Wikipedia

Kir Veliki

kralj i osnivač Ahemenidskog carstva

Kir II (perzijski: Kuruš; 599. p. n. e – 530. p. n. e), poznatiji kao Kir Veliki, bio je kralj Perzije i osnivač Ahemenidskog carstva. Tokom svoje vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bosfora na zapadu sve do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo i najveće carstvo antičkog doba. Tokom tri decenije vladavine, ovaj vladar je pobijedio i pokorio neka veća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipat ili evropsku Grčku kao kasnije Kambiz II i Darije I Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bici protiv Skita u ljeto 530. ili 529. p. n. e. Naslijedio ga je sin Kambiz II koji je osvojio Egipat tokom kratke vladavine. Kir (Cyrus) je bio sljedbenik zoroastrijske religije[1]. Osim jakog uticaja na iransku historiju, Kir je snažno uticao i na židovsku religiju, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te uopšte na istočnu i zapadnu civilizaciju.

Kir II
Kralj Perzije
Vladavina559. - 530. p. n. e.
PrethodnikKambiz I
NasljednikKambiz II
Kralj Medije
Vladavina549. - 530. p.n.e.
PrethodnikAstijag
NasljednikKambiz II
Kralj Lidije
Vladavina547. - 530. p.n.e.
PrethodnikKrez
NasljednikKambiz II
Kralj Babilona
Vladavina539. - 530. p.n.e.
PrethodnikBelšazar
NasljednikKambiz II
SupružnikKasandana
Amitis Šahbanu
DjecaKambiz II
Smerdis
Artistona
Atosa
DinastijaAhemenidi
OtacKambiz I
MajkaMandana
Rođenje599. p. n. e.
Anšan, Perzija
Smrt4. decembar 530. p. n. e.
Mjesto sahraneParsagad

Uvod

uredi

Etimologija

uredi

Riječ Cyrus je latinska odnosno grčka izvedenica staroperzijskog imena Kuruš. Antički historičari Ktezije i Plutarh navode kako je Cyrus dobio ime od riječi Kuros što znači sunce odnosno „poput sunca“, spominjući vezu sa perzijskom imenicom za sunce (Khor) uz koju stoji sufiks -vash što znači „sličnost“[2]. Ipak, neki moderni historičari poput Karla Hoffmanna i Rüdigera Schmitta iz Encyclopedia Iranice navode kako ime znači „verbalni pobjednik“.

U modernoj Perziji, Cyrus se uvijek podrazumijevao kao Kurošé Kabir ili Kurošé Bozorg, što je perzijska izvedenica od imena Kir Veliki. U Bibliji, poznat je pod jednostavnim imenom Koresh, dok je moguće da se i u Kuranu spominje kao „Dhul-Qarnayn“ koji je pokorio istočne i zapadne zemlje.

Historija dinastije

uredi
 
Djetinstvo Kira Velikog, Sebastiano Ricci (1706.-1708.)

U skladu sa herojima drugih kultura i osnivačima velikih carstava, tradicionalna predaja o Kirovoj porodici je vrlo bogata. Prema Herodotu, Kir je bio unuk medijskog kralja Astijaga odgojen u skromnoj pastirskoj porodici. Po drugoj priči, bio je sin siromašnih roditelja i radio je na medijskom dvoru. Te priče su kontradiktorne Kirovim ličnim svjedočenjima prema kojima je naslijedio tron od svoga oca, djeda i pradjeda.

Od 10-15 perzijskih plemena, Kir potiče iz okoline grada Pasargada, iz porodice Ahemenida. Prije nego što je ujedinio Perzijce i Medijce unutar jednog carstva, bio je kralj Perzije te je po kraljevskoj lozi polagao pravo na tron Anšana, koje je bilo vazalno kraljevstvo unutar Medijskog Carstva, a prostiralo se u današnjoj provinciji Fars u jugozapadnom Iranu. Na tom području Kir će kasnije osnovati Pasargad, budući glavni grad ahemenidskog carstva.

Dinastiju je najvjerovatnije osnovao Ahemen oko 700. p. n. e., kojeg je naslijedio sin Teisp[3]. Prema zapisima, poslije Ahemenove smrti na tron su došla dva njegova sina, Kir I od Anšana i Arijaramna od Perzije. Njih su naslijedili njihovi sinovi Kambiz I od Anšana odnosno Aršam od Perzije. Ipak, autentičnost tih antičkih zapisa se dovodi u pitanje s obzirom na složenost i nepouzdanost izvora o Kirovim precima.

Kambiz I se prema Herodotu smatra plemićem a ne kraljem[4], a izvori govore kako se oženio princezom Mandanom, kćerkom lidijske princeze Arijene i Astijaga, vladara Medijskog carstva. Iz navedenog braka rođen je samo jedan sin, Kir II, poznat kao Kir Veliki, koji je dobio ime prema djedu.

Prema Kteziju, Kir Veliki oženio je Astijagovu kćerku po imenu Amitis, što izgleda nelogično, jer bi tada ona bila i njegova žena i ujna. Vjerovatno objašnjenje je da se Astijag prethodno oženio još jednom ženom koja mu je rodila Mandanu[5], dok je Amitis bila kćerka Kijaksara, odnosno Astijagova sestra. Kirova prva žena Kasandana, je jednako zagonetna. Prema Herodotu i Behistunskim natpisima, rodila je Kiru najmanje dva sina, Kambiza II i Smerdisa[6]. Oba sina kasnije su posebno vladala Perzijom na kratko vrijeme. Kir je imao i kćerke Artistonu[7] i Atosu koja će se kasnije udati za Darija I. Ovo će poslije biti značajno, jer će Atosa roditi Kserksa I, Darijevog nasljednika[8].

Rani život

uredi

Najpoznatiji datumi Kirova rođenja su 600.-599. p. n. e. prema Tori ili 575.-576. p. n. e. prema modernim procjenama. Malo je toga poznato o njegovom djetinjstvu i ranom životu s obzirom na nedostatak izvora odnosno na njihovo oštećenje ili gubitak.

Herodotova priča o Kirovom ranom životu liči na legendi o napuštenoj djeci poput Edipa, Mojsija ili Romula i Rema koja se kasnije bore za kraljevski tron. Kirov nadređeni bio je njegov djed Astijag, vladar moćnog Medijskog carstva.

Poslije Kirovog rođenja, Astijag je imao san koji je njegov sveštenik protumačio kao znak da će ga njegov unuk zbaciti sa prijestolja. Svom naredniku Harpagu je naredio da ubije dijete. Harpag, kome moral nije dopustio da ubije novorođenče, pozvao je kraljevskog pastira Mitradata iz planinske regije pokraj granice s Saspirom i naredio mu da ostavi dijete da umre u planinama. Srećom, pastir i njegova žena Cina su se sažalili nad njim te su ga prisvojili i odgojili kao svoje dijete, dok su svoje mrtvorođenče pokazali Harpagu kao Kira[9][10].

Kad je Kiru bilo deset godina, Herodot tvrdi da je bilo očito da Kir nije bio pastirov sin jer se ponašao previše gospodski. Nakon što je Kir u dječjoj igri bičevao sina medijskog plemića Artembara[11], kralj Astijag je ispitao dječaka[12] i otkrio da su vrlo slični jedan drugom[13]. Astijag je tada zatražio od Harpaga da objasni što je učinio s djetetom, i nakon što mu je ovaj priznao da nije ubio novorođenče, kralj ga je prevario pozivom na banket gdje mu je poslužio vlastitog sina. Astijag je bio popustljiv prema Kiru, pa je dozvolio da se vrati svojim biološkim roditeljima, Kambizu i Mandani[14]. Iako se smatra kako je Herodotova priča samo legenda, ona ipak daje uvid u likove iz Kirovog ranog života.

Uspon i vojni pohodi

uredi

Medijsko kraljevstvo

uredi
 
Medijsko, lidijsko i babilonsko kraljevstvo uoči Kirovih osvajanja.

Nakon što mu je umro otac 552. p. n. e, Kir je naslijedio oca na mjestu kralja Anšana. Ipak, on time nije još postao nezavisni vladar. Kao i njegovi prethodnici, morao je priznati vrhovnu vlast Medije. U doba Astijagove vladavine, Medijsko carstvo se prostiralo na veći dio antičkog Bliskog istoka, od maloazijske Lidije na zapadu do plemena Parta i Perzijanaca na istoku.

U Herodotovoj verziji, motivisan osvetom, Harpag je uvjerio Kira da pobuni Perzijance protiv njihovih nadređenih, Medijaca. Doduše, vrlo je vjerovatno da su Harpag i Kir zajedno vodili pobunu zbog neslaganja s Astijagovom politikom[9]. Od početka perzijskog ustanka u ljeto 553. ili 552. p. n. e. i prvih bitaka u 552. p. n. e., Kir je uz Harpagovu pomoć vodio svoju vojsku protiv Medijaca sve dok nije pao glavni grad Ekbatana 549. p. n. e., čime je i samo Medijsko carstvo konačno bilo osvojeno.

Iako se čini da je Kir prihvatio medijsku krunu, godine 546. p. n. e. službeno je zamijenio titulu proglasivši se kraljem Perzije. Aršam, koji je bio vladar Perzije pod Medijcima, zbog Kirovog čina je morao odstupiti. Njegov sin Histasp, inače Kirov drugi rođak, proglašen je satrapom Partie i Frigije. Aršam će poživjeti još dovoljno dugo da na prijestolju vidi svog unuka Darija I Velikog, koji je postao šah (car) nakon smrti oba Kirova sina.

Kirovo pokoravanje Medije pokrenulo je niz njegovih ratova. Astijag je bio saveznik sa šurjakom Krezom od Lidije, Nabonidom od Babilona i Amazisom II od Egipta, koji su namjeravali udružiti snage protiv Kira.

Lidijsko kraljevstvo i Mala Azija

uredi
 
Lidijsko kraljevstvo na zapadu Male Azije

Precizni datumi osvajanja Lidije su nepoznati, ali se pretpostavlja da su se dogodili između Cyrusovog pokoravanja Medijskog kraljevstva (550. p. n. e) i osvajanja Babilona (539. p. n. e). U prošlosti je bilo uobičajeno uzimanje 547. p. n. e. kao godine pada Lidije prema citatima iz Nabonidovih hronika, iako ovi podaci nisu pouzdani[15]. Lidijci su prvi napali perzijski grad Pteriju u Kapadokiji. Krez je postavio opsadu grada, i potom odveo stanovnike u ropstvo. U međuvremenu, Perzijanci su pozvali stanovništvo Jonije, koji su pripadali Lidijskom kraljevstvu, da se pobune protiv svog vladara. Ponuda je odbačena, zbog čega je Kir okupio vojsku i krenuo u vojni pohod u Lidiju prilikom kog su mu se putem pridruživali mnogi narodi. Bitka kod Pterije završila je neriješenim rezultatom, pri čemu su obje strane prije zalaska sunca doživjele velike gubitke. Lidijski kralj Krez povukao se u Sard sljedećeg jutra[16].

 
Lidijski kralj Krez na slici Krezov dar od Claude Vignona iz 1629.

Za vrijeme boravka u Sardu, Krez je poslao apel svojim saveznicima da pošalju pomoć Lidiji. Ipak, pred kraj zime prije nego što su se Krezovi saveznici mogli okupiti, Kir je ušao duboko u Lidiju i opkolio Kreza u glavnom gradu Sardu. Nešto prije konačne bitke kod Timbre između Kira i Kreza, Harpag je savjetovao Kira da postavi svoje deve ispred vojnika, što je trebalo uplaštiti lidijske konje koji nisu navikli na miris deva. Strategija je uspjela i lidijska konjica se razbježala, a Kir je porazio i zarobio Kreza nakon opsade Sarda. Glavni lidijski grad bio je u Kirovim rukama, što je značilo konačan pad Lidijskog kraljevstva. Prema Herodotu, Kir je poštedio Krezov život i uzeo ga kao savjetnika, što je protivno nekim prevodima Nabonidovih hronika u kojima se navodi kako je lidijski kralj bio pogubljen[17].

Prije nego što se vratio u glavni grad, Kir je Lidijcu po imenu Paktije povjerio da prenese Krezovo blago u Perziju. Ali, ubrzo nakon Kirovog odlaska, Paktije je zakupio plaćenike i izazvao pobunu u Sardu protiv perzijskog satrapa (lidijskog upravnika) Tabala. Kir je tada poslao Mazara, jednog od svojih vojskovođa da uguši pobunu, ali da dovode Paktija živog. Prilikom dolaska Mazara u Lidiju, Paktije je pobjegao u Joniju gdje je zakupio plaćenike s kojima je napao grčke gradove Magneziju i Prijenu, gdje je uhvaćen i poslat nazad u Perziju da ga kazne.

Mazar je nastavio sa osvajanjem Male Azije, ali je umro iz nepoznatih razloga prilikom ekspedicije u Joniji. Kir je tada poslao Harpaga da dovrši Mazarevo osvajanje Male Azije, a on je osvojio Liciju, Ciliciju i Feniciju, koristeći posebne opsadne tehnike za probijanje gradskih zidina koje su bile nepoznate Grcima. Sa osvajanjima je završio oko 542. p.ne. i vratio se u Perziju.

Novobabilonsko kraljevstvo

uredi
 
Novobabilonsko carstvo oko 540. p. n. e., uoči Kirovog osvajanja

Godine 539. p. n. e. Kir je osvojio Elam i glavni grad kraljevstva Susu[18]. Pred kraj juna iste godine, njegova vojska pod komandom Gubarua, guvernera Guteje, napala je Opis na rijeci Tigris i porazila babilonske snage[19].

Do 10. novembra, grad Sipar je pokoren bez borbe jer njegovi stanovnici gotovo da nisu ni pružali otpor[19]. Vjerovatno je da se Kir upustio u pregovore sa babilonskim generalima i tako dogovorom izbjegao oružani sukob. Babilonski kralj Nabonid je boravio u gradu u to vrijeme, ali je ubrzo pobjegao u glavni grad Babilon koji nije godinama posjećivao.

Dva dana poslije, 12. novembra prema julijanskom, odnosno 7. novembra prema gregorijanskom kalendaru, Gubarove trupe ušle su u Babilon u kojem nije zabilježen otpor[20]. Herodot objašnjava da su Perzijanci nasamarili Babilonce time što su preusmjerili tok Eufrata u sporedni kanal zbog čega je dubina vode pala dovoljno nisko da su se perzijski vojnici koritom rijeke provukli ispod odbrambenih prepreka u centar grada[21]. Ubrzo nakon, 29. novembra, Kir je lično ušao u grad Babilon i zarobio Nabonida[19].

Prije Kirove invazije na Babilon, Novobabilonsko carstvo je osvojilo mnoga susjedna kraljevstva. Sva podređena kraljevstva sada su pripala njemu, uključujući Siriju i Judeju.

Poslije pada Babilona, Kir se proglasio „kraljem Babilona, Sumera, Akada, i kraljem četiri kraja svijeta“; zabilježenom na poznatom Kirovom cilindru, valjkastom zapisu položenom u temelje esagilskog hrama posvećenom glavnom babilonskom bogu Marduku. Tekst cilindra opisuje Nabonida kao bezbožnog, dok pobjednika Kira spominje kao miljenika Marduka. U nastavku se spominje kako je Kir unaprijedio životni standard stanovnika Babilona, te da je pomagao izbjeglicama i obnavljao hramove, zbog čega se njegov cilindar smatra kao prvi pisani spomenik o ljudskim pravima u historiji.

Prema Behistunskim natpisima Darija Velikog, Kirova vlast obuhvatala je najveće carstvo do tada u historiji. Na kraju njegove vladavine, Ahemenidsko perzijsko carstvo protezalo se od Male Azije i Judeje na zapadu do rijeke Ind na istoku.

Smrt

uredi
 
Preslikano preko modernih državnih granica, Ahemenidsko carstvo pod Kirom Velikim protezalo se od Turske, Palestine i Armenije na zapadu, do Kazahstana, Kirgistana i rijeke Ind na istoku. Perzija je postala najveće carstvo antičkog doba.

Detalji o Kirovoj smrti se razlikuju prema zapisima. Herodot navodi da je Kir Veliki poginuo u žestokoj bici protiv Massagatae, plemena iz južnih pustinja Kgaresma i Kizilkuma na najjužnijem dijelu stepa u današnjem Kazahstanu i Uzbekistanu, gdje je išao na nagovor Kreza da se obračuna sa njima na njihovoj zemlji[22]. Pleme Masageti bilo je u srodstvu sa Skitima sudeći prema odijevanju i načinu života; bili su vrsni konjanici. U cilju da osigura kraljevstvo, Kir je prvo poslao bračnu ponudu kraljici Tomiris, što je ona odbila. Zatim je odlučio teritoriju plemena Masageta zauzeti silom, pa je krenuo sa gradnjom mostova i brodova uzduž rijeke Jaksart (Sir Darja) koja ih je razdvajala. Kraljica Tomiris pozvala je Kira da zaustavi napad i da se njihove snage obračunaju na dostojanstven način, na unaprijed dogovorenom mjestu, oko dan hoda od rijeke. On je prihvatio ponudu, ali je odlučio pripremiti im lukavu zamku. Naime, pleme Masageti nije poznavalo vino i njegove učinke. Postavio je logor na dogovorenom mjestu i u njemu ostavio mnogo hrane i vina, te ga je ostavio na čuvanje najslabijim vojnicima, dok je one najsposobnije vojnike poveo sa sobom van logora. General Tomirisine vojske (ujedno i njen sin) Spargapis i njegova vojska napali su Kirov logor i porazili onaj slabiji dio perzijske vojske što ga je ostao čuvati, nakon čega su počeli trošiti perzijske zalihe hrane i vina, i tako se nesvjesno napili što je znatno smanjilo njihove odbrambene sposobnosti. Tada ih je napao Kir sa glavninom svoje vojske i porazio, a Spargapis iako pošteđen i zarobljen, kad je došao svijesti počinio je samoubistvo. Kada je čula za Kirovu pobjedu ostvarenu lukavstvom, Tomiris se zaklela na osvetu i povela u borbu drugu grupu vojnika koje je lično predvodila. Kir je ubijen a njegove snage pretrpjele su velike gubitke u bitci koju je Herodot opisao kao najžešćom i najkrvavijom u karijeri Kira Velikog i u antici uopšte. Kad se bitka završila, Tomiris je naredila da se Kirovo tijelo dovede pred nju, da mu se odsiječe glava i baci u posudu sa krvi, kao simbolični čin osvete za ubistvo njenog sina[22][23]. Ipak, mnogi historičari smatraju tu verziju priče upitnom, jer i sam Herodot je priznao kako je to ipak samo jedna od verzija o smrti Kira Velikog koja mu je ispričana. Međutim, drugi tvrde da su perzijski vojnici uspjeli vratiti njegovo tijelo ili da je Tomiris pronašla i razapela nekog drugog, a ne samog Kira ili njegovog dvojnika.

Ktezije u svojoj Persici navodi kako je Kir Veliki poginuo prilikom borbe s Derbicovom pješadijom potpomognutom skitskim strijelcima i konjicom, te Indijcima sa slonovima. Prema njegovom izvoru, ovaj događaj dogodio se sjeveroistočno od Sir Darje.

Alternativna verzija iz Ksenofontove Kiropedije je protivrječna ostalima jer tvrdi kako je Kir Veliki mirno umro u glavnom gradu Perzije[24].

Konačna verzija o njegovoj smrti dolazi od Berosa , koji tvrdi da je Kir Veliki poginuo prilikom borbe sa dahaejskim strijelcima sjeveroistočno od Sir Darje.

Grobnica

uredi
 
Grobnica Kira Velikog leži u Pasargadu u Iranu, i UNESCO-ov je spomenik Svjetske baštine od 2006.

Posmrtni ostaci Kira Velikog navodno su u gradu Pasargadu, gdje grobnica postoji i dan danas za koju su mnogi sigurni da se radi o njegovoj grobnici. Strabon i Arijan jednako su opisali njegov grob, prema viđenjima Aristobula od Kasandrije, koji je u doba Aleksandra Velikog dvaput posjetio grobnicu. Iako je antički grad u ruševinama, grobnica Kira Velikog je gotovo neoštećena; iako je zadnjih godina djelimično obnovljena. Prema Plutarhu, epitaf na grobnici kaže:

Oj čovječe, ko god da si i otkud god dolazio, ja sam "Kuruš" (Cyrus) koji je stvorio Perzijsko Carstvo. Ne zavidi mi na ovom komadiću zemlje koji skriva moje tijelo.

Historijski nalazi iz Babilona upućuju na to da je umro u augustu 530. p. n. e., i da ga je naslijedio njegov sin Kambiz II. Njegov mlađi sin Smerdis je umro prije nego što je Kambiz krenuo u osvajanje istočnog fronta. Prema Herodotu, Kambiz je ubio brata da izbjegne svađe oko nasljeđivanja carskog trona tokom njegovog odsustva. Kambiz II je nastavio očevu politiku teritorijalnog širenja i uspio je pokoriti Egipat koji je dodao Perzijskom carstvu, ali je umro nakon samo sedam godina vladavine. Nakon njegove smrti carstvom je sedam mjeseci vladao uzurupator Gaumata koji se prozvao Smerdisom, ali ga je sa prijestolja uklonio Darije Veliki.

Kir Veliki se slavi u Tanakhu (Izaija 45:1-6), ali je također kritikovan zbog vjerovanja u navodno lažne izvještaje Kuthita, koji su željeli spriječiti izgradnju Drugog hrama u Jerusalemu. Naime, oni su optužili Jevreje da spremaju pobunu pa je Kir odlučio prekinuti izgradnju hrama koji neće biti završen sve do 516. p. n. e. u vrijeme vladavine Darija Velikog.

Ostavština

uredi
 
Kir Veliki je oslobodio Židove iz babilonskog ropstva, vratio ih u Palestinu i sagradio im Drugi hram u Jerusalemu, čime je osigurao počasno mjesto u judaizmu.

Citat knjige Charles Freemana, „The Greek Achievement“:

U domenu razmjera dostignuća nalazi se daleko iznad makedonskog kralja Aleksandra („Velikog“) koji je devastirao carstvo 320. p. n. e. ali nije osigurao nikakvu stabilnu alternativu.

Kir Veliki je jednako prepoznatljiv i kao državnik i kao vojnik. Provodeći politiku velikodušnosti i poštivanja drugih lokalnih religija ujesto ugnjetavanja, bio je u stanju pretvoriti pokorene narode u svoje gorljive pristalice[25]. Zbog političke infrastrukture koju je postavio, Ahemenidsko carstvo se zadržalo još dugo poslije njegove smrti.

Uspon Perzije tokom njegove vladavine ostavilo je snažan pečat na tok svjetske historije. Perzijska filozofija, književnost i religija imali su dominantnu ulogu u svjetskim razmjerama u narednih hiljadu godina. Unatoč islamskom osvajanju Perzije u 7. vijeku i stvaranja islamskih hilafeta (kalifata), Perzija je zadržala svoj dominantni uticaj i na islamsku kulturu tokom "Zlatnog doba islama", što je jedan od glavnih razloga uspješne islamske ekspanzije.

Mnoge post-ahemenidske dinastije (Seleukidi, Sasanidi, Pahlavi) tvrdili su da su nasljednici Kira Velikog. Mohammed Reza Pahlavi je slavio 2500. godišnjicu iranske monarhije 1971. godine, koja je završila revolucijom 1979. godine. Mnogi naučnici danas smatraju Kira Velikog jednakim ili većim od Aleksandra Velikog s obzirom na dostignuća.

Prema profesoru Richardu Fryeu:[26]

Dokaz sposobnosti osnivača Ahemedindskog perzijskog carstva jeste i to, da se carstvo nastavilo širiti i poslije Kirove smrti i da se održalo u cjelosti iduća dva vijeka. On nije bio samo veliki osvajač i administrator; u mislima perzijskog stanovništva on ima sličnu ulogu kao Romul i Rem za Rimljane ili Mojsije za Židove. Predaja o njemu u mnogim detaljima podsjeća na priče o drugim herojima i osvajačima antičkog doba. Fabula u kojoj se novorođenče Kir daje pastiru na odgoj podsjeća na priču o Mojsiju u Egiptu, a njegovo uklanjanje tiranskog djeda ima odjeka u drugim mitovima i legendama. Nema sumnje da je predaja o Kiru rasla među Perzijancima i da je bila poznata i Grcima. Osjećaji poštovanja ili čak strahopoštovanja u kojima je predaja prepričana Grcima pokazuju kako nije slučajnost da je Ksenofont odabrao njega kao model vladara kojeg bi preporučio svojim Grcima.

Ukratko, lik Kira je preživio kroz historiju kao nešto mnogo veće od čovjeka koji je osnovao carstvo. On je postao epitetom za visoke kvalitete koji su se očekivali od antičkih vladara, što je uključivalo herojske osobine poput osvajača koji je bio tolerantan i velikodušan jednako koliko hrabar i odvažan. Njegova ličnost uticala je na Grke i na samog Aleksandra Velikog, te naknadnim prenošenjem tradicije i na Rimljane, pa i danas na sve nas. Godine 1971. Iran je slavio 2500. godišnjicu Kirovog osnivanja Perzijskog carstva.

Religija

uredi
 
Zoroastrijski hram vatre u Jazdu (Iran, 2004.)

Jedini poznati primjer njegove religijske politike je njegov odnos prema Židovima u Babilonu. Biblija tvrdi kako je ostatak židovskog stanovništva vraćen iz Babilona u Obećanu zemlju, te kako je Kir naredio obnovu hrama u Jerusalemu. Sve ovo je u potpunosti objavljeno u Knjizi Ezre. Kao rezultat Kirove politike, Židovi su ga slavili kao dostojanstvenog i legitimnog kralja. Kir je jedini ne-židov opisan kao mesih (mesija) ili božanski kralj u Tanakhu (Izaija 45:1-6). Međutim, istovremeno su postojale i židovske kritike na njegov račun nakon što su se pročule laži od strane Kuthita, koji su željeli spriječiti izgradnju "Drugog hrama." Optužili su Židove da spremaju pobunu, pa je Kir obustavio izgradnju hrama koji neće biti završen sve do 516. p. n. e., u doba vladavine Darija Velikog.

Pojedini moderni muslimanski naučnici, smatraju da je lik iz Kurana Dhul-Qarnayn zapravo Kir Veliki. Ova teorija je postavljena od strane sunitskog učenjaka Abula Kalama Azada i potvrđena od strane šiitskog učenjaka Allameha Tabatabaeija u njegovom djelu Tafsir al-Mizan.

Politika i filozofija

uredi

Za vrijeme svoje vladavine, Kir je ostvario kontrolu nad velikom teritorijom osvojenih kraljevstava, postignutim zadržavanjem i širenjem medijskih satrapija (pokrajina). Daljnja organizacija osvojenih teritorija u provincije kojima vladaju lokalni kraljevi zvani satrapi, nastavljena je i u doba Darija I Velikog. Kirovo carstvo zahtjevalo je samo porez i regrute iz svih krajeva države.

Njegovo osvajanje započelo je novo doba u stvaranju carstava, gdje se velika superdržava sastoji od desetaka manjih država, rasa, religija i jezika, koje objedinjuje centralna vlast čija se moć projicira preko lokalne administracije. Ovaj politički sistem se održao vijekovima, a trajao je i u vrijeme invazija dinastije Seleukida, njihove vladavine Perzijom kao i u vrijeme kasnijih iranskih dinastija Parta i Sasanida.

Godine 1992. ovaj vladar je uvršten u listu 100 najuticanjijih ljudi u historiji, prema Michaelu H. Hartu. U decembru 2003. tokom prihvatanja Nobelove nagrade za mir, Shirin Ebadi se pozvala na Kira:

Ja sam Iranka, potomak "Kuruša" (Cyrusa) Velikog. Taj car je na vrhuncu moći prije 2500 godina proglasio da ne želi vladati onima koji to ne žele. Obećao je da neće prisiljavati nikoga da promijeni svoju religiju ili vjeru i da će poštivati sve manjine. Dokument Kira Velikog bi se trebao proučavati u historiji ljudskih prava.[27]

Njegova ostavština se osjeća čak do dalekog Islanda i kolonijalne Amerike. Mnogi tvorci Sjedinjenih Država tražili su inspiraciju od Kira Velikog kroz radove poput Kiropedije. Na primjer, Thomas Jefferson je imao dva primjerka te knjige, koje je obavezno štivo za državnika jednako kao i Machiavellijev „Vladar“[28].

Kirov (Cyrusov) cilindar

uredi
 
Cyrusov cilindar, tadašnji dokument koji proglašava Kira Velikog legitimnim kraljem Babilona.

Jedan od rijetkih preživjelih izvora informacija iz njegova doba je Kirov (Cyrusov) cilindar, dokument koji je on sam izdao na glinenom valjku. Cilindar je napravljen povodom perzijskog osvajanja Babilona 539. p. n. e. Tekst cilindra opisuje babilonskog kralja Nabonida kao bezbožnog, dok pobjednika Kira spominje kao heroja miljenika boga Marduka. U nastavku se spominje kako je on poboljšao život stanovnika Babilona, te da je izbjeglicama obnavljao domove i gradio hramove.

Cilindar je bio postavljen unutar babilonskih zidina kao kamen temeljac. Godine 1879. pronašao ga je asirsko-britanski arheolog Hormuzd Rassam u temeljima Esagile (babilonskog hrama bogu Marduku) a danas se čuva u Britanskom muzeju u Londonu. Pretpostavlja se da su direktori Britanskog muzeja i Iranskog nacionalnog muzeja u Teheranu dogovaraju privremeno premještanje Kirovog cilindra u iranski Teheran za posebnu izložbu[29].

Prema zvaničnicima iz Britanskog muzeja, cilindar predstavlja dugu tradiciju mesopotamskih vladara u kojima su svoje vladavine obilježavali izjavama o političkim promjenama[30]. Cilindar je sastavljen u formi dugotrajnih babilonskih stilova, a sa političke strane predstavlja Kirovu poruku babilonskom narodu u kojoj se proglašava legitimnim kraljem, i u kojoj obećava poštivanje vjerskih i političkih babilonskih tradicija. Dokument se gotovo punih stotinu godina smatrao instrumentom karakteristične mesopotamske političke propagande. Početkom 70-ih godina 20. vijeka, iranski šah prihvatio je Kirov cilindar kao simbol 2500. godišnjice iranske monarhije, navodeći da je to „prvi pisani spomenik o ljudskim pravima u historiji“. Cilindar je također privukao pažnju podacima o povratku Židova u Palestinu nakon babilonskog ropstva[30], a također se smatra i potvrdom biblijskih tekstova iz Knjige o Ezri (Ezra 1.1-6, 6.1-5; Izaija 44.23-45.8; 2 Kronike 36.22-23).

Vojna strategija

uredi

Kira Veliki se smatra jednim od najvećih vojskovođa antičkog doba, kojeg je kasnije oponašao i Aleksandar Makedonski. Njegova strategija, hrabrost i lukavost doprinijeli su pokoravanju tadašnjih najvećih vojnih sila poput Medije, Babilonije i Lidije, te stvaranju najvećeg carstva.

Opsada pasargadskog brda

uredi

U proljeće 551. p. n. e. medijski kralj Astijag sakupio je veliku vojsku od 150.000 ljudi i krenuo ugušiti perzijsku pobunu predvođenu Kirom. Perzijski vladar je komandovao mnogo manjom vojskom od 10.000 ljudi, uglavnom Perzijskih besmrtnika (elitna teška elitne teške pješadije). Uz brojnu inferiornost, perzijski problem je bio što su sa sobom vodili cijele porodice, uključujući žene, djecu i starce. Kako bi neutralisao prednost Medijaca u njihovoj brojnosti, Kir Veliki je postavio svoju vojsku zajedno sa narodom na vrh strmog brda u blizini Pasargada. Medijci su pokušali iznenaditi Perzijance napadajuću istovremeno planinske prolaze i penjući se uz planinu ali Perzijanci su ih odbacili. Idućeg jutra Astijag je odlučio napasti sa glavninom vojske, dok je dio Perzijanaca vidjevši veliku vojsku pobjegao na vrh brda gdje su bili njihovi civili. Nakon što su ih navodno izvrijeđale perzijske žene nazvavši ih kukavicama, Perzijanci se vraćaju na bojište i koristeći povoljan teren uništavaju medijsku vojsku koja je imala gubitke od oko 60.000 vojnika[31].

Bitka kod Timbre

uredi

Kir je iznenadio lidijskog kralja Kreza samim početkom invazije na Lidiju za vrijeme zime i velikih hladnoća u Maloj Aziji, na šta lidijska vojska nije bila pripremljena, a njihovi saveznici poput Babilonaca, Arapa i Grka nisu stigli prikupiti trupe za vojnu pomoć Lidiji. Ipak, lidijska vojska je brojala tri do četiri puta veći broj vojnika od perzijske, a glavninu lidijske vojske je činila velika konjica. Na samom putu prema Lidiji, Kir Veliki je primijetio da se konji iz njegove vojske plaše deva koje su im služile za teret, jer konji nisu navikli na njihov miris. Neposredno prije bitke, on je osnovao prvu vojnu jedinicu sastavljenu od deva koje je stavio na čelo svoje vojske. Strategija je uspjela i na samom početku bitke kod Timbre moćna lidijska konjica se razbježala, a Kir je porazio Krezovu vojsku. Sam Krez je zarobljen nakon opsade Sarda iste godine, gdje su se prema Kteziju Perzijanci opet poslužili lukavstom; general Oebar je savjetovao Kira da perzijski vojnici hodaju na motkama tako da izgledaju kao gigantski ratnici, što je navodno prestrašilo građane Sarda i dovelo do samog pada grada[32], i zarobljavanja samog Kreza.

Pobjeda nad Skitima

uredi

Prilikom vojnih ekspedicija protiv polunomadskih plemena Skita u Srednjoj Aziji, Kir je dogovorio bitku protiv vojske moćnog plemena Masageti. Uoči bitke, na dogovorenom mjestu odlučio im je pripremiti lukavu zamku. Vojsku je podijelio na dva dijela; slabiji dio trupa postavio je u slabo zaštićeni logor prepun hrane i vina, dok je snažniji dio vojske sakrio u neposrednoj blizini. Pleme Masageti nisu poznavali vino, niti učinke alkohola. General skitske vojske (ujedno i plemenski princ) napao je Kirov logor i porazio slabiji dio perzijske vojske, nakon čega je njegova vojska počela jesti pronađenu hranu i piti vino, nesvjesno se napivši što je znatno smanjilo njihove odbrambene sposobnosti. U mahmurluku ih napada Kir s glavninom svoje vojske i sa lakoćom ih poražava.

Opsada Babilona

uredi

Perzijska opsada Babilona, u to vrijeme najvećeg i najbogatijeg grada na svijetu, primjer je jedne od najlukavijih opsada svih vremena, usporediva s legendarnom pričom opsade Troje. Za opsadu grada Babilona, Perzijancima je poslužila rijeka Eufrat koja je prolazila kroz samo središte grada. Perzijanci su nasamarili Babilonce time što su preusmjerili gornji tok rijeke u susjedni kanal, zbog čega je vodostaj rijeke opao ispod visine odbrambenih prepreka, odnosno na dovoljnu visinu da se perzijski vojnici sakriveni provuku koritom u sam grad. Nakon ulaska perzijske vojske u grad babilonska vojska se ubrzo predala gotovo bez otpora, Kir je lično ušao u grad i zarobio babilonskog kralja Nabonida[19], čime je Babilon konačno bio pokoren.

Graditeljski projekti

uredi
 
Dvorana za prijem (Apadana) u Pasargadu
 
Stup apadane u Pasargadu

Najznačajniji Kirov graditeljski projekt svakako je izgradnja Pasargada, novog glavnog grada Perzije. Historičar Strabon tvrdi da je Kir odabrao tu lokaciju zbog političkih razloga jer je tu pobijedio Medijce, dok se kao izbor lokacije navode i estetski razlozi jer radi se o uzvišenju u dolini okruženoj planinama sa svih strana[33]. Izgradnja je počela 546. p. n. e. ili kasnije, i ubrzo je postao središtem političke moći velikog carstva. Osim kao administrativno središte, Pasargad je služio i kao odmaralište perzijskom vladaru pa su u njemu izgrađeni brojni vrtovi, te sofisticiran sistem navodnjavanja pomoću kanata. Zahvaljujući tom vodovodnom sistemu i umijeću kontrolisanja pritiska, u pasargadskom vrtu izgrađen je linearni kanal dužine gotovo 1000 m uzduž kog su se nalazile malene fontane.

Srce kompleksa u Pasargadu čini tvrđava Tall-i-Takht („Prijestolni brežuljak“) koja se nalazi na uzvišenju u odnosu na okolinu[34], te koja gleda na okolne „rajske“ vrtove sa južne strane. Tvrđava se sastoji od dva manja dijela; rezidencijalne palate i dvorane za prijem („Apadana“), karakteristične za perzijsku arhitekturu. Apadana ili dvorana za prijem sastoji se od brojnih stupova i ima pristup sa jugoistoka, gdje gost prvo mora proći kroz vrata a onda preći most preko rijeke Pulvar[35]. Smještaj i oblik kompleksa indiciraju da je prema kompleksu u Pasargadu oblikovana i kasnije sagrađena atinska Akropola. Uopšte, umjetnost i arhitektura u Pasargadu prestavljaju perzijsko miješanje različitih tradicija koje objedinjava umjetničke elemente Elama, Babilonije, Asirije, Egipta, te Anadolije.

Pasargad se smatra kolijevkom popularnih „perzijskih vrtova“, koji su uzori modernim parkovima u zadnjih 2500 godina. Karakteristika perzijskih vrtova je pravougaoni oblik simetrično podijeljen ortogonalnim glavnim komunikacijama na četiri dijela formirajući raskrsnicu u unutrašnjosti parka. Tu se u bazenima i kanalima nalazila voda, dok su šetališta imala hlad od visokog rastinja. Pasargadski vrt ima kolosalne dimenzije od 2 x 3 km[36], a kanali sa vodom su se protezali gotovo kilometar u dužinu, dok su se male fontane nalazile svakih 16 metara.

Novija istraživanja strukturalne tehnologije u Pasargadu pokazala su kako su perzijski inžinjeri sagradili grad koji je mogao izdržati jake potrese, čak do 7. stepeni prema Richterovoj skali[37]. Temelji graditeljskih tvorevina u Pasargadu građeni su tehnologijom izolovane baze temelja, koja se danas koristi pri izgradnji modernih osjetljivih objekata poput nuklearnih elektrana, zbog zaštite od seizmičkih aktivnosti. Značajan doprinos graditeljstvu prestavlja i upotreba konstruktivnih veza (kopči) između kamenih blokova, koje su izgrađene od metala. Takav konstruktivni sistem zajedno sa izolovanom bazom temelja stvorili su uslove za izgradnju mnogo većih, viših i tanjih konstruktivnih elemenata, koji su svoj vrhunac doživjeli u Persepolisu.

Legenda kaže da je u doba islamskog osvajanja Irana arapska vojska htjela uništiti grobnicu, ali da je stanovništvo uvjerilo arapske komandante da se ne radi o grobnici Kira Velikog, već o grobnici majke kralja Salomona, što je poštedjelo njeno rušenje. Kao rezultat, natpis na grobnici zamijenjen je citatom iz Kurana i grobnica je postala poznata kao Qabr-e Madar-e Sulaiman, odnosno „grobnica Salomonove majke“. U današnje vrijeme postoje samo ruševine nekad veličanstvenog kompleksa u Pasargadu i njegovih vrtova, koje su uništili vrijeme, brojni potresi i osvajačka razaranja Makedonaca, Arapa te posebno Mongola. Osim arheološkog značaja, Pasargad je danas i popularno turistička atrakcija u Iranu.

Hronologija

uredi
  • 600. p. n. e. - rođenje Kira Velikog prema Starom zavjetu.
  • 576. p. n. e. - rođenje Kira Velikog prema modernim procjenama.
  • 552. p. n. e. - nakon što mu umire otac Kambiz I, Kir Veliki postaje kralj Anšana.
  • 552. p. n. e. - Kirova pobuna protiv njegovih nadređenih, Medijaca.
  • 549. p. n. e. - uz Harpagovu pomoć Kir vodi svoju vojsku protiv Medijaca te osvaja medijski glavni grad Ekbatana, čime je i samo Medijsko Carstvo konačno bilo osvojeno.
  • 546. p. n. e. - Kir prihvata medijsku krunu, ali je službeno zamijenio titulu proglasivši se „kraljem Perzije“.
  • 540-ih p. n. e. - poraz Kreza u pratu protiv Perzijanaca, pad Lidijskog carstva.
  • 540-ih p. n. e. - perzijske vojskovođe Mazar i Harpag osvajaju cijelu Malu Aziju; Liciju, Ciliciju i Feniciju, uključujući grčke gradove pomoću opsadnih tehnika koje su bile nepoznate Grcima.
  • 542. p. n. e. - povratak glavnine perzijskih trupa u Perziju.
  • 539. p. n. e. - Kir Veliki pobjeđuje Nabonida i osvaja Babilon; što je zabilježeno u djelima Afrikana, Ptolomeja, Euzebija i Diodora.
  • 537. p. n. e. - Nakon osvajanja Babilona, Kir Veliki pušta židove da se vrate u Jerusalem, čime završava 70 godina babilonskog ropstva. Manji broj, njih jedva oko 50.000 iskoristilo je tu slobodu; dok je većina ostala u Babilonu gdje je živjela u relativno povoljnim prilikama.
  • 530. p. n. e. - smrt Kira Velikog (prema Herodotu i Kteziju u borbi protiv Skita; Ksenofont u „Kiropediji“ tvrdi kako je umro mirno u glavnom gradu Perzije Pasargadu), a naslijeđuje ga njegov sin Kambiz II

Također pogledajte

uredi

Vanjski linkovi

uredi

Iran Chamber Society:

Ostalo:

Reference

uredi
  1. ^ "Ahemenidska religija (enciklopedija Iranica)". Arhivirano s originala, 31. 7. 2009. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  2. ^ "Photius' excerpt of Ctesias' Persica (3), Livius.org". Arhivirano s originala, 16. 10. 2010. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  3. ^ Achemenet.com
  4. ^ "Kambiz I. (enciklopedija Iranica)". Arhivirano s originala, 12. 10. 2007. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  5. ^ "Astijag, Livius.org". Arhivirano s originala, 14. 5. 2011. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  6. ^ "Kir, Livius.org". Arhivirano s originala, 7. 10. 2014. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  7. ^ Atosa, Livius.org
  8. ^ "Parmys, Livius.org". Arhivirano s originala, 24. 5. 2009. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  9. ^ a b "Harpag, Livius.org". Arhivirano s originala, 3. 11. 2005. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  10. ^ The birth and bringing up of Cyrus
  11. ^ Herodot, I. 114.
  12. ^ Herodot, I. 115.
  13. ^ Herodot, I. 116.
  14. ^ Cyrus overthroweth Astyages and taketh the kingdom to himself
  15. ^ The Median "Empire", the End of Urartu and Cyrus' Campaign in 547 B.C. (Nabonidus Chronicle II 16) by Robert Rollinger (Innsbruck)
  16. ^ "The History of Herodotus, prevod Georgea Rawlinsona". Arhivirano s originala, 29. 6. 2011. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  17. ^ "Krez, Livius.org". Arhivirano s originala, 29. 6. 2011. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  18. ^ Some Thoughts on Neo-Elamite Chronology, Jan Tavernier
  19. ^ a b c d "ABC 7: The Nabonidus Chronicle, Livius.org". Arhivirano s originala, 11. 2. 2012. Pristupljeno 16. 11. 2011.
  20. ^ Quelques éléments concernant la prise de Babylone par Cyrus, Gauthier Tolini
  21. ^ "Pad Babilona" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 26. 9. 2007. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  22. ^ a b "Queen Tomyris of the Massagetai and the Defeat of the Persians under Cyrus (Herodot)". Arhivirano s originala, 28. 6. 2011. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  23. ^ "Tomyris, Queen of the Massagetae, Defeats Cyrus the Great in Battle". Arhivirano s originala, 29. 12. 2014. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  24. ^ "Kiropedija, enciklopedija Iranica". Arhivirano s originala, 15. 5. 2009. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  25. ^ Kir Veliki, Walter Goetz
  26. ^ Britannica enciklopedija, Richard Frye[mrtav link]
  27. ^ "Dobitnici Nobela - Shirin Ebadi". Arhivirano s originala, 7. 9. 2006. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  28. ^ Preview Cyrus The Great (Spenta Productions)
  29. ^ "Cyrus Cylinder to Be Returned to Iran". Arhivirano s originala, 13. 2. 2012. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  30. ^ a b Cyrus Cylinder (British Museum)
  31. ^ Max Duncker, „Historija antike“ (The History of Antiquity book), 7. svezak, str. 352.
  32. ^ "Oebar (Oebares), AncientLibrary.com". Arhivirano s originala, 19. 10. 2012. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  33. ^ "Pasargad, Livius.org". Arhivirano s originala, 3. 3. 2016. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  34. ^ Pasargad, Google Maps
  35. ^ Pasargad (Iran Chamber)
  36. ^ "Restoration of Cyrus' Tomb to be Resumed (Payvand)". Arhivirano s originala, 1. 5. 2019. Pristupljeno 25. 4. 2010.
  37. ^ "Pasargadae Can Withstand Earthquakes (Payvand)". Arhivirano s originala, 24. 6. 2011. Pristupljeno 25. 4. 2010.


 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Kir Veliki
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Kir_Veliki&oldid=3573652"