Pasargad

Pasargad (perz. پاسارگاد) je bio glavni grad Ahemenidskog carstva za vrijeme vladavine Kira Velikog (559–530. p.n.e.), koji je naredio njegovu izgradnju. Danas je to arheološko nalazište i jedno od iranskih mjesta sa liste UNESCO-ve svjetske baštine, koje se nalazi oko 90 km sjeveroistočno od modernog grada Širaza. Vjeruje se da je tu vapnenačka grobnica vladara Kira Velikog.

Grobnica perzijskog vladara Kira Velikog u Pasargadeu.

Ovaj drevni grad se nalazi na području Morgab Fel'i u provinciji Fars u središnjem dijelu Irana. Pasargad je ime drevnog grada Morgab, kao što se može vidjeti iz drevnih tekstova Persepolisa gdje se spominje pod imenima Batrakatas i Basrakada. Pojam Pasargad se spominje na nekoliko mjesta i u prijevodu znači kamp Perzijanaca ili Garzgavijski pobjednici. Kao što Herodot[1] kaže to ime se veže za pleme Pasargad, jedna od tri poznata perzijska plemena. Pasargad je izgrađen po naredbi kralja Kuroša drugog između 530 i 559 prije Krista, nakon čega je bio prijestolnica ovog Ahamenejskog kralja i njegovog sina Kambudžije, u periodu od 552-539 pr.kr. Kompleks zgrada je izgrađen na površini dužine 2/5 kilometra, 43km udaljenoj od Persepolisa.[2][3][4]

U ovom gradu se nalaze: - Kurošov hram smješten na zapadu polja „Sulejmanova majka“. Riječ je o sobici sa crijepom na krovu izgrađenoj na šest kamenih spratova, na način da je svaki gornji sprat manji od onog dolje. - Oko kilometar sjeverno od Kurošovog hrama se nalaze ostaci građevine u obliku dvora. (kapija R, dvor S i dvor P) Nalaze se sa malom razdaljinom jedan pored drugoga. Kapija 1R pripada dvoru sa ukrasima, kapija S pokazuje dvoranu za elitu dok se dvor P prepoznaje kao glavna prostorija. Ostaci visokog tornja pokazuju kamenu strukturu sa tri reda stepenica, visine 14 metara. Ovaj objekat je poznat kao „Sulejmanov zatvor“ i još uvijek nije jasno za šta je služio. Neki je smatraju kraljevskom grobnicom dok drugi misle kako se radilo o ostavi i mjestu gdje su se odlagale važne stvari ili religijski predmeti. U sjevernom krilu Pasargada se nalaze dva kamena stuba sa 2 metra visine, o čemu postoje i mnoge priče.[5][6]

Velika kamena platforma u obliku tornja naziva Teltaht ili Stanište Sulejmanove majke, vrlo vjerovatno je mjesto izgrađeno kao podrška dvoru. U Pasargadu je pronađeno 24 katiba (natpisa) na drevnom ilamskom, babilonskom i perzijskom jeziku. Sve one u sebi sadrže tekst „Ja sam Kuroš, Ahamanejski kralj“. Obzirom na opise drevnih pisaca i iskopine koje su pronađene, da se zaključiti kako su se na sve strane Pasargada nalazili veliki vrtovi. Generalno se za Pasargad može reći kako je u sebi sadržavao skup istočnjačkih umjetnosti te bio simbol procvata arhitekture, ideja, boja i simulacija Ahamanejske dinastije. Ovaj objekat je u budućnosti poslužio kao inspiracija za izgradnju Persepolisa.[7][8][9]

ReferenceUredi

  1. ^ Herodot, Historije, prijevod Vahid Mazandarani sa tumačenjima Ali Reze Šapur Šahbazija, Teheran: Svijet knjige, drugo izdanje 1368, prvo izdanje, odlomak 125.
  2. ^ Šapur Šahvazi, glavni vodič u Pasargadu, Širaz: Fondacija iranistike 1279, str 15.
  3. ^ Ilija Geršović, Historija Irana u doba Ahamanida, prijevod Murteza Sabetfar, Teheran: Džami, 1385, str 277.
  4. ^ Sarfaraz, Ali Akbar i Behmen Firuzmandi, arheologija i umjetnost iz doba Mada, Ahamanida, Aškana, Sasanida, Teheran: Afaf 1381, str 118.
  5. ^ Stronach, David. Pasargadoe, Areport on the Excavations conductedby The Britishinstitute of Persian studies from 1961 to 1963, Oxford (1978), p. 281.
  6. ^ Shapurshahbazi, A. »Cyrus, the tomb of cyrus« iniencyclopaedia Iranic. Edited by Ehsan Yarshater, Mazda Publishers costa Mesa, california 1993, V. 6. p. 522.
  7. ^ Velika islamska enciklopedija, pod nadzorom Kazema Musavi Bodžnurdija, Teheran: Centar velike islamske enciklopedije, 1367, 13.izdanje, str 514
  8. ^ Bevis, Muj, Historija zoroustrijanske religije, prijevod Homajun Sanatizade, Teheran: Tus 1375, drugo izdanje (Ahamanidi). str 90
  9. ^ Berjan, Pijer, Historija Ahamanejske imperije od Kuroša do Aleksandra, prijevod Mehdi Samsar, Teheran: Zarjab 1377, izdanje 1, str 219