijele kuće i predsjednika Clintona za operaciju Oluja bilo je dostavljeno Hrvatskoj od kapetana Richarda C. Herricka, koji je izvijestio da SAD nemaju ništa protiv otpočinjanja ove operacije i da ova treba da bude ‘brza i efikasna‘ i završena u roku od 5 dana.

Ovo je predstavljalo završnu fazu vojne saradnje izmedju SAD i Hrvatske, koja je otpočela 1992. godine. 1995. godine Clinton se spremao za ponovne izbore i Bob Dole, kao republikanski kanditat, postavljao je sve glasnije zahtjeve Senatu za ukidanje embarga na uvoz oružja za bosanske Muslimane. Za Clintona, Balkan postaje jedno od ključnih strateških pitanja za dalji ostanak u Bijeloj kući.

U svojoj strategiji za razrješenje krize, američka administracija na čelu sa Clintonom je odlučila da iskoristi hrvatsku vojsku za napad na srpske snage, zbog čega je potpisana Splitska deklaracija između Izetbegovića i Tuđmana, koja je dopuštala ulazak hrvatskih vojnih snaga pod vođstvom generala Ante Gotovine na teritoriju Bosne i Hercegovine u svrhu saradnje sa Armijom Bosne i Hercegovine. Za uspjeh te operacije bilo je neophodno da hrvatske snage osvoje Dinaru iznad Knina i da oslobode Knin i Krajinu u operaciji Oluja, da bi se odmah zatim prebacile na teritoriju Bosne i izvršile pritisak na Srbe i time prisilile Miloševića da potpiše Dejtonski sporazum.

Vrlo brzo je došlo do neke vrste nagodbe između hrvatske i američke obavještajne službe. Hrvatska je dala američkoj službi (DIA) 500 kg ruskih podvodnih mina i najmodernija ruska torpeda, kao i dešifrirajuće kodove korištene između ruske i jugoslavenske vojske.[nedostaje referenca]

Ovo oružje transportovano je u SAD preko splitskog vojnog aerodroma. Herculesi C-130 spustili su se u toku noći, oružje je natovareno i u najvećoj tajnosti prebačeno u SAD ili u američke vojne baze u Evropi. Hrvatska strana otkrila je također lokaciju tvornice za proizvodnju hemijskog oružja u u Bijelom polju pokraj Mostara. Ovo je bio samo početak saradnje, jer odmah potom SAD je isporučila Hrvatskoj sisteme za prisluškivanje i nadgledanje teritorije Srbije i Crne Gore, pomoću kojeg se moglo istovremeno osluškivati i snimati 20.000 telefonskih razgovora.

Prilikom združenih napada na srpske položaje aktivno je učestvovala regularna vojska Republike Hrvatske. Na frontu prema Krajini, angažovano je bilo pet brigada Hrvatske vojske sa ljudstvom iz Splita, Varaždina, Zagreba, Trogira, Bjelovara i Gospića, kao i tri domobranske pukovnije iz Metkovića, Splita i Unesića. Ukupno, ovdje se nalazilo 30.000 vojnika Republike Hrvatske.

U regionu Posavine bilo je angažirano također 30.000 pripadnika Hrvatske vojske. Riječ je o brigadama iz Vinkovaca, Županje, Zagreba, Osijeka, Nove Gradiške, Slavonskog Broda i Našica.

Dejtonski mirovni sporazum

Glavni članak: Dejtonski sporazum
 
Predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Republike BiH i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman parafirali su nacrt Dejtonskog mirovnog sporazuma. Pregovori su vođeni u vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson od 1. do 21. novembra 1995. Pregovorom su okončani sukobi koji su nastali raspadom SFRJ. Dejtonski sporazum otvorio je put za potpisivanje konačnog „Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini“ 14. decembra u Jelisejskoj palati u Parizu.

Dejtonski sporazum je bio kulminacija tzv. Šatl (Shuttle) diplomatije koju je otpočeo Richard Holbrooke sa svojim timom pod sponzorstvom SAD-a. Šatl se sastojao od posredničke diplomatije između zaraćenih strana. Jednostavnije gledano kontakt grupa Šatl diplomatije je igrala ulogu kurira i moderatora koji su proslijeđivali i moderirali zahtijeve zarađenih strane.

Mnoge osnove i preduslovi Dejtonskog sporazuma započeli su zapravo Šatl diplomatijom još godinu dana prije završne konferencije. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Dejtonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49 (51% teritorije Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj) koji je usaglasila tzv. kontakt grupa.

Konferencija je trajala od 1. novembra do 21. novembra 1995. godine. Glavni učesnici su bili bosanski predsjednik Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke, i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu, 14. decembra. Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.

Dejtonski sporazum je efektivno završio rat mada je ostavio mnoge stvari nerješene. Pored toga konačni dogovor ostvaren u Daytonu danas se smatra jednim od najkontraverznijih političkih rješenja proizašlih iz cjelokupne Jugoslovenske krize.

Uloga međunarodne zajednice

Pod međunarodnom zajednicom u ratu i Bosni i Hercegovini se prvenstveno ubrajaju UNPROFOR, NATO, Evropska unija, UN i SAD kao i druge države i međunarodne paravojne formacije koje su imale relativno značajan doprinos u tok zbivanja u Bosni i Hercegovini.

Uloga međunarodne zajednice u ratu u Bosni i Hercegovini se danas u mnogim krugovima, lokalnim i međunarodnim, karakteriše kao najveća kolektivna greška u modernoj historiji 2. Ova greška podrazumijeva stav inicijalne neodlučenosti i apatije na političkom nivou koju je međunarodna zajednica zauzela a koji se prevashodno održavao na nivou UN-a i Evropske unije. Ta greška je prouzrokovala otezanje i komplikovanje konflikta te daljnja razaranja i žrtve. Svakako se ne može zanemariti da su međunarodne snage pretrpjele i značajne gubitke (320 poginulih vojnika UNPROFOR-a i brojni ranjeni).

Jedan od prvih poteza koji mnogi danas karakterišu kao inicijalna greška koja je značajno doprinijela procesu raspada Jugoslavije je bila unilateralna odluka Njemačke o priznanju Hrvatske nezavisnosti. Taj potez, koji su mnogi smatrali ipak neminovnim, je stavio Bosnu i Hercegovinu u izuzetno nezgodnu poziciju.

Pogoršanje krize u Jugoslaviji međunarodna zajednica je primila sa polovičnim reakcijama i mjerama kao što je bilo implementacija mirovnih posmatrača po mandatu UN-a koji nisu imali kapacitet da preduzmu značajne mjere kako bi ublažili ili poboljšali efekte krize. Sama nesposobnost međunarodne zajednice je ohrabrila nacionalističke vođe i one kojima je put u rat već bio zacrtan kao dugoročni cilj. Čitav niz rezolucija koje su izglasane pri UN-u nisu imale metod primjene osim rezolucija koje su uspostavile embargo oružja za sve države bivše Jugoslavije i ekonomski embargo protiv Srbije i Crne Gore. Obje rezolucije su u manjoj ili većoj mjeri također kršene tokom rata.

Sudski procesi

Također pogledajte: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Do početka 2008. godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je 45 Srba, 12 Hrvata i 4 Bošnjaka zbog ratnih zločina u Ratu u Bosni i Hercegovini.[14]

Posljedice

Dvadeset godina poslije završetka sukoba u Bosni i Hercegovini posljedice rata se mogu primijetiti u svim slojevima društva. Grubo sve posljedice se mogu podjeliti na:

  • Demografske posljedice. Promjene nastale unutrašnjim i vanjskim migracijama (preseljenjem) prijeratnog stanovništva BiH.
  • Ekonomske posljedice. Promjene unutar ekonomskih tokova u BiH koje su nastale kao posljedica ratnih dejstava i divlje ekonomije u godinama poslije završetka sukoba.
  • Političke posljedice. Promjene u administrativnoj strukturi BiH koje su nastale kao rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Demografske posljedice

Ekonomske posljedice

Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih Bosna i Hercegovina je pored Makedonije bila najsiromašnija republika u sastavu SFRJ. Infrastruktura unutar države kao i industrijske grane su bile loše razvijene. Kao direktan rezultat rata između 1992. i 1995. godine već niska industrijska proizvodnja unutar zemlje je opala za oko 80%. Ratna dejstva su dovela do uništavanja infrastrukture u zemlji. Sve ovo je dovelo do velikog porasta nezaposlenosti i opada životnog standarda stanovništva. U prvim godinama (1996–1998) poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma zabilježen je visok procentualni rast industrijske proizvodnje. Međutim, pokazalo se da ovu visoku stopu rasta industijske proizvodnje nije bilo moguće zadržati. BDP Bosne i Hercegovine se danas počinje približavati BDP-u iz 1991. godine.

Političke posljedice

Broj žrtava1
Ukupno
93.837		 Bošnjaci 63.687 67,9%
Srbi 24.216 25,8%
Hrvati 5.057 5,4%
Ostali 877 0,9%
Ukupno civila
34.610		 Bošnjaci 30.514 88,2%
Hrvati 2.076 5,9%
Srbi 1.973 5,7%
Ostali 47 0,2%
Ukupno vojnika
54.223		 Bošnjaci 30.173 55,6%
Srbi 21.399 39,5%
Hrvati 2.619 4,8%
Ostali 32 0,1%
Neutvrđeno 5.100 4,3%

Adaptacija

Filmovi

Također pogledajte: Spisak filmova o ratu u Bosni i Hercegovini

Muzika

Videoigre

Izvori

  • Ajanović, Irfan (1992.) "Sada se želi podvaliti Hrvatima". Intervju u Nedeljnoj Dalmaciji, 23.1.
  • Bildt, Carl (1998.) "Dr.Franjo Tuđman veliki je pobjednik u drami podjele Jugoslavije, a Slobodan Milošević žalosni gubitnik", Globus, 16.1.
  • Duraković, Nijaz (1993.) Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, Oslobođenje
  • Halilović, Sefer (1997.) Lukava strategija, Sarajevo, Maršal d.o.o.
  • Izetbegović, Alija (1997.) "Teze o islamskom fundamentalizmu u Bosni nemaju temelja", Ljiljan, 31.12.
  • Klemenčić, Mladen (1992.):"Može li se dijeliti Herceg Bosnu?", Nedeljna Dalmacija, 30.1.
  • Latić, Nedžad i Isaković, Zehrudin (ur): -- (1997a.) Armija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, NIPP Ljiljan; -- (1997b.) Ratna sjećanja generala Alagića - Rat u srednjoj Bosni, Zenica: Bemust
  • Malcolm, Noel (1995.) Povijest Bosne, Zagreb - Sarajevo: Erasmus Gilda - Novi Liber - Dani
  • Malešević, Krstan (1991):"Marginalije o Be Ha izborima '90", Revija za sociologiju XXII(3-4):315.-326.
  • Muslimović, Fikret (1995): Odbrana Republike, Sarajevo, Ljiljan
  • Selimbegović, Vildana (1996): "Zelene beretke", Dani, Sarajevo, br.41, s.40 -41
  • Warriors, BBC drama snimljena po istinitim događajima u Lašvanskoj dolini
  • Ramet, Sabrina P. (2010). Central and Southeast European Politics since 1989. Cambridge University Press. ISBN 978-1-139-48750-4.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
  • Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
  • Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
  • Igor Lasić, Boris Rašeta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
  • Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"
  • BBC: Biljana Plavsic: Serbian iron lady, 27 February, 2003 [1]
  • Karadzic and Mladic: The Worlds Most Wanted Men, 27 December 2006 [2] Arhivirano 29. 7. 2013. na Wayback Machine
  • Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995, Volume 1. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. ISBN 978-0-16-066472-4.
  • Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995, Volume 2. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. ISBN 978-0-16-066472-4.

Bilješke

1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamošnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegović, op.a.) polazi od teze da se srpski narod može umiriti... a s druge strane on predlaže da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna država. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu složiti pošto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji... predstavnici hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini tražili su da se tamošnjem hrvatskom življu garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obraćanje Franje Tuđmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)3

2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zaključaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, 13. i 20. juna 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlučuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske drzave." (zaključci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)5

3On je rekao: "Čuj Stipe, iznenađen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je živio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacistička vremena, još gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivše komšije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to što su Muslimani. Drugu veliku grupu tamo činili su vojnici HVO-a koji su preko noći razoružani i poslati tamo. Bio je jako iznenađen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tuđmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesić) 3

4"Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru odbrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se odbrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tuđmana u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993.)4

7Ima 12 miliona Srba, pa čak i ako šest miliona propadne na polju borbe, još uvijek će šest miliona žeti plodove borbe - Biljana Plavšić 7

8Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak – govor Radovana Karadžića u Skupštini Bosne i Hercegovine 4. marta 1992.8

Također pogledajte

Napomene

  1. ^ Za sukob se upotrebljavaju i druga imena, kao što su "Agresija na Bosnu i Hercegovinu", "Odbrambeno-oslobodilački rat", "Obrambeno-otadžbinski rat", "Domovinski rat" te "Građanski rat u Bosni i Hercegovini", u zavisnosti od gledišta sukobljenih strana.

Reference

  1. ^ Ramet 2010, str. 130.
  2. ^ Christia 2012, str. 154.
  3. ^ Ramet 2006, str. 450.
  4. ^ Mulaj 2008, str. 53.
  5. ^ Ramet 2006, str. 451.
  6. ^ Christia 2012, str. 172.
  7. ^ Wood 2013, str. 140, 343.
  8. ^ Forsythe 2009, str. 145
  9. ^ "Bosnia Handout". fas.org.
  10. ^ Cohen, Roger (31. 8. 1995). "Conflict in the Balkans: The overview; NATO presses Bosnia bombing, vowing to make Sarajevo safe". The New York Times. Pristupljeno 5. 5. 2011.
  11. ^ Holbrooke, Richard (1999). To End a War. New York: Modern Library. str. 102. ISBN 978-0-375-75360-2. OCLC 40545454.
  12. ^ "Dayton Peace Accords on Bosnia". US Department of State. 30. 3. 1996. Pristupljeno 19. 3. 2006.
  13. ^ https://humanrightshouse.org/articles/serbia-not-guilty-of-genocide-2/
  14. ^ a b "Karadzic Sent to Hague for Trial Despite Violent Protest by Loyalists". The New York Times. 30. 7. 2008.
  15. ^ "Bosnia war dead figure announced". BBC. 21. 6. 2007. Pristupljeno 16. 2. 2013.
  16. ^ "Bosnia's dark days – a cameraman reflects on war of 1990s". CBC. 6. 4. 2012. Pristupljeno 16. 2. 2013.
  17. ^ Logos 2019, str. 265, 412.
  18. ^ "Jolie highlights the continuing suffering of the displaced in Bosnia". UNHCR. 6. 4. 2010. Pristupljeno 19. 10. 2010.
  19. ^ Hartmann, Florence. "Bosnia". Crimes of War. Arhivirano s originala, 9. 5. 2015. Pristupljeno 30. 4. 2015.
  20. ^ Harsch, Michael F. (2015). The Power of Dependence: NATO-UN Cooperation in Crisis Management. Oxford: Oxford University Press. str. 37. ISBN 978-0-19-872231-1.
  21. ^ Burg i Shoup 2015, str. 222.
  22. ^ Crowe, David M. (2013). War Crimes, Genocide, and Justice: A Global History. Palgrave Macmillan. str. 343. ISBN 978-0-230-62224-1.
  23. ^ Mediji i rat: Kako je "Politika" izveštavala 1992. godine (2)
  24. ^ "Behind Enemy Lines". IMDb. 30. 11. 2001. Pristupljeno 3. 4. 2018.
  25. ^ Tanovic, Danis; Bitorajac, Rene; Sovagovic, Filip (19. 9. 2001), No Man's Land, pristupljeno 8. 3. 2018
  26. ^ Remakeimdb.com, pristupljeno 13. 10. 2017 (en)
  27. ^ Ć, J. ""Grbavica" film koji je rasplakao cijelu Europu i zauvijek promijenio bh. društvo". Radio Sarajevo. Pristupljeno 20. 2. 2021.
  28. ^ Ostavljeniimdb.com, pristupljeno 13. 10. 2017 (en)
  29. ^ "O filmu "Halimin put": Tragedija života u BiH". Radio Slobodna Evropa (jezik: srpskohrvatski). Pristupljeno 20. 2. 2021.
  30. ^ "Turske zvijezde u Sarajevu: Osjećali smo da film "Rana moje majke" dugujemo vašem narodu". klix.ba. 7. 12. 2016. Pristupljeno 1. 1. 2017.
  31. ^ ""Muškarci ne plaču" proglašen za najbolji film na festivalu u Bratislavi". Klix.ba. Pristupljeno 8. 3. 2018.
  32. ^ Zbanic, Jasmila; Bajrovic, Izudin; Ler, Boris (26. 2. 2021), Quo vadis, Aida?, Coop99 Filmproduktion, Deblokada Produkcija, Digital Cube, pristupljeno 20. 2. 2021
  33. ^ "Oslobođenje - Svjetsko a naše: "Quo vadis, Aida?" u utrci za Oscar". www.oslobodjenje.ba. 10. 2. 2021. Pristupljeno 20. 2. 2021.
  34. ^ The X Factor 2nd October 1995 sa ironmaidencommentary.com, pristupljeno 16. 1. 2015 (en)
  35. ^ "We Burn – Lyrics". Sabaton - Zvanična stranica (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 7. 2017. Written from the perspective of Radovan Karadzic, the former President of The Republika Srpska, head of the Serbian Democratic Party (SDS) and commander of the Bosnian Serb Army, from 1991 to 1995.
  36. ^ "VIDEO / Pogledajte kako Sarajevo izgleda u igrici "Sniper Ghost Warrior 2"". Klix.ba. Pristupljeno 8. 3. 2018.
  37. ^ Igrači imaju ulogu žrtve: Poljaci kreirali igru zasnovanu na ratu u BiH sa Klix.ba, objavljeno 21.11.2014, pristupljeno 16. 1. 2015

Vanjski linkovi

 Portal Bosna i Hercegovina
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Rat u Bosni i Hercegovini
 
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Rat u Bosni i Hercegovini

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Rat_u_Bosni_i_Hercegovini&oldid=3609070"