4. vijek

stoljeće
Mileniji:

| 1. milenij p. n. e. | 1. milenij | 2. milenij |

Vijekovi:

| 2. vijek | 3. vijek | 4. vijek | 5. vijek | 6. vijek |

Decenije:

300-te | 310-e | 320-e | 330-e | 340-e | 350-e | 360-e | 370-e | 380-e | 390-e

4. vijek je razdoblje koje je trajalo od 301. do 400. godine. U Evropi se tradicionalno smatra dijelom Starog vijeka, odnosno početkom perioda poznatog kao kasna antika.

Istočna hemisfera na početku 4. vijeka.
Istočna hemisfera na kraju 4. vijeka.

Pregled uredi

Za istočnu hemisferu u 4. vijeku je karakteristično da su se dotadašnja svjetska carstva sa različitim rezultatima pokušavala oporaviti od kriza u ranijim periodima, odnosno bila izložena novim iskušenjima, bilo u obliku eksternih demografskih pritisaka, bilo u obliku novih religija i ideologija.

Na zapadu je Rimsko Carstvo nakon određene stabilizacije pod sistemom tetrarhije početkom vijeka ponovno postalo žrtvom građanskih ratova. Oni su međutim potrajali relativno kratko, i to zahvaljujući tome što je njihov pobjednik Konstantin Veliki prihvatio kršćanstvo, ne samo kao vlastitu religiju nego i kao jedno od sredstava kojim će legitimirati svoju i vlast svojih nasljednika. Otada pa nadalje će svi rimski carevi, uz izuzetak Julijana Apostate, biti kršćani, a dotada progonjena kršćanska Crkva postaje ne samo ozakonjena, nego i jedan od temelja društvenog poretka. Pod njenim uticajem će kršćanstvo do kraja vijeka postati državna religija, a sve druge religije postati marginalizirane i na kraju zabranjene, započevši proces koji će dovesti do kraja dotadašnje antičke kulture. Crkva je, međutim, nakon dolaska na vlast bila izložena i unutrašnjim sukobima vezanim uz doktrinarna pitanja; oni, uključujući arijanski spor, dobivaju i političku dimenziju i u drugoj polovici vijeka dovode do novih političkih nestabilnosti. Provala Huna na područje Istočne Evrope dovodi do potiskivanja Gota i drugih germanskih naroda na zapad, što će započeti Veliku seobu naroda i rimske granice ponovno staviti pod snažan pritisak, kome je rimska vojska, a pogotovo nakon katastrofalnog poraza u bitci kod Hadrijanopolja sve teže mogla odolijevati.

Na istoku je političko jedinstvo Kine, ranije ostvareno pod dinastijom Jin kompromitirano kada su se njeni članovi upustili u bratoubilački Rat Osam prinčeva, koji je materijalno i moralno iscrpio zemlju u toj mjeri da su Wu Hu nomadi početkom vijeka započeli veliki ustanak i do 316. uspjeli zauzeti sjevernu Kinu, izazvavši brojna razaranja i egzodus kineskog stanovništva na jug. Dinastija Jin je sigurno utočište pronašla tek u južnoj Kini gdje je sa sjedištem u današnjem Nanjingu stvorila koliko-toliko stabilni režim u kome se nastavila razvijati tradicionalna kineska kultura i civilizacija. Na sjeveru su pobjednički Wu Hui uspostavili niz država kasnije poznatih kao Šesnaest kraljevstava. Od njih je najmoćnija bila Raniji Qin koja je oko 376. uspjela nakratko ujediniti cijelu sjevernu Kinu; njen pokušaj da uništi dinastiju Jin i proširi vlast na jug je, međutim, zaustavljen u na rijeci Fei 383. što je dovelo do njenog kolapsa. Pod vlašću Wu Hua je u sjevernoj Kini dotada dominantni taoizam počeo mijenjati budizam čiji će misionari po prvi put doprijeti i do susjedne Koreje.

Glavni događaji i razvoji uredi

 
Tikal je imao blizu 100,000 stanovnika kada je osvojen od strane Teotihuacana, koji je po brojnosti imao tek četvrtinu stanovnika Tikala.[1]

Važnije osobe uredi

 
Konstantin Veliki

Izumi i otkrića uredi

Reference uredi

  1. ^ "The Maya: Glory and Ruin". National Geographic Magazine.
  2. ^ The stirrup and its effect on chinese military history
  3. ^ "The invention and influences of stirrup". Arhivirano s originala, 3. 12. 2008. Pristupljeno 29. 2. 2012.