Sovjetski Savez

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika Союз Советских Социалистических Республик
1922–1991.
Zastava	Grb
	Himna: "Internacionala" (1922–1944) ; "Himna Sovjetskog Saveza" (1944–1991) ;
	Položaj na karti
Glavni grad	Moskva;
Službeni jezik	ruski
Državno uređenje
Vođa
• 1922–1953.	Josif Staljin
• 1985–1991.	Mihail Gorbačov
Zakonodavstvo
Nezavisnost	30. decembar 1922. (osnivanje); 26. decembar 1991. (ukinuće)
Površina
• Ukupno	22.402.200 km2
• Vode (%)	?
Stanovništvo
• Ukupno	293.047.571 (3 3))
• Gustoća	13,08/km2
Valuta	sovjetski rubalj
Vremenska zona	+2 do +13 ; UTC +3 do +12 ljeti
Pozivni broj	+7
Internetska domena	.su
	1) bio služben za vrijeme države ; 2) nakon ukinuće nije bilo predsjednika, posljednji Gorbačov; 3) 3. prije ukinuća

Sovjetski Savez (rus. Сове́тский Сою́з), službeno Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (skraćenica: SSSR; rus. Сою́з Сове́тских Социалисти́ческих Респу́блик), naziv je za bivšu socijalističku državu u istočnoj Europi, srednjoj, sjevernoj i istočnoj Aziji. Nastala je 1922. godine na prostoru Carske Rusije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i Komunističke partije, nestala 1991. godine, a sastojala se od 15 republika. Bila je vodeća svjetska komunistička sila.

Historija

Sovjetski Savez je došao na mjesto Ruskog Carstva, čiji je zadnji monarh, car Nikola II vladao do 1917. Sovjetski Savez je osnovan u decembru 1922. kao savez Ruske, Ukrajinske, Bjeloruske i Transkavkaske sovjetske republike, na čijem su čelu bile boljševičke stranke.

Revolucionarna aktivnost u Rusiji počela je Dekabrističkim ustankom godine 1825. Iako je kmetstvo ukinuto 1861, njegovo ukidanje postignuto je pod uvjetima koji su bili nepovoljni za seljake, i ohrabrili su revolucionare. Parlament, Duma, osnovan je 1906, ali politički i socijalni nemiri nastavljeni su i pogoršani tokom Prvog svjetskog rata usljed vojnih poraza i nestašice hrane.

Spontani narodni ustanak u Petrogradu, kao odgovor na ratno raspadanje ruskog blagostanja i morala, kulminirao je obaranjem carske vlade u martu 1917. (Februarska revolucija). Autokratija je zamijenjena privremenom vladom, čije vođe su namjeravali uspostaviti demokratiju u Rusiji i nastaviti sudjelovanje u savezničkim ratnim naporima. U isto vrijeme su se u zemlji raširili radnički savjeti (sovjeti), kako bi osigurali prava radničke partije. Radikalni boljševici, pod vodstvom Vladimira Lenjina, zalagali su se za socijalističku revoluciju u sovjetima i na ulicama. Oni su preuzeli vlast od Privremene vlade u novembru 1917. u Oktobarskoj revoluciji. Tek poslije dugog i krvavog ruskog građanskog rata (1918–1922), koji se sastojao i u borbi vladinih snaga i stranih trupa u raznim dijelovima Rusije, osiguran je novi komunistički režim. Mirom u Rigi, početkom 1921, podijeljena je i sporna teritorija u Bjelorusiji i Ukrajini između Poljske i Sovjetske Rusije.

Od svojih prvih godina, vlada Sovjetskog Saveza bila je zasnovana na jednostranačkoj vlasti komunista, kako su boljševici sebe nazivali od marta 1928. Poslije neobične ekonomske politike ratnog komunizma za vrijeme građanskog rata uvedena je Nova ekonomska politika kada je sovjetska vlada tokom 1920-ih dozvolila postojanje određene privatne ekonomska aktivnosti uz nacionaliziranu industriju, a potpuno oduzimanje hrane na selu zamijenila porezom u hrani. Rasprava o budućnosti privrede pružila je podlogu sovjetskim vođama za borbu oko vlasti nakon Lenjinove smrti 1924. Postupnom konsolidacijom svog utjecaja i izoliranjem rivala unutar stranke, posebno Lenjinovog očitijeg nasljednika Lava Trockog, Josif Staljin je postao samostalni vođa Sovjetskog Saveza krajem 1920-ih.

Staljin je 1928. predstavio prvi petogodišnji plan za izgradnju socijalističke privrede. U industriji, država je preuzela kontrolu nad svim postojećim firmama, i započela intenzivan program industrijalizacije; u poljoprivredi, država je prisvojila imovinu seljaka kako bi uspostavila kolektivne farme. Sovjetski Savez je postao velika industrijska sila; ali je primjena plana raširila bijedu u nekim segmentima stanovništva. Kolektivizacija se suočila s otporom kulaka, što je rezultiralo ogorčenom borbom mnogih seljaka protiv vlasti, glađu i, možda, milionima žrtava (najviše procjene 14,5 miliona), posebno u Ukrajini. Socijalni prevrati nastavljeni su i sredinom 1930-ih, kad je Staljin započeo čistku u komunističkoj partiji. Iz ovog je procesa izrasla kampanja terora koja je dovela do pogubljenja (najviše procjene 1 milion), zatvaranja i protjerivanja (najviše procjene 9,5 miliona) ljudi u gulazima. Ipak, uprkos ovim nemirima, Sovjetski Savez se razvio u snažno industrijsko privredno područje u godinama prije Drugog svjetskog rata.

Iako se Staljin pokušao udružiti s Njemačkom zaključivši Pakt Ribbentrop-Molotov godine 1939., dvije godine kasnije, u junu 1941. Njemačka je izvršila invaziju na Sovjetski Savez. Crvena armija zaustavila je nacističku ofanzivu u staljingradskoj bici 1943, i krenula u protivnapad kroz istočnu Evropu do Berlina, natjeravši Njemačku na predaju 1945. Iako opustošen u ratu, Sovjetski Savez iz rata je izašao kao priznata velika sila.

U relativno kratkom poslijeratnom periodu Sovjetski Savez prvo je obnovio, a onda i proširio svoju privredu, kontrolirano isključivo iz Moskve. Konsolidirao je svoj utjecaj u istočnoj Evropi, pružao pomoć komunistima u Kini, i težio proširivanju svog utjecaja svuda u svijetu. Ovako aktivna vanjska politika bila je jedan od razloga što su ratni saveznici Sovjetskog Saveza (SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo) postali njegovi neprijatelji u Hladnom ratu. Unutar države nastavljene su represivne mjere; historičari špekuliraju da je Staljin pripremao novu čistku kad je umro 1953. godine.

U nedostatku prihvatljivog nasljednika, Staljinovi najbliži saradnici izglasali su da će zemljom vladati zajedno, iako se borba za vlast održavala iza fasade kolektivnog vodstva. Nikita Hruščov, koji je pobijedio u borbi za vlast do sredine 1950-ih odbacio je Staljinove mjere terora i donekle olabavio represivnu kontrolu nad partijom i narodom. Došlo je i do promjene smjera u vanjskoj politici, uz otopljavanje odnosa sa SFRJ i Zapadom. Ipak, Hruščovljeve reforme u poljoprivredi i administraciji, sveukupno, bile su neproduktivne. Kolege u rukovodstvu SSSR-a smijenili su Hruščova 1964.

Nakon smjene Hruščova uslijedio je još jedan period kolektivnog rukovodstva, koje je trajalo dok se Leonid Brežnjev nije ustoličio kao dominantna figura u SSSR-u u ranim 1970-im. Leonid Brežnjev je predsjedavao u periodu "primirja" u Hladnom ratu sa Zapadom, dok je u isto vrijeme gradio sovjetsku vojnu silu; ovo je naoružavanje pridonijelo prekidu "primirja" u kasnim 1970-im. Još jedan faktor bila je sovjetska invazija na Afganistan u decembru 1979.

Poslije eksperimentiranja s ekonomskim reformama sredinom 1960-ih sovjetsko rukovodstvo se vratilo starim metodama ekonomske politike. Industrija je pokazivala spor, ali stabilan rast tokom 1970-ih, dok je poljoprivredni razvoj nastavio zaostajati. Kao suprotnost revolucionarnom duhu koji je pratio rađanje Sovjetskog Saveza, prevladavajuće raspoloženje sovjetskog rukovodstva u vrijeme smrti Brežnjeva 1982. bila je averzija prema promjenama.

U sljedećem desetljeću dominirala su dva paralelna procesa: sve očitiji raspad ekonomskih i političkih struktura Sovjetskog Saveza, i neuspjeli reformski pokušaji zaustavljanja ovih procesa. Nakon brzih izmjena Jurija Andropova i Konstantina Černenka na vlasti, ličnosti s duboko ukorijenjenom brežnjevskom tradicijom, energični Mihail Gorbačov napravio je značajne promjene u privredi i rukovodstvu partije. Njegova politika nazvana Perestrojka pokušala je promijeniti dotadašnju politiku središnjeg upravljanja ali Gorbačov nije uspio ispraviti ključne mane sovjetskog sistema; do 1991, kada je zavjera konzervativaca u njegovoj vladi otkrila slabost Gorbačovljeve političke pozicije, kraj Sovjetskog Saveza bio je na vidiku.

Dana 25. decembra, 1991, Mihail Gorbačov dao je ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, i predao dužnost Borisu Jeljcinu. Sljedećeg dana Sovjetski Savez se službeno raspao i do kraja godine sve službene sovjetske institucije prestale su s radom.

Sporni odnosi

Na početku Sovjetski Savez nije bio diplomatski priznat od strane većine zemalja, ali je do kasnih 1980-ih imao službene odnose s većinom zemalja u svijetu. Sovjetski Savez također je prešao dug put od autsajdera u međunarodnim organizacijama i pregovorima do jednog od arbitara sudbine Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Bio je član Ujedinjenih nacija od osnivanja 1945, i jedan od pet stalnih članova Vijeća sigurnosti UN koji je imao pravo veta na bilo koju rezoluciju.

SSSR je postao jedna od dvije svjetske supersile i na toj poziciji je opstao četiri desetljeća, održavajući premoć u Istočnoj Evropi (vidi: Varšavski pakt), vojnu snagu, pomoć zemljama u razvoju, i naučni razvoj, posebno u svemirskoj tehnologiji i naoružanju. Napori Sovjetskog Saveza da proširi svoj uticaj ili kontrolu na mnoge države i narode rezultirali su formiranjem socijalističkih država širom svijeta.

Podjela

Sovjetska Republika	Nezavisna država
Azerbejdžanska SSR	Azerbejdžan
Bjeloruska SSR	Bjelorusija
Armenska SSR	Armenija
Estonska SSR	Estonija
Gruzijska SSR	Gruzija
Karelo-Finska SSR (1940–1956)	nijedna, postala dio Rusije
Kazačka SSR	Kazahstan
Kirgiška SSR	Kirgistan
Latvijska SSR	Latvija
Litvanska SSR	Litvanija
Moldavska SSR	Moldavija
Ruska SFSR	Rusija
Tadžička SSR	Tadžikistan
Transkavkaska SFSR (1922–1936)	Nijedna
Turkmenska SSR	Turkmenistan
Ukrajinska SSR	Ukrajina
Uzbečka SSR	Uzbekistan

Vođe

Vladimir Lenjin (1917–1924)
Josif Staljin (1924–1953)
Georgij Maksimilijanovič Maljenkov (1953)
Nikita Hruščov (1953–1964)
Leonid Brežnjev (1966–1982)
Juri Andropov (1982–1984)
Konstantin Černenko (1984–1985)
Mihail Gorbačov (1985–1991)

Kultura

Poznate ličnosti

Književnici

Filmski umjetnici

Sergej Eisenstein

Praznici

Datum	Praznik	Ruski naziv	Napomene
1. januar	Nova godina	Новый Год	Najveći blagdan u godini. Sve ruske božićne tradicije preseljene su na ovaj blagdan.
7. januar	Božić	Рождество	Pravoslavni Božić, slave ga samo ozbiljni vjernici
23. februar	Dan Crvene Armije	День Советской Армии и Военно-Морского Флота ("Dan Sovjetske vojske i mornarice")	Stvaranje Crvene armije u februaru 1918, radni dan.
8. mart	Međunarodni dan žena	Международный Женский День	Službeni praznik koji slavi pokret za oslobođenje žena.
12. april	Dan kosmonautike	День Космонавтики	Dan kada je Jurij Gagarin postao prvi čovjek u svemiru, 1961. Radni dan.
1. maj	Praznik rada	Первое Мая - День Солидарности Трудящихся ("Međunarodni praznik radničke solidarnosti")	Slavi se 1. i 2. maja
9. maj	Dan pobjede	День Победы	Kraj II. svjetskog rata u Evropi nakon kapitulacije nacista u Njemačkoj 1945.
7. oktobar	Dan sovjetskog ustava	День Конституции СССР	Donesen Ustav SSSR-a 1977.
7. novembar	Velika Oktobarska socijalistička revolucija	Седьмое Ноября	1917.

Također pogledajte

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Sovjetski Savez