U zapadnoj muzici, motet je riječ koja se primjenjuje na niz veoma raznolikih pjevačkih muzičkih kompozicija.

Naziv dolazi ili od latinskog glagola movere ("pomaknuti") ili latinizirane starofrancuske riječi mot ("riječ" ili "usmeni izraz"). Srednjovjekovni latinski izraz za motet je motectum. Ako je porijeklo latinsko, naziv opisuje kretanje različitih glasova jedan naspram drugog.[1]

Srednjovjekovni moteti uredi

Najraniji moteti nastaju u 13. vijeku iz organum tradicije na primjeru škole Notre Dame Léonina i Pérotina. Motet je nastao iz dijelova zvanih klauzule, strofičnih interludija u dužoj sekvenci organuma, kojima su dodati viši glasovi. Obično je klauzula predstavljala strofičnu sekvencu u latinskom jeziku koja se pjevala kao diskant tokom cantus firmusa, a koja je obično bila odlomak iz gregorijanskoga korala s riječima različitim od diskanta. Motet je uzimao određeni ritam od riječi iz stiha i kao takav se pojavio kao kratak ritmički interludij u sredini dužeg, više pjevačkog dijela, poput organuma.

Prakticiranje diskanta preko cantus firmusa obilježilo je početke kontrapunkta u zapadnoj muzici. Od tih prvih moteta nastala je srednjovjekovna muzička tradicija svjetovnih moteta. To su kompozicije iz 2 ili 3 dijela u kojima je nekoliko različitih tekstova, ponekad na različitim govornim jezicima. Pjevani su istovremeno preko latinskog cantus firmusa, koji je opet obično prilagođen prelazom iz gregorijanskoga korala. Sumnja se da su, radi razumljivosti, u izvođenju cantus firmusa jedna ili druga pjevačka linija izvođene na muzičkim instrumentima.

U 14. i 15. vijeku moteti postaju sve više izoritmični, gdje se ritmički obrasci ponavljaju u svim glasovima, a ne samo u cantus firmusu, što se nije nužno podudaralo s ponavljanjem melodijskog obrasca. Philippe de Vitry bio je jedan od prvih kompozitora koji je koristio ovu tehniku​​, a njegov rad očito je imao utjecaj na Guillaume de Machauta, jednog od najpoznatijih kompozitora kasnog srednjovjekovnog moteta.[1]

Renesansni moteti uredi

Naziv motet je sačuvan u prelazu iz srednjovjekovne u renesansnu muziku, ali karakter kompozicije se potpuno promijenio. Dok se razvijala iz srednjovjekovnog izoritmičnog moteta, renesansni kompozitori moteta uglavnom napuštaju korištenje ponovljajućeg oblika kao cantus firmus. Guillaume Dufay je prelazna ličnost komponirajući jedan od posljednjih moteta u srednjovjekovnom, izoritmičnom stilu, Nuper rosarum Flores koji je prvi put izveden 1436. i bio je napisan u spomen na završetak Filippo Brunelleschijeve kupole na firentinskoj katedrali. Tokom tog vremena upotreba cantus firmusa u djelima poput parodijske mise teži ka velikom produžavanju cantus firmusa u odnosu na višeglasni diskant iznad njega, a to obično zasjenjuje ritam dobijen od cantus firmusa što je uočljivo u srednjovjekovnim izoritmičnim motetima. Kaskadni, prelazni akordi stvoreni kao međuigre između više glasova, kao i nepostojanje jakog ili jasnog takta, su osobine po kojima se razlikuju srednjovjekovni i renesansni pjevački stilovi.

Umjesto toga, renesansni motet je kratka polifonijska muzička postavka, ponekad u imitirajućem kontrapunktu, za hor, na latinski tekst, obično duhovnog karaktera, ne posebno povezan sa liturgijom za taj dan, i zato je pogodan za korištenje za bilo koju crkvenu službu. Tekstovi antifona često su korišteni kao tekstovi u motetima. To je vrsta kompozicije koja je najpoznatija po imenu motet, a razdoblje renesanse obilježilo je procvat ovog muzičkog oblika. U osnovi, ovi moteti su duhovni madrigali.Odnos između ta dva oblika je najočigledniji kod kompozitora koji su bili usredsređeni na duhovnu muziku. To je naročito slučaj kod Giovannija Palestrine, čiji "moteti" koriste tekstove iz pjesme o Solomonu ili Canticum Canticorum, biblijskoj pjesmi o Solomonu. To je jedno od najljepših djela Palestrine u stilu madrigala. Dok su njegovi "madrigali" koji postavljaju pjesme Petrarce u slavu Djevice Marije ne bi bili neprikladni ni u crkvi. Jezik teksta bio je veoma važan: ako je latinski, to je motet, ako je na narodnom jeziku onda je madrigal. Vjerske pjesme na narodnim jezicima često su se zvali madrigali spirituali (duhovni madrigali). Poput većine madrigala, renesansni motet razvijen je u epizodnom obliku sa posebnim frazama izvornog teksta koji se nezavisno melodijski obrađuje i kontrapunktalno razvija, gdje se kontrapunktalni prelazi često izmjenjuju sa monodijom.

Svjetovni moteti i dalje su komponirani, a obično je korišten latinski tekst u slavu jednog monarha, obilježavajući neki javni uspjeh, ili čak uveličavajući samu muziku. Teme o dvorskoj ljubavi koje se često mogu naći u srednjovjekovnim svjetovnim motetima su protjerani iz renesansnog moteta. Mnogi svjetovni moteti su poznati kao "ceremonijalni moteti." Osobine ceremonijalnih moteta su jasnoća dikcije, od publike se nije očekivalo da unaprijed bude upoznata sa tekstom kao što bi to bio slučaj sa latinskim himnama, a također jasno je izražena formalna struktura, kao što je odvojena postavka uzastopnih dijelova teksta sa oštrim suprotnostima tekstura ili ritma. Adrian Willaert, Ludwig Senfl i Cipriano de Rore su među najistaknutijim kompozitorima ceremonijalnih moteta u prvoj polovini 16. vijeka. Motet je bio jedan od najistaknutijih oblika renesansne muzike. U drugoj polovini 16. vijeka, Giovanni Gabrieli i drugi kompozitori razvili su novi stil, polukoralnog moteta, u kojima su se dva ili više horova pjevača (ili instrumenata) izmjenjivali. Ovaj stil moteta ponekad su zvali venecijanski motet da ga razlikuju od holandskog ili flamanskog moteta pisanog drugdje. [1]

Barokni moteti uredi

Naziv "motet" sačuvan je u baroknok muzici, naročito u Francuskoj, gdje je riječ primijenjena na male motete (petits), duhovne horske kompozicije čija je jedina pratnja bio basso continuo. Prilikom izvedbe velikih moteta (grands) često su korišteni muzički instrumenti do uključivanja punog orkestra. Jean-Baptiste Lully je bio važan kompozitor ove vrste moteta. Lully je u motete često uključivao dijelove za soliste, kao i horove. Bili su duži, imali su više stavaka, u kojima su bili uključeni različit solista, hor ili instrumentalna pratnja. Njegovi moteti nastavljaju renesansnu tradiciju polusvjetovnih latinskih moteta u djelima kao što su Plaude Laetare Gallia, pisanih u slavu krštenja kralja Luja XIV.

U Njemačkoj su također napisana djela pod imenom moteti na novim muzičkim jezicima baroka. Heinrich Schütz napisao je mnoge motete u nizu izdanja pod nazivom "Symphoniae sacrae", neki na latinskom, a neki na njemačkom jeziku.

Johann Sebastian Bach također je napisao 6 preživjelih djela pod nazivom motet. Bachovi moteti su relativno dugi komadi na njemačkom jeziku zasnovanim na duhovnim temama za hor i basso continuo.

Bachovi moteti su:

  • BWV 229 Komm, Jesu, komm! (1730?)
  • BWV 226 Der Geist hilft unser Schwachheit auf (1729)
  • BWV 227 Jesu, meine Freude (?)
  • BWV 228 Fürchte dich nicht (?)
  • BWV 230 Lobet den Herrn alle Heiden (?)

Postoji i djelo koje je dio kantate, a klasificirano je kao motet: BWV 118 O Jesu Christ, meins Lebens Licht (1736-1737?)[1]

Moteti nakon Bacha uredi

Kasnije u 18. vijeku kompozitori su pisali nekoliko moteta i Mozartov Ave verum corpus široko je poznat u ovom žanru.

U 19. vijeku njemački kompozitori nastavljaju povremeno pisati motete, poput Johannes Brahmsa (na njemačkom) i Antona Brucknera (na latinskom). Među francuske kompozitore moteta spadaju Camille Saint-Saëns i César Franck. Slične pjesme na engleskom jeziku nazivaju himne, ali neki kasniji engleski kompozitori, poput Charlesa Villiersa Stanforda, napisali su motete na latinskom. Većina tih pjesama su a capella, ali neki su u pratnji orgulja.

U 20. vijeku kompozitori moteta bili su svjesni oponašatelji ranijih stilova. Najpoznatiji među njima bili su Ralph Vaughan Williams, Hugo Distler, Ernst Krenek i Giorgio Pacchioni.[1]

Reference uredi

  1. ^ a b c d e "Motet". newworldencyclopedia.org. Pristupljeno 22. 2. 2013.