Astronomija

Astronomija, koja etimološki znači "zakon zvijezda" (od grč. astronomia = astros+nomos) je nauka koja obuhvata promatranje i objašnjenje događaja koji se dešavaju izvan Zemlje i njene atmosfere. Ona izučava porijeklo, evoluciju, te fizikalna i hemijska svojstva tijela koja možemo promatrati na nebu (a koja se nalaze izvan Zemlje) kao i procese koji ih obuhvataju.

Astronomija je jedna od onih nauka gdje amateri igraju još ključnu ulogu, posebno u otkrićima i promatranju prolaznih pojava. Astronomiju ne treba miješati s astrologijom, pseudonaukom koja pokušava predvidjeti ljudsku sudbinu na osnovu praćenja putanja nebeskih tijela [1]. Iako ove dvije naučne oblasti dijele isto porijeklo, ipak se mnogo razlikuju [2].

Naučnici koji se bave astronomijom se zovu astronomi. Astronomi koriste naučni metod dok astrolozi ne koriste.

Mauna Kea obzervatorije.

Grane astronomijeUredi

Podjela prema predmetu proučavanjaUredi

  • Astrognozija je grana astronomije koja se bavi vještinom prepoznavanja sazviježđa i nebeskih objekata na nebu.
  • Astrohemija proučava hemijske supstance koje su pronađene u Svemiru, obično u molekularnim gasovitim oblacima, njihovu formaciju, interakciju i destrukciju
  • Astrobiologija proučava postanak i evoluciju bioloških sistema u Svemiru
  • Astrometrija proučava putanje nebeskih tijela u Svemiru i njihove promjene, te definira koordinatni sistem i kinematiku nebeskih tijela
  • Astrofizika se bavi fizikom Svemira, uključujući i fizikalna svojstva nebeskih tijela i njihovih sistema (svjetloća, gustoća, temperatura i hemijski sastav)
  • Kosmologija proučava Svemir kao cjelinu i njegovu evoluciju
  • Galaktička astronomija proučava strukturu i komponente galaktika
  • Ekstragalaktička astronomija proučava nebeska tijela (uglavnom galaktike) van Mliječnog puta
  • Galaktička formacija i evolucija proučava stvaranje i postepeni razvoj galaktika
  • Planetarne nauke proučavaju planete Sunčevog sistema
  • Stelarna astronomija proučava zvijezde
  • Stelarna evolucija proučava evoluciju zvijezda od njihovog nastanka pa sve do kraja, kao i zvjezdane ostatke
  • Stelarna formacija proučava uvjete i procese koji dovode do stvaranja zvijezda u unutrašnjosti plinovitih oblaka, kao i procese nastanka njih samih
  • Arheoastronomija je interdisciplinarna nauka koja povezuje astronomiju i arheologiju i koristi historijske zabilješke nastale prije postanka moderne astronomske nauke radi proučavanja prošlih astronomskih događaja

Podjela prema elektromagnetskom spektruUredi

 
Veliki sateliti koji služe za proučavanje neba
  • Optička astronomija opisuje tehnike koje se upotrebljavaju za otkrivanje i analizu svjetlosti u i neznatno u blizini talasnih duzina koje se mogu uočiti golim okom (oko 400-800 nm).
  • Infracrvena astronomija se bavi otkrivanjem infracrvenog zračenja (talasnih dužina većih od talasnih dužina crvene svjetlosti).
  • Radioastronomija u potpunosti koristi instrumente za otkrivanje talasnih dužina svjetlosti od milimetarskog do centimetarskog reda veličine.Ovi prijemnici su slični onima koji se koriste u radio-televizijskim prijenosima.
  • Visokoenergetska astronomija pročava nebeska tijela i njihove sisteme koji odašilju elektromagnetsko zračenje vrlo velikih energetskih talasnih dužina.

Optička i radioastronomija se praktikuje u prizemljenim opservatorijama,jer je atmosfera prozirna pri ovim talasnim dužinama.Vodena para teško apsorbuje infracrvenu svjetlost,pa se opservatorije za astronomiju infracrvenog zračenja lociraju na visokim i sušnim mjestima, te u Svemiru.

Atmosfera je neprozirna pri talasnim dužinama koje koriste röntgenska astronomija, astronomija gama-zračenja, ultraljubičasta astronomija i astronomija dalekog infracrvenog zračenja, pa se opservacije mogu izvoditi samo iz balona ili svemirskih opservatorija.

Historija razvoja astronomijeUredi

Astronomija je vjerovatno jedna od najstarijih prirodnih nauka čiji počeci sežu u daleku prošlost. Rana astronomija se zasnivala na posmatranju i predviđanju kretanja vidljih nebeskih tijela, naročito planeta i zvijezda.

Drevne kulture su nebeska tijela poistovjećivali sa božanstvima i duhovima. Dovodile su u vezu ova tijela i njihove putanje sa fenomenima poput kiše, sušnih sezona, plime i oseke. Postoji općeprihvaćeno mišljenje da su prvi "profesionalni" astronomi bili svećenici i da je njihovo poimanje nebesa smatrano "božanskim".

Svjetski kalendari su uređivani prema kretanjima Sunca i Mjeseca (na osnovu mjerenja dužine dana,mjeseca i godine), i bili su od važnosti poljoprivrednim društvima koja su vodila računa o tačnom vremenu žetve i sjetve. Današnji savremeni kalendar se temelji na starorimskom kalendaru prema kome se godina dijelila na dvanaest mjeseci koji su imali ili po trideset ili po trideset i jedan dan. Razni su rimski carevi naknadno pravili izmjene na kalendarima, a Gaj Julije Cezar je podstakao reformu kalendara i uveo prijestupnu godinu.

Grčki su astronomi dali veliki doprinos razvoju astronomije, ali se napredak u Evropi gotovo zaustavio u srednjem vijeku, dok je u islamskom svijetu astronomija cvjetala i doživljavala renesansu i veliki napredak. Arapski astronomi su bili veoma napredni i njihova djela su vjerovatno kasnije preuzeli kršćanski učenjaci[potreban citat]. I dan danas većina najsjajnijih zvijezda nosi arapska imena ili korijen iz tih imena. Djela Nikole Kopernika su predlagala heliocentrični sistem (iako je bio ranije otkriven od strane islamskih učenjaka[potreban citat]). Njegovo djelo su zaštitili, proširili i prepravili po svom ukusu Galileo Galilei i Johannes Kepler. Posljednji od njih dvojice je predvidio sistem koji tačno u detalje opisuje kretanja planeta oko Sunca kao središta. Međutim on nije razumio osnove zakona o kojima je pisao, te je to prepušteno Newtonovom pronalasku nebeske dinamike i njegovom zakonu gravitacije, koji predstavlja konačno objašnjenje kretanja planeta.

Astrofizika je tek postala mogućom kada se došlo do shvatanja da elementi koji sačinjavaju druga nebeska tijela sačinjavaju i Zemlju, i da za njih vrijede isti fizikalni zakoni. Zvijezde su otkrivene mnogo kasnije da bi bili daleki objekti, i s pojavom spektroskopije dokazano je da su vrlo slične našem Suncu, ali s različitim rangom temperatura, masa i veličina. Postojanje naše galaktike, Mliječnoga Puta, kao zasebne grupe zvijezda je međutim tek dokazano o XX vijeku, zajedno s postojanjem "vanjskih galaktika", i ubrzo kasnije sa širenjem Svemira uočenom pri udaljavanju većine galaktika od nas.

Kosmologija, disciplina koja je usko povezana sa astronomijom, je učinila veliki napredak tokom XX vijeka, s modelom vrućeg velikog praska teško podržanim astronomskim i fizikalnim dokazima, kao što su kosmičko pozadinsko mikrovalno zračenje, Hubbleov zakon i kosmološko mnoštvo elemenata.

Astronomska pomagalaUredi

 
Galileov teleskop, replika

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Losev A., (2012), 'Astronomy' or 'astrology': a brief history of an apparent confusion, Journal of Astronomical History and Heritage, Vol. 15, No. 1, p. 42-46 .
  2. ^ Unsöld, Albrecht; Baschek, Bodo (2001). The New Cosmos: An Introduction to Astronomy and Astrophysics. Translated by Brewer, W.D. Berlin, New York: Springer. ISBN 3-540-67877-8.

Vanjski linkoviUredi

OrganizacijeUredi

Ostali linkoviUredi