Wikipedia

Dejtonski sporazum

sporazum iz 1995. kojim je završio rat u Bosni i Hercegovini
(Preusmjereno sa Daytonski sporazum)

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao Dejtonski mirovni sporazum ili Dejtonski sporazum, kolokvijalno poznat kao Dejton (Dayton), mirovni je sporazum postignut u vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson blizu Daytona (Ohio), Sjedinjene Američke Države, a finaliziran 21. novembra 1995. i formalno potpisan u Parizu, 14. decembra 1995.[4] Ovim sporazumima okončan je rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao tri i po godine, koji je bio dio mnogo većih jugoslavenskih ratova.

Dejtonski sporazum
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini
Sjede sa lijeva na desno: Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman parafiraju Dejtonski mirovni sporazum u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson 21. novembra 1995.
Sjede sa lijeva na desno: Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman parafiraju Dejtonski mirovni sporazum u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson 21. novembra 1995.
VrstaMirovni sporazum
Kontekst(i)Rat u Bosni i Hercegovini
Izrađen10. august 1995. (1995-08-10)
Potpisan14. decembar 1995. (1995-12-14)[1]
LokacijaVazduhoplovna baza Wright-Patterson, Dayton, Ohio, Sjedinjene Američke Države
Pariz, Francuska
Strane Savezna Republika Jugoslavija
Republika Bosna i Hercegovina
Hrvatska
Svjedočili:
Sjedinjene Američke Države
Francuska
Ujedinjeno Kraljevstvo
Njemačka
Rusija
Evropska unija[2]
PotpisniciSjedinjene Američke Države Bill Clinton
Republika Bosna i Hercegovina Alija Izetbegović
Hrvatska Franjo Tuđman
Savezna Republika Jugoslavija Slobodan Milošević
Francuska Jacques Chirac
Ujedinjeno Kraljevstvo John Major
Njemačka Helmut Kohl
Rusija Viktor Černomirdin
Evropska unija Felipe González
Jezici
[3]

Zaraćene strane pristale su na mir i jedinstvenu suverenu državu poznatu kao Bosna i Hercegovina koja se sastoji od dva dijela (entiteta), Republike Srpske nastanjene većinom Srbima i Federacije Bosne i Hercegovine nastanjene uglavnom Hrvatima i Bošnjacima. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine.

Sporazum je kritikovan zbog stvaranja neefikasnih i nezgrapnih političkih struktura i učvršćivanja etničkog čišćenja iz prethodnog rata.[5][6]

Pregovori i potpisivanje

uredi
Video potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Iako su osnovni elementi Dejtonskog sporazuma predloženi u međunarodnim pregovorima još 1992,[7] ovi su pregovori započeti nakon neuspješnih prethodnih mirovnih napora i dogovora, hrvatske vojne operacije Oluja u augustu 1995. i njezinih posljedica, vojne ofanzive na Republiku Srpsku, koja se sprovodila paralelno sa NATO operacijom "Namjerna sila". Tokom septembra i oktobra 1995, svjetske sile (posebno Sjedinjene Američke Države i Rusija), okupljene u Kontakt grupi, vršile su pritisak na lidere triju strana da prisustvuju pregovorima o nagodbi; Dejton (Ohio), na kraju je izabran za mjesto održavanja.[8]

Pregovori su započeli nacrtom ključnih tačaka koje su SAD predstavile u timu koji je predvodio savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake u posjeti Londonu, Bonnu, Parizu i drugim evropskim stanicama od 10. do 14. augusta 1995. Među njima je i Soči, da se konsultuje sa ruskim ministrom vanjskih poslova Andrejem Kozirjevom. Lakeov tim predan je odvojenoj američkoj međuagencijskoj grupi, koju je predvodio pomoćnik državnog sekretara Richard Holbrooke, koji je nastavio da pregovara sa liderima u njihovim prijestonicama.[9] Posada Holbrookea izvela je pet rundi intenzivne šatl diplomatije od augusta do oktobra,[10] uključujući kratke konferencije u Ženevi i Njujorku koje su rezultirale usvajanjem principa za nagodbu od strane strana 8. odnosno 26. septembra.[11]

Dejtonska konferencija održana je od 1. do 21. novembra 1995. Glavni učesnici iz regiona bili su predsjednik Republike Srbije (federalna jedinica Savezne Republike Jugoslavije) Slobodan Milošević (kojeg je Republika Srpska ranije ovlastila da zastupa njihove interese), predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović sa ministrom vanjskih poslova Muhamedom Šaćirbegom.[12]

 
Potpisivanje punog i formalnog sporazuma u Parizu.

Mirovnu konferenciju vodili su američki državni sekretar Warren Christopher, te pregovarač Richard Holbrooke sa dva kopredsjedavajućeg u vidu specijalnog predstavnika EU Carla Bildta i prvog zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije Igora Ivanova. Ključni učesnik američke delegacije bio je general Wesley Clark. Šef britanskog tima bila je Pauline Neville-Jones, politički direktor Ministarstva vanjskih poslova i Commonwealtha. Vojni predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva bio je pukovnik Arundell David Leakey. Paul Williams, preko Grupe za javno međunarodno pravo i politiku (PILPG), služio je kao pravni savjetnik delegaciji Vlade Republike BiH tokom pregovora.

Holbrooke je govorio o "ogromnoj teškoći uključivanja bosanskohercegovačke vlade u ozbiljne pregovore".[13]

Sigurno mjesto odabrano je kako bi se sve strane uklonile iz njihove zone komforta, bez koje bi imale malo poticaja za pregovore; smanjiti njihovu sposobnost pregovaranja putem medija; i da sigurno smjesti preko 800 osoblja i pratilaca. Obuzdavanje sposobnosti učesnika da pregovaraju putem medija bilo je posebno važno pitanje. Holbrooke je želio spriječiti rano curenje informacija u štampu.

Nakon što je parafiran u Daytonu, 21. novembra 1995.[14], potpuni i formalni sporazum potpisan je u Parizu 14. decembra 1995.[15] a svjedočili su španski premijer Felipe González (kao EU predstavnik), francuski predsjednik Jacques Chirac, američki predsjednik Bill Clinton, britanski premijer John Major, njemački kancelar Helmut Kol i ruski premijer Viktor Černomirdin.

Sadržaj

uredi

Glavna svrha sporazuma je promoviranje mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini i podržavanje regionalne ravnoteže u i oko bivše Jugoslavije (Član V, Aneks 1-B).[16]

Dogovorene su sadašnje političke podjele Bosne i Hercegovine i njena struktura vlasti (Aneks 4). Ključna komponenta ovoga bila je razgraničenje međuentitetske linije na koju su se odnosili mnogi zadaci navedeni u Aneksima.[17]

Bosna i Hercegovina se sastoji od entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Bosna i Hercegovina je cjelovita država, za razliku od konfederacije; nijedan entitet ili entiteti se nikada ne bi mogli odvojiti od Bosne i Hercegovine osim u skladu sa zakonom. Iako visoko decentralizovan u svojim entitetima, i dalje bi zadržao centralnu vladu, sa rotirajućim državnim predsjedništvom, centralnom bankom i ustavnim sudom.[18][19]

Sporazum je naložio širokom spektru međunarodnih organizacija da prate, nadgledaju i implementiraju komponente sporazuma. IFOR (Snage za implementaciju) pod vodstvom NATO-a bio je odgovoran za implementaciju vojnih aspekata sporazuma i raspoređen je 20. decembra 1995, preuzimajući snage UNPROFOR-a. Ured visokog predstavnika je bio zadužen za civilnu provedbu. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju bila je zadužena za organizaciju prvih poslijeratnih općih izbora 1996.[20]

Odluka Ustavnog suda

uredi

Hrvatska stranka prava 1861 i Bosanskohercegovačka stranka prava 1861 su 13. oktobra 1997. zatražile od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da poništi nekoliko odluka i potvrdi jednu odluku Vrhovnog suda Republike Bosne i Hercegovine i, što je još važnije, za ocjenu ustavnosti Dejtonskog sporazuma od kada je navodi se da je sporazum prekršio Ustav Bosne i Hercegovine na način da je narušio integritet države i mogao uzrokovati raspad Bosne i Hercegovine. Sud je došao do zaključka da nije nadležan za rješavanje spora u vezi sa navedenim odlukama, budući da podnosioci predstavke nisu bili subjekti koji su navedeni u članu VI/3 (a) Ustava o onima koji mogu upućivati sporove Sudu. Sud je odbio i drugi zahtjev:

U vezi sa zahtjevom za ocjenjivanje ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Ustavni sud ističe daje Ustav Bosne i Hercegovine donesen kao Aneks IV Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini. Iz tog proizlazi da ne može postojati sukob i mogućnost spora između tog Sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud, također, nije nadležan da ocjenjuje ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u odnosu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine jer je ovaj Sud ustanovljen prema Ustavu Bosne i Hercegovine sa isključivim zadatkom da podržava ovaj ustav.[21]

Bio je to jedan od ranih predmeta u kojima se Sud morao pozabaviti pitanjem pravne prirode Ustava. Primjedbom na način obiter dictum u vezi s Aneksom IV (Ustav) i ostatkom mirovnog sporazuma, Sud je zapravo „ustanovio osnov za pravno jedinstvo “[22] cjelokupnog mirovnog sporazuma, što je dalje impliciralo da su svi aneksi u hijerarhijskoj jednakosti. U kasnijim odlukama Sud je to potvrdio korištenjem drugih aneksa mirovnog sporazuma kao direktne osnove za analizu, ne samo u kontekstu sistematskog tumačenja Aneksa IV. Međutim, budući da je Sud odbio izneseni zahtjev apelanta, nije ulazio u detalje u vezi sa spornim pitanjima zakonitosti procesa u kojem je novi Ustav (Aneks IV) stupio na snagu i zamijenio dosadašnji Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Sud je koristio isto obrazloženje da odbaci sličan zahtjev u kasnijem predmetu.[23]

Teritorijalne promjene

uredi
 
Područja pod vojnom kontrolom 1995. prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma:
  ARBiH
  HVO
  VRS
 
Teritorijalne promjene nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma:   ARBiH
   HVO
    VRS

Prije sporazuma, Srbi živjeli su na oko 46% Bosne i Hercegovine (23.687 km2), Bošnjaci 28% (14.505 km2) i Hrvati 25% (12.937 km2).

Srbi su imali velike dijelove planinskih teritorija (4% od Hrvata u BiH i nešto manje od Bošnjaka), ali su predali Sarajevo i neke vitalne položaje u istočnoj Bosni. Njihov procenat je porastao na 49% (48% bez Brčko distrikta, 24.526 km2).

Bošnjaci su dobili veći dio Sarajeva i neke važne položaje u Podrinju, dok su izgubili samo nekoliko lokacija na planini Ozren i u zapadnoj Bosni. Njihov je postotak porastao na 30%, a uveliko su poboljšali kvalitet zemljišta. Veliki dijelovi predratne zemlje nastanjenih Bošnjacima i bosanskohercegovačkim Hrvatima ostali su pod kontrolom Srba.[24]

Hrvati su većinu (4% teritorija BiH) vratili Srbima (9% današnje RS), a nakon toga su se povukli iz Unsko-sanskog kantona i Donjeg Vakufa (u Srednjoj Bosni). Malo proširenje Posavine (Odžak i dijelovi Domaljevca) nije promijenilo činjenicu da su nakon Dejtona Hrvati imali samo 21% Bosne i Hercegovine (10.640 km2), u poređenju sa više od 25% prije Dejtona. Jedna od najvažnijih teritorija Hrvata (Posavina sa Bosanskim Brodom, Bosanskim Šamcem i Derventom) izostavljena je van kontrole Hrvata.[25]

 
Administrativna podjela Bosne i Hercegovine nakon uspostave entiteta.

Republika Srpska

uredi

Federacija Bosne i Hercegovine

uredi
  • Oko 53% (13.955 km2) Federacije Bosne i Hercegovine bilo je pod kontrolom ARBiH;
  • Oko 41% (10.720 km2) Federacije Bosne i Hercegovine bilo je pod kontrolom HVO-a;
  • Oko 6% (1.435 km2) bilo je pod kontrolom VRS-a.

Unsko-sanski kanton

uredi
  • Bio gotovo potpuno pod kontrolom ARBiH (3.925 km2);
  • HVO kontrolisao neke planinske prijevoje u južnim dijelovima općina Bosanski Petrovac i Bihać (200 km2).

Posavski kanton

uredi
  • Bio uglavnom pod kontrolom HVO-a (205 km2);
  • VRS kontrolisala Odžak i dijelove općine Domaljevac-Šamac (120 km2).

Tuzlanski kanton

uredi
  • Bio najvećim dijelom pod kontrolom ARBiH (2.544 km2);
  • Nekoliko naselja u općini Gradačac pod kontrolom HVO-a (5 km2);
  • Nekoliko naselja u općinama Doboj i Gračanica pod kontrolom VRS-a (100 km2).

Zeničko-dobojski kanton

uredi
  • Nio najvećim dijelom pod kontrolom ARBiH (2.843 km2);
  • Postojale su male enklave poput Žepča i Usore pod kontrolom HVO-a (400 km2);
  • Istočne planine bile su pod kontrolom VRS-a (100 km2).

Bosansko-podrinjski kanton Goražde

uredi
  • Bio uglavnom pod kontrolom ARBiH (405 km2);
  • Područja koja su ga povezivala sa Sarajevom bila pod kontrolom VRS-a (100 km2).

Srednjobosanski kanton

uredi
  • Bio podijeljen, nešto više od trećine bilo je pod kontrolom HVO-a (1.099 km2);
  • Ostatak je bio pod kontrolom ARBiH (2.090 km2).

Hercegovačko-neretvanski kanton

uredi
  • Bio podijeljen, više od polovine je bilo pod kontrolom HVO-a (2.525 km2);
  • sjeverni i središnji dijelovi bili su pod kontrolom ARBiH (1.666 km2);
  • istočne planine bile su pod kontrolom VRS-a (210 km2).

Zapadnohercegovački kanton

uredi
  • bio u potpunosti pod kontrolom HVO-a (1.362 km2).

Kanton Sarajevo

uredi
  • bio uglavnom pod kontrolom VRS-a (800 km2);
  • ARBiH kontrolisala neka južna prigradska naselja i veći dio samog grada (477 km2).

Kanton 10

uredi
  • Bio gotovo potpuno pod kontrolom HVO-a (4.924 km2);
  • ARBiH kontrolisala neke dijelove istočno od Kupresa (10 km2).

Brčko distrikt

uredi
  • ARBiH kontrolisala većinu južnog dijela (200 km2);[26]
  • VRS kontrolisala sjeverni dio (193 km2);[26]
  • HVO kontrolisao ostatak, dio kod općine Orašje i dvije enklave na južnim dijelovima općine (100 km2).

Mišljenja o sporazumu

uredi

Neposredna svrha sporazuma je bila zamrzavanje vojne konfrontacije i sprečavanje njenog nastavka. Stoga je definirana kao "nužna konstrukcija".[27]

Dejtonski sporazum je imao za cilj da omogući Bosni i Hercegovini da prijeđe iz rane postkonfliktne faze kroz rekonstrukciju i konsolidaciju, usvajajući konsocijacijski pristup podjele vlasti.[28][29] Naučnici kao što je kanadski profesor Charles-Philippe David nazivaju Dejton "najimpresivnijim primjerom rješavanja sukoba".[30][31] Američki naučnik Howard M. Hensel navodi da "Dejton predstavlja primjer pregovora o rješavanju sukoba koji su bili uspješni. [32] Međutim, Patrice C. McMahon i Jon Western pišu da "koliko god Dejton bio uspješan u okončanju nasilja, on je također sijao sjeme nestabilnosti stvaranjem decentraliziranog političkog sistema koji je potkopavao autoritet države."[33]

Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch ustvrdio je 2006. da je Dejtonski okvir omogućio međunarodnoj zajednici da prijeđe "od izgradnje države preko institucija i izgradnje kapaciteta do izgradnje identiteta", stavljajući Bosnu i Hercegovinu "na put prema Briselu".[34]

Dejtonski sporazum je bio predmet kritika od svog početka:

  • Komplikovani sistem vlasti – Kao dio Dejtonskog sporazuma, BiH je regionalno podijeljena između dva "entiteta" u okviru konsocijacijske demokratije, koja je uspostavljena da osigura političko predstavljanje i moć svih strana. Ovo može dovesti do neproduktivne vlade u kojoj je svako važno pitanje u ćorsokaku unutar središnje vlade, jer svaka stranka zagovara suprotstavljene prioritete koji su zasnovani na etničkoj politici, a ne na zajedničkim idealima.[35]
  • Ovisnost i kontrola međunarodnih aktera – Dejton je u velikoj mjeri bio međunarodna vizija, koju su predvodile Sjedinjene Američke Države koje su podržavale prekid rata, ali to nije omogućilo liderima da pregovaraju o okončanju rata, te stoga nije ostavljao nikakav poticaj u nastavku proces izgradnje mira i nema prostora za lidere da razgovaraju o osnovnim uzrocima sukoba. Međunarodni akteri su također odigrali veliku ulogu u oblikovanju poslijeratne agende u BiH. Međunarodna zajednica ulaže milione eura u BiH godišnje preko nevladinih organizacija. Međutim, to guši uticaj lokalnih aktera i razvoj civilnog društva. Umjesto toga, međunarodna zajednica bi trebala ulagati u lokalne aktere, omladinske aktiviste i projekte demokratizacije.[36] Priliv nevladinih organizacija i međunarodnih aktera da pokrenu ulaganja u zemlju nakon rata također nije uspio pokrenuti ekonomiju, pri čemu je BiH patila od slabog ekonomskog rasta (2% u 2015.). Nedostatak ekonomskog razvoja pripisuje se slaboj koordinaciji između međunarodnih aktera i nedostatku pažnje o lokalnim kapacitetima.[37]
  • Završetak rata, ali ne i promicanje mira – Primarni cilj Dejtona je bio da se zaustavi rat, ali je sporazum trebao biti samo privremena mjera dok je razvijen dugoročni plan. Dejtonski sporazum je bio 35. pokušaj prekida vatre nakon 34 druga neuspješna pokušaja. Dok je Dejton zaustavio sukob i nije došlo do ponovnog izbijanja nasilja, stabilnost u sukobu ne daje tačnu procjenu mira. U BiH vlada negativan mir, što znači da nema otvorenog sukoba ili nasilja. Međutim, pozitivnog mira nema, jer nisu postignuti uslovi koji otklanjaju uzroke nasilja. Još uvijek postoji međunarodno vojno prisustvo, EUFOR Althea, odgovorno za nadgledanje poštivanja aspekata Dejtonskog sporazuma. Dejtonski sporazum je osigurao mir ponovnim uspostavljanjem i kodifikacijom podjele. Nametanje takvog mira može se smatrati isticanjem još uvijek duboko ukorijenjenih tenzija u zemlji, pri čemu Dejton pokriva pukotine polomljenog društva koje bi moglo biti ponovo uvučeno u sukob čim vojne snage odu.[38]
  • Konsocijacijska demokratija – Dejtonskim sporazumom uspostavljena je konsocijacijska demokratija u Bosni i Hercegovini. To znači da je svakoj grupi osigurana zastupljenost i moć. Ovo je potaknulo kraj rata u BiH, ali prvo zahtijeva saradnju ili pomirenje da bi vlada funkcionirala. Bosna i Hercegovina djeluje sa tročlanom ulogom predsjednika. Postoji bošnjački, hrvatski i srpski član predsjednišva. Slične kvote i pravila važe za dva zakonodavna tijela.
  • Učvršćivanje teritorijalizirane etničke pripadnosti - Sporazum je bio podržan teritorijaliziranom definicijom etničke pripadnosti koja je podijelila Bosnu i Hercegovinu na tri konstitutivna naroda i dva različita entiteta zasnovana na etnonacionalističkim identitetima.[39]

Prema rezultatima istraživanja iz studije iz 2020, "u svakoj od tri glavne etničke grupe u BiH više ljudi bi glasalo za Dejton nego protiv."[40]

Dejtonski sporazum danas

uredi

Dejtonski sporazum danas je po mnogima prevaziđen i kritiziraju ga uglavnom sve tri strane, mada se službena politika iz Banja Luke protivi njegovoj promjeni, videći u njima rušenje Republike Srpske, koja je kao pojam sporazumom i formalno potvrđena. U svakodnevnom praktičnom životu savremene Bosne 21. vijeka vidljivo je da Dejtonski sporazum spriječava svaki imalo smjeliji i življi napredak zemlje u pravcu reintegracije i rekonstrukcije građanskog društva, kakvo je Bosna i Hercegovina znala do 1992, a Dejton se djelimično pokazuje i kao smetnja na putu Bosne i Hercegovine ka euroatlantskim integracijama, koji predviđa efikasniji, jednostavniji i transparentniji upravni aparat, kojeg Bosna i Hercegovina, sastavljena od dva entiteta i jednog distrikta, odnosno deset kantona na daljnjem nivou vlasti, nikako nema. Nekoliko internacionalnih konferencija zadnjih godina pokazalo je neodrživost promjene Dejtona, koja se kao težak, mučan, ali i efikasan proces već dešava na djelu u zemlji, čime će Bosna i Hercegovina jednog dana preći iz tzv. Dejtonske u tzv. Briselsku fazu, fazu aktivnih euroatlantskih integracija.

Nestanak orginalnog dokumenta

uredi

Presjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić je 13. februara 2008. izjavio da je originalni Dejtonski sporazum izgubljen iz arhive Predsjedništva. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Miroslav Lajčák izjavio je: "Ne znam da li je vijest tužna ili smiješna".[41] Dana 16. novembra 2009. Ministarstvo vanjskih poslova Francuske dostavilo je francuskoj ambasadi u Sarajevu ovjerenu kopiju sporazuma. Kopija je kasnije proslijeđena Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.[42] Ukradeni original pronađen je 2017. u privatnom domu na Palama, što je rezultiralo hapšenjem osobe koja je pokušavala da ga proda.[43]

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ "15 years ago, Dayton Peace Accords: a milestone for NATO and the Balkans". NATO. 14 December 2010. Arhivirano s originala, 17 February 2020. Pristupljeno 18 July 2015.
  2. ^ "Summary of the Dayton Peace Agreement on Bosnia-Herzegovina". www1.umn.edu. 30 November 1995. Pristupljeno 16 January 2016.
  3. ^ "The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina" (PDF). osce.org. OSCE. 14. 12. 1995. Pristupljeno 23. 11. 2024.
  4. ^ "Dayton Peace Accords on Bosnia". US Department of State. 30 March 1996. Arhivirano s originala, 22 May 2011. Pristupljeno 19 March 2006.
  5. ^ Levene, Mark (2000). "The Limits of Tolerance: Nation–State Building and What It Means for Minority Groups". Patterns of Prejudice. 34 (2): 19–40. doi:10.1080/00313220008559138. Consider, instead, one contemporary parallel, Bosnia: the degree to which the international community via the Owen-Vance plan, or even the later Dayton accord, actively promoted or endorsed the destruction of a multi-ethnic society; the degree to which it helped to facilitate the creation of a greater Serbia or an enlarged Croatia; the degree to which it was, at the very least, an accessory after the fact to both 'ethnic cleansing' and sub-genocide.
  6. ^ Malik, John (2000). "The Dayton Agreement and Elections in Bosnia: Entrenching Ethnic Cleansing through Democracy". Stanford Journal of International Law. 36: 303.
  7. ^ Munich All Over Again?
  8. ^ Ferid Muhic (2015-12-16). "What was achieved and what to expect?" (jezik: engleski). Al Jazeera Studies. Pristupljeno 1 May 2024.
  9. ^ Latal, Srecko (1 October 1995). "U.S. Envoy Presses Ahead With Balkan Shuttle Diplomacy". Associated Press. Pristupljeno 2021-06-14.
  10. ^ Hartwell, Leon (15 October 2019). "Conflict Resolution: Lessons from the Dayton Peace Process". Negotiation Journal. 35 (4): 443–469. doi:10.1111/nejo.12300.
  11. ^ "The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina. Annex 4" (PDF) (jezik: engleski). Organization for Security and Co-operation in Europe. Arhivirano s originala, 24. 2. 2024. Pristupljeno 1 May 2024.
  12. ^ Ivo Komšić (2016). "The Dayton Agreement. Chapter from the author's The Survived Country – Dividing Bosnia and Herzegovina: Who, When, Where (Zagreb: Synopsis, 2013)" (jezik: engleski). Spirit of Bosnia. Pristupljeno 1 May 2024.
  13. ^ Pinfari, Marco (2013). Peace Negotiations and Time Deadline Diplomacy in Territorial Disputes. Routledge. str. 124.
  14. ^ "Dayton Peace Accords on Bosnia". US Department of State. 30 March 1996. Arhivirano s originala, 22 May 2011. Pristupljeno 19 March 2006.
  15. ^ "Dayton Accords". US Department of State. 30 March 1996. Pristupljeno 5 May 2014.
  16. ^ Cannon, P., The Third Balkan War and Political Disunity: Creating A Cantonal Constitutional System for Bosnia-Herzegovina, Jrnl.
  17. ^ Dayton Peace Agreement
  18. ^ Cannon, P., The Third Balkan War and Political Disunity: Creating A Cantonal Constitutional System for Bosnia-Herzegovina, Jrnl.
  19. ^ Bosnia's bitter, flawed peace deal, 20 years on
  20. ^ Cannon, P., The Third Balkan War and Political Disunity: Creating A Cantonal Constitutional System for Bosnia-Herzegovina, Jrnl.
  21. ^ "Bilten Ustavnog suda BiH 1997" (PDF). ustavnisud.ba. Ustavni sud Bosne i Hercegovine. 1999. Pristupljeno 23. 11. 2024. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  22. ^ Vehabović, Faris (2006).
  23. ^ "Bilten Ustavnog suda BiH 2003" (PDF). ustavnisud.ba. Ustavni sud Bosne i Hercegovine. 2004. Pristupljeno 23. 11. 2024. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  24. ^ "THE LAW ON THE CONFIRMATION OF THE GENERAL FRAMEWORK AGREEMENT FOR PEACE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA". demo.paragraf.rs. Pristupljeno 2022-12-13.
  25. ^ Cannon, P., The Third Balkan War and Political Disunity: Creating A Cantonal Constitutional System for Bosnia-Herzegovina, Jrnl.
  26. ^ a b "Энгельгардт Георгий Николаевич. Республика Сербская в Боснии и Герцеговине. Возникновение и эволюция (1990–2006 гг.)". Институт славяноведения Российской академии наук (ИСл РАН). 2015-12-04. Pristupljeno 2022-12-13.
  27. ^ Rory Keane, Reconstructing sovereignty.
  28. ^ Bose, Sumantra (2002). Bosnia After Dayton: Nationalist Partition and International Intervention. Oxford: Oxford University Press. str. 216. ISBN 1-85065-585-5.
  29. ^ Stroschein, Sherrill (2014). "Consociational Settlements and Reconstruction: Bosnia in Comparative Perspective (1995–Present)". The Annals of the American Academy of Political and Social Science. 656: 97–115. doi:10.1177/0002716214544459.
  30. ^ Charles-Philippe David, "Alice in Wonderland meets Frankenstein: Constructivism, Realism and Peacebuilding in Bosnia", Contemporary Security Policy 22, No.1, 2001
  31. ^ Raphael Israeli; Albert Benabou (2013). Savagery in the Heart of Europe: The Bosnian War (1992–1995) Context, Perspectives, Personal Experiences, and Memoirs. Strategic Book. str. 380. ISBN 9781628570151.
  32. ^ Howard M. Hensel (2017). Sovereignty and the Global Community: The Quest for Order in the International System. Taylor & Francis. str. 208. ISBN 9781351148702.
  33. ^ McMahon, Patrice C.; Western, Jon (2009). "The Death of Dayton: How to Stop Bosnia From Falling Apart". Foreign Affairs. 88 (September/October).
  34. ^ Wolfgang Petritsch, "My lessons learnt in Bosnia and Herzegovina", Sarajevo, 2006
  35. ^ Yourdin, C (2003). "Society Building in Bosnia: A Critique of Post-Dayton Peacebuilding Efforts'". Journal of Diplomacy and International Relations. 4 (2): 59–74.
  36. ^ Chandler, David (2005). "From Dayton to Europe". International Peacekeeping. 12 (3): 336–349. doi:10.1080/13533310500074077.
  37. ^ Kell, Kudlenko, S, A (2015). "Bosnia and Herzegovina 20 years after Dayton, complexity born of paradoxes" (PDF). International Peacekeeping. 22 (5): 471–489. doi:10.1080/13533312.2015.1103651. Arhivirano s originala (PDF), 29 October 2020. Pristupljeno 19 April 2019.
  38. ^ Berdal, M; Collantes-Celador, G. "Post-War Violence in Bosnia and Herzegovina". Conflict, Development and Peacebuilding: 75–94.
  39. ^ Rutar, Sabine (2013). "Nationalism in Southeastern Europe, 1970-2000". u Breuilly, John (ured.). The Oxford Handbook of the History of Nationalism. Oxford: Oxford University Press. str. 528. ISBN 978-0-19-876820-3.
  40. ^ Morgan-Jones, Edward; Stefanovic, Djordje; Loizides, Neophytos (2020-10-21). "Citizen endorsement of contested peace settlements: public opinion in post-Dayton Bosnia". Democratization. 28 (2): 434–452. doi:10.1080/13510347.2020.1828356. ISSN 1351-0347.
  41. ^ "Izgubljen original Dejtonskog sporazuma". Blic (jezik: srpski). 13 February 2008. Pristupljeno 21 November 2012.
  42. ^ "Francuska dostavila BiH kopiju Dejtonskog sporazuma". Politika (jezik: srpski). 16 November 2009. Pristupljeno 21 November 2012.
  43. ^ "Man arrested in possession of original Dayton Agreement". b92.net. 1 November 2017. Pristupljeno 13 April 2018.

Literatura

uredi
  • Allcock, John B., Marko Milivojevic, et al. Conflict in the Former Yugoslavia: An Encyclopedia (1998)
  • Belloni, Roberto (2009). "Bosnia: Dayton is dead! long live dayton!". Nationalism and Ethnic Politics. 15 (3–4): 355–375. doi:10.1080/13537110903372367. hdl:11572/76874. S2CID 143858915.
  • Bieber, Florian (2001). "Croat Self-Government in Bosnia: A Challenge for Dayton?" (PDF). ECMI Brief. European Centre for Minority Issues.
  • Caplan, R., 2000. "Assessing the Dayton Accord: The structural weaknesses of the general framework agreement for peace in Bosnia and Herzegovina". Diplomacy and Statecraft, 11(2), pp. 213–232.
  • Chandler, David (2000). Bosnia: Faking Democracy After Dayton. Pluto Press. ISBN 978-0-7453-1689-5.
  • Chivvis, Christopher S. (2010). "The Dayton Dilemma". Survival. 52 (5): 47–74. doi:10.1080/00396338.2010.522096. S2CID 153915349.
  • Chollet, Derek. The Road to the Dayton Accords (Palgrave Macmillan, New York, 2005). excerpt
  • Chollet, Derek H., and Samantha Power. The unquiet American: Richard Holbrooke in the world (Public Affairs, 2011).
  • Curran, Daniel, James K. Sebenius, and Michael Watkins. "Two Paths to Peace: Contrasting George Mitchell in Northern Ireland with Richard Holbrooke in Bosnia–Herzegovina". Negotiation Journal 20.4 (2004): 513–537. online
  • Daalder, I.H., 2014. Getting to Dayton: the making of America's Bosnia policy. Brookings Institution Press.
  • Donais, Timothy (2002). "The politics of privatization in post-Dayton Bosnia". Southeast European Politics. 3 (1): 3–19.
  • Goodby, J.E., 1996. "When war won out: Bosnian peace plans before Dayton". International Negotiation, 1(3), pp. 501–523.
  • Parish, M., 2007. "The Demise of the Dayton protectorate. Inside the Bosnian Crisis: Documents and Analysis". Journal of Intervention and Statebuilding, 1, pp. 11–23.
  • Tuathail, Gearóid Ó.; O'Loughlin, John; Djipa, Dino (2006). "Bosnia-Herzegovina ten years after Dayton: Constitutional change and public opinion". Eurasian Geography and Economics. 47 (1): 61–75. doi:10.2747/1538-7216.47.1.61. S2CID 43955186.
  • Woodward, Susan L. (1996). "Implementing Peace in Bosnia and Herzegovina: a post-Dayton primer and memorandum of warning". Foreign Policy Studies Program. Brookings Institution.
  • Adriana Camisar, Boris Diechtiareff, Bartol Letica, Christine Switzer (2005). "An Analysis of the Dayton Negotiations and Peace Accords" (PDF). The Fletcher School of Law and Diplomacy. Arhivirano s originala (PDF), 8 August 2017. Pristupljeno 14 April 2017.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

Vanjski linkovi

uredi
 
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Dejtonski sporazum
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Dejtonski sporazum
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Dejtonski_sporazum&oldid=3671771"