Wikipedia

Sloboda vjere ili uvjerenja

Sloboda vjere ili uvjerenja[1][2] je jedno od osnovnih ljudskih prava. Na osnovu potvrđenih i objavljenih međunarodnih pravnih ugovora savremene zemlje utemeljene na predstavničkoj, parlamentarnoj demokratiji u svojim ustavima garantuju slobodu misli, savjesti, vjere ili uvjerenja, kao i sekularnost javnih institucija. Posebnim zakonima se detaljno uređuju pitanja slobode misli, savjesti, vjere ili uvjerenja, te pravni položaj vjerskih zajednica i načelo sekularnog uređenja javnih institucija.[3]

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima garantuje slobodu vjere ili uvjerenja
Elenor Ruzvelt drži Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789) garantuje slobodu vjere ili uvjerenja

Sloboda vjere ili uvjerenja

uredi

Svako ima pravo na slobodu vjere ili uvjerenja.[4]

Sloboda vjere ili uvjerenja štiti teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, kao i pravo da se ne izražava nijedna vjera ni uvjerenje.

Sloboda vjere ili uvjerenja podrazumijeva slobodu izbora da se ima ili nema, zadrži ili promijeni vjera ili uvjerenje, pravo da se pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno izražava vjera ili uvjerenje bogosluženjem, poučavanjem, praksom, obredima ili na drugi način, slobodu da se učestvuje u vjerskoj pouci i nastavi, ili pouci odnosno nastavi koji odgovaraju nečijem uvjerenju, kao i pravo da se njeguje i razvija vjerska tradicija ili tradicija u skladu sa nečijim uvjerenjem.

Sloboda izražavanja vjere ili uvjerenja podliježe samo onim ograničenjima, neophodnim u demokratskom društvu koja su u interesu javne bezbjednosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

Sloboda misli i savjesti

uredi

Sloboda misli je apsolutna i neprikosnovena.

Sloboda savjesti podrazumijeva i pravo pojedinca da odbije ispunjenje vojne ili druge obaveze koja uključuje upotrebu oružja (prigovor savjesti).

Komentar Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih naroda na član 18.

uredi
 
Generalna Skupština Ujedinjenih naroda

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

uredi

Član 18.[5] koji se odnosi na slobodu misli, savjesti, vjere ili uvjerenja:

Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja te slobodu, pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, izražavanja vjere ili uvjerenja bogosluženjem, poučavanjem, praksom i obredima.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

uredi

Član 18.[6] koji se odnosi na slobodu misli, savjesti, vjere ili uvjerenja:

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere. To pravo uključuje slobodu pridržavanja ili usvajanja vjere ili uvjerenja po svom ličnom izboru, kao i slobodu, pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, izražavanja vjere ili uvjerenja bogosluženjem, obredima, praksom i poučavanjem.

2. Niko ne smije biti podvrgnut prinudi kojom bi se ugrozila njegova sloboda pridržavanja ili usvajanja vjere ili uvjerenja po svom ličnom izboru.

3. Sloboda izražavanja vjere ili uvjerenja može se podvrgnuti samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su nužno potrebna radi zaštite javne bezbjednosti, poretka, zdravlja ili morala, ili osnovnih prava i sloboda drugih.

4. Države stranke ovoga Pakta se obavezuju da će poštovati slobodu roditelja i, gdje postoji takav slučaj, zakonskih staratelja da svojoj djeci obezbjede vjersko i moralno vaspitanje u skladu sa svojim ličnim uvjerenjima.

Opšti komentar[7] br. 22 (48) na član 18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima

uredi

1. Pravo na slobodu misli, savjesti i vjere (koje uključuje i slobodu pridržavanja uvjerenja) u stavu 1 člana 18 dalekosežno je i duboko; obuhvata slobodu mišljenja o svim pitanjima, ličnih uvjerenja i posvećenosti vjeri ili uvjerenjima, izraženim pojedinačno ili u zajednici sa drugima. Komitet skreće pažnju državama ugovornicama na činjenicu da se sloboda misli i sloboda savjesti štite jednako sa slobodom vjere i uvjerenja. Suštinska priroda ovih sloboda se takođe odražava u činjenici da se od ove odredbe ne može odstupiti, čak ni u vrijeme vanrednog stanja, kako je navedeno u članu 4 stava 2 Pakta.

2. Član 18 štiti teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, kao i pravo da se ne izražava nijedna vjera ni uvjerenje. Izraze „uvjerenje“ i „vjera“ treba široko tumačiti. Član 18 se u primijeni ne ograničava na tradicionalne vjere niti na vjere i uvjerenja sa institucionalnim osobinama niti praksu analognu tradicionalnim vjerama. Komitet je stoga zabrinut zbog svih tendencija diskriminacije prema nekoj vjeri ili uvjerenju iz bilo kog razloga, uključujući i činjenicu da su nedavno uspostavljene ili da predstavljaju vjerske manjine koje mogu biti predmet neprijateljstva prevladavajuće vjerske zajednice.

3. Član 18 razlikuje slobodu misli, savjesti, vjere ili uvjerenja od slobode izražavanja vjere ili uvjerenja. Njime se ne dozvoljavaju nikakva ograničenja slobode misli i savjesti niti slobode vjere ili uvjerenja ili usvajanja vjere ili uvjerenja po sopstvenom izboru. Ove slobode se bezuslovno štite, kao pravo svakoga da se pridržava svog mišljenja bez tuđeg miješanja iz stava 1 člana 19. U skladu sa stavom 2 člana 18 i članom 17, niko se ne može primorati da otkrije svoje misli ili privrženost vjeri ili uvjerenju.

4. Sloboda izražavanja vjere ili uvjerenja može se ostvarivati „pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno“. Sloboda izražavanja vjere ili uvjerenja bogosluženjem, obredima, praksom i poučavanjem obuhvata širok opseg radnji. Pojam bogosluženja proteže se na ritualne i ceremonijalne radnje kojima se neposredno izražava uvjerenje, kao i različite prakse koje su sastavni dio takvih radnji, uključujući izgradnju mjesta za vršenje bogosluženja, upotrebu ritualnih izraza i predmeta, isticanje simbola i obilježavanje praznika i neradnih dana. Obredi i praktikovanje vjere ili uvjerenja mogu da uključuju ne samo ceremonijalne radnje, već i takve običaje kao što su pravila o načinu ishrane, nošenje posebne odjeće ili kapa, učešće u ritualima povezanim sa nekim periodima života i korišćenje posebnog jezika kojim se uobičajeno govori u dotičnoj grupi. Pored toga, praksa i poučavanje vjere ili uvjerenja uključuju radnje koje su sastavni dio vođenja osnovnih poslova vjerskih grupa, kao što su, između ostalog, sloboda izbora vjerskih lidera, sveštenika i vjeroučitelja, sloboda osnivanja nižih i visokih vjerskih škola i sloboda izrade i distribucije vjerskih tekstova i izdanja.

5. Komitet primjećuje da iz slobode „pridržavanja ili usvajanja“ vjere ili uvjerenja neizbježno proističe sloboda izbora vjere ili uvjerenja, uključujući, između ostalog, pravo zamijene svoje postojeće vjere ili uvjerenja drugom ili usvajanjem ateističkih pogleda, kao i pravo ostajanja pri svojoj vjeri ili uvjerenju. Stav 2 člana 18 zabranjuje prinudu koja bi nanijela štetu pravu pridržavanja i usvajanja vjere ili uvjerenja, uključujući upotrebu ili prijetnju fizičkom silom ili krivičnim sankcijama radi primoravanja vjernika ili nevjernika da ostanu privrženi svojim vjerskim uvjerenjima i konfesijama, da se odreknu svoje vjere ili uvjerenja ili da se preobrate. Politika i praksa sa istom namjerom ili dejstvom, kao, na primjer, one kojima se ograničava pristup obrazovanju, medicinskoj njezi, zapošljavanju ili pravima garantovanim u članu 25 i drugim odredbama Pakta su, na sličan način, protivni stavu 2 člana 18. Istu zaštitu uživaju i oni koji se pridržavaju svih uvjerenja koja su nereligioznog karaktera.

6. Komitet je mišljenja da stav 4 člana 18 dozvoljava u javnim školama nastavu iz predmeta kao što su opšta istorija religija i etika, ako se izvodi na neutralan i objektivan način. Sloboda roditelja ili zakonskih staratelja da obezbjede da njihova djeca stiču vjersko i moralno obrazovanje u skladu sa njihovim uvjerenjima, predviđena članom 18 stavom 4, povezana je sa garancijama slobode poučavanja vjere ili uvjerenja navedenim u stavu 1 člana 18. Komitet konstatuje da je javno školstvo koje uključuje podučavanje iz posebne vjere ili uvjerenja protivno stavu 4 člana 18, osim ako se ne predvide nediskriminatorni izuzeci ili alternative koji bi udovoljili željama roditelja i staratelja.

7. Prema članu 20, nikakva izražavanja vjere ili uvjerenja ne mogu iznositi propagandu za rat ili zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja pozivanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje. Kao što je navedeno u opštem komentaru Komiteta broj 11 (19), države ugovornice su obavezne da donesu zakone kojima se takve radnje zabranjuju.

8. Stav 3 člana 18 dozvoljava ograničavanje slobode izražavanja vjere ili uvjerenja samo ako su ograničenja propisana zakonom i neophodna su za zaštitu javne bezbjednosti, poretka, zdravlja ili morala, ili osnovnih prava i sloboda drugih. Sloboda od prinudnog pridržavanja ili usvajanja vjere ili uvjerenja i sloboda roditelja i staratelja da obezbjede vjersko i moralno obrazovanje ne mogu se ograničiti. U tumačenju domašaja odredaba o dozvoljenom ograničavanju, države ugovornice treba da pođu od potrebe zaštite prava garantovanih u Protokolu, uključujući pravo na jednakost i nediskriminaciju po bilo kom osnovu, navedenim u članovima 2, 3 i 26. Nametnuta ograničenja moraju se ustanoviti zakonom i ne smiju se primjeniti na način koji bi ugrozio prava garantovana u članu 18. Komitet napominje da se stav 3 člana 18 treba striktno tumačiti: ograničenja nisu dozvoljena po osnovima koji nisu u njemu navedeni, čak i ako su dozvoljena kao ograničenja drugih prava zaštićenih Protokolom, kao što je nacionalna bezbjednost. Ograničenja se mogu primjeniti samo u one svrhe za koje su propisana i moraju biti neposredno primjerena i srazmijerna specifičnim potrebama kojima su uslovljena. Ograničenja se ne mogu nametnuti radi diskriminacije niti primjeniti na diskriminatoran način. Komitet primjećuje da pojam morala proističe iz mnogih društvenih, filozofskih i vjerskih tradicija; prema tome, ograničenja slobode izražavanja vjere ili uvjerenja radi zaštite morala moraju se zasnivati na načelima koja ne potiču isključivo iz jedne tradicije. Lica koja se već izlažu nekim legitimnim ograničenjima, kao zatvorenici, nastavljaju da uživaju prava na izražavanje svoje vjere ili uvjerenja, u punoj mjeri u skladu sa posebnom prirodom ograničenja. Izvještaji država ugovornica treba da pruže informacije o punom obimu i dejstvu ograničenja po stavu 3 člana 18, kako u pogledu zakona, tako i o njihovoj primjeni u specifičnim okolnostima.

9. Činjenica da se vjera priznaje kao državna religija ili da je uspostavljena kao zvanična ili tradicionalna ili da njeni sljedbenici čine većinu stanovništva ne smije imati za posljedicu nikakvu štetu po uživanje bilo kojeg od prava iz Pakta, uključujući članove 18 i 27, niti bilo kakvu diskriminaciju prema pripadnicima drugih vjera ili nevjernicima. Posebno, određene mjere koje diskriminišu posljednje, kao što su mjere kojima se mogućnost prijavljivanja za javnu službu ograničava na pripadnike prevladavajuće vjere ili se njima daju ekonomske privilegije ili se nameću posebna ograničenja izražavanja drugih vjera, nisu u skladu sa zabranom diskriminacije po osnovu vjere ili uvjerenja niti garancijom jednake zaštite po članu 26. Mjere predviđene u stavu 2 člana 20 Pakta predstavljaju važnu zaštitu protiv kršenja prava vjerskih manjina i drugih vjerskih grupa da ostvaruju prava garantovana u članovima 18 i 27 i protiv činova nasilja ili progona usmjerenih prema tim grupama. Komitet želi da bude informisan o mjerama koje dotične države ugovornice preduzimaju radi zaštite izražavanja svih vjera ili uvjerenja od kršenja zakona i radi zaštite njihovih sljedbenika od diskriminacije. Slično, obavještenje o poštovanju prava vjerskih manjina po članu 27 neophodno je Komitetu kako bi ocjenio stepen ostvarivanja slobode misli, savjesti, vjere i uvjerenja u državama ugovornicama. Dotične države ugovornice treba takođe da u svoje izvještaje uključe obavještenja o postupcima koja se po njihovim zakonima i sudskoj praksi smatraju blasfemijom.

10. Ako se skup uvjerenja smatra zvaničnom ideologijom u ustavima, zakonima, proglasima vladajućih stranaka, itd., ili po važećoj praksi, to ne treba imati za posljedicu nikakvu štetu po slobode iz člana 18 ni po druga prava priznata u Paktu niti bilo kakvu diskriminaciju prema licima koja ne prihvataju zvaničnu ideologiju ili joj se suprotstavljaju.

11. Mnogi pojedinci pozivaju se na pravo da odbiju služenje vojne obaveze (prigovor savjesti) na osnovu toga što takvo pravo proističe iz njihovih sloboda po članu 18. Kao odgovor na te zahtijeve, sve veći broj država svojim zakonima izuzima od obavezne vojne službe građane koji se iskreno drže vjerskih ili drugih uvjerenja koja zabranjuju služenje vojne obaveze i zamijenjuje je drugim oblicima službe državi. Pakt izričito ne upućuje na pravo na prigovor savjesti, ali Komitet smatra da takvo pravo može da proistekne iz člana 18 u mjeri u kojoj se obaveza korišćenja smrtonosne prisile može ozbiljno sukobiti sa slobodom savjesti i pravom izražavanja nečije vjere ili uvjerenja. Kada se ovo pravo priznaje zakonom ili praksom, ne smije biti nikakvog razlikovanja prigovarača savjesti po osnovu prirode njihovih uvjerenja; takođe, ne smije biti diskriminacije prema prigovaračima savjesti zato što nisu odslužili vojnu službu. Komitet poziva države ugovornice da izvijeste o uslovima pod kojima lica mogu biti izuzeta od vojne službe na osnovu njihovih prava po članu 18, te o prirodi i dužini drugog oblika službe državi.

Sekularnost i sloboda vjere ili uvjerenja

uredi

Sekularnost ili sekularno uređenje je uređenje zasnovano na odvojenosti vjerskih institucija i javnih institucija. Sekularnost je neutralnost javnih institucija po osnovu vjere ili uvjerenja, a kojom se obezbjeđuje puna ravnopravnost građana i građanki različitih vjera ili uvjerenja u javnom prostoru, bez diskriminacije.[8]

Sekularnost podrazumijeva odsustvo službene religije, odnosno odsustvo bilo kog službenog stava po osnovu vjere ili uvjerenja.

Sekularnost ne znači borbeno protivljenje religiji i vjerskim zajednicama ili suspendovanje religije i vjerskih zajednica, nego podrazumijeva obezbjeđivanje pune slobode vjere ili uvjerenja svim građanima i građankama ravnopravno i bez diskriminacije, nezavisno od toga da li oni pripadaju većinskoj vjerskoj zajednici ili ne.[9][10]

U sekularnom uređenju javnih institucija svi građani i građanke imaju pravo da slobodno izražavaju svoju vjeru ili uvjerenje. Međutim, javne institucije su potpuno neutralne po vjerskim pitanjima i ne smiju ni na koji način da favorizuju ili privileguju bilo koju vjersku zajednicu, bez obzira da li je neka vjerska zajednica većinska ili nije.[11]

Zabranjena je diskriminacija po osnovu vjere ili uvjerenja. A diskriminacijom po osnovu vjere ili uvjerenja smatra se svako postupanje koje je suprotno načelu slobode vjere ili uvjerenja, odnosno svako nejednako postupanje, pravljenje razlike ili dovođenje u nejednak položaj lica po osnovu vjere ili uvjerenja, kao i pripadanja ili nepripadanja nekoj vjerskoj zajednici.

Vjerske zajednice djeluju u skladu sa pravnim poretkom, javnim redom i moralom. Djelovanje vjerskih zajednica ne smije biti usmjereno protiv drugih vjerskih zajednica i vjera ili uvjerenja, niti na štetu prava i sloboda građana i građanki drugih vjera ili uvjerenja.

Javne institucije i vjerske zajednice treba da podstiču toleranciju, dijalog i poštovanje između vjernika različitih vjerskih zajednica, kao i između vjernika, agnostika i ateista.

Povezano

uredi

Izvori

uredi
  1. ^ Pravo na slobodu misli, savjesti i vjere (koje uključuje i slobodu pridržavanja uvjerenja), Službeni komentar Komiteta za ljudska prava UN
  2. ^ Prema najsavremenijim pravnim standardima se uobičajeno koristi pojam „sloboda vjere ili uvjerenja“
  3. ^ "What in the World is Religious Freedom?". Religious Freedom Institute (jezik: engleski). Pristupljeno 28. 11. 2019.
  4. ^ Davis, Derek H. "The Evolution of Religious Liberty as a Universal Human Right". Arhivirano s originala, 1. 2. 2008. Pristupljeno 5. 12. 2006.
  5. ^ Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
  6. ^ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  7. ^ Opšti komentar br. 22 (48) na član 18., Komentari Komiteta za ljudska prava UN
  8. ^ The Oxford Companion to the Supreme Court of the United States (1992), Kermit D. Hall, Ed. pp. 717–26
  9. ^ "Secular". Online Etymology Dictionary.
  10. ^ Zuckerman i Shook 2017, str. 4–5 "The origin of the word “secular” is Latin: ‘saeculum’ typically meant a fixed period of time, an age, one hundred years or so (Feeney 2008: 145). The ‘saeculum’ was not defined in contrast to any sacred concerns, and had a freestanding usage in Latin.".
  11. ^ "Secular". Merriam-Webster Dictionary.

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Sloboda_vjere_ili_uvjerenja&oldid=3331772"