Snage za implementaciju, (engleski: Implementation Forces) (skr. IFOR) bile su, NATOom predvođene, multinacionalne vojne snage za provedbu mira u Bosni i Hercegovini, sa mandatom od jedne godine. Bile su aktivne od 20. decembra 1995. do 20. decembra 1996, pod kodnim imenom Operacija Joint Endeavour.[1][2][3]

Implementacijske snage
Insignia NATO Army IFOR.svg
Logo IFOR-a
Aktivan1995. – 1996.
DržavaNATO
GranaMješovita
VrstaVojne formacije i Komande
DioNATO-a (iz 32 zemlje)
Glavno sjedištePromjenljivo
NadimakIFOR
OpremaPo NATO- standardima
BitkeImplementacija Mirovnog sporazuma (Dayton, 1995.)
Ruske snage u Bosni
Tenk Challenger 1 britanske armije (1st The Queen's Dragoon Guards) sa IFOR-ovim oznakama ulazi na brod
Ruske i američke trupe u združenoj patroli oko Zvornika, 29. februara 1996, u podršci Operation Joint Endeavor.

PregledUredi

NATO je bio odgovoran za realizaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dejtonski mirovni sporazum je usvojen 22. novembra 1995. godine, uz učešće predsjednika BiH (Alije Izetbegovića), Hrvatske (Franje Tuđmana) i Srbije (Slobodana Miloševića), koji je ujedno i zastupao Republikue Srpsku. Stvarno potpisivanje se dogodilo u Parizu, 14. decembra 1995. Mirovni sporazum sadrži Opći okvirni sporazum i jedanaest aneksnih priloga sa kartama. Imao je tri glavna cilja:

  • završetak neprijateljstava,
  • odobrenje i osnaživanje vojnih i civilnih programa, i
  • osnivanje centralne bosanskohercegovačke vlade, isključujući pojedince koji služe kazne ili su pod optužbom Međunarodnog tribunala za ratne zločine, uz učešće u vođenju „vlade“, u vidu Vijeća ministara. Posebna uloga IFOR-a je bila sprovođenje vojnog aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir (GFAP) u Bosni i Hercegovini.

IFOR je zamijenio mirovne snage UN-a UNPROFOR-a, koje su prvobitno stigle 1992. godine, a prijenos ovlasti se raspravljalo u Rezoluciji Vijeća sigurnosti 1031. Gotovo 60.000 vojnika NATO-a, osim onih iz ne-NATO zemalja su bili raspoređeni u Bosni i Hercegovini. Operacija Decisive Endeavor (SACEUR OPLAN 40105), u nedelju 6. decembra 1995. godine, bila je pomoćna komponenta zajedničkog poduhvata.[4]

Dejtonski sporazum je rezultat dugog niza događaja. Naime, neuspjeh EU-mirovnih planova, a tokom hrvatske Operacije Oluja u augustu 1995. i iza nje, bosanskih Srbi su počinili užasne zločine, posebno u genocidu u Srebrenici i zarobljavanju vojnika UNPROFOR-ovih mirovnih snaga, kao „živog štita protiv NATO-ove operavije Decisive Endeavor (SACEUR OPLAN 40105), koja je počela 6. decembra 1995, kao subkomponenta Joint Endeavor.[5]

Admiral Leighton W. Smith (zapovjednik savezničkih snaga Južna Europa (CINCSOUTH) je djelovao kao Zajednički komandant snaga za operacije (također poznat kao zapovjednik IFOR-a (COMIFOR). On je komandovao operacijom iz štabova u Zagrebu, a kasnije, od marta 1996. godine iz rezidencije u Sarajevu. General-pukovnik Michael Walker, zapovjednik savezničkog Korpusa za brzu reakciju (ARRC) djelovao je kao zapovjednik za operacije kopnenih komponenti, komandujući iz HQ ARRC, koji je na početku bio u Kiseljaku, a od kraja januara 1996. u HQ ARRC, Ilidža. Ovo je bilo prvo raspoređivanje NATO-vih trupa van zemalja članica alijanse. Operacija kopnene komponente bio je poznat kao Operacija Firm Endeavour.

Na svom vrhuncu, IFOR ima uključene trupe iz 32 zemlje, a brojao je nekih 54.000 vojnika u zemlji (Bosna i Hercegovina) i oko 80.000 vojnika uključenih u ukupnom broju (uz podršku i rezervne trupe u Hrvatskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, i Italiji, kao i na brodovima u Jadranskom moru). U početnim fazama akcija, glavnina početnog sastava IFOR-a sastojala od jedinica koje su bile dio UNPROFOR-a, ali je ostala na mjestu i jednostavno zamijenila oznake Ujedinjenih nacija sa IFOR oznakama.

Članice NATO-a koje su doprinijele snagama IFOR-a bile su: Belgija, Danska, Francuska, Italija, Kanada, Luksemburg, Holandija, Norveška, Njemačka, Portugal, Španija, Turska, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija.

Osim nacija NATO saveza, u IFOR-u su učestvovale i snage sljedećih zemalja: Australija, Austrija, Bangladeš, Češka, Egipat, Estonija, Finska, Latvija, Litvanija, Mađarska, Malezija, Novi Zeland, Pakistan, Poljska, Rumunija, Slovačka, Švedska, Ruska Federacija i Ukrajina.

Struktura i operativni sektoriUredi

Zadatke Kopnene komponente su izvršila tri multinacionalne divizije.

  • Multinationalna divizija Jugoistok (MND-SE) , Mostar je bila pod francuskim vodstvom. Također je poznata i kao Division Salamandre. MND-SE je uključivala dvije francuske brigade i po jednu špansku i italijansku brigadu i egipatske, jordanske i ukrajinske jedinice (ukupno oko 2.500 ljudi), kao i marokanske radne grupe. Sjedište odjela je bilo u rotaciji podjelama, uključujući i 7. oklopnu diviziju i 6. Light Armored Division.
  • Multinationalna divizija Jugozapad (MND-SW), Banja Luka je bila pod britanskim vodstvom. Britanski uvjet za uključivanje svojih oružanih snaga u IFOR-a bio je Operacija Resolute. U MND-SW je bila uključena britanska brigada, kao i kanadske (Operacija Alliance) i holandske jedinice. Sjedište Divizije je bila 3. UK Divizija, zatim 1. (UK) oklopna divizija.
  • Multinationalna divizija Sjever (MND-N), Tuzla bila je pod vodtvom američkih Task Force Eagle. Američka vojska 1. oklopne divizije pod komandom general-majora Williama L. Nasha, činila je većinu kopnenih snaga za Task Force Eagle. Počeli su da se raspoređuju 18. decembra 1995. Godine. MND-N je bio sastavljen od dvije američke brigade i po jedne ruske, turske i nordijsko-poljske brigade.
    • Ruska brigada, u početku pod komandom pukovnika Aleksandra Ivanoviča Lentsova, bila je u dijelu akcija Task Force Eagle
    • U 1AD 1. brigadi je komandovao pukovnik Gregory Fontenot i pokrivala je sjeverozapad. 1AD 2D brigade, na čelu sa Col John Batisteom, predstavljala je južno krilo američkog sektora, u bazi Lisa, oko 20 km istočno od Kladnja. Task Force 2-68 oklopna, sa sjedištem u Baumholderu, Njemačka (kasnije ponovno pod zastavom 1-35 AR), smještena je u bazi Linda, izvan Olova. Ovo je bila južna granica sektora SAD-a. 1AD se krajem 1996. se vratio u Njemačku.
    • Jedan od MND-N komponente je bila nordijsko-poljska brigada (NORDPOLBDE) (polj.: Brygada Nordycko-Polska) koja je bila multinacionalna brigada, koju su formirale Danska, Estonija, Finska, Latvija, Litvanija, Norveška, Poljska, Švedska i USA. Ona je formirana 1996. godine i, sve do njenog rasformiranja u 2000, bila je stacionirana u Bosni i Hercegovini kao dio IFOR-a i SFOR-a i. Nordijska grupa za podršku u Pečuhu, u Mađarskoj održavala je relej napajanja, kadrovske i druge logističke poslove između zemlja učesnica (Nordpol) i njihovih raspoređenih snaga u Bosni i Hercegovini. Ona se sastojala nekoliko nacionalnih elemenata za podršku.

Dana 21. decembra 1996. godine zadatak IFOR-a je preuzeo SFOR. Nakon toga, 2004, umjesto njega je došao evropski EUFOR (Althea snage). Nakon početka podrške mirovnoj miossiji u bivšoj Jugoslaviji, NATO je počeo dodjeljivati medalje za određene usluga, pa su prvu nagradu NATO-a dobile IFOR-ove trupe.

ReferenceUredi

  1. ^ Lord C. (2004): Royal Corps of Signals: Unit Histories of the Corps (1920–2001) and its Antecedents, http://books.google.co.uk/books?id=031WegRPmM8C&pg=PA304&lpg=PA304&dq=multi-national+division+south+west+bosnia&source=bl&ots=r9k2PBSXys&sig=bQWC-lKJob_vWR6jMzx-Pr0b7pY&hl=en&sa=X&ei=UFNpUaCqO66k0AWM54AY&ved=0CD0Q6AEwAzge#v=onepage&q=multi-national%20division%20south%20west%20bosnia&f=false%7Cpublisher= Helion & Company, ISBN 978-1-874622-92-5.
  2. ^ Phillips L. C. (2004): Bosnia-Herzegovinia: The U.S. Army's Role in Peace Enforcement Operations 1995–2004. United States Army Center of Military History, CMH Pub 70-97-1, Washington, D.C, http://www.history.army.mil/brochures/Bosnia-Herzegovina/Bosnia-Herzegovina.htm.
  3. ^ Siegel P. (1998): Target Bosnia, http://www.dodccrp.org/files/Siegel_Target.pdf Archived 2015-06-28 na Wayback Machine.
  4. ^ Clark A. L. (1996): Bosnia: What every American should know. Berkley Books, New York.
  5. ^ Federation of American Scientists.[mrtav link]

Također pogledajteUredi

Vanjski linkoviUredi