Kartografija Irana

Sinonimi za „kartu” u srednjoj epohi razvoja perzijskog jezika bili su ṣūrat („konfiguracija”), te povremeno i šakl („oblik”) rasm („crtež”) ili nakš („slika”). U modernom perzijskom nakša podrazumijeva kartu, a ponekad se koriste i tuđice ḵarīṭa iz arapskog odnosno harita iz modernog turskog jezika. Sadašnji perzijski pojam za kartografiju jest nakša-negārī.

Kartografija se najčešće definira kao „umjetnost i znanost slikovnog prikazivanja Zemljine površine”, no tokom posljednjih desetaka godina njeno značenje je prošireno. Primjerice, 1964. godine Britansko kartografsko društvo definira je kao „umjetnost, znanost i tehnologiju izrade karata, zajedno s proučavanjem metoda izrade istih”. U ovom konrekstu kartografija obuhvata sve vrste karata i globusa koji prikazuju Zemlju, uključujući religijske karte, sva nebeska tijela, te astrološke dijagrame.

Drevna kartografija

Babilonijska kartografija

Babilonijska „Karta svijeta” iz 600. pne.
(Britanski muzej, k. b. 92687)

Najstarija poznata topografska karta koji prikazuje dijelove iranskog teritorija je babilonijska glinena pločica iz 23. v. pne. pronađena u Nuziju na sjeveroistoku Mezopotamije. Riječ je o relativno naprednoj slikovnoj karti koja prikazuje dva niza brežuljaka koji okružuju rijeke sastavljene od više usporednih linija. Pretpostavlja se da ta drevna karta prikazuje područje između Zagrosa i brdovitih terena koji se protežu kroz Kirkuk. Drugi babilonijski artefakt je slavna „Karta svijeta” iz kaldejskog perioda (oko 600. pne.) koja se čuva u Britanskom muzeju i prikazuje više gradova i mjesta starovjekovnog Irana. Sistemsko proučavanje neba u kalendarske i astrološke svrhe vjerovatno je počelo još u najranijim periodima drevne mezopotamske historije odnosno prije više od 5000 godina u Sumeru, a astronomska dokumentacija izuzetne kvalitete i točnosti još je dan danas od velike vrijednosti za znanstvenike. Međutim, unatoč nekoliko spomenutih glinenih pločica relevantnih za kartografiju Irana, danas se vrlo malo zna o predislamskoj kartografiji u samom Iranu s obzirom na kroničan nedostatak pisanih dokumenata i arheoloških nalaza.

Grčko-rimska kartografija

Bogata grčko-rimska kartografija razvijana između 6. v. pne. i 2. vijeka vrlo se vjerovatno koristila kartografskim tradicijama Starog Istoka, no danas nije moguće temeljito objasniti na koje su načine Perzijanci i Babilonci utjecali na stare Grke. Aristagora je oko 500. pne. posjedovao kartu s prikazanim regijama od Jonije do Perzije za koju se pretpostavlja da potječe od Anaksimandara (610. – 546. pne.), no velika je mogućnost da je mjere prometnica prikupio od Perzijanaca koji su se služili besprijekorno organiziranom Kraljevskom cestom.

Izvorne karte iz ovog perioda nisu sačuvane, no sudeći prema njihovim kasnijim rekonstrukcijama može se utvrditi da su mnogi kartografi poput Hekateja Milećanina (oko 500. pne.), Aristotelovog učenika Dikearha (kasno 4. v. pne.), Eratostena (3. v. pne.), Strabona (1. v.) i ostalih prikazivali Perzijski zaljev kao široki ili gotovo pravokutni zaljev odnosno Kaspijsko jezero kao duboki ili gotovo kružni zaljev, oba položena ili prema istoku karte ili nasuprotno prema jugu i sjeveru s račvanjem prema opkoljavajućem okeanu. Rijeke poput Eufrata, Tigrisa i Inda uvijek su vjerno prikazane, a Iranska visoravan položena u središtu karte često nije u razmjeru. Ipak, na nekim drugim prikazima poput Herodotove karte svijeta (5. v. pne.), Kaspijsko jezero nije zaljev već kopnom zatvorena vodena masa.

Rekonstruirane karte svijeta grčko-rimskih geografa:

• 
  Anaksimandar
  (rano 6. v. pne.)
• 
  Hekatej Milećanin
  (kasno 6. v. pne.)
• 
  Herodot
  (4. v. pne.)
• 
  (en) Eratosten
  (3. v. pne.)
• 
  (en) Strabon
  (1. v.)

Ptolemejeva kartografija

(la) Ptolemejeva „Karta svijeta”
(rekonstrukcija iz 15. v.)

Vjeruje se da izvorne karte iz Ptolemejevog vremena (2. v.) nisu sačuvane, no najstariji grčki kodeksi pojavljuju se u srednjovjekovnoj Evropi kroz 12. i 13. vijek zajedno sa kartama koje su rekonstruirane iz tih tekstova odnosno djelomično proizašle iz originalnih Ptolemejevih karata. Prvi latinski prijevod izvorno grčke „Geografije” dovršen je 1406. godine, a kopije drugih rukopisa pojavljuju se uglavnom tokom prve polovice 15. vijeka. „Geografija” se u tiskanom izdanju prvi put pojavila 1477. u Bologni, a nakon toga više od 50 izdanja na latinskom i drugim evropskim jezicima tiskano je prvenstveno u Italiji i Njemačkoj sve do 1730-ih, zajedno s kopijama onih starijih.

Na svim Ptolemejevim kartama svijeta Perzijski zaljev (lat. Sinus Persicus) prikazan je u pravokutnom obliku i smješten na gotovo preciznoj geografskoj širini, a Kaspijsko jezero (lat. Mare Hyrcanum; „Hirkanijsko more”) prikazano je kao kopnom zatvorena vodena masa ovalnog oblika. Iran se na tim kartama nalazi na središtu, isto kao u ranijim grčkim prikazima. Velika peta regionalna karta Azije prikazuje Iran s njegovim prilično točnim planinama, rijekama, gradovima i drugim mjestima, dok šesta i sedma regionalna karta prikazuju Perzijski zaljev odnosno Kaspijsko jezero u cjelini. Ove karte isključivo su regionalnog karaktera i na njima se nalaze isključivo iranske pokrajine poput Asirije na sjeverozapadu, Suzijane na jugozapadu, Medije na sjeveru, Hirkanije na sjeveroistoku, Partije na istoku, Perzije na jugu, te Karmanije na jugoistoku. Godine 1548. talijanski kartograf G. Gastaldi u Veneciji je objavio prvi džepni atlas naslovljen „Geografija Klaudija Ptolemeja” (tal. La geografia di Claudio Ptolemeo Alessandrino) u kojem su spomenute regije objedinjene u iransku Partsku Monarhiju imenovane kao „Nova karta Perzije” (lat. Persia Nova Tabula).

(la) Ptolemejeve regionalne karte:

• 
  IV.Babilonija, Mezopotamija, Sirija, Palestina i Petra
• 
  V. Asirija, Suzijana, Medija, Hirkanija, Partija i Perzija
• 
  VI.Perzijski zaljev, Arabija i Karmanija
• 
  VII.Kaspijsko jezero, Baktrija, Sogdijana, Margijana, Skitija i Saka
• 
  IX.Arija, Arahozija, Drangijana i Gedrozija

Srednjovjekovna evropska kartografija

(it) Fra Maurova karta (1459.) s Iranom u sredini
(orijentirana jugom prema gore)

Srednjovjekovna evropska kao i kasna bizantska kartografija ignorirali su Ptolemejeva djela i temeljili vlastite na ranijim kartografskim tradicijama. Iz ovog historijskog perioda odnosno nakon 7. vijeka sačuvano je više od hiljadu karata svijeta, a Iran se na njima nalazi u središtu Azije i nerijetko je prekomjernih dimenzija. Većina ovih karata poznatih pod nazivom mappa mundi bile su tzv. „T–O tipa” i prikazivale su svijet kao kružnu ploču („O”) podijeljenu na tri dijela s „T” koji simbolizira tri glavne vodene mase: rijeke Don i Nil, te Sredozemno more. Ta tri dijela predstavljali su poznate kontinente: Aziju na gornjem dijelu odnosno Afriku i Evropu na donjim dijelovima. Kao i u slučaju starogrčkih, Perzijski zaljev na srednjovjekovnim kartama prikazan je na desnoj strani, a Kaspijsko jezero kao drugi zaljev na lijevoj strani Azije, dok oba povezuje rubni okean koji okružuje kopna.

Srednjovjekovne karte svijeta temeljene na gore navedenim kartografskim tradicijama uključuju radove sv. Izidora Seviljskog (7. v.), Henrika I. iz Mainza (12. v.), tzv. brevijarska i Ebstorfova, zatim Herefordska karta (13. v.), te one R. Higdena i P. Vescontea (14. v.). Osim navedenih, postoji i nekoliko karata uglavnom iz kasnog 14. i 15. vijeka kao što su Katalonski atlas (1375.) i Fra Maurova karta (1459.) na kojima se Kaspijsko jezero prikazuje kao zatvorena vodena masa, što se pripisuje utjecaju obnovljenih radova iz Ptolemejevog vremena. Prikazani oblik jezera mnogo je precizniji stvarnom u odnosu na sve Ptolemejeve i evropske karte do 1730-ih na kojima se Kaspijsko jezero prikazuje u ovalnom obliku.

Tabula Peutingeriana iz 12. ili ranog 13. vijeka rađena na temelju rimskih modela iz 4. vijeka prikazuje Iran (10. i 11. odlomak) s pripadajućim regijama Perzijom (Persida), Velikom Medijom (Media Maior), Partijom (Parria), te Kaspijskim jezerom i Perzijskim zaljevom zajedno s brojnim otocima. Šire geografsko područje koje obuhvata navedene regije oslovljeno je kao Iran (Ariae). Udaljenost od Ekbatane (današnji Hamadan) do Inda izražena je u iranskim parasanzima (1 par. = 5,0 – 6,0 km) što je vjerovatno preuzeto iz seleukidskih putopisa (312. – 64. pne.).

Ranoislamska iranska kartografija

Glavni članak: Geografija i kartografija u srednjovjekovnom islamu

Perzijski geografi bili su vodeći doprinositelji razvoja ranoislamske kartografije (8. – 14. v.). Brzo širenje islama između 621. i 750. godine stvorilo je golemo carstvo tj. halifat u kojem je arapski bio službenim jezikom, a učenjaci iz svih regija bili su primorani koristiti arapski kao jezik sporazumjevanja (lingua franca) da bi mogli napredovati u struci. Ipak, djela na arapskom kasnije su prevođena na perzijski jezik, a na njemu su pisani i određeni izvornici. Perzijanci su zasigurno naslijedili neke karografske tradicije iz njihovog predislamskog perioda kao što je podjela naseljenog svijeta na sedam regija, kao suprotnost Ptolemejevim geoklimatskim zonama. Prva karta islamskog svijeta (danas neočuvana) napravljena je 702. godine za istočnog guvernera Hadžadža, a prikazuje iranski Dejlam uz južnu kaspijsku obalu. Godine 707. dotični je guverner naručio i kartu šireg područja Buhare kako bi mu pomogla u opsadi tog grada. Perzijanac Fazari, poznati astronom iz Bagdada, u 8. vijeku prva je osoba u islamskom svijetu koja je izradila astrolab.

(ar) Južna iranska obala i Perzijski zaljev
prema Istahriju (10. v.)

Abasidske halife Harun al-Rašid i njegov sin Mamun ostali su upamćeni kao pokrovitelji nauke, a za vrijeme vladavine potonjeg (813. – 833.) u Bagdadu je osnovana „Kuća mudrosti” (arap. Bajt al-Ḥikma) po uzoru na starovjekovni iranski univerzitet u Gondešapuru. U toj bagdadskoj školi napravljena je prva sačuvana karta islamskog svijeta (arap. al-Ṣūrat al-maʾmūnīja; „Mamunova karta”) koji je prema Masudiju (896. – 956.) prikazivao svijet u njegovim sferama, zvijezde, kopna i mora, naseljene i nenaseljene regije, narode i plemena, te manja naselja i gradove. Prema svim kriterijima ova je karta bila naprednija od svih ranijih uključujući Prolemejeve i Marinove radove. Ibn Hordadbe, jedan od najranijih perzijskih geografa, godine 846. objavio je svoje glavno djelo „Knjiga cesta i kraljevstva” (arap. Kitāb al-masālek va’l mamālik) koje se smatra temeljem za kasniju Balhijevu školu geografije. Musa Hvarizmi (780. – 847.) bio je nadahnut grčkom kartografijom što se očituje u njegovom geografskom djelu „Knjiga prikaza Zemlje” (arap. Kitāb ṣūrat al-arż) koje je sastavljeno na temelju Ptolemejevih geoklimatskih zona. Njegov rad zasigurno je bio popraćen regionalnim kartama za svaku od navedenih zona, no niti jedno od njih nije sačuvano. Takve karte mogu se nazvati grčko-islamskom tradicijom u kartografiji, ali razlikuju se od Ptolemejevih prema više faktora; npr. njihovim projekcijama i klimatskim podjelama.

U 10. vijeku osnovana je prva islamska geografsko-kartografska škola koja se uglavnom temeljila na grčkim tradicijama, a jedini poznati rad proizašao iz iste jest sažetak perzijskog geografa Sohraba (10. v.) u njegovom djelu „Čuda sedam klima i krajnjih staništa” (arap. Ajāʾeb al-akālīm al-saba). Istovremeno, Abu-Zajd Balhi (849. – 934.) pokrenuo je novu kartografsku tradiciju koja je duboko utjecala na kasniju kartografiju i postala je popularnim stilom u islamskom svijetu. Njegovo geografsko djelo „Regionalni oblici” (arap. Ṣovar al-akālīm) temelji se na drevnoj iranskoj tradiciji podjele svijeta na sedam regija zvanih kešvarima odnosno suprotnost je Ptolemejevim geoklimatskim zonama, a smatra se osobnim opisom regionalnih karata zajedno s njihovim granicama, važnim gradovima, rijekama, planinama i cestama. Također, ono uključuje i karte Indijskog okeana, Sredozemnog mora, Kaspijskog jezera, te kartu svijeta s Mekom u središtu. Balhijeve karte i geografska djela danas nisu sačuvana, no najslavniji perzijski kartograf ranoislamskog perioda Istahri (u. 957.) uključio je njegove rasprave u svoj rad „Knjiga tradicija zemalja” (arap. Kitāb al-masālik va’l-mamālik) zajedno s unaprijeđenim kartama. Istahri je iscrtao kartu svijeta i dvadeset regionalnih karata u boji koji su očuvani do danas. Drugi vodeći učenjak iz Balhijeve škole bio je Ibn Havkal koji je proputovao veći dio islamskog svijeta prilikom čega je susreo Istahrija i preradio neke njegove karte na zahtjev. Njegov opus sastoji se od djela „Knjiga prikaza Zemlje” (arap. Kitāb ṣūrat al-arzµ) u kojem se nalaze 22 karte, uključujući jednu kartu svijeta. Neka od najznačajnijih imena perzijskih geografa i kartografa iz ovog perioda uključuju Džajhanija (oko 930.) koji je bio vezir Samanida u Horasanu i autor „Oblika svijeta” (arap. Aškāl al-ʿālam) sastavljenog od više karata u boji, Ibn Fakiha Hamadanija (rani 10. v.) koji je autor „Knjige zemalja” (arap. Kitāb al-boldān), te astronoma Azofija iz Raja (903. – 986.) koji je autor „Knjige prikaza fiksnih zvijezda” (arap. Ṣuvar al-kavākib al-ṯābita). Nepoznati perzijski autor koji je 982. godine sastavio „Granice svijeta” (arap. Ḥodūd al-ʿālam) služio se unaprijeđenim kartama Hazena (u. 970.) koje nisu sačuvane.

(ar) Opća politička podjela Irana prema Biruniju (10. v.)

(ar) Kazvinijeva karta svijeta (13. v.)

Biruni (973. – 1050.) je vjerovao da su kopnene mase okružene zajedničkim okeanom i da je Indijski okean povezan s Atlanskim preko stanovitih kanala južno od tzv. Mjesečevih planina koje su tradicionalno smatrane izvorom Nila. Stoga, na njegovoj karti Ptolemejeva terra incognita („nepoznata zemlja”) bila je zamijenjena morem koje je zauzimalo većinu južnih krajeva, a Afrika je postala manjih dimenzija. Iranske religijske karte namjenjene kibli i hadžu zajedno s kozmografijom također su bili razvijani tokom 12. vijeka; jedan od ranih zvjezdanih globusa kojeg je izradio Zaman (1140.) danas se čuva u Iranskom nacionalnom muzeju u Teheranu.

Iako je ranoislamska iranska kartografija prema svemu sudeći doživjela vrhunac u 13. vijeku tj. neposredno prije razarajuće mongolske invazije, nekoliko značajnih kartografa zabilježeno je i krajem 14. vijeka. Kazvini (1203. – 1283.) je sastavio „Čudesna stvorenja i pojave” (arap. Adžāʾeb al-maḵlūkāt va ḡarāʾeb al-mavdžūdāt) i „Spomenici zemalja i narodne tradicije” (arap. Āṯār al-belād va aḵbār al-ʿebād), a njegova karta svijeta slijedi tradiciju Balhijeve škole iako je zadržala i neke elemente iz grčko-islamske tradicije. Primjerice, prema Balhijevoj tradiciji opkoljavajući okean povezuje dva glavna mora (Indijski okean i Sredozemno more), no okružen je legendarnom planinom Kaf koja predstavlja tradicionalnu grčku terru incognitu. Godine 1256. Tusi (1201. – 1274.) je ušao u službu ilhanidskog Hulagu-hana i osnovao je glavnu zvjezdarnicu u Maragi (južno od Tabriza), te napisao „Ilhanidske zvijezde” (Zīdž-e īl-ḵānī) na perzijskom jeziku. Također, u svojoj zvjezdarnici školovao je brojne učenjake među kojima je bio i Širazi (1236. – 1311.) poznat po nastavku Tusijevih istraživanja nakon njegove smrti.

H. Mustavfi (1281. – 1349.), autor „Užitka srca” (arap. Nozhat al-Kolūb) iz 1340. godine, u islamsku kartografiju uveo je kvadrangulaciju služeći se mrežom horizontalnih i vertikalnih linija (sličnim geografskim širinama i dužinama Merkatorove projekcije iz 16. vijeka) za određivanje geografskih položaja. Ova nova praska ima određenih sličnosti s kineskim rasterskim sistemom koji je korišten za određivanje udaljenosti, na temelju kojih I. J. Kračkovski tvrdi da su perzijski kartografi utjecali na kinesku kartografiju preko Mongolije. Mustavfijeva karta naseljenog svijeta podijeljena je u 18 jednakih geografskih dužina odnosno osam širina koje su poslagane u kvadrate, a svaki među njima predstavlja 10° x 10°. Mustavfi je također izradio i veliki prikaz Irana čiji kvadrati predstavljaju 1° x 1°, a K. Miller naziva ga „Kartom Irana” (njem. Irankarte). S druge strane, određeni izvori tvrde da je Bakran prethodio Mustavfiju u korištenju kvadrangulacije u njegovoj „Knjizi svijeta” (perz. Džahānnemā) iz 1208. godine. Hafez Abru (u. 1430.) također je koristio mrežni sistem u svojim kartama, a opus je upotpunio opsežnim ali nedovršenim i neimenovanim djelom kasnije naslovljenog „Knjigom geografije” (perz. Ketāb-e džoḡrāfījā) koja uključuje brojne karte i smatra se prijevodom ranijih arapskih radova. Olog-beg (1394. – 1449.), Timurov unuk koji je postao vladarem 1446. godine, približno 25 godina prije svoje krunidbe dao je u prijestolnici Samarkandu izgraditi zvjezdarnicu koja je upošljavala brojne poznate astronome i znanstvenike. Izradom crteža temeljenih na astronomskim katalozima Tusija i njegovim osobnim promatranjima, Olog-beg i njegov znanstveni tim izradili su „Olog-begove zvijezde” (perz. Zīdž-e Oloḡ Beg) kojeg se smatra naprednim astronomskim priručnikom. Prilikom istraživanja, otkrili su i veliki broj pogrešaka u Ptolemejevim proračunima kojima su se i dalje služili astronomi njihova vremena.

(ar) Ibn Havkalova karta svijeta (10. v.)	(ar) Idrisijeva karta svijeta iz 12. v. (orijentirana jugom prema gore)

Tokom vjekovnog razvoja islamske kartografije, kartografi iz ostalih islamskih zemalja uvijek su uključivali Iran ili njegove regije u svojim kartama. Jedan od takvih primjera je „Razonoda onima koji čeznu da obiđu svijet” (arap. Nozhat al-moštāk fī eḵterāk al-āfāk), djelo Idrisija (1100. – 1165.) koje se smatra vrhuncem grčko-islamske tradicije u kartografiji. Njegovi prikazi Irana na karti svijeta podijeljene na 70 dijelova bili su precizniji od bilo koje evropske karte što se posebno odnosi na veličinu teritorija i oblik Perzijskog zaljeva. Islamska kartografija i znanost općenito doživljavaju nagli pad nakon dviju razarajućih mongolskih invazija Džingis-kana i Timura krajem srednjeg vijeka, a taj negativni trend koincidira s renesansom u Evropi gdje se rekonstruiraju Ptolemejeve karte odnosno periodom velikih geografskih otrkića. Na osnovu takvog razvoja događaja islamska kartografija postepeno gubi na originalnosti i dolazi pod utjecaj evropske kartografije. Interes Safavida (1501. – 1732.) i kasnijih iranskih dinastija za kartografiju sve do reformi početkom 20. vijeka prema svemu sudeći bio je ograničen na karte vojnog i religijskog karaktera. Također, sredinom 18. vijeka inicijativom Nader-šaha javljaju se i prva katastarska mjerenja odnosno zemljišne knjige poznate kao Rakabat-e Nāderi. Iz novovjekovnog perioda islamske kartografije najvažniji perzijski predstavnik je Isfahani (u. 1651.), autor djela „Istinski mučenik” (perz. Šāhed-e ṣādek) poznatog i kao „Perzijski atlas” (engl. The Persian Atlas) koji uključuje kartu svijeta i 32 regionalne karte. Drugi značajni islamski predstavnik relevantan za kartografiju Irana bio je I. Motafareka (1670. – 1745.), osmanlijski diplomat i geograf mađarskog podrijetla koji je iscrtao kartu Irana s turskim opisom i izdao ga 1729. godine u Istanbulu. Smatra se da je riječ o kopiji J. Homannove karte Irana naslovljene kao „Perzijsko Carstvo” (lat. Imperii Persici) objavljene u njegovom „Atlasu svijeta” (engl. World Atlas) iz 1725. godine.

Novovjekovna evropska kartografija

Svi evropski globusi, karte svijeta ili regionalne karte Zapadne Azije uvijek su uključivali Iran ili njegov zapadnjački egzonim Perziju kao jednu od glavnih država svijeta. Najvažnija središta proizvodnje karata relevantnih za kartografiju Irana između 16. i 18. vijeka bili su Belgija, Nizozemska, Francuska, Njemačka, Engleska, Italija i Rusija.

A. Ortelius (1527. – 1598.) u Antwerpenu je 1570. godine objavio „Teatar svijeta” (lat. Theatrum Orbis Terrarum) koji sadrži zasebnu kartu Irana što je prvi takav slučaj u Evropi poslije kopija Ptolemejevih radova. U tom jednolikom atlasu svijeta Iran je imenovan kao „Perzija ili kraljevstvo mudrih” (lat. Persici Sive Sophorum Regni Typus) što se temelji na ondašnjem geografskom znanju. Na poleđini karte Perzijanci su opisani kao „prirodno gospodski i dostojanstven narod, vrlo uglađen i velikodušan, koji obožava učenje i znanost”. Ista karta pojavljuje se u svim kasnijim izdanjima Theatruma do 1612. godine. A. Ortelius također je 1577. godine izdao i džepni atlas poznat kao „Sažetak Teatra svijeta” (fr. L'Épitomé du Théâtre de l'Univers) koji sadrži malu kartu Irana, a tiskan je sve do 1724. godine. Iste godine G. de Jode (1509. – 1591.) u Antwerpenu izdaje „Prvu kartu Azije” (lat. Prime Partos Asia), kopiju rada G. Gastaldija s Iranom u prvom planu. U atlasu G. Mercatora (1512. – 1594.) nova karta Irana prvi se put pojavila u izdanju J. Hondiusa iz 1606. godine, a njegovi dopunjeni primjerci uključeni su u Mercatorove atlase koje je nakon 1636. izdavao J. Janssonius.

Blaeuova tiskara u Amsterdamu je 1629. godine objavila mali atlas sa 57 karata, uključujući i jednu Irana. Rad J. Blaeua kulminirao je 1662. godine kada je objavio „Veliki atlas” (lat. Atlas Maior) u 9-12 svezaka koji je uključivao približno 600 karata, a smatra ga se najskupljim tiskanim djelom 17. vijeka. U navedenom atlasu (IX. ili XI. svezak; ovisno o izdanju) nalazi se i izvrsna karta Irana s dekorativnim amblemom koji prikazuje tri lika za koje se pretpostavlja da je riječ o Abasu I. Velikom i dvojici njegovih vojnika.

• 
  (la) Persici Sive Sophorum Regni Typus
  (A. Ortelius, 1570.)
• 
  (la) Persia
  (A. Ortelius, reizdanje „Sažetka” iz 1603.)
• 
  (la) Prime Partos Asia
  (G. de Jode, 1577.)
• 
  (la) Persici vel Sophorum Regni Typus
  (J. Janssonius, 1636.)
• 
  (la) Persia
  (J. Janssonius prema J. Blaeuu, 1666.)

Prema svemu sudeći, poboljšanja predstavljena u djelu A. Oleariusa (r. Ölschläger, njemačkog putopisca i diplomata, 1599. – 1671.) naslovljenom „Nove granice Perzije” (lat. Nova Delineatio Persiae et Confiniorum) iz 1646. godine ili novi historijsko-geografski podaci E. Kaempfera (1651. – 1716.) nisu utjecali na velike kartografe njihovog vremena kao što je to slučaj s primjerice kartom Irana F. de Wita (1610. – 1698.) iz kasnog 17. vijeka koja je vrlo slična Blaeuovoj karti. S obzirom da je u tom periodu bio običaj da kartografi kupuju radove njihovih prethodnika i tiskaju ih uz manje izmjene pod vlastitim imenom, vjeruje se da je de Wit upravo to učinio s Blaeuovim bakrorezima. Stoga, razne karte Irana koje su izrađivali Mercator, Hondius, Janssonius, Blaeu, de Wit i neki drugi nizozemski kartografi može se praktički smatrati jednom originalnom kartom s manjim izmjenama i dopunama. Na njihovim kartama zapadne granice Irana najčešće su prikazane točkastom linijom dok istočne nisu označene što ukazuje da vjerovatno nisu bile poznate kartografima. Ipak, neki od njih nasumice su bojali određene rijeke prikazivajući ih istočnim granicama, no takva proizvoljna razgraničenja nemaju historijskih osnova.

Karte Irana izrađivali su i brojni drugi nizozemski kartografi 17. i ranog 18. vijeka među kojima su i P. Schenk stariji (1645. – 1715.), P. van der Aa (1659. – 1733.), braća R. Ottens (1698. – 1750.) i J. Ottens (1704. – 1765.), te I. Tirion (1705. – 1765.). U svoju veliku seriju knjiga o gradovima svijeta iz 1657. godine, J. Janssonius je uključio safavidsku prijestolnicu Isfahan u obliku panoramske karte. Također, van der Aa u Leidenu je 1719. na temelju djela A. Oleariusa tiskao veliki broj karata iranskih gradova kao što su Ardabil, Sultanija, Kom, Kašan, Isfahan, Gomron (Bandar Abas), itd.

• 
  (la) Persia; Media
  (M. Quad, 1602.)
• 
  (la) Asia Nova Descriptio
  (J. Hondius, 1610.)
• 
  (la) Regnum Persicum
  (R. i J. Ottens, 1730.)
• 
  Globus
  J. Blaeua (17. v.)
• 
  Panorama Isfahana
  (A. Olearius, 1656.)

N. Sanson (1600. – 1667.) pokrenuo je slavnu kartografsku školu u Francuskoj koja je ubrzo postala središtem izrade karata na uštrb Belgije i Nizozemske, a održala se do kasnog 18. vijeka. U svoj veliki atlas „Opće karte svih dijelova svijeta” (fr. Cartes générales de toutes les parties du monde) objavljen u Parizu 1658. godine, Sanson je uključio i kartu Irana. J. B. B. d’Anville (1697. – 1782.) je iscrtao poboljšanu kartu Perzijskog zaljeva 1758. godine služeći se pritom novim britanskim istraživanjima i podacima koje je E. Kaempfer prikupio još 1712. godine. Također, godine 1754. izradio je i kartu Kaspijskog jezera, a četrdesetak godina kasnije i kartu Irana. Brojni drugi francuski kartografi također su izrađivali karte Irana, a najpoznatiji među njima su P. Duval (1618. – 1683.), N. de Fer (1646. – 1720.), G. Delisle (1675. – 1726.), G.-L. Le Rouge (1707. – 1790.), G. R. de Vaugondy (1688. – 1766.) i R. Bonne (1727. – 1795.).

Njemački kartografi bili su prvi u Evropi koji su prepoznali udomaćeni naziv Iran i koristili ga umjesto egzonima Perzije kao u ranijim slučajevima. Godine 1740. nepoznati je autor tiskao kartu pod imenom „Timuridsko Carstvo 1405.” (lat. Imperium Timuri 1405) na kojem je imperij imenovan isključivo kao Iran. Neki drugi njemački kartografi svjesni endonima zemlje na svojim su kartama tiskali su oba pojma - Iran i Perziju. Primjerice, karta C. C. F. Radefelda (1788. – 1874.) iz Meyerovog „Velikog priručnog atlasa” (njem. Grosse Hand-Atlas, 1846.) kao i ona H. Habenichta (1844. – 1917.) iz Stielerovog „Priručnog atlasa” (njem. Hand-Atlas, 1882.) nose naziv Iran u naslovu, a Perzija se nalazi na amblemu tih karata. J. B. Homann (1663. – 1724.) i njegov takmac M. Seutter (1678. – 1757.) također su izrađivali iscrpne i dotjerane karte Irana koje prikazuju njegove pokrajine i Kaspijsko jezero približno u pravilnom obliku, a temeljili su se na novim istraživanjima iz 1720. godine. A. Olearius putovao je safavidskim Iranom između 1635. i 1639. predvodeći trgovačko izaslanstvo svog Schleswig-Holsteina, a prilikom putovanja naučio je perzijski jezik i preveo Sadijev Golestan na njemački. Također, godine 1646. izradio je i vrlo preciznu „Novu kartu Irana” i okolnih regija služeći se bakrorezom veličine 52 x 38,5 cm. Ova karta vjerno prikazuje planine i rijeke Irana, a Kaspijsko jezero je više pravokutnog nego ovalnog oblika kakvim se ranije često pogrešno prikazivao. Na njemu se nalaze i imena brojnih iranskih gradova kao što su Tabriz, Ardabil, Kazvin i Hamadan.

• 
  (la) Expeditionis Alexandri Magni (P. Duval, 1654.)
• 
  (fr) Carte de Perse
  (G. Delisle, 1724.)
• 
  (fr) Empire de Perse
  (G. R. de Vaugondy, 1753.)
• 
  (fr) Carte de l'Empire de Perse (R. Bonne, 1787.)
• 
  (la) Imperii Persici
  (J. B. Homann, cca 1715.)

Kartografija u Britaniji teško je pratila korak s onima u drugim evropskim zemljama sve do kraja 18. vijeka kada Britansko Carstvo postaje vodeća pomorska i trgovačka sila, a geopolitički uspon implicirao je naglim napretkom i doprinosima na polju kartografije u čemu se posebno istaknuo njihov Hidrografski ured (engl. Trigonometrical/Ordinance and Admiralty Hydrographic Office ili UKHO). Iako je britanski opus u izradi karata Irana do 1800. godine bio vrlo ograničen, postoji više istaknutih imena. J. Speed (1552. – 1629.) je veliku kartu Irana 1627. godine uključio u prvi engleski atlas svijeta naslovljen kao „Prikazi najslavnijih dijelova svijeta” (engl. The Prospect of the Most Famous Parts of the World). Iran je na karti imenovan kao „Perzijsko kraljevstvo” (engl. The Kingdom of Persia), a na obrubu su priložene panorame četiriju iranskih gradova i osam etnoloških ilustracija narodne nošnje. J. Seller (u. 1697.) u svoj „Mali atlas” (engl. Atlas Minimus) iz 1679. priložio je i malenu kartu Irana. Među ostale engleske kartografe iz ovog perioda koji su izrađivali karte Irana spadaju R. Blome (u. 1705.), R. Morden (u. 1703.), H. Moll (rođeni Nijemac ili Nizozemac, u. 1732.), E. Bowen (1720. – 1767.) i T. Kitchin (1718. – 1784.).

Među kartografe ostalih zemalja koji su izrađivali karte Irana spadaju prvenstveno Talijani i Rusi. Neki od značajnih Talijana su G. Cantelli (1643. – 1695.), G. G. Rossi (1627. – 1691.) i A. Zatta (kasni 18. v.). Ruske su vlasti zaposlile nekoliko nizozemskih kartografa kao što je kapetan K. van Verden poznat po istraživanju i izradi karata Kaspijskog jezera i okolnih područja od 1720. godine nadalje.

• 
  (en) Persia
  (H. Moll, 1720.)
• 
  (en) Persia
  (E. Bowen, 1747.)
• 
  (en) Part of the Persian Empire (E. Bowen, 1750.)
• 
  (en) Persia
  (T. Kitchin, 1787.)
• 
  (fr)(ru) Kaspijsko jezero
  (K. van Verden, 1721.)

Moderna kartografija

Moderna epoha u kartografiji Irana započinje u ranom 19. vijeku, a ishodom je novih evropskih istraživanja, brojnih ekspedicija i putopisa koji uključuju stotine detaljnih cesta i regionalnih karata. Vodeća evropska zemlja u kartografiji Irana prvobitno je bila Francuska zbog naslijeđa Sansonove škole i njenog imperijalnog uspona krajem 18. vijeka, no kasnije su primat preuzele kolonijalne sile Britanskog i Ruskog Carstva koje su redovito vodile i ratove s Iranom u Perzijskom zaljevu i Afganistanu odnosno Horasanu i Kavkazu. Značajan opus također su ostavile Njemačka i Sjedinjene Države čije se kartografije Irana uglavnom temelje na ruskoj odnosno britanskoj. Također, razvojem snažne geografske škole u Teheranu od sredine 19. vijeka značajno kartografsko središte postaje i sam Iran.

Moderna zapadnjačka kartografija

(en) Persia & Afghanistan
(J. P. Ferrier, 1857.)

Francuz P. A. Jaubert (1779. – 1847.), član Gardaneovog poslanstva Napoleona Bonapartea na dvor Fateha Ali-šaha (vl. 1794. – 1844.), sastavio je novu kartu Irana koji je priložio u svoju knjigu „Putovanje Armenijom i Perzijom...“ (fr. Voyage en Arménie et en Perse...). Nekoliko drugih francuskih kartografa također je izrađivala karte Irana, a među njima se ističu J. P. Ferrier (1811. – 1886.) i A. M. Perrot (1793. – 1879.).

Ruska ekspedicija predvođena N. V. Hanikovom proputovala je sjeverozapadnim iranskim regijama između 1851. i 1855. odnosno Horasanom tokom 1858. i 1859. godine, a njihov istraživački materijal poslužio je njemačkim kartografima poput H. Kieperta i J. Sulzera. Između 1886. i 1889. godine pod nadzorom J. I. Stebnitskog u Tbilisiju je na 14 listova objavljena velika karta Irana i okolnih zemalja u mjerilu 1:840.000. Ova karta obuhvatala je svu poznatu građu tog vremena i bila je daleko naprednija od svih ostalih. Godine 1911. u Moskvi je štampana i „Shematska karta Perzije“ (rus. Šematičeskaja karta Persij) koju je izradio N. P. Passek, ruski konzul u Bušeheru. Karta se sastoji od dvodjelnog lista veličine 117 x 75 cm odnosno u mjerilu 1:1,700.000, a na njemu su strogim crvenim linijama označene sjeverna ruska odnosno južna britanska zona privrednog utjecaja.

Njemački doprinosi kartografiji Irana djelomično se zasnivaju na ruskim i britanskim istraživanjima. Primjerice, na temelju ruskih istraživanja predvođenih N. V. Hanikovom, J. Sulzer je 1860. godine u Berlinu sastavio kartu „Ruske znanstvene ekspedicije u Horasanu“ (mj. 1:3,350.000) dok je dvije godine kasnije H. Kiepert (1818. – 1899.) u istom gradu objavio novu kartu iranske regije Azarbajdžan u mjerilu 1:800.000. Kiepert je također iscrtao i kartu Irana koja je uključena u Ritterov „Atlas Azije“ (njem. Atlas von Asien) izdan 1852. godine u Berlinu. Jedna od detaljnih i praktičnih karata bila je i Grässlova „Nova specijalizirana karta Perzije” (njem. Neuste Spezialkarte von Persien) iz Meyerovog „Priručnog atlasa” (njem. Hand-Atlasa) tiskanog u Leipzigu 1855. godine. Tokom Drugog svjetskog rata u Njemačkoj je izrađena i velika karta Irana u mjerilu 1:200.000 koja je uglavnom rađena prema podacima britanske „Državne izmjere Indije” (engl. Survey of India), ali je revidirana i štampana 1941. i 1942. godine.

(de) Neuste Spezialkarte von Persien (J. Grässl, 1855.)	(de) Iran & Turan (A. Stieler, 1891.)

Opsežna istraživanja obale i ostrva Perzijskog zaliva između 1820. i 1829. godine proveo je britanski Bombay Marine (indijski ogranak kraljevske ratne mornarice) i rezultirao izradom 31 karte i lučkih nacrta poznatih kao „Istočnoindijske karte Perzijskog zaljeva” (engl. East India Company Charts of the Persian Gulf). Ove su karte bile popraćene tekstualnim opisima i obojenim prikazima priobalja. Tokom 19. vijeka brojni britanski kartografi izrađivali su nove karte Irana i Perzijskog zaljeva, a najpoznatiji među njima su J. Cary (1754. – 1835.), A. Arrowsmith (1750. – 1823.), D. Lizars (1754. – 1812.), J. Pinkerton (1758. – 1826.), J. Thomson (1777. – 1840.), J. Tallis (1816. – 1876.), braća W. Johnston i A. K. Johnston stariji (od 1825.), te kartografsko društvo Laurie & Whittle (od 1795. do kraja 19. v.).

Godine 1813. A. Arrowsmith je objavio veliku dvostranu kartu Irana dimenzija 200 x 130 cm koju je izradio sir J. M. Kinneir. Obavještajni ogranak Ratnog ureda (engl. War Office) iz Londona je 1886. godine izradio detaljnu i sveobuhvatnu „Kartu Perzije” (engl. Map of Persia) u mjerilu 1:1.013.760 sastavljenu od šest listova dimenzija 61 x 91 cm. Ova karta prvobitno je bila lošija u odnosu na istovjetnu rusku kartu koju je izradio J. I. Stebnitski, no 1891. godine je prerađena i poboljšana zahvaljujući novim materijalima prikupljenim od strane „Državne izmjere Indije” (engl. Survey of India). Godine 1898. istu je kartu nadopunio „Kartografski ured Simla” (engl. Simla Drawing Office) iz navedene organizacije i štampana je u Dehradunu.

Neke od najpreciznijih britanskih karata Irana s kraja 19. vijeka izrađenih za britansko Kraljevsko geografsko društvo su „Karta Horasana“ (engl. Map of Khorasan) tiskana 1881. od strane potporučnika C. E. Stewarta i „Karun s pritocima“ (engl. The Karun River and Branches) koju su 1890. godine prema podacima pukovnika Chesneyja, poručnika Selbya i satnika Clementsa sastavili braća W. Johnston i A. K. Johnston. Kraljevsko geografsko društvo u Londonu je 1892. godine izdalo novu kartu (mj. 1:3.810.000; dim. 62,5 x 51,5 cm) koju je izradio W. J. Turner pod nadzorom G. N. Curzona, na temelju čega je poznata kao „Curzonova karta Perzije” (engl. Curzon map of Persia). Najveća karta Irana objavljena od strane Državne izmjere Indije pojavila se 1941. i 1942. godine tokom Drugog svjetskog rata i to u mjerilu 1:50.000 na listovima veličine 40 x 40 cm. Ova velika karta koja je poboljšana i ponovo štampana 1962. godine od strane Ratnog ureda i Ministarstva ratnog zrakoplovstva u Londonu ostala je najveća i najdetaljnija karta Irana sve do 1992. kada je iranski Državni kartografski zavod (perz. Sāzmān-e nakša-bardārī-je kešvar) u Teheranu izdao još veću kartu u mjerilu 1:25.000.

Nekoliko američkih kartografa bilo je aktivno u izradi karata Irana prije Drugog svjetskog rata među kojima se ističe S. A. Mitchell (1792. – 1868.) koji je svoju kartu objavio 1860. godine, a kasnije su izdavane njene nadopunjene verzije. Od 1941. godine nadalje broj američkih kartografa na tom području izrade u naglom je porastu: Američka vojna kartografska služba (United States Army Map Service) je 1943. sastavila „Iran: specijalna strateška karta“ (engl. Iran: Special Strategic Map), vojnu vrst karte u mjerilu 1:4,000.000 odnosno veličine listova 53 x 44 cm, a 1961. godine nastala je i zajednička karta Irana i Iraka u mjerilu 1:100.000 odnosno veličine listova 56 x 46 cm. CIA je također izdala dvije važne karte: prvu 1978. godine u mjerilu 1:4,000.000, a dvije godine kasnije zajedničku kartu Irana i Iraka u mjerilu 1:670.000.

• 
  (en) A New Map of Persia
  (J. Cary, 1801.)
• 
  (en) Persia
  (J. Thomson, 1814.)
• 
  (en) Persia
  (J. Pinkerton, 1818.)
• 
  (en) Persia (S. A. Mitchell, reizdanje iz 1872.)
• 
  (en) Persia (W. i A. K. Johnston, r. iz 1895.)

U 20. vijeku dva događaja uslovila su preimenovanje Irana na zapadnjačkim kartama. Godine 1935. vladar Reza-šah Pahlavi službeno je zatražio od Zapada i ostatka svijeta da njihov egzonim Perziju zamijene endonimom Iran, a 1949. godine njegov sin M. Reza Pahlavi prihvatio je da se u zapadnom svijetu ravnopravno koriste oba naziva. Stoga, od 1935. godine na većini zapadnjačkih karata pojavljuje se naziv Iran dok se u nekim slučajevima pojavljuju i oba imena. Nakon Drugog svjetskog rata odnosno usponom arapskog nacionalizma u regiji, zemlje arapskog svijeta Perzijski zaljev počinju oslovljavati Arapskim u čemu ih slijedi i manji broj geografsko-kartografskih institucija u Zapadnom svijetu. Iako je iranska vlada protestvovala zbog ovog čina, u određenim izdanjima posvojni pridjev perzijski je izostavljen pa se naprimjer u The Times Atlasu pojavjuje imenovan samo kao „Zaljev” (engl. The Gulf), no historijski pojam „Perzijski zaljev“ ipak je ostao nedirnut u većini renomiranih izdanja kao npr. National Geographic Atlasu.

Moderna iranska kartografija

Tokom 19. i početkom 20. vijeka, na temelju evropskih radova i vlastitih geografskih istraživanja, nekoliko iranskih kartografa izradilo je niz karata koji uz perzijski kao primarni ponekad uključuju i francuski ili engleski kao sekundarni jezik. Primjerice, H. M. H. Fasai je 1857. godine na perzijskom i francuskom jeziku izradio topografsku kartu koja je 1876. predstavljena Nasrudin-šahu (vl. 1848. – 1896.) odnosno na temelju koje je isti vladar dao sastaviti veliki geografski traktat naslovljen „Naserova perzijska knjiga” (perz. Fārs-nāma-je Nāṣerī) s tematikom povezanosti iranskih pokrajina. Ova karta u mjerilu 1:570.240 odnosno papiru veličine 182 x 125 cm konačno je štampana u Teheranu 1895. godine, a geografske dužine i širine njenih mjesta zasnivaju se na radovima škotskog kartografa A. K. Johnstona starijeg (1804. – 1871.).

(fa) Tehrān
(A. K. Krziž, 1857.)

Prva službena karta Teherana izrađena je 1857. godine na inicijativu Amira Kabira, iranskog velikog vezira u službi kadžarske dinastije. Na izradi karte sudjelovao je A. K. Krziž, češki oficir iz Austrijskog carstva koji je predavao u „Kući znanosti” (perz. Dar al-Fonun; preteča Teheranskog univerziteta) zajedno s dvojicom njegovih iranskih studenata. Karta je na perzijskom jeziku, u mjerilu 1:2880 odnosno na veličini papira 92 x 76 cm, a prikazuje stare fortifikacije dužine od sedam kilometara, šest gradskih vrata, kraljevsku citadelu (perz. Arg), trgovačko središte (veliki bazar), te tri gradska kotara. Ostale vrijedne karte iz ovog perioda uključuju kartu Tabriza i okoline (mj. 1:8300; dim. 100 x 97 cm) koju su 1880. godine sastavili M.-R. Mohandes i pukovnik M. D. Karadžadagi, novu kartu proširenog Teherana (mj. 1:4000; dim. 132 x 97 cm) s približno 21 km njegovih gradskih zidina i 12 gradskih vrata koju je 1910. izradio A. Dž. Nadžm, kartu Teheranskog okruga (mj. 1:200.000; dim. 118 x 74 cm) koju je 1910. sastavio A.-R. M. Bagajeri, te kartu Isfahana (mj. 1:3200; dim. 135 x 129 cm) koju je 1923. godine sastavio satnik S. Reza-han.

Iako su navedene i slične karte uključivale legende, opise i slično što ih je činilo praktičnim i upotrebljivim, smatra se da su uglavnom bile temeljene na evropskim istraživanjima. Međutim, značajni napredak iranske kartografije započinje kada je u vrijeme dinastije Pahlavi (1925. – 1979.) osnovan vojni „Geografski odjel oružanih snaga“ (perz. Dājera-je džoḡrāfījā-je setād-e arteš), a zatim i civilni „Državni kartografski zavod“ (perz. Sāzmān-e nakša-bardārī-je kešvar) u sklopu „Organizacije za planiranje i proračun“ (perz. Sāzmān-e būddža va barnāma). Potonja organizacija izvršila je zračna fotografiranja čitave države i tokom 1940. i 1941. godine objavila veliku kartu Irana u mjerilu 1:1000.000 na 20 listova od kojih je svaki obuhvatao područje od 4° x 4°. Između 1948. i 1960. godine, vojni Geografski odjel izdao je veću kartu u mjerilu 1:253.440 na 131 listu koji su obuhvatali područja od 1° x 1°. Kasnije je potonja civilna organizacija unaprijedila kartografiju zemlje izdavši 1992. godine najveću topografsku kartu koji se temelji na satelitskim snimkama. Izrađen je u mjerilu 1:25.000 i podijeljen na 132 dijela od kojih svaki obuhvata područje od 1° x 1°. Svaki od navedenih dijelova posložen je na 96 listova veličine 55 x 48 cm (uključujući legende i indeks) što podrazumijeva da se zbirka sastoji od 12.672 lista ukupne površine od oko 3345 m².

Teheranski univerzitet je 1971. godine izdao „Historijski atlas Irana“ (perz. Aṭlas-e tārīḵī-je Īrān) koji se sastojao od 26 dvostranih historijskih karata uz dodatne tri karte s opisima na perzijskom, engleskom i francuskom jeziku. Prije i nakon revolucije iz 1979. godine osnovano je i nekoliko iranskih kartografskih institucija koje su izdavale sve vrste karata i atlasa, uglavnom koristeći podatke dviju navedenih državnih organizacija. Neke od navedenih privatnih institucija su Geografsko-kartografski institut Sahab (perz. Moasasa-je džoḡrāfījā-je va kārtogerāfī-je Saḥāb) osnovan 1936. godine kao prvi takve vrste u široj regiji, te Geografsko-kartografski institut Gitašenasi (perz. Sāzmān-e džoḡrāfījā-je va kārtogerāfī-je Gītā-šenāsī). Među pojedincima se ističe A. Sahab kojeg se često naziva ocem moderne iranske kartografije. Tokom 2000-ih godina Iranska svemirska agencija započela je s razvojem opsežnog projekta daljinskih istraživanja koji između ostalog uključuje i izradu trodimenzionalne digitalne karte Irana. Svemirske misije tog projekta započele su 15. 6. 2011. kada je lansiran Rasad-1, prvi iranski satelit za promatranje.