Politika

Za druga značenja, pogledajte Politika (čvor).

Politika je proces i način na koji se donose odluke unutar jedne grupe ljudi. Iako se obično politika odnosi na vlade, političko ponašanje se opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića.

Političke nauke proučavaju političko ponašanje, način na koji se stvara moć i primjenjuje unutar grupe, te kako se nečija volja nameće na ostale članove određene grupe.

Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice je potrebno je ubijediti u tu opciju, što se postiže raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno važna za politiku, a u sebi sadrži i borbu za poborništvom.

Donešena odluka, iako teži zajedničkom dobru, može zadirati u suprotne interese nekih pripadnika određene grupacije, što otvara mogućnost da je oni ne slijede. U tom slučaju upotreba fizičke sile može jamčiti da će odluku poslušati i oni kojima ne odgovara. Takva upotreba sile je politička samo ako je većina pripadnika smatra opravdanom i nužnom za dobrobit grupe. Radikalna suprotnost nasilnom rješavanju jest dogovor pripadnika grupe, konsenzus. Nedostaci takvog načina su: dugotrajnost procedure (pogotovo u velikim zajednicama) i ponovna primjena sile nad onima koji ne prihvate konsenzus.

Tipični rezultati politike su društveni sukobi, ograničenost resursa, planiranje budućnosti i odnosi s drugim zajednicama.

Politologija je nauka o politici, koja proučava obilježja, organizaciju i funkcioniranje vlasti i vláda kao političkog fenomena, politički ustroj društva i društvenih organizacija te prirodu i funkcionisanje različitih političkih sistema i institucija.

Etimologija

Definicija riječi politika se bazira na osnovu historije riječi i ideja. Ona se pored toga u velikoj mjeri inspiriše prihvaćenim koncepcijama i rječnikom. U humanističkim naukama treba se prepustiti općem mišljenju. Sociolozi su primijetili direktno podudaranje između jezika i stvaranja prava. Isto to se odrazilo i na političke pojmove. Umjesto različitih i spornih solucija, preovladava definicija koja je najviše prihvaćena.

Naime izraz politika dolazi od grčke riječi polis, politeia,poliktika,politike.

• polis: grad-država, grad, predjel, skup građana koji obrazuju grad
• politeia: država, ustav, politički režim, republika, državljanstvo
• politika: neutralna množina od riječi politikos, političke stvari, građanske stvari, sve što se odnosi na državu, ustav, politički režim, republiku, suverenitet.
• politike tehne: političko umjeće

Vladavina prava i politički pluralizam

Bitno je naglasiti da je pravna država prije svega filozofsko – teorijska vrijednost. Suštinu i bit čovjekovog društvenog postojanja u jednom organiziranom i civiliziranom društvu čini osobna i pravna sigurnost, jednakost sa drugim građanima pred državom i zakonom, zaštićenost od državne samovolje i traganje za ljudskom srećom onako kako je svaki pojedinac zamišlja. Stoga, pojam pravne države u svom savremenom teorijskom značenju, jeste ona sociološka kategorija koja daje optimalne okvire za ljudske slobode, jednakost ljudi u prilikama za uspjeh. Drugim riječima to je država u kojoj ne vlada pojedinac ili grupa nego vlada pravo i svi su obavezni da se pokoravaju toj vladavini. Ta vladavina prava mora počivati na općedruštvenim humanističkim principima kao što su: pravda, pravičnost, prirodno ljudska prava, moral i demokratija. Pravna država kao teorijski koncept i model za ostvarivanje optimalne ljudske pravde u društvu označava jednu demokratsku civilnu državu. U toj državi niko nije iznad prava, pa ni zakonodavac, kao što je to rekao Gustav Radbruh

«Država je pozvana da donosi zakone samo pod uvjetom da i sebe samu smatra vezanu tim zakonima.»

Pravna država počiva na ideji da pravna pravila sve dok važe imaju podjednaku obvezujuću snagu i za upravljače i za one kojima se upravlja. Drugim riječima, pravna država kao društvena tvorevina ne dozvoljava nikom da bude izvan ili iznad demokratskog pravnog sistema. Ona je postala instrumentalni okvir za stvaranje osnovnih elemenata građanskog društva i to prije svega: ograničavanje političke vlasti pravom, podjela vlasti, nezavisnost sudstva, politički pluralizam itd. U jednom dužem periodu historijskog razvoja prevladavala je diktatura i totalitarizam. Nakon toga dolaze periodi u kojima u prvi plan izbijaju ideje o ostvarivanju ljudskih prava i sloboda, brojnost političkih stranaka kao izraz demokratskog formiranja vlasti kroz slobodne izbore i jednakost svih građana koji imaju pravo da učestvuju u izborima za najviše organe vlasti.

Građanima je zajamčeno pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih interesa ili radi zauzimanja za socijalna, privredna, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Građani mogu slobodno osnivati političke stranke, sindikate i druge udruge. Sloboda udruživanja temelj je političkog sistema utemeljenog na priznanju pluralizma i interesa. Sloboda udruživanja građana u političke stranke uvjet je djelotvornog funkcioniranja djelotvornog političkog sistema koji se temelji na natjecanju političkih stranaka koji svoj izraz dobija na slobodnim izborima. U Ustavima pojedinih zemalja se jamči slobodno osnivanje političkih stranaka. Nije dopušten rad političke stranke koja bi svojim programom ili djelovanjem nasilno ugrožavala demokratski ustavni poredak, nezavisnost, jedinstvenost ili teritorijalnu cjelovitost. Rad takve stranke može zabraniti Ustavni sud. Zabrana političke stranke u demokraciji smatra se osobito osjetljivim pitanjem. Ustavni sud SR Njemačke zabranio je odlukom još pedesetih godina nove stranke nacističke, kao i komunističke orijentacije, a u novije vrijeme više neonacističkih udruga.

Od početka druge polovine 19. vijekapolitičke se stranke u demokratskim državama stavljaju između birača i predstavničkog tijela. One, određujući ne samo kandidate za zastupnike, već i promidžbom utječući na birače preobražavaju izbor zastupnika ponajprije u izbor stranke koja će sama ili u koaliciji sa drugim stranka, kroz određeno vrijeme obnašati političku vlast. Zbog toga, pravni odnos predstavničkog mandata zbiljski gubi na važnosti i osnovno pitanje predstavničke vladavine postaje odnos političkog predstavništva. Zastupnik je pravno nezavisan i slobodan u svom djelovanju i odlučivanju unutar predstavničkog tijela ali je zbiljski odgovoran političkoj stranci kao čiji kandidat je izabran.

Djelovanje političkih stranaka u savremenim demokratskim višestranačkim sistemima bitno je promijenilo sistem predstavničke vladavine u odnosu na njegovu zbilju potkraj 18. i na početku 19. vijeka. Ustavno zbiljski više nije primaran pravni odnos između naroda kao nositelja nedjeljivog suvereniteta i zastupnika koji ga u cjelini predstavlja, već stvarni odnos između javnog mišljenja odnosno političke volje naroda izraženog na izborima i političkog sastava predstavničkog tijela. U savremenim demokratskim državama sistem predstavničke vladavine uz svoju ustavnopravnu strukturu s temeljnim institutom – parlamentom i njegovim odgovarajućim djelokrugom i položajem prema drugim državnim tijelima, može se shvatiti samo uz usporedno razmatranje obilježja i djelovanja stranačkog sistema. Političke stranke i stranački sistem u cjelini u punom i pravom smislu riječi krvotok su predstavničke vladavine u svim savremenim demokratskim državama.

Najveći značaj za političko odlučivanje bez sumnje imaju političke stranke. To je zato što se one zapravo osnivaju radi učešća u vlasti, kao posrednici između građanina – birača i predstavničkog tijela, odnosno vlade. Radi se o organizacijama koje se bore za osvajanje i vršenje vlasti. Političke stranke se formiraju i izravno okreću ka politici u namjeri da koriste prostor koji stoji između izoliranog čovjeka – birača, čije su mogućnosti utjecanja na politiku gotovo zanemarljive, i države koja je isključivo ustavno ovlaštena da stvara i realizira političke odluke. One vrše jednu socijalnu potrebu i to potrebu koja postaje sve naglašenija, pa upravo zato i neprestano raste njihova uloga, značaj i prestiž u društvu. Tako se danas dolazi u situaciju da političke stranke u mnogim aspektima postaju važnije i od birača, od kojih primaju ovlaštenja, i od države kojoj prosljeđuju zahtjeve kroz programske ciljeve postajući često i svrha za sebe. Političke stranke su jedine asocijacije koje priznaju da djeluju u svrhe osvajanja vlasti pa se upravo prema tom svom cilju one i razlikuju od svih drugih asocijacija. One se nisu javile zajedno sa nastankom predstavničkog principa kao temelja moderne demokratije. Prvobitno nije ni bili predviđeno da se jave bilo kakvi posrednici između birača i organa države. Političke stranke nastaju poslije osnivanja predstavničkih država i to usporedno na dva načina

Prvo, njihov začetak i njihova pojava je u vidu izbornih odbora koji su se formirali oko pojedinih kandidata za predstavnička poslanička mjesta. Njihova je uloga da na neki način stvore određeni ugled, da kandidata predstave u što boljem svjetlu pred biračima, i da stvore određena materijalna sredstva koja su potrebna za uspješno angažiranje u izbornom procesu. Drugo, začetke političkih stranaka moguće je vidjeti i na suprotnoj strani, u skupštinama gdje su se počele s vremenom javljati određene parlamentarne grupe koje su povremeno objedinjavale delegate, onda kada su nalazili izvjesna zajednička stanovišta u vezi sa određenim pitanjima o kojima se raspravljalo u skupštini i o kojima je trebalo donijeti zakone. Daljnjom evolucijom došlo je do povezivanja tih parlamentarnih grupa sa odgovarajućim izbornim odborima, i tako je otvoren put za stvaranje grupacija koje će se na organiziran i sistematski način, baviti politikom, tako da koordiniranom akcijom osiguravaju prisustvo u parlamentu što znači vršenje vlasti.

Vrste političkih stranaka: U uvjetima postojanja brojnih i raznovrsnih političkih stranaka teško je praviti pouzdane klasifikacije. Svaka stranka je bez obzira na neke sličnosti sa drugim strankama uvijek specifičan politički fenomen. Te specifičnosti dolaze od porijekla, trenutaka kada je neka stranka nastala, razloga zbog kojih je kreirana, političkih okolnosti u kojim djeluje, osnovnih ciljeva itd. Posebno je važan ljudski faktor koji čini stranku, njenu snagu, i uticaj jer na širokoj ljestvici od birača koji glasaju za stranku do njenog rukovodstva, nalaze se simpatizeri, pristalice i članovi. Postoje brojni kriteriji prema kojima je moguće vršiti klasifikacije političkih stranaka: 1. po otvorenosti prema prijemu novih članova – na kadrovske i masovne 2. po odnosu prema postojećem političkom poretku – na stranke statusa kvo, reformističke i revolucionarne 3. po prirodi unutar stranačkog režima na demokratske i autokratske 4. po odnosu unutar stranačkih grupacija na monopolističke i pluralističke 5. po odnosu lokalnih i centralnih organa na centralističke i decentralističke 6. prema klasnoj strukturi na radničke i buržoaske 7. prema programskoj orijentaciji na «stranke mišljenja» i «ideološke» Postoje brojne definicije političkih stranaka u savremenoj pravnoj i političkoj literaturi. Mi ćemo navesti neke:

Max Weber: «asocijacije koje počivaju na formalno slobodnom angažmanu koji ima cilj da svojim šefovima osigura vlast u okviru društva a njihovim aktivnim pristašama šansu – idealnu ili materijalnu da ostvaruju objektivne ciljeve i vlastite probitke, ili da ostvare to oboje»

Edmund Burke: «skup ljudi ujedinjenih s ciljem da zajedničkim naporima promoviraju nacionalni interes na bazi prostih principa o kojima su postigli suglasnost.»

Priroda organizacije stranke zavisi od karaktera same države, njenog elementarnog ustavnog uređenja. Pritom najveću ulogu ima činjenica na koji način je ustavno uređen izborni sistem i u okviru kojeg se formira i odvija aktivnost jedne stranke. Znači organizacija stranke da bi odgovorila svojoj vokaciji, mora ostvariti ne samo izvjesnu trajnost u vremenu, nego i rasprostranjenost s gledišta prostora globalnog društva kao cjeline.

Središnja namjera političke stranke da osloncem na birača i njegovu ulogu izvrši uticaj na cjelinu društvenog kolektiviteta, čini da se politička organizacija stranke izgrađuje najčešće na tri nivoa: a) lokalni nivo (komiteti, sekcije, ćelije, osnovne organizacije) b) centralni nivo - stranački organi ( bilo oni koji odlučuju, bilo izvršni) c) posrednički nivo ( različiti oblici posredovanja između lokalnih i centralnih organa )

Političke stranke kao organizacija imaju svoje članove koji je zapravo čine i koji formalno propadaju stranci na način određen statutom ili drugim pravilima stranke koji su osnovni sastavni dio političke stranke, te kao takvi imaju propisana određena prava i dužnosti.

Što se tiče samog programa političkih stranaka, on predstavlja koherentni skup ciljeva koji se ističu u svrhe pridobijanja povjerenja građana na izborima. Sastoji se od: 1. sadržaj političkog programa 2. strateški ciljevi 3. taktički ciljevi

Osnovna vokacija političkih stranaka jeste da osvoji vlast u utakmici koju pretpostavlja predstavnička demokratija. Političke stranke su svojevrsni posrednici između građanina i predstavničkog tijela. Funkcija političkih stranaka svodi se na vršenje vlasti, onda kada im je ukazano povjerenje na izborima ili kada se pripremaju da osvoje vlast.

U političkom smislu koncepcija vladavine prava objedinjava u sebi niz načela ustavne vladavine, prema kojoj su svi nositelji funkcija vlasti podvrgnuti ograničenjima uspostavljenim pravnim poretkom u državi, pod političkim nadzorom predstavničkih tijela, na temelju mandata dobivenog od naroda, što osigurava pružanje zaštite, neovisno sudstvo, u primjerenom i zakonom propisanom postupku u kojem je osigurano poštivanje prava čovjeka. Oblikovana u engleskoj ustavnoj doktrini 19. vijeka ideja vladavine prava vuče korijene još iz srednjovjekovnih koncepcija po kojima su pojedinci – građani, podložni jedino zakonima a ne drugim ljudima. U pravnom smislu vladavina prava zahtijeva strogo pridržavanje ustava i zakona od strane svih državnih tijela i pojedinih dužnosnika, kao i samih građana. Ona kao složen političko – pravni koncept predstavlja skup normativnih zahtjeva koji izražavaju ideju ustavne vladavine odnosno liberalne građanske države. Ono što je zajedničko vladavini prava i pravnoj državi je da obje koncepcije zabranjuju svaku arbitrarnost ( samovolja ) pri odlučivanju i postupanju svih državnih tijela koja mogu intervenirati u odnose među ljudima i jedino putem zakona, odnosno na temelju ovlasti dobivenih zakonom.

Također pogledajte

• Ekonomska politika

Vanjski linkovi

• Omladinska organizacija "BRŽE", čiji je cilj podrška i ubrzanje procesa evroatlanskih integracija Arhivirano 4. 2. 2009. na Wayback Machine
• Global Politics