Sherlock Holmes

Sherlock Holmes privatni je detektiv koji se pojavljuje kao glavni lik u nizu književnih djela škotskog pisca i ljekara sir Arthura Conana Doylea. Holmes je čuven po rješavanju slučajeva pažljivim posmatranjem i logičkim zaključivanjem, te se često bavi problemima koji su za druge istražitelje preteški, koristeći se pritom forenzičkim naukama. Čuven je i kao majstor prerušavanja i često koristi tu sposobnost u rješavanju slučajeva.

Sherlock Holmes
Prvo pojavljivanje	Studija u grimizu
Stvaralac	Arthur Conan Doyle
Informacije
Zanimanje	privatni detektiv
Porodica	Mycroft Holmes (brat)
Nacionalnost	Britanac

Holmes se pojavljuje u 4 romana i 56 pripovijetki, a prvi se put pojavio 1887. u romanu Studija u grimizu. Godine 1890. objavljen je drugi roman, Znak četverice. Holmes je stekao ogromnu popularnost nakon prve serije pripovijetki objavljivanih u magazinu Strand, počevši sa "Skandalom u Češkoj" (1891). Do 1927. Doyle je objavio još jednu seriju pripovijetki i 2 romana. Pripovijetke obuhvataju period od oko 1880. do 1914.

U svim pripovijetkama, osim u četirima, pripovjedač je Holmesov prijatelj, kolega i biograf dr. John Watson; od te 4, u dvjema je pripovjedač sam Holmes ("Blijedi vojnik" i "Lavlja griva"), a 2 su napisane u 3. licu ("Mazarinov dijamant" i "Njegov posljednji naklon"). U dvjema pripovijetkama Holmes pripovijeda Watsonu glavnu priču iz svojih memoara, a Watson postaje pripovjedač uokvirene priče ("Musgraveov ritual" i "Brod Gloria Scott"). U 1. i 4. romanu (Studija u grimizu i Dolina straha) nalaze se duži odlomci koje pripovijeda tzv. sveznajući pripovjedač, a koji govore o događajima nepoznatim i Holmesu i Watsonu.

Holmesov najveći protivnik je prof. Moriarty, Napoleon zločina, koji se pojavljuje u dvjema pripovijetkama. U borbi s njim Holmes pada niz liticu vodopada Reichenbach u Švicarskoj i umalo gine.

Inspiracija za lik Holmesa

Doyle je lik Holmesa osmislio prema dr. Josephu Bellu, za koga je Doyle radio kao činovnik u Edinburškoj kraljevskoj bolnici. Poput Holmesa, Bell bi na temelju sitnih detalja znao izvesti velike zaključke o zanimanju i životu slučajnih prolaznika. Sir Henry Littlejohn, predavač iz oblasti forenzičkih nauka i javnog zdravstva na Kraljevskom hirurškom koledžu, također se navodi kao model za Holmesa. Littlejohn je služio kao policijski hirurg i šef zdravstva u Edinburghu, pruživši Doyleu vezu između medicinskih istraga i otkrivanja zločina.

Život

Prvo Holmesovo pojavljivanje 1887.

Rane godine

Detalji o Holmesovom životu izvan pustolovina koje je zabilježio dr. Watson malobrojni su u Doyleovim originalnim djelima. Ipak, neki sporadični detalji o njegovom životu prije detektivske karijere i porodici daju približan biografski portret Holmesa.

Procjena Holmesove dobi u Njegovom posljednjem naklonu datira njegovo rođenje u 1854. godinu; priča se dešava u augustu 1914, a Holmes je opisan kao 60-godišnjak. Kao datum rođenja obično se navodi 6. januar. Ipak, argument da je Holmes rođen nešto kasnije ponudila je Laurie R. King, zasnovano na Studiji u grimizu i "Brodu Gloria Scott". Neki detalji u potonjoj pripovijetki ukazuju na to da je Holmes završio svoju drugu i posljednju godinu na univerzitetu ili 1880. ili 1885. Watsonovo vlastito pripovijedanje o ranjavanju u Drugom englesko-afganistanskom ratu (1878-1880) i povratak u Englesku odmah nakon toga u Studiji u grimizu smještaju njegovo useljavanje kod Holmesa na početak 1881. ili 1882. Sve skupa sugerira da je Holmes napustio univerzitet 1880; ako je počeo studirati u dobi od 17 godina, godina njegovog rođenja vjerovatno bi bila 1861.

Holmes navodi da je prvi put počeo koristiti deduktivne metode kao student. Dorothy L. Sayers sugerirala je da, kad se uzmu u obzir detalji iz navedenih dviju pripovijetki, Holmes morao biti student na Cambridgeu prije nego na Oxfordu i da je "od svih koledža na Cambridgeu, koledž 'Sidney Sussex' nudio najviše prednosti čovjeku u Holmesovom položaju i da bismo ga, u nedostatku tačnijih informacija, uvjetno mogli smjestiti tamo".

Holmesovi najraniji slučajevi, na kojima je radio kao amater, došli su od njegovih kolega studenata. Prema Holmesovim riječima, susret s ocem jednog od njegovih kolega naveo ga je da detektivski posao uzme kao profesiju i nakon odlaska s univerziteta proveo je 6 godina radeći kao detektiv savjetnik prije no što su ga finansijske poteškoće natjerale da uzme Watsona za sustanara, što je tačka odakle počinje naracija u Doyleovim pripovijetkama.

Od 1881. Holmes živi u stanu na londonskoj adresi Ulica Baker 221B, odakle i vodi svoj detektivski posao. Stan je na spratu i do njega vodi 17 stepenica, a u ranijem rukopisu navedeno je da je na "gornjem kraju" ulice. Do Watsonovog useljavanja Holmes je radio sam, tek povremeno angažirajući pomoćnike iz nižih slojeva društva, uključujući i čitavu malu "vojsku" doušnika i grupu ulične djece (Baker Street Irregulars). Djeca se pojavljuju u Znaku četverice i dvjema pripovijetkama: "Studija u grimizu" i "Grbavac".

Malo je rečeno o Holmesovoj porodici. Njegovi roditelji nisu spomenuti u pričama i on samo kaže da su njegovi preci bili "seoski zemljoposjednici". U "Prevodiocu sa grčkog" Holmes tvrdi da je njegov praujak bio francuski slikar Horace Vernet. Njegov 7 godina stariji brat Mycroft službenik je u vladi i pojavljuje se u trima pripovijetkama, a spomenut je u još jednoj. Mycroft ima jedinstvenu poziciju u civilnoj službi služeći kao svojevrsna baza podataka za sve aspekte vladine politike. Opisan je kao nadareniji od Sherlocka u posmatranju i zaključivanju, ali nema Sherlockovu motivaciju i energiju i više voli provoditi vrijeme u tišini u klubu "Diogenes", koji je opisan kao "klub za najnedruželjubivije ljude u Londonu".

Život sa dr. Watsonom

Pagetov portret S. Holmesa u magazinu Strand 1891. u pripovijetki "Čovjek s iskrivljenom usnom"

Holmes je većinu svojih profesionalnih godina dijelio sa svojim dobrim prijateljem i hroničarem, dr. Johnom Watsonom, koji je živio s njim neko vrijeme prije no što se oženio 1887, ali i kasnije, nakon suprugine smrti. Stan je održavala gđa Hudson.

Watson ima 2 uloge u Holmesovom životu. Kao prvo, pruža mu praktičnu pomoć tokom slučajeva; on je Holmesova desna ruka i djeluje kao njegov izviđač, mamac za odvraćanje pažnje, saradnik i izaslanik. Kao drugo, on je Holmesov hroničar (njegov "Boswell", kako ga je Holmes jednom nazvao). Većina pripovijetki o Holmesu po vrsti su uokvirene priče, napisane iz Watsonove perspektive kao sažeci Holmesovih najzanimljivijih slučajeva. Holmes se često kritično odnosi prema stilu Watsonovih zapisa smatrajući da su senzacionalistički i populistički, sugerirajući da ne prikazuju precizno i objektivno čistu analitičku "nauku" njegovog zanata.

Detekcija je, ili bi trebala biti, egzaktna nauka i prema njoj bi se trebalo odnositi na isti hladni i neemotivni način. Vi ste je pokušali obojiti romantičarskom primjesom ["Studija u grimizu"], što proizvodi isti efekt kao da ste pisali ljubavnu priču... Neke činjenice trebale bi biti potisnute ili, u najmanju ruku, trebao bi se primijetiti tačan smisao za proporciju u odnosu prema njima. Jedina stvar u slučaju koja zaslužuje biti spomenuta jest zanimljivo analitičko zaključivanje od posljedica prema uzroku, kojim sam ga uspio rasplesti.

– Holmes o Watsonovom "pamfletu" u Znaku četverice

Uprkos tome, Holmesovo prijateljstvo s Watsonom njegovo je najznačajnije prijateljstvo. U nekoliko pripovijetki otkriva se Holmesova naklonost prema Watsonu, često skrivena ispod njegove hladne, intelektualne vanjštine. Naprimjer, u "Tri Garrideba" Watson je ranjen u sukobu s negativcem; iako se rana od metka čini "prilično površinskom", Watson je dirnut Holmesovom reakcijom:

Bilo je vrijedno rane; bilo je vrijedno mnogo rana; znati dubinu odanosti i ljubavi koja leži iza te hladne maske. Bistre, surove oči za trenutak su bile zamagljene, a čvrste usne su podrhtavale. Jedan i jedini put uhvatio sam bljesak velikog srca, kao i velikog mozga. Sve godine moje skromne, ali predane službe kulminirale su u tom trenutku otkrovenja.

Sveukupno je Holmes radio 23 godine, a Watson je dokumentirao slučajeve u 17 od 23.

Povlačenje

U "Njegovom posljednjem naklonu" Holmes se 1903-1904. povukao na malu farmu u Sussex Downsu (današnji South Downs), kao što je zabilježio Watson u uvodu serije pripovijetki pod istim naslovom. Tu je Holmesu glavni hobi postalo pčelarstvo, iz čega je na kraju nastao njegov Praktični priručnik o pčelarstvu, uz neka opažanja u vezi s odvajanjem matice. U ovoj pripovijetki Watson i Holmes vraćaju se iz "penzije" posljednji put kako bi pomogli u dešavanjima povodom Prvog svjetskog rata. Samo jedna pripovijetka, "Lavlja griva", u kojoj je pripovjedač Holmes koji radi na slučaju kao obični građanin, dešava se tokom Holmesove "penzije". Detalji o njegovoj smrti nisu poznati.

Navike i osobnost

Watson opisuje Holmesa kao "boema" po navikama i stilu života. Prema Watsonu, Holmes je ekscentričan i ne obazire se na savremene standarde u vezi s urednošću. U "Musgraveovom ritualu" Watson kaže:

Iako je u svojim metodama razmišljanja bio najsređeniji i najmetodičniji od svih ljudi... cigare drži u kanti za ugalj, duhan u prstima perzijske pokućne papuče, a poruke na koje nije odgovorio zakucao je džepnim nožićem na drvenu policu kod kamina... Užasavao se uništavanja dokumenata... Tako su se mjesec za mjesecom papiri nagomilavali sve dok svaki ugao njegove sobe nije bio zatrpan hrpama rukopisa koji nipošto nisu smjeli biti spaljeni niti ih je iko mogao skloniti osim njihovog vlasnika.

Ono što se drugima čini kao haos, Holmesu je bogat izvor korisnih informacija. U pričama se on često "baci" u sav taj nered od papira i artefakata i nađe tačno određeni dokument ili predmet koji je tražio.

Watson često bilježi Holmesove nepravilne prehrambene navike. Holmes je često opisan kako se izgladnjuje u periodima intenzivne intelektualne aktivnosti, kao u "Norvudskom graditelju", gdje, prema Watsonu:

Holmes nije doručkovao, jer je jedna od njegovih osobitosti bila da u svojim najintenzivnijim trenucima nije sebi dozvoljavao hranu i znam da je iskorištavao svoju željeznu snagu dok se ne bi onesvijestio od čiste iscrpljenosti.

Watson ne smatra porokom Holmesovo uobičajeno korištenje lule ili, nešto rjeđe, cigara i cigareta niti osuđuje njegovu spremnost da izokrene istinu ili prekrši zakon u ime klijenta (tj. da slaže policiji, sakrije dokaz ili provali u kuće) kad on to smatra moralno opravdanim. Čak i pored toga, vidljivo je da Watson ima strožija ograničenja od Holmesa i povremeno ga kudi zbog stvaranja "otrovne atmosfere" od duhanskog dima. Sam Holmes u "Đavoljem stopalu" aludira na Watsonovu umjerenost: "Mislim, Watsone, da ću nastaviti s tim trovanjem duhanom koje tako često i tako opravdano osuđujete." Watson, također, ne oprašta Holmesu planove u kojima manipulira nevinim osobama, kao kad se poigrao srcem jedne djevojke u "Majstoru ucjene", iako je to uradio s plemenitom namjerom da spasi mnoge druge djevojke iz zločinačkih kandži Charlesa Milvertona.

Holmes je prikazan kao patriot djelujući u ime vlade u stvarima od nacionalne sigurnosti u mnogim pripovijetkama. On, također, izvodi kontraobavještajni posao u "Njegovom posljednjem naklonu", koji je smješten na početak Prvog svjetskog rata. Kao vježba gađanja, Holmes je "ukrasio" zid u svom stanu rupama od metaka u obliku slova "VR" (Victoria Regina).

Holmes ima ego koji ponekad graniči s arogancijom, iako s opravdanjem; on pronalazi zadovoljstvo kad zbunjuje policijske inspektore svojim superiornim zaključivanjem. Ipak, ne traži slavu i obično je zadovoljan time da dozvoli policiji da preuzme zasluge za njegov rad. Često njegova uloga u nekom slučaju postane vidljiva tek kad Watson objavi svoje priče. Međutim, zbog novinskih članaka i Watsonovih priča Holmes je dobro poznat kao detektiv i mnogi klijenti traže njegove usluge umjesto policijskih ili uporedo uz njih.

Zadovoljan je kad bude priznat zbog svojih superiornih vještina i odgovara na laskanje, kako primjećuje Watson, kao djevojka na komentare o njenoj ljepoti.

Holmesovo ponašanje opisano je kao nepristrano i hladno. No ipak, kad je usred slučaja, može zaiskriti izvanrednom strašću. Ima "šoumenski" dar i priprema složene zamke kako bi uhvatio i izložio krivca, često kako bi impresionirao Watsona ili nekog od inspektora iz Scotland Yard]]a.

Holmes je usamljenik i ne teži sklapanju prijateljstava iako drži do onih koje ima, a najviše do Watsonovog. On to pripisuje svojim osobitim interesima i turobnoj naravi. U "Brodu Gloria Scott" govori Watsonu da je u 2 godine studiranja stekao samo jednog prijatelja, Victora Trevora. Holmes kaže: "Nikad nisam bio društven, Watsone, i uvijek sam radije čamio u svojoj sobi i razrađivao moje male metode razmišljanja, tako da se nikad nisam mnogo miješao s ostalima na mojoj godini; ... moje studiranje bilo je prilično različito od ostalih, tako da uopće nismo imali dodirnih tačaka." Slično ga je opisao i mladi Stamford u Studiji u grimizu.

Holmesovo emocionalno stanje i duševno zdravlje decenijama su bili tema analiza. Prilikom njihovog prvog susreta u Studiji u grimizu Holmes upozorava Watsona da "ponekad zapada u potištenost" i "ne otvara usta danima". Mnogi čitaoci i književni stručnjaci sugerirali su da Holmes pokazuje znakove manične depresije, s trenucima intenzivnog entuzijazma pomiješanim s trenucima indolentne preokupiranosti samim sobom. Drugi moderni čitaoci špekuliraju da Holmes možda ima Aspergerov sindrom, što zasnivaju na njegovoj jakoj pažnji prema detaljima, nedostatku interesa za međuljudske odnose i tendenciji da govori u dugim monolozima. Za njegovu izoliranost i skoro ginofobično nepovjerenje prema ženama rečeno je da sugeriraju na želju za bijegom; Holmesov "biograf" William Baring-Gould i drugi, uključujući Nicholasa Meyera, autora Sedampostotnog rastvora, implicirali su da je osnovni uzrok možda teška porodična trauma (tj. ubistvo Holmesove majke).

Lična higijena

U Baskervilskom psu za Holmesa se kaže da ima "mačiju" ljubav prema ličnoj čistoći. To mu nipošto ne predstavlja prepreku u intenzivnom praktičnom bavljenju svojom profesijom i izgleda kao kontrast prema izjavama, u prvom romanu o Holmesu (Studija u grimizu), da su njegove ruke promijenile boju zbog mrlja od kiseline i da koristi kapi vlastite krvi da uradi hemijske i forenzičke eksperimente.

Korištenje droga

Holmes povremeno koristi opojne droge, naročito u nedostatku stimulirajućih slučajeva. Vjeruje da mu korištenje kokaina stimulira mozak kad nije u upotrebi. Obično koristi kokain, koga ubrizgava u obliku 7-postotnog rastvora pomoću specijalne šprice, koju čuva u kožnoj kutiji. Također ponekad koristi i morfin, ali je izrazio jako negodovanje u vezi s posjećivanjem opijumske jazbine. Ove su droge bile legalne u Engleskoj krajem 19. vijeka. I Holmes i Watson redovno koriste duhan, bilo u obliku cigara, cigareta ili u luli. Holmes je ekspert u identificiranju ostataka duhanskog pepela i napisao je i monografiju o toj temi.

Watson se snažno protivi Holmesovom korištenju kokaina, opisujući to kao njegov "jedini porok" i izražavajući zabrinutost u vezi s njegovim mogućim efektom na Holmesovo duševno zdravlje i vrhunski um. U kasnijim pripovijetkama Watson tvrdi da je "odvikao" Holmesa od droga. Čak i pored toga, prema riječima prijatelja doktora, Holmes ostaje ovisnik čija navika "nije mrtva, već samo usnula".

Finansije

Holmes u svom krevetu u pripovijetki "Umirući detektiv"

Iako mu je Watson u početku bio potreban zbog dijeljenja stanarine, u "Umirućem detektivu", kad je Holmes živio sam, Watson otkriva da "ne sumnja da je kuća možda kupljena po cijeni koju Holmes plaća za svoje sobe", sugerirajući da je Holmes stekao dosta prihoda od svoje prakse, iako se rijetko otkriva koliko tačno naplaćuje svoje usluge. U "Skandalu u Češkoj" plaćeno mu je zapanjujućih (za to vrijeme) 1000 funti (300 u zlatu i 700 u obveznicama) za "trenutne troškove". U "Problemu mosta Thor" izjavio je: "Cijene mojih profesionalnih usluga su fiksne. Ne mijenjam honorar, osim kad ga se u potpunosti odreknem."

Ovo je rečeno u kontekstu kad klijent nudi da udvostruči njegov honorar. Međutim, vjerovatno je da bogatiji klijenti nagrade Holmesa honorarom koji daleko premašuje njegov standardni. Naprimjer, u "Posljednjem problemu" Holmes navodi da su mu poslovi koje je obavio za francusku vladu i skandinavsku kraljevsku kuću donijeli zaradu s kojom bi se mirno mogao povući iz prakse. U "Crnom Peteru" Watson bilježi da bi Holmes odbio pomoći bogatima i moćnima ako mu slučajevi ne bi bili zanimljivi, dok bi znao posvetiti i sedmice slučajevima najskromnijih klijenata. U "Slučaju identiteta" Holmes također govori Watsonu o zlatnoj burmutici, koju je dobio od češkog kralja nakon "Skandala u Češkoj, i basnoslovnom prstenu od holandske kraljevske porodice; u "Planovima za podmornicu Bruce-Partington" Holmes dobija smaragdnu kopču za odjeću od kraljice Viktorije. Ostale uspomene na Holmesove slučajeve jesu zlatna funta od Irene Adler ("Skandal u Češkoj") i potpisano pismo zahvale od predsjednika Francuske i Orden Legije časti zbog pronalaženja ubice po imenu Huret ("Zlatni cviker"). U "Slučaju u internatu" Holmes "razdragano trlja ruke" kad mu vojvoda od Holdernessea napiše ček na 5000 funti, što iznenadi čak i Watsona, a zatim pogladi ček govoreći "Ja sam siromašan čovjek"; ovaj incident može se posmatrati kao reprezentativan primjer njegove sklonosti sarkastičnom humoru. Sigurno je da je Holmes u svojoj karijeri radio i za najjače monarhe i vlade Evrope (uključujući i vlastitu) i za razne bogate aristokrate i industrijalce, a njegove su usluge tražili i osiromašeni zalagaoničari i skromne guvernante iz nižih društvenih slojeva.

Holmes je poznat po traženju od klijenata da plate njegove troškove i polaganju prava na bilo koju nagradu koja može biti ponuđena za rješavanje slučaja. U "Šarenoj vrpci" rekao je da gđica Stoner može platiti troškove kojima bi mogao biti izložen, a u "Savezu riđokosih" zahtijeva od banke da mu nadoknadi novac koji je potrošio rješavajući slučaj. U "Berilnoj dijademi" "natjerao" je svog bogatog klijenta, bankara, da mu plati troškove nastale prilikom samog vraćanja ukradenih dragulja, a položio je pravo i na nagradu koju je bankar (ranije) ponudio za njihovo vraćanje (općenito).

Odnosi sa ženama

Jedina žena koja je impresionirala Holmesa bila je Irene Adler ("Skandal u Češkoj"), koju je, prema Watsonu, Holmes uvijek nazivao "Ženom" ("the woman"). Sam Holmes nikad nije citiran da je to direktno izgovorio i čak spominje njeno ime u drugim slučajevima (iako valja primijetiti da sve pripovijetke u kojima se ona spominje dolaze nakon "Skandala u Češkoj", koja je treća pripovijest objavljena o Holmesu i prva kratka priča, tako da je Holmes mogao s vremenom promijeniti način na koji je spominjao Irene). Ona je jedna od rijetkih žena koje se spominju u više pripovijetki, pojavivši se lično u samo jednoj.

U jednoj pripovijetki ("Majstor ucjene") Holmes je zaručen, ali to je uradio samo kako bi došao do informacija o slučaju. Iako Holmes pokazuje početno zanimanje za neke od svojih klijentica (posebno za Violet Hunter u "Bakrenim bukvama"), Watson kaže da neizbježno "nije manifestirao dalje zanimanje za klijenticu čim bi ona prestala biti centar nekog od njegovih problema". Holmes njihovu mladost, ljepotu i energiju (i slučajeve koje mu donose) smatra osnažujućima, različitim od bilo kakvog romantičnog interesa. Ove epizode pokazuju da Holmes ima izvjestan stepen šarma, no ipak, osim slučaja s Adler, nema naznake o nekom ozbiljnijem ili dugoročnom interesu. Watson navodi da Holmes ima "averziju prema ženama", ali "naročito umilno ophođenje prema njima". Holmes kaže: "Ja nisam svesrdni ljubitelj ženskog roda"; zapravo, on motive žena smatra "nedokučivima... Kako se može nešto graditi na živom pijesku? Njihovi najbeznačajniji postupci mogu kriti knjige u sebi... Njihovo izvanredno ponašanje može zavisiti od šnale."

Kao što je Doyle primijetio kako bi zamislio Josepha Bella, Holmes je "toliko neljudski koliko i Babbageova mašina za računanje i ima otprilike iste takve izglede da se zaljubi". Jedino zadovoljstvo koje Holmes izvlači iz druženja sa ženama jesu slučajevi koje mu one donose. U Znaku četverice Watson navodi da je Holmes poput "mašine za računanje", a Holmes kaže: "Od presudne je važnosti ne dozvoliti da na vaše rasuđivanje utječu lične kvalitete. Klijent je za mene puka jedinica – činilac u problemu. Emocionalne osobine antagonistične su u odnosu na čisto rasuđivanje. Uvjeravam vas da je najprivlačnija žena koju sam ikad poznavao obješena zbog trovanja troje male djece radi novca od njihovog osiguranja." Ovo ukazuje na Holmesov nedostatak interesa za veze sa ženama (općenito) i s klijenticama (posebno), što Watsona navodi da primijeti da "ponekad u vama postoji nešto pozitivno nečovječno". Na kraju "Đavoljeg stopala" Holmes kaže: "Nikad nisam volio, Watsone, ali da jesam i da je žena koju volim skončala na ovakav način, možda bih postupio kao naš buntovni lovac na lavove." (U ovoj je pripovijetki istraživač, dr. Sterndale, ubio čovjeka koji je ubio njegovu voljenu ženu, Brendu Tregennis, kako bi došao do osvete koju zakon nije mogao ponuditi.) U "Umirućem detektivu" Watson piše da gđa Hudson voli Holmesa na svoj način, uprkos njegovim iritantnim ekscentričnostima kao stanara, zbog "izvanredne blagosti i ljubaznosti u ophođenju sa ženama". Ponovo, u Znaku četverice Watson citira Holmesa: "Ne bih im rekao previše. Ženama se nikad ne može potpuno vjerovati – ni najboljima od njih." Watson primjećuje da je, iako mu se ne sviđaju i iako im ne vjeruje, Holmes ipak "kavalirski protivnik".

Metode detekcije

Holmsovska dedukcija

Holmesova primarna metoda dedukcije jest abdukcija, koju Holmes prilično neprecizno zove dedukcijom. "Iz kapi vode", piše Holmes, "logičar može izvesti zaključak o mogućnosti postojanja Atlantika ili Niagare, a da nije vidio ili čuo ni za jedno ni za drugo." Pripovijetke o Holmesu obično počinju hvalisavim prikazom njegovog talenta za "dedukciju". Logičarima i onima koji se zanimaju za logiku od izvjesnog je interesa da pokušaju analizirati šta Holmes zapravo radi kad izvodi svoju "dedukciju". Izgleda da se "Holmsovska dedukcija" sastoji primarno od izvlačenja zaključaka zasnovanih ili na direktnim praktičnim principima – koji su rezultat pažljivog posmatranja, kao što je Holmesova studija o različitim vrstama duhanskog pepela – ili na zaključku koji vodi do najboljeg objašnjenja. Jedan citat koji se često čuje od Holmesa jest: "Kad eliminirate nemoguće, ono što ostane, koliko god bilo nevjerovatno, mora biti istina."

Holmesovi direktni praktični principi obično su u obliku "Ako p, onda q", gdje je p posmatrani dokaz, a q ono na što dokaz upućuje. Ali postoje i posredni principi, kao što se može vidjeti u sljedećem primjeru. U "Skandalu u Češkoj" Holmes zaključuje da je Watson nedavno pokisao i da je imao "najnespretniju i najnemarniju služavku". Kad zapanjeni Watson upita Holmesa kako zna ovo, Holmes odgovara:

To je sâmā jednostavnost... Moje mi oči govore da je na unutrašnjoj strani vaše lijeve cipele, tačno gdje je obasjava svjetlost vatre, koža zarezana sa 6 gotovo paralelnih rezova. Njih je, očito, uzrokovao neko ko je veoma nemarno strugao ivice đona kako bi uklonio skoreno blato. Odatle, vidite, moj dvostruki zaključak da ste bili vani po lošem vremenu i da ste imali naročito loš čizmorezački primjerak londonske služavke.

U ovom slučaju Holmes je primijenio nekoliko povezanih principa:

• ako je koža na ivici cipele zarezana s nekoliko paralelnih rezova, njih je uzrokovao neko ko je strugao ivice đona da odstrani skoreno blato
• ako su cipele londonskog doktora ostrugane da se odstrani skoreno blato, osoba koja ih je tako strugala jest doktorova služavka
• ako neko zareže cipelu dok je struže kako bi uklonio skoreno blato, ta je osoba nespretna i nemarna
• ako nečije cipele na sebi imaju skoreno blato, onda je vjerovatno da ih je osoba nosila po kišnom vremenu, kad je vjerovatno da je ta osoba i pokisla.

Primjenjujući ovakve principe na očit način (koristeći ponovljenu primjenu modus ponensa), Holmes je u stanju iz svojih opažanja da su "ivice Watsonove cipele zarezane s nekoliko paralelnih rezova" izvesti zaključak da je "Watsonova služavka nespretna i nemarna" i da je "Watson nedavno pokisao i bio vani po lošem vremenu".

Dedukcija omogućava Holmesu da na impresivan način otkrije zanimanje nepoznatih ljudi, kao u slučaju penzionisanog mornaričkog narednika (Studija u grimizu), bivšeg brodskog stolara koji je postao zalagaoničar ("Savez riđokosih") ili igrača bilijara i penzionisanog podoficira ("Prevodilac sa grčkog"). Slično tome, proučavajući predmete, u stanju je doći do zapanjujuće detaljnih zaključaka o njihovim vlasnicima, uključujući Watsonov sat u Znaku četverice, kao i šešir, lulu i štap za hodanje u drugim pripovijetkama.

Ipak, Doyle je pažljiv u tome da ne predstavi Holmesa kao nepogrešivog – to je centralna tema u "Žutom licu". Na kraju pripovijetke suzdržani Holmes govori Watsonu: "Ako ikad pomislite da postajem previše siguran u svoje sposobnosti ili da slučaju posvećujem manje pažnje no što zaslužuje, ljubazno šapnite 'Norbury' u moje uho i bit ću Vam beskrajno dužan."

Prerušavanje

Holmes pokazuje jaku sposobnost za glumu i prerušavanje. U nekoliko pripovijetki, kako bi došao do dokaza, prerušava se tako uvjerljivo da čak ni Watson ne može prepoznati da se radi o njemu ("Majstor ucjene, "Čovjek s iskrivljenom usnom", "Prazna kuća" i "Skandal u Češkoj"). U drugim pripovijetkama Holmes glumi da je ranjen ili bolestan kako bi potpomogao slučaj ili inkriminirao one koji su umiješani u njega, kao u "Umirućem detektivu".

Oružja i borilačke vještine

Holmes prijeti oružjem

Pištolj

Holmes i Watson nose pištolje sa sobom (u Watsonovom slučaju to je često njegov vojni revolver). Watson navodi da su pištolji korišteni u 7 navrata.

Štap

Holmes, kao džentlmen, često nosi štap. Watson ga opisuje kao stručnjaka u borbi jednom vrstom štapa i dvaput ga koristi kao oružje.

Mač

U Studiji u grimizu Watson opisuje Holmesa kao stručnjaka u borbi mačem, iako ga Holmes ne koristi ni u jednoj pripovijetki. U "Brodu "Gloria Scott" spomenuto je da Holmes vježba mačevanje.

Jahački štap

U nekoliko pripovijetki Holmes se pojavljuje opremljen jahačkim štapom, a u "Slučaju identiteta" zamalo je njime istukao varalicu. Koristeći "lovački štap" Holmes izbija pištolj iz ruke Johna Claya u "Savezu riđokosih". U "Šest Napoleona" ovaj štap je opisan kao njegovo omiljeno oružje – koristi ga kao bi razbio jednu od plastičnih bisti.

Borba šakama

Holmes je opisan kao izvrstan borac golim šakama. U Znaku četverice Holmes se predstavlja drugom borcu kao "amater koji se borio 3 runde s vama kod Alisona na vašu dobrotvornu večer prije 4 godine". McMurdo odgovara: "Ah, vi ste onaj koji je protraćio dar. Mogli ste ciljati visoko da ste pratili želju." Holmes se povremeno upušta u ovakve borbe i neizbježno na kraju izlazi kao pobjednik. U "Brodu Gloria Scott" također je spomenuto da je Holmes trenirao boks, a u "Žutom licu" Watson komentira da je "nesumnjivo bio jedan od najboljih boksera u svojoj kategoriji koje sam ikad vidio".

Borilačke vještine

U "Praznoj kući" Holmes pripovijeda Watsonu kako je iskoristio borilačke vještine da savlada Moriartyja i baci ga u smrt niz vodopad Reichenbach. On kaže: "Imam izvjesno znanje, međutim, u baritsuu, ili japanskom sistemu hrvanja, koje mi je više puta bilo od koristi." Izgleda da se naziv baritsu odnosi na stvarnu borilačku vještinu bartitsu, koja kombinira jujutsu sa Holmesovim kanonskim bokserskim i mačevalačkim vještinama.

Fizička kondicija

U nekoliko pripovijetki za Holmesa se kaže ili sam demonstrira da ima natprosječnu fizičku snagu. Kao primjer, u "Šarenoj vrpci", dr. Roylott, visok 180 cm i širok kao ormar, demonstrira svoju snagu savijajući žarač nadvoje. Nakon što Roylott ode, Holmes "kaže smijući se: 'Nisam baš toliko krupan, ali, da je ostao, možda bih mu pokazao da moj stisak nije mnogo slabiji od njegovog'. Dok je govorio, uzeo je čelični žarač i ispravio ga iznenadnim potezom." U "Žutom licu" Watson za Holmesa kaže da je "malo ljudi bilo sposobno za veći mišićni napor".

Znanja i vještine

Holmes (desno) i Watson; autor: S. Paget

U prvom romanu, Studija u grimizu, dato je nešto o Holmesovoj pozadini. Početkom 1881. predstavljen je kao nezavisni student hemije s nizom neobičnih sporednih interesa, koji su gotovo svi bili usmjereni prema tome da ga načine nadmoćnim u rješavanju zločina. (Pri prvom pojavljivanju on likuje od oduševljenja što je izumio novu metodu za otkrivanje mrlja od krvi; u drugim pripovijetkama upušta se u rekreativne kućne hemijske eksperimente, ispunjavajući ponekad sobu plinovima neprijatnog mirisa.) Druga ranija pripovijetka, "Brod Gloria Scott", pruža više detalja o tome šta je utjecalo na Holmesa da postane detektiv; otac njegovog kolege s koledža jako je pohvalio njegove dedukcijske sposobnosti. Holmes zadržava striktnu privrženost naučnim metodama i fokusira se na logiku i sposobnosti posmatranja i zaključivanja.

Također se služi frenologijom, koja je bila jako popularna u viktorijanskom periodu, ali se sada smatra pseudonaučnom; u "Plavom granatu" iz velikog šešira izvlači zaključak da je njegov vlasnik inteligentan i sklon intelektualnome na osnovu toga da "čovjek s toliko velikim mozgom mora imati nešto u njemu".

U Studiji u grimizu Holmes tvrdi da ne zna da se Zemlja okreće oko Sunca jer je takva informacija nebitna za njegov posao. Odmah nakon što je od Watsona čuo ovu činjenicu rekao je da će je iz istih stopa pokušati zaboraviti. Holmes vjeruje da um ima ograničen kapacitet za skladištenje informacija tako da učenje beskorisnih stvari samo smanjuje njegovu sposobnost da uči korisne stvari. Watson u istoj pripovijetki daje ovakvu ocjenu Holmesovih znanja i sposobnosti:

1. "Poznavanje književnosti – nula.

2. Poznavanje filozofije – nula.

3. Poznavanje astronomije – nula.

4. Poznavanje politike – slabo.

5. Poznavanje botanike – promjenjivo. Zna dosta o velebilju, opijumu i otrovima općenito. Ne zna ništa o praktičnom vrtlarstvu.

6. Poznavanje geologije – praktično, ali ograničeno. Na letimičan pogled može razlikovati vrste tla. Nakon nekih šetnji pokazao mi je mrlje od prskanja na svojim pantalonama i po njihovoj boji i sastavu rekao mi u kojem ih je dijelu Londona zadobio.

7. Poznavanje hemije – duboko.

8. Poznavanje anatomije – precizno, ali nesistematično.

9. Poznavanje senzacionalističke literature – ogromno. Izgleda da poznaje svaki detalj svakog užasa u ovom vijeku.

10. Dobro svira violinu.

11. Stručnjak je u borbi štapom, boksu i mačevanju.

12. Ima dobro praktično znanje iz britanskog prava."

Na samom kraju ove pripovijetke vidimo da Holmes zna i latinski i da mu ne trebaju prijevodi rimskih epigrama. (Iako poznavanje latinskog ne bi bilo od neke direktne koristi za Holmesov posao, svi su ga studenti morali učiti u to vrijeme.)

Kasnije pripovijetke također su u kontradikciji s ovom Watsonovom listom. Unatoč Holmesovom pretpostavljenom nepoznavanju politike, u "Skandalu u Češkoj" trenutno prepoznaje pravi identitet "grofa Von Cramma". U vezi s nesenzacionalističkom literaturom, njegov je govor pun referenci na Bibliju, Shakespearea, čak i Goethea. U stanju je navesti i citat iz Flaubertovog pisma upućenog George Sand, i to u originalu, na francuskom.

U "Planovima za podmornicu Bruce-Partington" Watson navodi da se u novembru 1895. "Holmes izgubio u monografiji koju je radio o Di Lassovim motetima", jako ezoteričnoj oblasti za koju bi Holmes morao "zatrpati svoje pamćenje" ogromnom količinom informacija koje nemaju apsolutno ništa sa borbom protiv zločina – znanje toliko široko da je njegova monografija smatrana "posljednjom riječju" o toj temi. U kasnijim pripovijetkama odbačena je ideja da Holmes nije želio znati ništa što nije bilo neposredno relevantno za njegovu profesiju; u 2. poglavlju Doline straha Holmes umjesto toga izjavljuje da je "svako znanje korisno za detektiva", a pri kraju "Lavlje grive" opisuje sebe kao "svestranog čitaoca s pamćenjem začudno prijemčivim za tričarije".

Holmes je i sposoban kriptoanalitičar. Ona se obraća Watsonu: "Prilično sam upoznat sa svim vrstama tajnog pisanja i autor sam male monografije o toj temi u kojoj analiziram 160 zasebnih šifara." Jedan takav problem riješen je u "Likovima plesača" korištenjem analize frekventnosti.

Holmesova analiza fizičkih dokaza naučna je i precizna. Njegove metode uključuju korištenje skrivenih otisaka, npr. otisci stopala, kopita ili tragovi bicikla da ustanovi radnje na mjestu zločina (Studija u grimizu, "Srebrni Trak", "Slučaj u internatu", Baskervilski pas, "Misterija Boskompske doline"), korištenje duhanskog pepela i opušaka da identificira zločince ("Pacijent-stanar", Baskervilski pas), usporedbu odštampanih pisama da razotkrije prevaru ("Slučaj identiteta"), korištenje ostataka baruta da otkrije dvojicu ubica ("Rejgejtska zagonetka"), usporedbu metaka sa dvaju mjesta zločina ("Prazna kuća"), analizu malih dijelova ljudskih ostataka da otkrije dvojicu ubica ("Kartonska kutija") i čak rano korištenje otisaka prstiju ("Norvudski graditelj"). Holmes demonstrira i znanje iz psihologije u Skandalu u Češkoj namamivši Irene Adler da izda gdje je sakrila fotografiju na osnovu "premise" da će neudata žena u slučaju požara tražiti svoje najdragocjenije stvari, dok bi udata žena zgrabila svoje dijete.

Unatoč uzbudljivosti njegovog života (ili možda u namjeri da to ostavi za sobom) Holmes se povukao u Sussex Downs i počeo baviti pčelarstvom, napisavši i ranije spomenuti priručnik. Njegova potraga za opuštanjem također se može vidjeti u njegovoj ljubavi prema muzici, naročito u "Savezu riđokosih", gdje uzima slobodnu večer kako bi otišao na koncert violinista Pabla de Sarasatea.

Također voli vokalnu muziku, naročito Wagnera ("Crveni krug").

Film Mladi Sherlock Holmes (1985), koji nagađa o Holmesovim pustolovinama u mladosti, prikazuje Holmesa kao briljantnog srednjoškolca pod istovremenim mentorstvom ekscentričnog profesora/izumitelja i predanog instruktora mačevanja.

Utjecaj

Forenzičke nauke

Mikroskop iz 1852.

Sherlock Holmes ostaje velika inspiracija za forenzičke nauke, naročito zbog načina na koji njegovo proučavanje mjesta zločina daje dokaze u vezi s preciznim slijedom događaja. On uveliko koristi dokaze u tragovima, kao što su otisci cipela, guma, prstiju, balističku analizu i analizu rukopisa, danas poznatu kao ispitivanje dokumenata. Ovakvi dokazi koriste se za testiranje teorija policije ili teorija samog istražitelja. Sve Holmesove tehnike kasnije su postale stvarnost, ali su općenito bile na samim počecima u vrijeme kad je Doyle pisao svoja djela. U mnogim slučajevima Holmes se žali zbog načina na koji mjesto zločina bude kompromitirano, naročito od strane policije, naglašavajući ogromnu važnost zadržavanja njegovog integriteta, što je danas dobro poznata karakteristika uviđaja na mjestu zločina.

Zbog sićušnosti dokaza u tragovima (kao što su duhanski pepeo, dlake ili otisci prstiju), Holmes na mjestu zločina često koristi lupu, a kod kuće svjetlosni mikroskop. Služi se analitičkom hemijom za analizu ostataka krvi, kao i za toksikološku analizu. Kod kuće ima malu hemijsku laboratoriju, gdje se vjerovatno koristi jednostavnim hemijskim metodama za otkrivanje određenih otrova. Balistika se koristi kad se ispaljeni meci mogu pronaći, pa se njihov kalibar izmjeri i usporedi s (potencijalnim) oružjem kojim je izvršeno ubistvo.

Holmes je, također, dobro opažao odjeću i stanje uma njegovih klijenata i osumnjičenika, uočavajući stil odjeće i koliko je nošena, bilo kakvu nečistoću (npr., zemlju na čizmama), ali i njihovo psihičko stanje, kako bi došao do zaključka o njihovom porijeklu i bliskoj prošlosti. Tragovi na koži, poput tetovaža, mogli su otkriti dosta o prošlosti njihovih imalaca. Istu metodu primjenjivao je i na lične predmete, kao što je štap za hodanje (najpoznatiji je slučaj Baskervilski pas) ili šešir ("Plavi granat"), a mali detalji, kao što su medaljoni, pohabanost ili onečišćenost, često su mu davali ključne pokazatelje o njihovim odsutnim vlasnicima.

Ono što je Doyle izostavio iz pripovijetki jest upotreba forenzičke fotografije. Čak i prije Holmesovog vremena visokokvalitetna fotografija korištena je da se zabilježe mjesta nesreće, kao u slučaju kolapsa mosta na Tayu 1879. ili Trbosjekovih ubistava 1888.

Godine 2002. Kraljevsko hemijsko društvo dodijelilo je počasno članstvo Holmesu zbog njegove upotrebe forenzičkih nauka i analitičke hemije u popularnoj književnosti, postavši tako jedini fiktivni lik (do 2010) s takvim priznanjem.

Uloga u historiji detektivske priče

Iako nije originalni fiktivni detektiv (na njega su utjecali Poeov C. Auguste Dupin i Gaboriauov g. Lecoq), Holmesovo je ime postalo sinonim za ovu ulogu. U pripovijetke o njemu uključeno je i nekoliko vrsta likova iz detektivskih priča, kao što je odani, ali manje inteligentan pomoćnik, za što je arhetip postao dr. Watson. Detektivski žanr postao je popularan nakon Holmesove "smrti" s autorima kao što su Agatha Christie i Dorothy Sayers i likovima poput Herculea Poirota i lorda Petera Wimseya. Forenzičke metode postale su manje važne nego psihologija zločinca, uprkos snažnom porastu upotrebe forenzike u policiji početkom 20. stoljeća.

Naučna literatura

Holmes se povremeno koristi u naučnoj literaturi. John Radford (1999) špekulira o njegovoj inteligenciji. Koristeći Doyleove pripovijetke kao podatke, Radford primjenjuje 3 metode da procijeni Holmesov IQ i zaključuje da je njegova inteligencija zaista visoka, procijenivši je na oko 190. Snyder (2004) ispituje Holmesove metode u svjetlu nauke i kriminologiju druge polovine 19. stoljeća. Kempster (2006) uspoređuje vještine neurologa s onima koje ispoljava Holmes. Na kraju, Didierjean i Gobet (2008) pregledali su literaturu o psihologiji vještačenja uzevši za model fiktivnog vještaka: Sherlocka Holmesa. Istakli su aspekte Doyleovih knjiga koji su u skladu s onim što je trenutno poznato o tome, zatim aspekte koji nisu vjerovatni te aspekte koji zahtijevaju daljnje istraživanje.

Naslijeđe

Špekulacije ljubitelja

Glavni članak: Špekulacije o Sherlocku Holmesu

Četiri Doyleova romana i 56 pripovijetki ljubitelji Sherlocka Holmesa nazivaju "kanonom". Među prve proučavatelje kanona spadaju Ronald Knox u Britaniji i Christopher Morley u New Yorku, koji je 1934. osnovao Baker Street Irregulars, prvo društvo posvećeno isključivo kanonu Sherlocka Holmesa.

Pisci su napravili mnogo referenci na Holmesa u popularnoj kulturi, kao i na Doylea ili na likove iz pripovijetki, iz počasti prema njima. Takve aluzije mogu biti dio zapleta, podići intelektualni nivo djela ili djelovati kao namjerna skrivena poruka za pažljiviju publiku.

Neki su bili otvoreniji, uvodeći Holmesa kao lik u novo okruženje ili kao suptilniju aluziju, poput kreiranja lika s jakim logičkim razmišljanjem koji živi u stanu čiji je broj 221B. Jedan dobro poznat primjer za to jest Gregory House iz Dr. Housea, čije su ime i broj stana reference na Holmesa. Najjednostavnija referenca obično je oblačenje bilo koga ko radi bilo kakav detektivski posao u pelerinu, uz karakterističnu šerlokovsku kapu na glavi. Međutim, kroz čitav opus pripovijetki i romana za Holmesa nikad nije eksplicitno spomenuto da je nosio "kapu lovaca na jelene". U "Srebrnom Traku" nosi "kapu za putovanje s pokrivačima za uši". Sidney Paget prvi je put nacrtao Holmesa u pelerini i s kapom u "Misteriji Boskompske doline", te u nekoliko kasnijih pripovijetki.

"Elementarno, dragi Watsone"

Treća poznata referenca jeste često citirana, ali nekanonska uzrečica "Elementarno, dragi Watsone". Ovu rečenicu Holmes zapravo nije izgovorio nijednom u 60 kanonskih djela. U pripovijetkama Holmes često daje opasku da su njegovi logički zaključci "elementarni" jer ih on smatra jednostavnima i običnima. Također se ponekad obrati Watsonu riječima "dragi Watsone". Međutim, ova 2 dijela nikad se ne pojavljuju zajedno. Jedan od primjera najbližih ovoj rečenici pojavljuje se u "Grbavcu" kad Holmes objasni zaključak:

“

"Izvrsno!", viknuo sam. "Elementarno", reče on.''

”

Prva poznata upotreba ove rečenice bila je u romanu P. G. Wodehousea Psmith, novinar iz 1915. Pojavljuje se i na samom kraju Povratka Sherlocka Holmesa (1929), prvog zvučnog filma o Holmesu. William Gillette, koji je glumio Holmesa i na sceni i na radiju, ranije je koristio sličnu frazu: Oh, to je elementarno, dragi druže. Ova rečenica svoju popularnost možda duguje njenoj upotrebi u američkoj radioseriji Nove avanture Sherlocka Holmesa, koja se emitirala od 1939. do 1947.

"Veliki prekid"

Borba Holmesa i Moriartyja na vodopadu Reichenbach; autor: S. Paget

Period od 1891. do 1894, tj. vrijeme između Holmesovog nestanka i pretpostavljene smrti u "Posljednjem problemu" i ponovnog pojavljivanja u "Praznoj kući" ljubitelji Holmesa nazivaju "velikim prekidom". Doduše, treba primijetiti da je jedna kasnija pripovijetka, "Wisteria Lodge", smještena u 1892.

Doyle je napisao prvu seriju pripovijetki u toku jedne decenije. Želeći posvetiti više vremena historijskim romanima, "ubio" je Holmesa u "Posljednjem problemu", koji se u štampi pojavio 1893. Nakon što je 8 godina odolijevao pritisku javnosti, napisao je Baskervilskog psa (1901), implicitno smjestivši radnju u period prije Holmesove "smrti" (postoje neke teorije da se radnja dešava nakon "Povratka", ali da je Watson podmetnuo raniji datum). Iako zadovoljna pričom, publika nije bila zadovoljna posthumnim Holmesom, pa ga je Doyle oživio 2 godine poslije. Mnogi su špekulirali o njegovim motivima za vraćanje Holmesa u život, naročito Nicholas Meyer, koji je 1970-ih napisao esej o toj temi. Stvarni razlozi nisu poznati, osim onog očitog: izdavači su ponudili izdašnu plaću. Koji god razlog bio, Doyle je nastavio pisati o Holmesu iduće 24 godine.

Neki su pisci dali drugačija objašnjenja za prekid. U Meyerovom Sedampostotnom rastvoru prekid je prikazan kao tajno odsustvo nakon Holmesovog liječenja od ovisnosti o kokainu pod nadzorom Sigmunda Freuda, a sam Holmes daje pomalo šaljivu sugestiju da Watson napiše izmišljenu priču u kojoj se tvrdi da je Moriarty ubio Holmesa, dodavši da mu publika ionako neće vjerovati ni u kojem slučaju.

U svojim memoarima Doyle citira jednog čitaoca, koji je kasnije pripovijetke ocijenio lošijim od ranijih, u smislu da kad je Holmes pao na vodopadu Reichenbach, nije poginuo, ali nije nikad više bio ni onaj isti čovjek. U djelomičnoj kontradikciji prema ovome stoji Watsonova ocjena u "Crnom Peteru", gdje kaže da "ne zna da je njegov prijatelj ikad bio u boljoj formi, i mentalnoj i tjelesnoj, nego 1895", što je 4 godine nakon Reichenbacha. Razlike između Holmesa prije i nakon "velikog prekida" potakle su špekulacije među onima koji igraju "Veliku igru" (navodeći na vjerovanje da je Holmes bio historijska ličnost).

Društva

Statua S. Holmesa na Picardy Placeu u Edinburghu, Doyleovom rodnom gradu

Godine 1934. osnovani su Društvo Sherlocka Holmesa u Londonu i Baker Street Irregulars u New Yorku. Oba društva još su aktivna (iako je ovo prvo raspušteno 1937, ali je ponovo pokrenuto 1951). Londonsko društvo jedno je od mnogih sličnih društava širom svijeta koja organiziraju posjete mjestima Holmesovih pustolovina, kao što je vodopad Reichenbach u Švicarskim Alpima.

Nakon ovih dvaju društava osnovano je još dosta sličnih holmsovskih krugova, prije svega u SAD-u, a zatim u Engleskoj i Danskoj. Danas postoje šerlokijanska društva u mnogim zemljama, npr., u Indiji i Japanu.

Muzeji

Tokom Festivala Britanije 1951. dnevni boravak Sherlocka Holmesa rekonstruiran je kao remek-djelo u sklopu izložbe posvećene Holmesu, prikazujući jedinstvenu kolekciju originalnog materijala. Nakon zatvaranja ove izložbe predmeti su prebačeni u Pab Sherlocka Holmesa u Londonu i u Kolekciju Conana Doylea u Lucensu (Švicarska). Obje izložbe, s vlastitim rekonstrukcijama Holmesovog dnevnog boravka, još su otvorene za javnost. 1990. u Londonu je otvoren Muzej Sherlocka Holmesa, i to u Ulici Baker, a 1991. otvoren je još jedan u švicarskom Meiringenu; prirodno, u njima se nalazi manje historijskog materijala o Doyleu nego o samom Holmesu. Londonski muzej bio je prvi muzej u svijetu posvećen fikitvnoj ličnosti. Privatna Doyleova kolekcija čuva se u muzeju u Portsmouthu, koji ima trajnu izložbu zbog Doyleove važnosti u gradu u kojem je mnogo godina živio i radio.

Adaptacije i izvedena djela

William Gillette kao S. Holmes (New York, oko 1900. godine)

Zbunjeni Sherlock Holmes, prvi filmski prikaz S. Holmesa (iz 1900. godine)

Jeremy Brett kao S. Holmes u Granadinoj seriji Avanture Sherlocka Holmesa

Robert Downey Jr. i Jude Law kao Holmes i Watson u Sherlocku Holmesu (2009)

Holmesova kontinuirana popularnost dovela je do nastanka stotina djela zasnovanih na njemu, i kao adaptacije za druge medije i kao originalne priče. Autorska prava za sva Doyleova djela istekla su u Britaniji 2000 (1980. u Kanadi i Australiji) i stoga su u javnom vlasništvu u većem dijelu svijeta (ondje gdje je datum isteka autorskih prava 50 ili 70 godina nakon autorove smrti). Sva djela objavljena u SAD-u prije 1923. u javnom su vlasništvu; u to spadaju sve pripovijetke o Holmesu, izuzev nekih iz zbirke Knjiga slučajeva Sherlocka Holmesa. Za djela objavljena između 1923. i 1963. autorska prava traju 95 godina, ako su registrirana. Doyleovi nasljednici registrirali su autorska prava na Knjigu slučajeva 1981 (objavljena je u SAD-u nakon 1923).

Pozorišne i filmske/TV-adaptacije

Glavni članak: Adaptacije Sherlocka Holmesa

Guinnessova knjiga rekorda konstantno navodi Holmesa kao "najportretiranijeg filmskog lika" Glumilo ga je više od 75 glumaca u više od 250 produkcija. Holmesovo prvo pojavljivanje na ekranu bilo je u filmu Zbunjeni Sherlock Holmes iz 1900. godine, iako u jedva prepoznatljivom obliku.

Predstava Williama Gillettea iz 1899. Sherlock Holmes ili Čudan slučaj gđe Faulkner bila je sinteza nekoliko Doyleovih pripovijetki, bazirana uglavnom na "Skandalu u Češkoj", dodajući potencijalni ljubavni zaplet, uz dijalog Holmesa i Moriartyja iz "Posljednjeg problema", kao i elemente iz "Bakrenih bukvi" i Studije u grimizu. Do 1916. Harry Arthur Saintsbury igrao je Holmesa na sceni više od 1000 puta. Ova drama činila je osnovu za Gilletteov film iz 1916, Sherlock Holmes.

Od 1921. do 1923. kompanija Stoll Pictures proizvela je seriju nijemih crno-bijelih filmova zasnovanih na Doyleovim pripovijetkama. Snimljeno je 45 kratkih i dva dugometražna igrana filma s Eilleom Norwoodom u ulozi Holmesa i Hubertom Willisom u ulozi dr. Watsona, izuzev posljednjeg filma, u kojem je Willisa zamijenio Arthur Cullin.

U komediji Sherlock mlađi iz 1924. lik koji tumači Buster Keaton čezne da bude detektiv.

Prvi zvučni film sa Holmesom bio je Povratak Sherlocka Holmesa, čiji je scenarist bio Basil Dean, a snimljen je 1929. u New Yorku. Holmesa je glumio Clive Brook. U njemu je, navodno, prvi put upotrijebljena rečenica "Elementarno, dragi Watsone". Ovaj film danas postoji samo kao videosnimak jer su diskovi sa zvukom izgubljeni.

Basil Rathbone glumio je Holmesa, uz Nigela Brucea u ulozi dr. Watsona, u 14 američkih filmova (2 za 20th Century Fox i 12 za Universal Pictures) od 1939. do 1946. U istom periodu tumačio je Holmesa i u ranije spomenutoj radioseriji prije no što je tu ulogu prepustio Tomu Conwayu.

Ronald Howard glumio je Holmesa u 39 epizoda američke serije Sherlock Holmes. Watsona je tumačio Howard Marion Crawford. Scenario je odstupao od Doyleovih pripovijetki, promijenivši likove i druge detalje.

Peter Cushing igrao je Holmesa u Baskervilskom psu (1959), snimljenom u produkciji Hammer Filma. To je bio prvi film o Holmesu u boji. Cushing je poslije igrao istu ulogu nekoliko puta, i na filmu i na televiziji.

Fritz Weaver pojavio se kao Holmes u mjuziklu Baker Street, koji se prikazivao na Broadwayu od 16. februara do 14. novembra 1965. Watsona je igrao Peter Sallis, Inga Swenson tumačila je Irene Adler, a Martin Gabel Moriartyja. Članovi originalne postave bili su i Virginia Vestoff, Tommy Tune i Christopher Walken.

Priznati režiser Billy Wilder dugo je planirao snimiti film o Holmesu, a za glavne uloge u planu je imao Petera O'Toolea (Holmes) i Petera Sellersa (Watson). Međutim, kad se 1970. konačno pojavio Privatni život Sherlocka Holmesa, uloge su dobili Robert Stephens i Colin Blakely. Film je bio mnogo preuređivan nakon što je pušten u promet i neki njegovi dijelovi danas su izgubljeni. Iako nije bio uspješan u vrijeme kad je snimljen, danas ovaj film smatraju jednim od Wilderovih kasnih remek-djela.

U TV-filmu Povratak Sherlocka Holmesa (1987) Margaret Colin glumila je Watsonovu praunuku Jane Watson, privatnu detektivku iz Bostona, koja slučajno nabasa na tijelo Sherlocka Holmesa u zamrznutom rastvoru i vraća ga u život u 1980-ima. Ovaj je film trebao biti pilot-epizoda za TV-seriju, ali se to nikad nije ostvarilo. Sličan zaplet iskorišten je i u još jednom TV-filmu iz 1993, 1994 Baker Street: Povratak Sherlocka Holmesa, u kojem dr. Amy Winslow (Debrah Farentino) otkrije zamrznutog Holmesa (Anthony Higgins) u podrumu kuće u San Francisku koja je u vlasništvu potomka gđe Hudson. Holmes je zamrznuo samog sebe u nadi da će zločini u budućnosti biti manje glupi. On otkriva da su detektive-savjetnike zamijenile policijske forenzičke laboratorije i da je porodica Moriarty i dalje "Napoleon zločina".

Po mnogima, najvjernija i najbolja adaptacija jeste TV-serija Avanture Sherlocka Holmesa, autora Johna Hawkeswortha, snimana od 1984. do 1994. u produkciji britanske Granada Television, s već legendarnim Jeremyjem Brettom u glavnoj ulozi. Brettova izvedba općenito se smatra krajnjom scenskom verzijom Holmesa. Serija se, inače, sastojala od 4 serijala. U prva 2 Watsona je glumio David Burke, a nakon toga Edward Hardwicke. Brett je želio biti najbolji Holmes koga je svijet ikad vidio i sproveo je detaljno istraživanje samog lika i njegovog autora. Težio je unijeti strast i život u ulogu i u njegovom nekrologu rečeno je: "G. Brett smatran je suštinskim Holmesom: zapanjujuće analitičan, sa šokantnim maskama, u najcrnjem raspoloženju i neumoran u svom entuzijazmu za rješavanje najintrigantnijih zločina".

Nicol Williamson igrao je Holmesa u Sedampostotnom rastvoru, a partner mu je bio Robert Duvall. U filmu se još pojavljuje i Alan Arkin u ulozi Freuda. Film je, ustvari, adaptacija istoimene knjige Nicholasa Meyera (scenario je adaptirao sam Meyer), a režiju je potpisao Herbert Ross.

Bob Clarke režirao je 1979. Ubistvo po naredbi, s Christopherom Plummerom i Jamesom Masonom u glavnim ulogama. Film je pratio Holmesov lov na Trbosjeka.

Između 1979. i 1986. sovjetska televizija emitirala je serijal od 5 TV-filmova (s ukupno 11 dijelova) Avanture Sherlocka Holmesa i dr. Watsona. Glavne uloge igrali su Vasilij Ljivanov i Vitalij Solomin, a sve filmove režirao je Igor Maslenikov.

Christopher Lee glumio je Holmesa u 3 navrata: Sherlock Holmes i smrtonosna ogrlica (1962), Incident na Viktorijinim vodopadima (1991) i Sherlock Holmes i primadona (1992). U posljednjem filmu pojavljuje se Morgan Fairchild kao Irene Adler.

U TV-filmu iz 2002. Sherlock: Slučaj zla James D'Arcy glumio je Holmesa u njegovim 20-ima. Priča se primjetno udaljava od stila i pozadine kanona, a D'Arcy je ulogu odigrao nešto drugačije od svojih prethodnika, prikazavši Holmesa kao psihički poremećenog, ovisnika o apsintu, pijanicu i zavodnika.

U filmu Sherlock Holmes iz 2009, zasnovanom na priči Lionela Wigrama i slikama Johna Watkissa, a u režiji Guya Ritchieja, ulogu Holmesa igra Robert Downey Jr, a Watsona glumi Jude Law. To je reinterpretacija koja se većinom fokusira na Holmesove antidruštvene crte ličnosti, tj. na Holmesa kao zapuštenog ekscentrika sa briljantnim analitičkim umom i sjajnim poznavanjem borilačkih vještina, čineći ovu inkarnaciju Holmesa vrlo ciničnom. Downey je za ovu ulogu osvojio Zlatni globus, a ponovio ju je 2011. u nastavku Igra sjenki.

Nezavisna filmska kompanija The Asylum snimila je film Sherlock Holmes i izdala ga direktno na DVD-u u januaru 2010. U njemu se Holmes i Watson bore protiv zločinačkog kolovođe nazvanog Skočinog Jack, koji kontrolira nekoliko mehaničkih stvorenja koja čine zločine po Londonu. Holmes (Ben Syder) prikazan je kao mnogo mlađi od glumaca koji su ga dosad tumačili i ublaženo je njegovo neodobravanje Scotland Yarda, iako su stvari poput njegove ovisnosti ostale većinom nepromijenjene. U filmu se pojavljuje i Holmesov brat Thorpe, koga su filmski producenti filma izmislili na osnovu kreativne slobode. Watsona je glumio Gareth David-Lloyd, poznat po ulozi u Torchwoodu.

Benedict Cumberbatch kao S. Holmes u BBC-jevom Sherlocku

Benedict Cumberbatch glumi savremenu verziju Holmesa, uz Martina Freemana u ulozi Watsona, u BBC-jevoj seriji Sherlock, čija je premijera bila 25. jula 2010. Viktorijansko doba iz knjiga zamijenjeno je savremenim Londonom. Seriju su kreirali Mark Gatiss i Stephen Moffat, najpoznatiji kao scenaristi druge BBC-jeve serije Doctor Who. Moffat kaže: "U Doyleovim pričama nikad se nije radilo o mantilima i plinskoj rasvjeti, već o briljantnoj detekciji, strašnim zlikovcima i jezivim zločinima – i, iskreno, dođavola s krinolinom. Ostali detektivi imaju slučajeve; Sherlock Holmes ima pustolovine i to je ono što je bitno."

BBC je Cumberbatchevog Holmesa opisao ovako:

Briljantan, rezerviran i gotovo potpuno bez društvenih manira. Sherlock je jedinstveni mladić s umom poput 'trkaće mašine'. Bez problema koje će rješavati iskidat će sam sebe u dijelove. Što su problemi bizarniji i što više zbunjuju, to bolje. Uspostavio je sebe kao jedinog detektiva-savjetnika na svijetu, koga policija nevoljko prihvata kao svog nadređenog.

U rješavanju zločina on se koristi i modernom tehnologijom, poput SMS-poruka i blogova, a kao aluzija na savremene zakonske propise o pušenju, lulu je zamijenio nikotinskim flasterima (u Londonu je pušenje zabranjeno na većini javnih mjesta, ali ova verzija Holmesa opet pronalazi nikotin da mu pomogne u kognitivnom procesu).

27. septembra 2012. CBS je počeo prikazivati seriju Elementarno, još jednu modernu adaptaciju. U njoj Holmes (glumi ga Jonny Lee Miller) živi i radi u New Yorku, a prvi put dr. Watson je žena i zove se Joan (glumi je Lucy Liu)

Povezana i izvedena djela

Glavni članak: Nekanonska djela o Sherlocku Holmesu

Kao dodatak opusu o Holmesu, u Doyleovoj pripovijetki "Nestali voz" (1898) pojavljuje se "amaterski zaključivač", za koga je očito namjeravano da ga čitaoci identificiraju kao Holmesa, iako mu se ime ne spominje. Njegovo objašnjenje za zbunjujući nestanak voza, izneseno u tipičnom holmsovskom stilu, ispostavilo se prilično pogrešnim – očito je da se Doyle nije ustručavao podrugivati na račun vlastitog junaka. Druga njegova pripovijetka koja koristi istu ideju jest Čovjek sa satovima. Još jedan primjer Doyleovog humora jest pripovijetka "Kako je Watson naučio trik" (1924), koja je, zapravo, parodija na česte scene sa Holmesom i Watsonom za trpezarijskim stolom. Druga (i ranija) Doyleova parodija jest "Poljski bazar". Pisao je i druge materijale o Holmesu, naročito drame. Mnogi od njih nalaze se u zbirkama Sherlock Holmes: Objavljeni apokrifi (ur. Jack Tracy), Posljednje avanture Sherlocka Holmesa (ur. Peter Haining) i Nesakupljeni Sherlock Holmes (ur. Richard Lancelyn Green).

Godine 1907. Holmes se počeo pojavljivati u seriji njemačkih knjižica. Jedan od njihovih autora bio je Theo van Blankensee. Watson je zamijenjen 19-godišnjim pomoćnikom, Harryjem Taxonom, jednim od uličnih dječaka iz Ulice Baker, a gđu Hudson zamijenila je gđa Bonnet. Od 10. broja naslov je promijenjen u Iz tajnih dosjea svjetskog detektiva. Slično je urađeno i u francuskom izdanju, gdje je naslov glasio Dosjei kralja detektiva.

Holmesove logičke i borilačke sposobnosti bile su blagodat za druge pisce koji su posudili njegovo ime ili detalje iz njegovih slučajeva za svoje zaplete. To se kreće u rasponu od Holmesa kao ovisnika o kokainu, čije ga fantazije pod utjecajem droge dovode do toga da nevinog Moriartyja vidi kao supernegativca (Sedampostotni rastvor), pa do naučnofantastičnih zapleta, u kojima bude oživljen nakon smrti kako bi se borio protiv zločina u budućnosti (Sherlock Holmes u 22. stoljeću).

Neki su pisci ponudili priče kako bi zanimljive reference u kanonu povezali s neobjavljenim slučajevima (npr. "Veliki sumatranski pacov, priča za koju svijet još nije spreman" u Vampiru iz Sussexa). Najpoznatija je zbirka Podvizi Sherlocka Holmesa, koju su napisali Doyleov sin Adrian i John Dickson Carr, te Izgubljene avanture Sherlocka Holmesa iz pera Kena Greenwalda, koje su dosta bliske epizodama radioserije iz 1945. s Rathboneom i Bruceom, a za koju su scenario pisali Dennis Green i Anthony Boucher. Drugi su koristili druge likove iz priča kao vlastite detektive; npr. Michael P. Hodel i Sean M. Wright uzeli su Mycrofta kao glavnog junaka u djelu U lavljoj jazbini (1979), a Gerard Williams uzeo je dr. Johna Mortimera (iz Baskervilskog psa) za junaka svojih knjiga.

Laurie R. King u seriji knjiga o Mary Russell (počevši sa Pčelarevom pomoćnicom), u kojima se radnja dešava tokom Prvog svjetskog rata i u 1920-ima, prikazuje Holmesa kao (polu)penzionisanog detektiva koji se povukao u Sussex, preko koga se doslovno saplete američka tinejdžerica. Prepoznavši srodnu dušu, postepeno je obučava za svoju pomoćnicu. Do 2009. serija je obuhvatila 9 romana i novelu iz knjige iz aktualne serije knjiga iste spisateljice o Kate Martinelli, Umjetnost detekcije.

Serija knjiga spisateljice Carole Nelson Douglas, Avanture Irene Adler, zasnovana je na liku iz Doyleovog "Skandala u Češkoj". Prva knjiga, Laku noć, g. Holmes, prikazuje isti događaj, ali iz Adlericine perspektive. Uloga pripovjedača u ovoj seriji, slična onoj Watsonovoj, data je Adlericinoj prijateljici Penelope Huxleigh.

Mogli bi biti divovi romantična je komedija iz 1971, zasnovana na 10 godina starijoj istoimenoj drami (oboje je napisao James Goldman), u kojoj je lik, Justin Playfair (George C. Scott), uvjeren da je on Sherlock Holmes i uspijeva u to uvjeriti i mnoge druge, uključujući psihijatricu, dr. Watson (Joanne Woodward), kojoj je dodijeljen zadatak da procijeni njegovo psihičko stanje kako bi mogao biti smješten u duševnu bolnicu.

Japanska anime serija Detektiv Conan predstavlja omaž Doyleovom opusu.

Vampir iz Whitechapela (2002) donekle je zasnovan na Doyleovom Vampiru iz Sussexa.

Ben Kingsley glumio je dr. Watsona u filmu Bez traga, u kojem je osnovna komična premisa ta da je zapravo Watson briljantni detektiv i da je unajmio glumca po imenu Sherlock Holmes (Michael Caine) da preuzme zasluge za slučajeve o kojima je Watson pisao kako bi odvukao pažnju od sebe. O moćnom kriminalcu, dr. Moriartyju, u filmu je rečeno da zna da Holmes uopće nema nikakve detektivske sposobnosti.

Roman Gradski pas američkog pisca J. F. Englerta daje reference na Holmesa, upoređujući pripovjedača, koji je crni labrador retriver po imenu Randolph, sa Doyleovim detektivom i imenujući fiktivnog duhovnog vođu po njemu.

Konačno rješenje je roman Michaela Chabona iz 2004. Radnja, smještena u 1944, kreće se oko 89-godišnjeg odavno penzionisanog detektiva, koji može, ali i ne mora biti Holmes (uvijek ga zovu samo "stari čovjek"), koga sada zanima uglavnom pčelarstvo i zadatak da pronađe nestalog papagaja, jedinog prijatelja nijemog židovskog dječaka. Naslov je aluzija i na Doyleov "Posljednji problem" i na "konačno rješenje", nacistički plan za genocid nad Židovima.

Godine 2006. "novovodviljska" grupa iz južne Kalifornije, poznata kao "Sound & Fury" (po Faulknerovom djelu), počela je izvoditi parodiju Sherlock Holmes i slani rastvor, koja prikazuje Holmesa kao prilično nespretnog lika koga vodi nešto manje nespretni dr. Watson. Predstava se prikazivala tokom 2009. u Los Angelesu, kao i na Fringe festivalima u Edinburghu i Adelaideu.

U noveli "Zatvorenik u kuli ili Kratko, ali lijepo putovanje trojice mudraca" Borisa Akunjina (2008) Holmes i Erast Fandorin suočavaju se s Arsèneom Lupinom 31. decembra 1899.

U junu 2010. objavljeno je da će izdavačka kuća Franklin Watts na proljeće 2011. izdati seriju od 4 ilustrirana dječija romana autora Tonyja Leeja i Dana Boultwooda koji su zasnovani na dječacima s Ulice Baker, i to u periodu od 3 godine u kojima se vjerovalo da je Holmes mrtav, između "Posljednjeg problema" i "Prazne kuće". Iako ne navode da li se Holmes zaista pojavljuje u ovim knjigama, prvi izvještaji spominju pojavljivanja dr. Watsona, inspektora Lestradea i Irene Adler.

Godine 2011. Doyleovi nasljednici naručili su od Anthonyja Horowitza (autora romanâ o Alex Rider, Snaga petorice i TV-serije Foyleov rat) da napiše potpuno novi, autorizirani roman o Holmesu, Kuća svile.

Videoigre

Holmes se pojavljuje i u nagrađivanom serijalu videogara, koji nosi isti naslov kao TV-serija sa Jeremyjem Brettom. Lik Holmesa u ovim videoigrama zasnovan je upravo na Brettovoj interpretaciji, međutim, radnja svake od njih potpuno je originalna i nezavisna od Doyleovih djela.

Originalne pripovijesti

Glavni članak: Kanon Sherlocka Holmesa

Originalna djela o Holmesu sastoje se od 4 romana i 56 pripovijetki.

Romani

• Studija u grimizu (objavljen 1887. u Beetonovom božićnom godišnjaku)
• Znak četverice (objavljen 1890. u Lippincottovom mjesečniku)
• Baskervilski pas (objavljivan 1901–1902. u Strandu)
• Dolina straha (objavljivan 1914–1915. u Strandu)

Pripovijetke

Originalno su objavljivane u časopisima, a kasnije su sakupljene u 5 zbirki:

• Avanture Sherlocka Holmesa (pripovijetke objavljene 1891–1892. u Strandu)
• Memoari Sherlocka Holmesa (pripovijetke objavljene 1892–1893. u Strandu kao nove epizode Avantura)
• Povratak Sherlocka Holmesa (pripovijetke objavljene 1903–1904. u Strandu)
• Prisjećanja Sherlocka Holmesa (uključujući Njegov posljednji naklon) (pripovijetke objavljene 1908–1913. i 1917)
• Knjiga slučajeva Sherlocka Holmesa (pripovijetke objavljene 1921–1927)

Također pogledajte

• Spisak glumaca koji su glumili Sherlocka Holmesa
• Spisak studija o Sherlocku Holmesu
• HOLMES2 (policijski kompjuterski sistem)

Dodatna literatura

• Accardo, Pasquale J. (1987). Diagnosis and Detection: Medical Iconography of Sherlock Holmes. Madison, NJ: Fairleigh Dickinson University Press. ISBN 0-517-50291-7.
• Baring-Gould, William (1967). The Annotated Sherlock Holmes. New York: Clarkson N. Potter. ISBN 0-517-50291-7.
• Baring-Gould, William (1962). Sherlock Holmes of Baker Street: The Life of the World's First Consulting Detective. New York: Clarkson N. Potter. OCLC 63103488.
• Blakeney, T.S. (1994). Sherlock Holmes: Fact or Fiction?. London: Prentice Hall & IBD. ISBN 1-883402-10-7.
• Bradley, Alan (2004). Ms Holmes of Baker Street: The Truth About Sherlock. Edmonton: University of Alberta Press. ISBN 0-88864-415-9.
• Campbell, Mark (2007). Sherlock Holmes. London: Pocket Essentials. ISBN 978-0-470-12823-7.
• Dakin, David (1972). A Sherlock Holmes Commentary. Newton Abbot: David & Charles. ISBN 0-7153-5493-0.
• Duncan, Alistair (2008). Eliminate the Impossible: An Examination of the World of Sherlock Holmes on Page and Screen. London: MX Publishing. ISBN 978-1-904312-31-4.
• Duncan, Alistair (2009). Close to Holmes: A Look at the Connections Between Historical London, Sherlock Holmes and Sir Arthur Conan Doyle. London: MX Publishing. ISBN 978-1-904312-50-5.
• Duncan, Alistair (2010). The Norwood Author: Arthur Conan Doyle and the Norwood Years (1891–1894). London: MX Publishing. ISBN 978-1904312697.
• Fenoli Marc, Qui a tué Sherlock Holmes ? [Who shot Sherlock Holmes ?], Review L’Alpe 45, Glénat-Musée Dauphinois, Grenoble, 2009. ISBN 978-2-7234-6902-9
• Green, Richard Lancelyn (1987). The Sherlock Holmes Letters. Iowa City: University of Iowa Press. ISBN 0-87745-161-3.
• Hall, Trevor (1969). Sherlock Holmes: Ten Literary Studies. London: Duckworth. ISBN 0-7156-0469-4.
• Hall, Trevor (1977). Sherlock Holmes and his creator. New York: St Martin's Press. ISBN 0-312-71719-9.
• Hammer, David (1995). The Before-Breakfast Pipe of Mr. Sherlock Holmes. London: Wessex Pr. ISBN 0-938501-21-6.
• Harrison, Michael (1973). The World of Sherlock Holmes. London: Frederick Muller Ltd.
• Jones, Kelvin (1987). Sherlock Holmes and the Kent Railways. Sittingbourne, Kent: Meresborough Books. ISBN 0-948193-25-5.
• Keating, H. R. F. (2006). Sherlock Holmes: The Man and His World. Edison, NJ: Castle. ISBN 0-7858-2112-0.
• Kestner, Joseph (1997). Sherlock's Men: Masculinity, Conan Doyle and Cultural History. Farnham: Ashgate. ISBN 1-85928-394-2.
• King, Joseph A. (1996). Sherlock Holmes: From Victorian Sleuth to Modern Hero. Lanham, US: Scarecrow Press. ISBN 0-8108-3180-5.
• Klinger, Leslie (2005). The New Annotated Sherlock Holmes. New York: W.W. Norton. ISBN 0-393-05916-2.
• Klinger, Leslie (1998). The Sherlock Holmes Reference Library. Indianapolis: Gasogene Books. ISBN 0-938501-26-7.
• Lester, Paul (1992). Sherlock Holmes in the Midlands. Studley, Warwickshire: Brewin Books. ISBN 0-947731-85-7.
• Lieboe, Eli. Doctor Joe Bell: Model for Sherlock Holmes. Bowling Green, Ohio: Bowling Green University Popular Press, 1982; Madison, Wisconsin: University of Wisconsin Press, 2007. ISBN 978-0-87972-198-5
• Mitchelson, Austin (1994). The Baker Street Irregular: Unauthorised Biography of Sherlock Holmes. Romford: Ian Henry Publications Ltd. ISBN 0-8021-4325-3.
• Payne, David S. (1992). Myth and Modern Man in Sherlock Holmes: Sir Arthur Conan Doyle and the Uses of Nostalgia. Bloomington, IN: Gaslight's Publications. ISBN 0-934468-29-X.
• Redmond, Christopher (1987). In Bed with Sherlock Holmes: Sexual Elements in Conan Doyle's Stories. London: Players Press. ISBN 0-8021-4325-3.
• Redmond, Donald (1983). Sherlock Holmes: A Study in Sources. Quebec: McGill-Queen's University Press. ISBN 0-7735-0391-9.
• Rennison, Nick (2007). Sherlock Holmes. The Unauthorized Biography. London: Grove Press. ISBN 978-0-8021-4325-9.
• Richards, Anthony John (1998). Holmes, Chemistry and the Royal Institution: A Survey of the Scientific Works of Sherlock Holmes and His Relationship with the Royal Institution of Great Britain. London: Irregulars Special Press. ISBN 0-7607-7156-1.
• Riley, Dick (2005). The Bedside Companion to Sherlock Holmes. New York: Barnes & Noble Books. ISBN 0-7607-7156-1.
• Riley, Peter (2005). The Highways and Byways of Sherlock Holmes. London: P.&D. Riley. ISBN 978-1-874712-78-7.
• Roy, Pinaki (Department of English, Malda College) (2008). The Manichean Investigators: A Postcolonial and Cultural Rereading of the Sherlock Holmes and Byomkesh Bakshi Stories. New Delhi: Sarup and Sons. ISBN 978-81-7625-849-4.
• Shaw, John B. (1995). Encyclopedia of Sherlock Holmes: A Complete Guide to the World of the Great Detective. London: Pavillion Books. ISBN 1-85793-502-0.
• Smith, Daniel (2009). The Sherlock Holmes Companion: An Elementary Guide. London: Aurum Press. ISBN 978-1845134587.
• Starrett, Vincent (1993). The Private Life of Sherlock Holmes. London: Prentice Hall & IBD. ISBN 978-1-883402-05-1.
• Tracy, Jack (1988). The Sherlock Holmes Encyclopedia: Universal Dictionary of Sherlock Holmes. London: Crescent Books. ISBN 0-517-65444-X.
• Tracy, Jack (1996). Subcutaneously, My Dear Watson: Sherlock Holmes and the Cocaine Habit. Bloomington, IN: Gaslight Publications. ISBN 0-934468-25-7.
• Wagner, E.J. (2007). La Scienza di Sherlock Holmes. Torino: Bollati Boringheri. ISBN 978-0-470-12823-7.
• Weller, Philip (1993). The Life and Times of Sherlock Holmes. Simsbury: Bracken Books. ISBN 1-85891-106-0.
• Wexler, Bruce (2008). The Mysterious World of Sherlock Holmes. London: Running Press. ISBN 978-0-7624-3252-3.

Vanjski linkovi

• Kompletan Sherlock Holmes, e-knjige s Archive.org
• "For the Heirs to Holmes, a Tangled Web" - članak u The New York Timesu
• "The Burden of Holmes"- članak u Wall Street Journalu
• Muzej Sherlocka Holmesa 221B Baker Street, London.
• Društvo Sherlocka Holmesa (osnovano 1951)
• Stranica Berta Coulesa (Kanonske i originalne priče emitirane na BBC Radio 4, 1989–2004)
• Otkrivajući Sherlocka Holmesa na Univerzitetu Stanford
• Specijalne kolekcije Sherlocka Holmesa
• Kolekcije Sherlocka Holmesa Arhivirano 19. 12. 2009. na Wayback Machine u specijalnim kolekcijama i rijetkima knjigama Univerziteta Minnesote
• Šah i Sherlock Holmes, rad Edwarda Wintera
• Audioknjige sir Arthura Conana Doylea, Lit2Go preko Univerziteta Južne Floride
• Spomen-ploče Sherlocku Holmesu na openplaques.org