Srpska demokratska stranka

politička partija u Bosni i Hercegovini
(Preusmjereno sa SDS)

Srpska demokratska stranka (SDS) nacionalna je desničarska stranka Srba, koja je bila još osnovana tokom postojanja SFRJ.

Srpska demokratska stranka

Српска демократска странка
SkraćenicaSDS
PredsjednikMilan Miličević
Generalni sekretarZoran Latinović
Osnivač(i)Radovan Karadžić
Osnovana12. juli 1990.
Slogan"Sviće"
SjedišteBanja Luka i Istočna Ilidža, Bosna i Hercegovina
AdresaNikole Tesle 1 (Banja Luka)
Trg Ilidžanske brigade bb (Istočna Ilidža)
Mladi ogranakOmladina SDS-a
Broj članova~40,000
Politička pozicijaDesni centar
IdeologijaSrpski nacionalizam[1]
Konzervativizam[1]
Prijašnje:
Ultranacionalizam[2][3]
Separatizam[1][3]
Kontinentalno članstvoMeđunarodna demokratska unija
Međunarodno članstvoMeđunarodna demokratska unija
Boje 
Predstavnički dom BiH
2 / 42
Dom naroda BiH
1 / 15
Narodna skupština RS
12 / 83
Veb-sajt
www.sdsrs.com

SDS imala je vodeću političku ulogu u ratovima u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, s tim da je organizirala naoružavanje Srba.

Historija

uredi

Srpska demokratska stranka (SDS) je partija čiji je osnivač Jovan Rašković. U toku 1991. stranka je podijeljena na SDS Bosne i Hercegovine (kasnije Republike Srpske), SDS Hrvatske (kasnije Republike Srpske Krajine) i filijalu u SRJ odnosno u Srbiji i Crnoj Gori. Krovna organizacija je bila SDS Srpskih zemalja čiji je predsjednik do 1996. godine bio Radovan Karadžić.

U Bosni i Hercegovini SDS je osnovana u julu 1990. Među prvim članovima bili su Radovan Karadžić (predsjednik stranke), Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić.

Osnivanje

uredi

Osnivanje stranke počinje u SR Hrvatskoj gdje se angažuje Jovan Rašković, koji je radio kao psihijatar u Splitu. Pored toga postojali su odbori u SR Sloveniji i SR Srbiji. Kasnije će se u maju 1990, na teritoriji SR Bosne i Hercegovine (SR BiH), osnovati Inicijativni odbor stranke. Kao vođa stranke profilisao se u početku Vladimir Srebrov (pravo ime Milan Nikolić). 28. juna 1990 održana je obnoviteljska skupština kulturnog udruženja "Prosvjeta" koju su pokrenuli profesor filozofije Aleksa Buha i književnik Vladimir Nastić. Veliki utjecaj u organizivanju stranke imalu su profesori Milorad Ekmečić i Nikola Koljević. Akademik Dobrica Ćosić ponudio je obojici da budu glavni agitatori stranke, poput Raškovića u Hrvatskoj. Karadžić je po profesiji bio psihijatar kao i Rašković. Karadžić je radio tada u pokretu "Zelenih". U početku Karadžić nije pokazivao interes u organizaciji stranke ali se smatra da je akademik Ćosić imao znatan utjecaj na promijenu mišljenja. Pored toga radilo se pridobijanju Nenada Kecmanovića, koji je odbio pristupanje SDS-u te se priključio Savezu reformnih snaga Jugoslavije (SRSJ), stranci Ante Markovića. Nakon što je Stranka demokratske akcije (SDA) bila već formirana Karadžić poziva Aliju Izetbegovića, na zakazanom sastanku pojavio se Muhamed Čengić, s namjerom da ponudi koaliciju SDA i SDS-a. SDS je otvoreno pozivao na rušenje komunizma. Kasnije će na sastanku Izvršnog odbora "Prosvjete" Koljević, Ekmečić i dr. izvršiti pritisak na Srebrova da mjesto ustupi Karadžiću uz argument "da je veliki Srbin iz četničke porodice"(Karadžić je u Jugoslaviji, između ostalog, osuđivan zbog pisanja pjesama nacionalističkog sadržaja).[4] Uz to je Srebrov organizovao omladinsko krilo "Mlada Bosna" koja je trebala biti udarna pesnica stranke. Izjave Srebrova poput "neću da budem lider, već samo buntovnik svog naroda u BiH" prikazivalo je Karadžića kao politički umjerenijeg. Kasnije će Srebrov, pod utiskom da je iskorišten, prepustiti svoje mjesto u stranci Karadžiću.[5]

Miting u Banjoj Luci

uredi

Nakon konsultacija s Beogradom Karadžić organizuje, uz prisustvo Raškovića (SDS Hrvatske) i historičara Rastislava Petrovića veliki miting u Banjaluci uz slogan "BiH u Jugoslaviji". Okupljenima su se obratili parolama: "Tući ćemo se pošteno", "Srpski narod ima pravo na svoju državu", "Niko nas ne može odvojiti od Jugoslavije".[6]

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

uredi

Donošenje zahtjeva, od strane SDA, u Skupštini SR BiH o Memorandumu o suverenosti bojkotovano je od poslanika SDS-a. Momčilo Krajišnik predsjednik Skupštine formirao je Radnu grupu koja je tražila kompromis. Na zatvorenoj sjednici, od 12-13. oktobra 1991 vođena je rasprava o samopoopredjeljenju odnosno otcjepljenju. Noć između 14. i 15. oktobra ostat će upamćena po Karadžićevoj govoru u Skupštini nakon što su poslanici SDS-a odbili prijedlog o izglasavanju suvereniteta BiH-a:[7]

Želite da povedete BiH istim putem pakla i stradanja kojim su krenuli Slovenija i Hrvatska. Ne zavaravajte se da BiH nećete odvesti pravo u pakao, i da upravo vi nećete snositi krivicu ako nestane cijeli jedan narod. Jer, ako dođe do rata, Muslimani se ne mogu braniti.

Rat u Bosni i Hercegovini

uredi

Već u proljeće 1991. SDS je proglasio neke dijelove Bosne i Hercegovine kao "srpske autonomne regije". 1992. godine SDS je pozvala Srbe na bojkot referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ali ipak nije mogla spriječiti nezavisnost od tadašnje Jugoslavije.

U januaru 1992. SDS je proglasio Srpsku republiku na teritoriji BiH, a današnju Republiku Srpsku.

Uoči dolaska Richarda Holbrooka u Banja Luku 2000, tvorca Dejtonskog sporazuma, Međunarodna krizna grupa (engleski: International Crisis Group, ICG) zatražila je zabranu te stranke,[8] jer su većina tadašnjih vođa bili osumnjičeni za ratne zločine. Međutim, tom prijedlogu se usprotivila, među ostalim, i bošnjačka Stranka demokratske akcije.[nedostaje referenca]

Poslijeratni period

uredi

Poslije rata u Bosni i Hercegovini, SDS je jedna od vodećih stranaka u Republici Srpskoj. Poslije parlamentarnih izbora 1998. SDS odlazi u opoziciju.[9] Na čelu sa Draganom Čavićem, SDS se djelimično distancirao od prošlosti svoje stranke, tako da je 2004. priznao masakr počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici.[10] Trenutno je na čelu stranke Milan Miličević kao predsjednik SDS i dalje vodi politiku podjele Bosne i Hercegovine.[nedostaje referenca]

Također pogledajte

uredi

Literatura

uredi
  • Hadžifejzović, Senad (2002). Rat uživo. Ljubljana: Mladinska knjiga. ISBN 9958-9852-0-9. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Alibabić, Munir (2014). Tajni rat za Bosnu i Hercegovinu između SDB BiH i KOS-a JNA. Sarajevo: samizdat. ISBN 978-9958-0321-0-3. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)

Reference

uredi
  1. ^ a b c Nordsieck, Wolfram (2018). "Bosnia–Herzegovina". Parties and Elections in Europe. Arhivirano s originala 15. 2. 2020. Pristupljeno 11. 10. 2018.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  2. ^ "Bosnia Serbs Oust Leader From Her Party". The New York Times (jezik: engleski). 1997-07-21. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2021-06-19.
  3. ^ a b "Holbooke to seek removal of Bosnian Serb leader". The Irish Times (jezik: engleski). Pristupljeno 2021-06-19.
  4. ^ Mahić, Derviš (2003). Kojim putem ide Bosna (PDF). Oslo: Univerzitet Oslo. str. 14.
  5. ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (10. 11. 2009). "Kako je nastao SDS Svi u državu (2". Feljton knjige "Balkan bluz". samizdat. e-novine.com. Arhivirano s originala, 18. 12. 2017. Pristupljeno 17. 7. 2017.
  6. ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (24. 11. 2009). "Duhovni krov "Velike Srbije" (6)". Feljton knjige "Balkan bluz". samizdat. e-novine.com. Arhivirano s originala, 17. 10. 2017. Pristupljeno 17. 7. 2017.
  7. ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (1. 12. 2009). "Raspad bosanske skupštine (8)". Feljton knjige "Balkan bluz". samizdat. e-novine.com. Arhivirano s originala, 30. 11. 2016. Pristupljeno 17. 7. 2017.
  8. ^ "Zabrana SDS-a". Arhiva BH Dani. BH Dani. 10. 11. 2000. Pristupljeno 20. 7. 2017.[mrtav link]
  9. ^ "Историјат". Zvanična stranica. Arhivirano s originala, 18. 7. 2017. Pristupljeno 20. 7. 2017.
  10. ^ Smoljanović, Stanko (23. 6. 2004). "Čavić priznao masakr u Srebrenici". Deutsche Welle. Pristupljeno 20. 7. 2017.