Hrvatska umjetnost

Umjetnost u Hrvatskoj je umjetnost na području današnje Republike Hrvatske od srednjeg vijeka do danas.

Prahistorija

Na prostoru današnje Hrvatske nižu se od davnina mnogi slojevi prehistorijskih kultura čije je formiranje i nestanak vezan uz migracije neidentificiranih etničkih grupa.

Materijalna ostavština paleolita se svodi na jednostavne kamene i koštane predmete.

Neolit je obilježen velikom produkcijom keramičkih posuda i plastike ljudskih i životinjskih likova dovedenih do forme znaka. Prastanovnici sredozemne grupe na obalnom području i panonske grupe na kontinentalnom području razvijaju neolitičke kulture, a najvažnije su: Starčevačka kultura (fino obrađeno posuđe, crvene ili žute boje, ukrašeno oslikavanjem angobom); Istarska kultura (specifična po kućama od suhoziđa – tzv. bunje koje su se očuvale za pastire sve do 19. vijeka); Sopotska i Korenovska kultura (naročito keramikom ukrašenom paralelnim ravnim, lučnim ili izlomljenim urezima); na jadranskoj obali i na ostrvima Danilska kultura (fino posuđe tamnih boja koje je ukrašeno urezivanjem geometrijskih motiva, spirala i meandara). Na danilsku kulturu se nastavlja Hvarska kultura čiji se neki elementi povezuju sa neolitikom Grčke.

Eneolit ili bakarno doba na području današnje Hrvatske je najzanimljivije u Vučedolskoj kulturi gdje se posuđe odlikuje izvanrednom kvalitetom, crnom bojom visokog sjaja te specifičnim ukrasnim stilom izvedenim urezivanjem, duborezom ili rovašenjem, a upotpunjenim bijelom, crvenom ili žutom inkrustracijom sa izraženom geometrizacijom ukrasa. Plastika nije brojna, ali je vrlo vješto i izražajno rađena (npr. posuda u obliku golubice s urezanim motivom labrisa (dvosjekle sjekire) na vratu - Vučedolska golubica). Stanovništvo živi u utvrđenim naseljima na uzvišenim položajima, zaštićeni palisadama. Kuće su nadzemne, većinom četvrtaste s podom od zapečene zemlje i kružnim ognjištem.

Najstarije bronzano doba obilježava vinkovačka kultura koja nastavlja tradiciju vučedolske. Inače, u cijeloj današnjoj Hrvatskoj, ovaj slabo poznati period je zastupljen bronzanim fibulama koje zamjenjuju predmete poput igala i dugmeta. U to vrijeme razrađen je poseban geometrijski stil urezanih ornamenata, koji posebno dolazi do izražaja na oružju, ukrasnim pločama, plosnatim ogrlicama i fibulama.

Od 7. vijeka p. n. e. željezo preuzima primat, prepuštajući bronzi domenu nakita i umjetnosti. Iz kultura metalnog doba izniče sloj Ilira, etničke grupacije s jasno definiranom kulturnom i umjetničkom fizionomijom. Različita ilirska plemena pod utjecajem halštatskih kultura formiraju vlastite regionalne varijante (Daljani, Histi, Japodi, Mezeji, Desidijati, Delmati, Neretljani, Daorsi). Obogaćeni su utjecajem jonskih radionica u izradi ukrasnih oblika i nakita od zlata i srebra, njeguju keramičke posude crvene boje, ukrašene crno slikanim motivima meandra i trougla, a ponekad i bronzanom inkrustracijom. Do danas su očuvane zidine Nezakcija kraj Pule, jedne od brojnih istarskih gradina iz metalnog doba. Najzanimljiviji fenomen iz tog grada jeste monumentalna kamena plastika.

Japodska plemena imaju izuzetnu sklonost kićenju (teške, predimenzionirane ogrlice od žute, plave ili bijele staklene paste, ili od krupnih zrna jantara, masivne bronzane fibule, bronzani privjesci u obliku životinja i ljudi, spiralne narukvice, nogavice, dijademi, kape i oglavlja od bronzanog lima). Karakteristična je i sitna plastika od jantara oblikovane u stilu arhajske jonske plastike. Naselja su zbijenog tipa, a pored rijeke na principu sojenica. Na značajnu ulogu kulta mrtvih u životu Ilira ukazuje pažnja sa kojom su vršeni sahranjivanje i posmrtni obredi kao i bogatstvo različitih priloga (oružja, posuđa, opreme za konje) u grobovima. U sjevernim krajevima dugo se očuvala tradicija spaljivanja pored sahranjivanja u ravne grobove (Urne podsjećaju na etrursku umjetnost), dok se na jugu mrtvi sahranjuju u kamenim ili zemljanim tumulima (gromile), koji ponekad, naročito u Hercegovini dosežu monumentalne promjere (više od 50 m u promjeru i 5 m u visinu).

Početkom 4. vijeka p. n. e. dolazi do prvog prodora Kelta, oni donose tehniku lončarskog kola, nove tipove fibula, te različite bronzane i željezne pojaseve. Oni se nisu zadržavali u svom pohodu na Grčku i njihov utjecaj je ograničen u Panoniji, Istri i Dalmaciji.

Od 3. vijeka p. n. e., u porječju Neretve, helenizirano ilirsko pleme Daorsa širilo je grčki utjecaj. Iliri uspijevaju osvojiti grčke kolonije na Jadranu i uskoro dolaze u sukob i s Rimljanima. U 1. vijeku p. n. e. Rimljani ih potpuno osvajaju i učvršćuju se u ovim krajevima.

Antika

Pulski amfiteatar, 2. vijek n. e.

Grci iz Sirakuze, 390 godine p. n. e., dolaze na Vis (Issa), Hvar (Pharos) i Korčulu (Corcyra Nigra) osnivaju gradove-države i žive podosta izolirano. Obalni gradovi: Tragurion, Salona, Epetion, itd. Gradovi pravougaonog oblika, vile, razvijena trgovina – luke, javne zgrade, hramovi i teatri (Vis). Sačuvano je vrlo malo, osim oslikanih vaza i keramičkih tanagra-figura najvažniji su: Bronzana glava božice Artemide, Issa, 4. vijek p. n. e. i reljef Kairos (bog sretnog trenutka), Trogir. Pharos i Issa su bile snažne grčke enklave, moć su izražavale kovanjem svog novca i pomorskom flotom.

Iliri osvajaju ove gradove i organiziraju državu s centrom oko Neretve. Ali u 3. vijeku p. n. e., nakon sukoba s Ilirskom kraljicom Teutom Rimljani ih osvajaju i uvode vojno-ekonomski sistem, i za razliku od Grčke, prožimaju čitavu teritoriju pretvarajući gradine u gradove i uvode u Evropu prvu urbanizaciju. Gradovi su centrirani, pravilno podijeljeni. Nivo rimske organizacije prostora dokazuju brojne vile rustike, kao i ruralna naselja (najreprezentativnije su Verige na Brijunima, Pula i Trogir). Tipične rimske mreže pravouglih ulica (decumanus/cardo) najbolje su sačuvane u Poreču i Zadru. Tridesetak gradova Istre, Liburnije i Dalmacije imali su rimsko građanstvo (civitas).

Najviše cijelih sačuvanih rimskih spomenika ima u Puli. Osnovana u 1. vijeku na spomen Cezaru prepuna je klasične rimske umjetnosti: gradske zidine, dvoja gradska vrata, slavoluk, dva hrama na Forumu, ostaci dvaju Teatara ... Najvažniji su ipak: Slavoluk postavljen 30. godine u spomen trojici uglednika iz roda Sergijevaca; Augustov hram, podignut 2.-14. godine iz klasičnog perioda; i Amfiteatar iz 2. vijeka - tzv. Pulska arena. Ostale su samo ruševine nekada glavnog grada Dalmacije s oko 40.000 stanovnika, Salone. Najveći kasnoantički spomenik u Evropi je Dioklecijanova palača (oko 300. godine), to je ujedno jedan od najznačajnijih spomenika kasnoantičke arhitekture uopće, u kojem se sabiru najraznolikiji umjetnički utjecaji ogromne imperije. Od skulptura sačuvane su: glave dječaka, djevojke i žene iz Salone, monumentalni kip Minerve iz Varaždinskih toplica, Heraklova glava iz Sinja, kipovi rimskih careva iz Nina i oštećen kip imperatora u Zagrebačkom muzeju.

Srednji vijek

Crkva Sv. Donata iz 9. vijeka u Zadru izgrađena je na ostacima rimskog foruma

Hrvati su se početkom 7. vijeka s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Evrope preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive. Tada su bili na razvojnom nivou bronzanog i željeznog doba, te nisu znali uživati u blagodatima grada pa su se naseljavali u njihovoj blizini, na obližnjim rijekama (npr. ostrvo na ušću rijeke Jadro ispred Salone). Oni su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog guste kasnoantičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavjivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stvaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljenog kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana). Veće su uglavnom uzdužne, jednobrodne ili trobrodne, takva je i Crkva sv. Spasa na izvoru Cetine iz 9. vijeka. Crkva ima snažne oble kontrafore (vanjske stubove) što joj daju osobine utvrde, pojačano i naglašeno moćnom kulom – zvonikom usred pročelja.

Manje crkve su raznovrsnih zanimljivih oblika (uzdužne ili centralne), ali najveća i najsloženija crkva kružne osnove iz 9. vijeka je Crkva sv. Donata u Zadru. Oko njene kružne jezgre, nad kojom je izvorno bila kupola, ovija se prstenasti brod sa trima apsidama na istoku, a taj oblik se ponavlja i na spratu. Po veličini i ljepoti sa crkvom sv. Donata može se usporediti samo dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu.

Baščanska ploča, glagoljični spomenik pisan prijelaznim tipom glagoljice, 11. vijek.

Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukrašeni providnim plitkim vrpčastim ornamentom koji po načinu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivaju se pleter. Motivi tih pletera su preuzeti iz antičke umjetnosti (valovi, troprute pletenice, pentagrami, mreže rombova), ali dok su u antici ti ornamenti služili samo kao okvir, u predromanici oni ispunjavaju cijelu površinu. Ti pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u pisanim izvorima, npr. Evanđelistar iz Splita, 8.–11. vijek) nisu očuvale, oni su i jedini ostaci srednjovjekovnog slikarstva u Hrvatskoj.

Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evanđelja (kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Hrvatski kralj u Splitu) ili natpisom na hrvatskom jeziku (glagoljici). Međutim, ubrzo su glagoljicu zamijenili latinski natpisi na pregradama i nadvratnicima srednjovjekovnih crkvica što spominju kome je crkva posvećena, te ko i kada je dao podići. To je bio jedini način da se "novodošli barbari" uklope u tadašnju, još uvijek romaniziranu Evropu.

Iz krunidbene crkve kralja Zvonimira (tzv. Šuplja crkva, Solin) potječe i ploča oltarne pregrade s likom hrvatskog kralja na prijestolju sa franačkom krunom na glavi, uz kojeg je dvorjanin, a na tlu podanik što se poklonio kralju. Sa frontalnim licima usklađen je i linearizam u iscrtavanju nabora tkanina i detalja. Danas je ploča ugrađena u krstionicu splitske katedrale.

Od umjetničkih predmeta svakodnevne upotrebe najviše je sačuvanih relikvijara, drvenih kutija različitih oblika, obloženih srebrenim limom u kojem su iskucani određeni likovi, simboli, dopunjeni natpisima i ukrasima, u kojim se čuvalo djeliće kostiju, kose ili odjeće svetaca (lat. Reliquia = ostatak). Oni su se štovali i vjerovalo se da imaju natprirodnu moć iscjeljivanja ili ozdravljenja. Relikvijari su često bili oblikovani poput čuvanog djelića tijela u njima. Takav je i moćnik glave sv. Jakova u Zadru, kojem je valjkasti dio oblikovan kao niz arkada sa po jednim likom sveca u svakoj, a polukuglasti poklopac je ukrašen medaljonima sa simbolima evanđelista i Isusa na vrhu.

Romanika

Rana romanika se javlja na području današnje Hrvatske početkom 11. vijeka, i to snažnim razvojem samostana i crkvenom reformom (benediktinci). Taj period je ostavio brojne, među njima i jako vrijedne, spomenike koji su neravnomjerno raspoređeni, uglavnom na jadranskom priobalju (Istra, Primorje i Dalmacija) dok su gotovo neznatni ostaci na sjeveru Hrvatske.

Radovanov portal trogirske katedrale, 1240. god.

Već vrlo rano, u ranoj romanici (11. vijek), grade se monumentalni gradovi na obali Jadrana, kuće se grade u kamenu, najčešće su trospratnice bez dimnjaka, u prizemlju konobe ili dućani (npr. u Poreču, Rabu, Zadru, Trogiru i Splitu). Grade se i trobrodne, troapsidalne bazilike, sa stubovima i lukovima arkada, te drvenim svodovima, što ih uz svoje samostane grade Benediktinci koji dolaze iz Italije. Sv. Petar u Supetarskoj Dragi na Rabu (11. vijek) najbolje je očuvana crkva tog tipa u Hrvatskoj. Na Rabu je i rapska katedrala (12. vijek) koja ispred ima zrelo-romanički zvonik, najmonumentalniji u Dalmaciji. On se postepeno rastvara sve većim i brojnijim otvorima odozdo prema gore (monofore, bifore, trifore i kvadrifor), što je tipično za romaniku, ali i graditeljski mudro jer je svaki sljedeći sprat lakši od prethodnog.

Zadarska trobrodna katedrala Sv. Stošije (13. vijek) odlikuje se izvana redom slijepih galerija na bočnom i glavnom pročelju, gdje ima i veliku rozetu sa radijalnim stubićima i trima portalima, dok se unutra izmjenjuju snažniji i tanji nosači koji podupiru arkade (snopasti stubovi, stepenasta galerije, plošno oblikovani figurativni reljefi).

U skulpturi se javljaju romanički elementi i to tako što reljefni pleter prerasta u figuraciju i ukrašava se kameni pojas na svodu crkava. Pri kraju romanike u Istri postoje radionice monumentalnih figura, one su geometrične i imaju naturalističke elemente, podsjećaju na gotiku. Najbolji primjeri romaničke skulpture su: drvene vratnice Splitske katedrale majstora Buvine i portal Trogirske katedrale majstora Radovana (1240. godine)

Glavni portal trogirske katedrale radio je majstor Radovan i on je najveći i najvažniji likovni spomenik srednjovjekovne skulpture u Hrvatskoj. Obuhvata dvije velike grupe nagih Adama i Eve na postoljima što ih nose lavovi, zatim brojne reljefe s prizorima iz života po mjesecima, te prizore iz lova i Isusovog života: od Navještenja do Uskrsnuća na lukovima uokolo lunete u kojoj je Isusovo rođenje. Način oblikovanja je toliko realističan da izražava novi, gotički humanizam, po čemu je Radovan na tragu dostignuća najrazvijenije francuske skulpture (Chartres). Njegova usmjerenost čovjeku je i primjetna u odabiru teme za lunetu, on prikazuje Rođenje Isusa, umjesto Posljednjeg suda koji je najčešći u romanici.

Romaničko slikarstvo je zidno, na dasci i iluminirani rukopisi. Ranorenesansne freske su najbrojnije i najočuvanije u Istri. Istra je tipično "granično" područje miješanja utjecaja umjetnosti istočne i zapadne Evrope. Opće karakteristike fresaka tog doba su: plošnost linearnost nabora i crveni krugovi na obrazima. Slikarstvo na dasci su obično Bogorodice s djetetom i oslikana Raspela. Najstarije su minijature iz 8. vijeka Splitski i Trogirski evanđelistar.

Gotika

Panorama Motovuna u Istri.

Dubrovačke zidine, UNESCO svjetska baština

Sa gotikom, javlja se i kultura gradskih komuna (Dubrovački statut), propovjednih redova i vlastele. 14. vijek je vrijeme viteške kulture u Hrvatskoj koje je obilježeno dominacijom plemstva, ali i zlatno doba srednjovjekovnih dalmatinskih gradova koji su trgovali s hrvatskom vlastelom u zaleđu. U 14. vijeku prostorna organizacija i oblik daljnjeg razvoja gradova u Dalmaciji su naglašeni. Urbanizacija se odražava u planskom dograđivanju i proširenju Raba i Trogira, regulaciji Dubrovnika i integraciji Splita. To je doba gradskih popločavanja ulica kamenom, kanalizacija i organiziranja gradske čistoće, npr. Dubrovnik. Najveći poduhvat tog doba bila je gradnja posve novih gradova na području Dubrovačke Republike, Stona i Malog Stona, te kilometar dugačkog zida među njima sa kulom na vrh brijega (14. vijek). Tako je cijelo poluostrvo Pelješac bio pregrađen i zaštićen od mogućeg napada s kopna s ciljem očuvanja najveće vrijednosti u dubini zaliva, Stonske solane.

Zagrebačka katedrala

Gotičku fortifikaciju od romaničke razlikuju visoke kule u obliku kvadratne prizme, za razliku od romaničkih i renesansnih okruglih. Najbolje sačuvani takvi primjeri nalaze se u Istri: Hum, Bale, Motovun, ali i na sjeveru Medvedgrad iznad Zagreba (1260. godine) ili na jugu Sokolac u Lici (14. vijek). Zagrebačku romaničku katedralu uništili su Tatari svojom provalom 1240. ali odmah nakon njihovog odlaska i dobijanja titule "slobodnog grada" kralja Bele IV biskup Timotej gradi novu katedralu. Trobrodna građevina s poligonalnim apsidama i križno-rebrastim svodom, imala je romaničke okrugle tornjeve. Brodovi se grade u 14. vijeku, a svod dovršava u 15. vijeku. Dolaskom Osmanlija u 16. vijeku biva opasana renesansnim kulama i zidinama. Samo jedan toranj je dovršen u 17. vijeku, u 18. vijeku barokni krov je postao urbana okosnica čitavog grada. Obnovom u 19. vijeku u neogotičkom stilu izgubila je nekadašnji sklad. Franjevačka crkva u Puli (1285. godine) je najreprezentativniji primjer rane gotike uz obalu. Građena je od 13. do 15. vijeka; jednobrodna je, drvenog stropa, križno-rebrastog svoda, kvadratne apside, glatkih zidova i visokih prozora. U 14. vijeka gradi se i katedrala Sv. Duje sa zvonikom u Splitu i klaustar franjevačkog samostana u Dubrovniku.

Skulptura je bila razvijena, ali ima malo ostataka zbog prodora Osmanlija. Ranu gotiku obilježava i već spomenuti Radovanov portal u Trogiru. Stilsko obilježje mehkog klesanja ima i portal Sv. Marka, župne crkve u blizini Gradeca. Kaptol i Gradec bili su dva gradića podno Medvednice i ujedinili su se u Zagreb u 19. vijeku. Crkva Sv. Marka nastala je u 14. i 15. vijeku u kasnogotičkom stilu. Portreti Sv. Marka, Isusa, Bogorodice i 12 apostola iz ranog 15. vijeka su blago zaobljenih glava i obraza sa blagim nabiranjem tkanine na odjeći. Na likovima i okviru se mogu vidjeti tragovi boja, jer je izvorno cijeli portal bio živo obojen. To je najmaterijalnije djelo gotičke skulpture u sjevernoj Hrvatskoj.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić na iluminaciji iz svog misala, 1407. godine, danas u Istanbulu

Zadar je u to vrijeme uživao prosperitet nezavisan od Venecije u 14. vijeku. Najljepši primjeri gotičkog humanizma u Zadru su reljefi od pozlaćenog srebrenog lima, npr. na Škrinji Sv. Šimuna (1380. majstor iz Milana). Uz prizore čuda iz života sveca (nalaz tijela u klaustru samostana, spašavanje broda u oluji), ima i historijskih, kao što je ulazak ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika u Zadar ili zakletva njegove žene, Elizabete Kotromanić nad svečevom rakom. Ovi reljefi su najvrjedniji primjeri gotičkog narativnog, pripovjednog stila koji sadrži brojne podatke o tadašnjem životu.

U slikarstvu na dasci djeluju dvije struje: linearna i monumentalna voluminoznost i drugo, bogata polihromija i elegancija. Tom periodu pripisujemo i slike donesene iz Italije u Istru u 13. vijeku. Mnoge slike na dasci napravio je Paolo Veneziano, najveći slikar Jadranskog bazena iz 14. vijeka. Djela su mu spoj bizantinske ikonografije i gotičke idealizacije. Radio je poliptihe na Krku, na Rabu, u Zadru, Trogiru, te remekdjelo Dubrovačko raspeće, to je djelo ponos Dubrovnika jer pokazuje ogromnu ekonomsku moć grada nezavisnog od Mletaka. U Zagrebu iz tog doba imamo vrijedne ilumirane rukopise francuskog i bosanskog porijekla. Najkarakterističniji za kulturu viteške Evrope je misal Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, bosanskog vojvode i hercega splitskog. To djelo uz Hvalov zbornik je splitske izrade raskošni rukopisi sa brojnim minijaturama.

Slikarstvo gotike nema mnogo spomenika, najvažnije i najbolje očuvana djela su u Istri, npr. fresko-ciklus Vincenta iz Kastva u Crkvi Sv. Marije "na Škriljinah" blizu Berama (1474. godine). Likovi su voluminozni, trodimenzionalni u iluziji prostora, a pored brojnih prizora iz Isusovog života, na zapadnom zidu je Povorka mrtvaca, a na sjevernom Povorka konjanika i Poklonstvo Kraljeva. Slika "Povorka mrtvaca" (Ples smrti) je humanistički, kasnogotički prikaz teme koja će kasnije biti jako popularna u renesansi.

Renesansa

Portreti na vijencu apside Šibenske katedrale, krunsko djelo Jurja Dalmatinca

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, UNESCO svjetska baština

Julije Klović, minijatura Sv. Ivan iz Kölnskog evanđelja, pergament na papiru, 1532., John Rylands University Library, Manchester

Hrvatska je u 15. i 16. vijeka, kada u Evropi cvate renesansa, bila podijeljena u tri države, sjeverna Hrvatska u Austrijskom carstvu, Dalmacija pod Mletačkom republikom (osim Dubrovačke republike), a Slavonija pod Osmanlijskom okupacijom. U takvom okruženju će u Dalmaciji procvasti društvena i crkvena arhitektura sa jasnim utjecajem italijanske renesanse, ali opet originalna. Tri djela tog perioda znače poseban doprinos za razvoj evropske ranorenesansne umjetnosti: šibenska katedrala, trogirska kapela i Sorkočevićev ljetnikovac u Dubrovniku.

Dalmacija je bila "periferna sredina" podjednako udaljena od dva ili više snažnijih kulturnih žarišta, tako da nije bila pod diktatom nijednog od njih, ali pod dovoljnim utjecajem da je mogla crpiti ideje i poticaje od obaju. U takvoj sredini, slobodnoj od dogmi i utjecaja velikih središta, bila je Jurju Dalmatincu, 1441, omogućena gradnja katedrale sv. Jakova u Šibeniku prema vlastitom projektu. Mješovito gotičko-renesansnog stila, izuzetna je po dosljednoj primjeni jedinstvene kamene građe i originalnoj montažnoj metodi konstrukcije primjenom velikih kamenih ploča, pilastara i rebara, povezanih međusobno utorima (bez žbuke) što je način gradnje ustaljen u drvodjeljstvu. Za kiparstvo je važan vanjski vijenac od 72 skulpture na apsidama (40 Jurjevih), od kojih je svaka različita i karakterna. Ovu jedinstvenu građevinu trolisnog pročelja u Evropi (bačvastog svoda i polu-bačvastih bočnih brodova) dovršio je Nikola Firentinac.

Šibenska katedrala je Nikolu je inspirirala za izgradnju kapele bl. Ivana Trogirskog (Ursinija 1468) uz trogirsku katedralu, koja je, kao i šibenska katedrala, sastavljena od velikih blokova kamena izrazitom preciznošću. Uz saradnju sa Jurjevim učenikom Andrijom Alešijem, Nikola je ostvario neviđeno jedinstvo sklada arhitekture i skulpture prema antičkim uzorima. Kapela iznutra nema ravnog zida, iznad reljefnih ploča s genijima - bakljonošama koji kao da proviruju iz vrata "Podzemlja", poredane su niše sa kipovima Isusa i apostola, među njima putti, pa niz okruglih prozora (okulusa) uokvirenih voćnim vijencima, Alešijev reljef Kristovog Krštenja, sve presvođeno kasetiranim bačvastim svodom sa likom Boga Oca u sredini i 96 dječjih glava anđela serafina. U sredini stoji sarkofag Ivana Trogirskog na oltaru i cijelo zdanje, zbog toliko dječjih likova, izrazito je vedrog karaktera i neponovljivo u evropskoj umjetnosti.

Na području Dubrovačke republike niču brojni ladanjski domovi vlastele jedinstveni po svrhovitosti prostorne organizacije, čineći naročit stil renesanse vile i ujedno privredne zgrade. Sorkočevićev ljetnikovac na Lapadu (1521. godine) u Dubrovniku odlikuje se jedinstvenim rasporedom krakova zgrade (udvojeni L-tlocrt) u asimetričnoj dinamičkoj ravnoteži.

Najvrednije hrvatske ranorenesansne skulpture su nerazdvojno povezane sa arhitekturom, a jedan od najljepših je djelo Jurja Dalmatinca, reljef Bičevanja Isusa na oltaru sv. Staša u splitskoj katedrali sa tri muška gotovo naga lika u živom pokretu.

U renesansnom slikarstvu Hrvatske najveći doprinos su dali dubrovački slikari Lovro Dobričević, Mihajlo Hamzić i Nikola Božidarević, koji su slikali oltarne triptihe i poliptihe sa prvim primjenama portretnosti likova, duboke perspektive, pa i mrtvih priroda.

Slikar koji je obilježio italijansku renesansu i bio jedan od začetnika manirizma bio je Julije Klović, zvan i "Michelangelo minijature", učitelj slavnog El Greca.

Renesansa je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog konstantne prijetnje Osmanlija sa istoka, imala skromniji utjecaj ("idealni grad" Karlovac, 1579. godine), a cvala je fortifikacijska arhitektura koja se nikada nije potpuno oslobodila tradicije gotike i utjecaja manirizma (npr. zagrebačka Kaptolska tvrđava i tvrđava/dvorac porodice Ratkay u Velikom Taboru, Zagorje, 16. vijek).

Barok i rokoko

U 16. vijeka Hrvatska je bila podijeljena u tri države: sjeverna Hrvatska u Austrijskom carstvu, Dalmacija pod Mletačkom republikom (osim Dubrovačke republike), a Slavonija pod osmanlijskom vlašću. Tokom 17. i 18. vijeka ponovno uklapanje Hrvatske u cjelinu hrvatskih zemalja doprinijelo je bogatoj likovnoj baštini. U sjevernoj Hrvatskoj i, po oslobođenju, u Slavoniji niču brojna i vrijedna djela barokne umjetnosti, od urbanističkih projekata i velikih utvrda, do crkava, palača, stambenih zgrada i javnih spomenika.

Velike utvrde sa svojim zvjezdastim tlocrtima, šancima i brojnim kulama grade se zbog konstantne opasnosti napada s istoka. Dvije najveće su Osijek i Slavonski Brod. To su utvrde kojima glavnu odbrambenu moć daju zemlja i voda: nasipi na koje su postavljeni topovi od zemlje i opkopi što sprječavaju prodor neprijateljske ljudske sile ispunjeni vodom. Brodska tvrđava je najveći spomenik arhitekture cijele sjeverne Hrvatske, ali i jedna od najvećih tvrđava u Evropi, jer je bila granična utvrda cijele Evrope prema Osmanlijskom carstvu. Barokni urbanizam se osjeti u brojnim novim gradovima (Bjelovar, Karlovac, Koprivnica, Virovitica, itd.) koji imaju ulice pod pravim uglom, pravougle trgove u sredini na kojim su najvažnije javne zgrade (vojne i gradske uprave) te crkva.

Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku

I dalmatinski gradovi su na svojim starijim zidovima dobijali barokne kule i bastione (Pula, Šibenik, Hvar, itd.), ali najveće razmjere barokne gradnje na jugu doživio je Dubrovnik nakon katastrofalnog potresa 1667. kad je uništen gotovo cijeli grad. Od crkve sv. Vlaha na Placi (1715. godine), preko katedrale (17. vijek), do isusovačke crkve sv. Ignacija i samostana. Najoriginalnije rješenje koje je ujedinilo više baroknih objekata u cjelinu jeste "jezuitsko stepenište" (P. Passalaqua), široko, kameno stepenište sa igrom ispupčenja i uvučenja kontura i snažnom ogradom koje povezuje donji dio grada sa isusovačkim trgom na uzvisini.

Bazilika sv. Eufemije u Rovinju

Period baroka je na području cijele Hrvatske ostavilo mnoštvo crkava, od najvećih što svojom veličinom i oblikovanjem čine "krunu" grada (Rovinj, Rijeka) do najmanjih seoskih crkava. Samostanske crkve su često dobijale okolne trijemove što izvana sliče na utvrđene zidine, a iznutra su dekorativni i blagi (kao u franjevačkom samostanu u Slavonskom brodu gdje su stubovi "odebljali" na tragu baroknog obilja). Najljepši primjer je možda crkva u Selima kraj Siska, ovalnog oblika sa eliptičnom kupolom i konkavno-konveksnog pročelja sa par zvonika.

Najraskošnije ukrašena crkva je svakako crkva sv. Marije Snježne u Belcu (1740. godine) u kojoj je unutrašnji prostor oltara i propovjedaonice, potpuno ispunjen pozlaćenim bogatim skulpturama, oživio slikar Ivan Ranger iz Štajerske, i to baroknom pokrenutošću sa plemenitom rokoko lahkoćom i optimizmom vedrih boja. Ranger je raskošno oslikao i gotičku crkvu u Lepoglavi, ali i strop svečane ovalne dvorane trokrilnog dvorca grofa Oršića u Gornjoj Bisti (Hrvatsko Zagorje, 1775.); možda najraskošnija primjena elipse u profanoj arhitekturi. Zidno slikarstvo doživljava svoj procvat, a ističu se iluzionističke freske u crkvama sv. Marije u Samoboru, sv. Katarine u Zagrebu i u isusovačkoj crkvi u Dubrovniku. Najcjelovitije su očuvane i likovno najvrjednije rokoko-freske u dvorcu Miljana, alegorijskog su sadržaja, a prikazuju godišnja doba i prirodne elemente, ljudske prirode, umjetnosti, itd.

Razmjena umjetnika između Hrvatske i Evrope ne jenjava. Najveću slavu hrvatskom slikarstvu u Evropi pronio je slikar Frederiko Benković, dok je najvažnija kiparska djela u Hrvatskoj radio Italijan Francesco Robba. Njegovo najljepše i najpokretnije monumentalno djelo je mramorni oltar Isustovog Raspeća u crkvi sv. Križa u Križevcima. Uz majstorski klesano tijelo Isusa, postrance je i velika grupa Žrtve Abrahamove u izrazito dijagonalnoj kompoziciji, sva u pokretu nemirne napetosti, sa različitim usmjerenjima udova i draperije.

Umjetnost 19. vijeka

Hrvatsko narodno pozorište u Zagrebu, 1895.

Vlaho Bukovac, Hrvatski preporod (svečani zastor Hrvatskog narodnog pozorišta u Zagrebu, 1897. godine

U austrijskim zemljama (kojima je Hrvatska tada pripadala) je početkom 19. vijeka obilježila gradnja u klasicističkom silu. U Hrvatskoj najistaknutiji arhitekt je bio Bartol Felbinger koji je između ostalog napravio i gradsku vijećnicu u Samoboru (1826. godine) i dvorac Januševac u okolini Zagreba.

Romantizam je u Hrvatskoj bio sentimentalan, nježan i umjeren, slika građanskih vrlina štedljivosti, skromnosti i jednostavnosti. U arhitekturi postoje jednostavni ukrasi polukružnih plitkih niša oko prozora, u pokućstvu to su blago izvijeni oblici Biedermeier namještaja, pa čak i u odijevanju prevladavaju haljine od jeftinijih tkanina, ali vedrih boja. Tako nije ni čudo da se u Hrvatskoj umjesto velikih reprezentativnih portreta preferiraju minijature.

Historicizam u Hrvatskoj je obilježen gradnjom tri velika sakralna objekta: monumentalna župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku (1898), neoromanička katedrala u Đakovu (K. Roesner i F. Schmidt, 1882.) i neogotička pregradnja zagrebačke katedrale s pocakljenim krovištem i zvonicima od 105 m (H. Bolle, 1880-1902. godine). Krajem 19. vijeka Herman Bolle je u Zagrebu, na gradskom groblju Mirogoju, izgradio pola kilometra duge neorenesansne arkade s dvadeset kupola, što je jedan od najvećih projekata evropskog historicizma uopće.

Krajem 19. vijeka hrvatski gradovi dobijaju značajno urbanističko uljepšanje: Karlovac svoje renesansne bastione pretvara u perivoj koji uokviruje stari grad (slično "Bečkom ringu"), a primorski gradovi (Trogir, Zadar, Pula, Pag i Šibenik) ruše svoje zidine i otvaraju se prema moru.

Međutim, svojom veličinom i važnošću, ističe se revolucionarno urbanističko rješenje regulacije zagrebačkog Donjeg Grada (velikim dijelom djelo Milana Lenuzzija, 1860-1880). Između najduže zagrebačke ulice Ilice i nove željezničke pruge podignut je pravilan geometrijski grad s velikim zdanjima javnih i društvenih namjena od kojih se ljepotom ističu neorenesansna zgrada Hrvatska akademija nauke i umjetnosti (F. Schmidt, 1884.), neobarokno Hrvatsko narodno pozorište (H. Helmer i F. Fellner, 1895. godine), te tada izrazito moderni Umjetnički paviljon (1898.) s montažnom konstrukcijom od čelika i stakla, hrvatska "Kristalna palača", i na kraju secesijsko remekdjelo Nacionalna i univerzitetska biblioteka (Lubinski, dovršena tek 1912. godine). Ovaj urbanistički plan povezan je nizom perivoja i parkova, uljepšanih brojnim fontanama i skulpturama, drvoredima i cvjetnim vrtovima (tzv. zagrebačka "zelena potkovica") čineći Zagreb jedan od prvih gradova koji zadovoljavaju novu misao u evropskoj teoriji umjetnostia o "gradu kao umjetničkom djelu".

Realizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti - Vjekoslav Karas: "Rimljanka s lutnjom"

Historicistički spomenik koji je sažeo sve tri likovne umjetnosti je zgrada bivšeg Ministarstva bogoštovlja i nastave u Zagrebu (H. Bolle 1895.). Uz sobu u pompejanskom stilu i renesansni kabinet, u velikoj neobaroknoj "zlatnoj dvorani" svoje historicističke zidne kompozicije izveli su: Bela Čikoš-Sesija (Pokrštenje Hrvata i Splitski Sabor), Oton Iveković (Susret Kolomana i hrvatskog plemstva), Celestin Medović (Dolazak Hrvata), Vlaho Bukovac (Franjo Josip u Zagrebu) i reljefe Robert Frangeš Mihanović. Zlatna dvorana je postala cjelovit spomenik svog doba, kakvih je malo u Evropi.

Realizamu su se približili slikari Ferdo Quiqerez, Nikola Mašić i kipar Ivan Rendić. Naročit je realizam građanskih portreta Vjekoslava Karasa. Njegovi karakterni likovi izražavaju duh svog doba. Realistični pejzaži su vezani za određeno podneblje, tako su slavonske šume prepoznatljive u djelima osječke škole, dubrovačko područje u djelima Celestina Medovića, a dalmatinske marine kod Mencija Klementa Crnčića.

U kiparstvu je tvrdi realizam Ivana Rendića, pred kraj vijeka Frangeš Mihanović oslobodio svojim sažetim i secesijski pokrenutim reljefima.

Duh impresionizma iz Pariza donio je Vlaho Bukovac koji je snažno utjecao na mlade slikare (uključujući autore iz Zlatne dvorane). Nakon što je naslikao svečanu zavjesu u HNK u Zagrebu s temom hrvatskog Preporoda, i simboličku kompoziciju Hrvatska književnost s portretima hrvatskih književnika od renesanse do 19. vijeka u Univerzitetskoj čitaonici, osniva Društvo hrvatskih umjetnika (1897), tzv. zagrebačka šarena škola. Osnivanjem ovog udruženja započela je hrvatska moderna. Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti oni su uspjeli zasjeniti sve druge likovne opcije u tadašnjoj Austro-Ugarskoj državi.

Hrvatska umjetnost

Sadržaj