Demokratska Federativna Jugoslavija
Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ) bila je privremena država osnovana tokom Drugog svjetskog rata 29. novembra 1943. na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Njegov prvobitni izvršni organ bio je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). Tokom svog postojanja njom je upravljao maršal Josip Broz Tito kao premijer.
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg)
Priznali su ju Saveznici na Teheranskoj konferenciji, zajedno sa AVNOJ-em kao svojim savjetodavnim tijelom. Jugoslavenska vlada u egzilu kralja Petra II u Londonu, dijelom zbog pritiska Ujedinjenog Kraljevstva,[1] priznala je vladu AVNOJ-a Viškim sporazumom, potpisanim 16. juna 1944. između premijera Vlade u egzilu Ivana Šubašića i Tita.[1] Viškim sporazumom Vlada u egzilu i NKOJ dogovorili su se da se što prije spoje u privremenu vladu. Oblik nove vlade dogovoren je drugim sporazumom potpisanim 1. novembra 1944. godine u nedavno oslobođenoj jugoslavenskoj prijestolnici Beogradu. DF Jugoslavija je postala jedna od članica osnivača Ujedinjenih nacija potpisivanjem Povelje Ujedinjenih nacija u oktobru 1945. godine.
Država je formirana da ujedini jugoslavenski pokret otpora u okupiranoj Jugoslaviji od strane sila Osovine. Sporazum je ostavio pitanje da li će država biti monarhija ili republika namjerno neodlučno sve dok se rat ne završi, pa je mjesto šefa države bilo upražnjeno. Nakon spajanja vlada, država je reformisana u jednopartijsku Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju sa Josipom Brozom Titom kao premijerom i Ivanom Šubašićem kao ministrom vanjskih poslova.
Historija
urediKao glavne odluke koje su donijeli vijećnici na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu ističu se:
- Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije se konstituiše u zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije, kao vrhovni predstavnik naroda i uspostavlja se Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), sa svim obilježjima narodne vlade, preko koga će AVNOJ ostvarivati svoju izvršnu funkciju;
- Zabranjuje se jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi povratak u zemlju i oduzimaju se sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a također se zabranjuje i povratak u zemlju kralja Petra II Karađorđevića do završetka rata kada će narod odlučiti hoće li republiku ili monarhiju;
- Obveze koje su u inozemstvu u ime Jugoslavije sklopile izbjegličke "vlade" a u cilju njihovog poništenja ili ponovnog sklapanja odnosno odobrenja i da se ne priznaju međunarodni ugovori i obaveze koje bi u buduće u inostranstvu eventualno sklopila izbjeglička takozvana "Vlada";
- Jugoslavija se ima izgraditi na demokratskom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda.[2]
- Zaključci donijeti se imaju odmah formirati posebnim odlukama AVNOJ-a.
- Kao posebna odluka AVNOJ-a, u odluci br. 7, Josipu Brozu Titu je dodijeljen naziv "maršal Jugoslavije" na temelju prijedloga koji je postavila slovenska delegacija na čelu s Josipom Vidmarom. Predsjedništvo AVNOJ-a je na svojoj prvoj sjednici 30. novembra 1943. godine jednoglasno prihvatilo prijedlog slovenske delegacije da se Titu dodijeli taj naziv.
AVNOJ je tada izdao šest odluka, a Prezidijum AVNOJ-a, koji je nastavio svoju funkciju i kada nije zasjedao, četiri odluke. Oni su zajedno činili ustav nove države koja se formirala u Jugoslaviji. Prezidijum je 30. novembra Titu dodijelio čin "maršal Jugoslavije" i imenovao ga za predsjednika vlade (ili vršioca dužnosti premijera) i ministra narodne odbrane.[3] U NKOJ su imenovana tri potpredsjednika i još trinaest ministara.[4]
Naziv "Demokratska Federativna Jugoslavija" zvanično je usvojen 17. februara 1944. godine. Istog dana usvojili su i grb Jugoslavije sa pet baklji.[5]
Nakon svrgavanja kralja Petra II, 29. novembra 1945. godine proglašena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija.
Vlada
urediNjeno zakonodavno tijelo, nakon novembra 1944. godine, bila je Privremena skupština.[6] Sporazum Tito-Šubašić iz 1944. proglasio je da je država pluralistička demokratija koja garantuje: demokratske slobode; lična sloboda; sloboda govora, okupljanja i vjeroispovijesti; i slobodnu štampu.[7] Međutim, do januara 1945. Tito je udaljio vladu od riječi "pluralistička demokratija", tvrdeći da iako je prihvatio demokratiju, nema "potrebe" za više stranaka, jer da više stranaka nepotrebno stvara podjele usred ratnih napora Jugoslavije i da je Narodni front predstavljao sav jugoslavenski narod.[7] Koalicija Narodni front, na čelu sa Komunističkom partijom Jugoslavije i njenim generalnim sekretarom maršalom Josipom Brozom Titom, bila je glavni pokret unutar vlade. Drugi politički pokreti koji su pristupili vladi je i pokret "Napred" kojeg je predstavljao Milivoje Marković.[6]
Demokratskom Federativnom Jugoslavijom vladala je Privremena vlada koju su uglavnom činili članovi Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta i manji broj drugih političkih partija iz bivše Kraljevine Jugoslavije. Predsjednik Vlade bio je Josip Broz Tito. Komunisti su imali 22 ministarske funkcije, uključujući finansije, unutrašnje poslove, pravosuđe, saobraćaj i druge. Ivan Šubašić, iz Hrvatske seljačke stranke i bivši ban Banovine Hrvatske, bio je ministar vanjskih poslova, dok je Milan Grol iz Demokratske stranke bio potpredsjednik Vlade. Mnogi nekomunistički članovi vlade podnijeli su ostavke zbog neslaganja s novom politikom.[8]
Administrativna podjela
uredi
Demokratska Federativna Jugoslavija se sastojala od 6 federalnih država i 2 autonomne pokrajine:[9][10]
Reference
uredi- ^ a b Walter R. Roberts. Tito, Mihailović, and the allies, 1941-1945. Duke University Press, 1987. Pp. 288.
- ^ "Marko Attila Hoare: Bosnian Muslims in the Second World War: A History". Oxford University pres, 2013. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ^ "DOKUMENTA PRVOG I DRUGOG ZASEDANJA AVNOJ-a" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 13. 7. 2018. Pristupljeno 9. 2. 2018.
- ^ Michael Boro Petrovich, "The Central Government of Yugoslavia", Political Science Quarterly, Vol. 62, No. 4 (1947), pp. 504–30.
- ^ Marko Attila Hoare, The Bosnian Muslims in the Second World War: A History (Oxford University Press, 2013), p. 200.
- ^ a b Vojislav Koštunica, Kosta Čavoški. Party pluralism or monism: social movements and the political system in Yugoslavia, 1944-1949. East European Monographs, 1985. Pp. 22.
- ^ a b Sabrina P. Ramet. The three Yugoslavias: state-building and legitimation, 1918-2005. Bloomington, Indiana, USA: Indiana University Press. Pp. 167-168.
- ^ http://adattar.vmmi.org/fejezetek/2078/09_prva_decenija_titove_jugoslavije.pdf
- ^ Petranović 2002.
- ^ Jović 2009.
Izvori
uredi- Bokovoy, Melissa K.; Irvine, Jill A.; Lilly, Carol S., ured. (1997). State-Society Relations in Yugoslavia, 1945-1992. London: Palgrave Macmillan. ISBN 9780312126902.
- Dimić, Ljubodrag (2011). "Yugoslav-Soviet Relations: The View of the Western Diplomats (1944-1946)". The Balkans in the Cold War: Balkan Federations, Cominform, Yugoslav-Soviet Conflict. Beograd: Institute for Balkan Studies. str. 109–140. ISBN 9788671790734.
- Jović, Dejan (2009). Yugoslavia: A State that Withered Away. West Lafayette: Purdue University Press. ISBN 9781557534958.
- Pavlowitch, Stevan K. (2002). Serbia: The History behind the Name. London: Hurst & Company. ISBN 9781850654773.
- Petranović, Branko (2002). The Yugoslav Experience of Serbian National Integration. Boulder: East European Monographs. ISBN 9780880334846.