Bosanski krstaški rat
Bosanski krstaški rat je vođen protiv heretika u Bosni od 1235. do 1241. godine. To je u suštini bio mađarski osvajački rat protiv Bosanske banovine pod plaštom krstaškog rata .
Vođeni mađarskim hercegom Kolomanom, krstaši su uspjeli osvojiti samo periferne dijelove zemlje. Krstaški rat se brzo završio kada su Mađare napali Tatari. I poslije su pape pozivali na krstaške ratove protiv Bosne, ali se nisu dogodili. Neuspjeli rat koji su Mađari započeli je doveo do velikog nepovjerenja i mržnje prema njima, koje će trajati vijekovima.
Pozadina uredi
Prvi krstaški rat je spriječen u aprilu 1203. godine, kada su Bosanci pod Ban Kulinom na Bilinom polju obećali da će kršćanstvo prakticirati prema rimokatoličkom obredu i prepoznati duhovnu nadmoć pape. Kulin je također potvrdio sekularnu nadmoć mađarskih kraljeva nad Bosnom. U stvarnosti, nezavisnost i bosanske crkve i bosanske banovine je rasla.[1]
Na vrhuncu Albigenškog krstaškog rata protiv francuskih katara 1220-ih, pojavile su se glasine da je vođa Katara, zvani Nicetas, boravio u Bosni. Nije sigurno da je Nicetas postojao, ali susjedni Mađari su iskoristili širenje glasina da bi povratili suzerenstvo nad Bosnom, koja je postajala sve nezavisnija.[2] Bosanci su optuženi da pružaju utočište bogumilima.[3] Godine 1221. zabrinutost je na kraju potakla papu Honorija III da propovijeda krstaški rat protiv bosanskih heretika.[2] To je ponovio 1225. godine, ali Mađari nisu mogli da odgovore na njegov poziv.[1]
Nasljednik Honorija III, papa Grgur IX, optužio je bosanskog biskupa za skrivanje heretika. Kasnije je 1233. zamijenjen njemačkim dominikanskim prelatom, Ivanom Wildeshausenom, prvim bosanskim biskupom koji nije bio Bosanac. Iste godine, Ban Matej Ninoslav je tvrdio da nema ništa se hereticima, ali to nije zadovoljilo Grgura.[1]
Rat uredi
Godine 1234. papa Grgur IX je objavio još jedan poziv za krstaški rat, a ovaj put se Mađarska odazvala. Iako je moguće da Bosanci nisu uskladili Crkvu bosansku sa onim što je Rim tražio, Mađarima je to bio savršen izgovor da započnu rat[1] Grgur je obećao popustljivost potencijalnim krstašima i povjerio Kolomanu, mlađem sinu Andriji II i bratu Beli IV, komandovanje krstašima[3][4] Koloman i njegovi sljedbenici stavljeni su pod zaštitu Svete Stolice.[4]
Borbe su trebale početi 1235. godine, ali mađarska vojska je stigla u Bosnu tek tri godine kasnije. Kašnjenje je moglo biti uzrokovano otporom na sjeveru zemlje, u oblasti Soli, gdje je planinski teren pomogao "mnogim hereticima" da se brane protiv krstaša.[1][4] U augustu 1236. papa Grgur je naredio krstašima da ne gnjave rođaka Mateja Ninoslava, Sibislava, kneza Usore, ili njegove majke, oboje "dobrih katolika" među heretičkim plemstvom.[4]
Vrhbosna je po svemu sudeći pala 1238. godine kada su dominikanci izgradili katedralu koja je pratila krstaše. Međutim, krstaši nisu uspjeli osvojiti cijelu Bosnu, budući da je Matej Ninoslav nastavio djelovati u središnjim dijelovima banovine, gdje Dominikanci nikada nisu kročili. Katoličku crkvu u Bosni je sada vodio novi biskup, Mađar po imenu Ponsa. Dominikanci su zapisali da su neki heretici spaljeni na lomači. Krstaši su tada ili došli do Huma ili su to namjeravali.[1]
Spas je došao 1241. Mongolska invazija na Evropu spašava Bosnu. Tatari, pod Batu-kanom, koji su pokorili i uništili Kijevsku Rusiju, napali su Mađarsku. Mađarske trupe se povlače iz Bosne. Veliki dio njihove vojske je uništen u bitci na rijeci Šajo, među njima smrtno ranjen Koloman, komandant krstaša. Mađarska armija je potpuno uništena, a Bela IV je pobjegao sve do obale Jadranskog mora, gdje je našao utočište u zidinama Trogira. Ovu katastrofu mađarske vojske je iskoristio Matej Ninoslav, vratio se iz Dubrovnika i učvrstio svoju vlast u Bosni.[5] Tatari su opljačkali Dalmaciju, Hrvatsku, Zetu, Srbiju i Bugarsku. Njihov napad pokazao se katastrofalnim za cijeli Balkan, jedino je Bosna bila pošteđena[1] koja će vratiti okupirane teritorije i zadržati svoj nivo nezavisnosti.[6]
Posljedice uredi
Opasnost od novog vjerskog progona u Bosni se pojavila ponovo. Papa Inocent IV počeo je poticati Mađare da poduzmu još jedan krstaški rat krajem 1246. i 1247. godine, i oni su se pokazali voljnim. Matej Ninoslav je tvrdio da se povezuje s hereticima samo da brani Bosnu od mađarskih osvajača.[1] Čini se da je uvjerio Inocenta,[1] koji je suspendirao krstaški rat u martu 1248.[4]
Krstaški rat protiv Bosne ponovo je propovijedan između 1337–38 i 1367, od strane Benedikta XII i Urbana V, ali u drastično različitim političkim okolnostima. Mađarskom je vladala nova dinastija, Anjoui, koji su podržavali Kotromanićeve vladare Bosne.[1] Kralj Karlo Robert je izjavio da će se svaki Mađar koji napadne Bosnu, kojim je vladao njegov prijatelj Stjepan II, smatrati izdajnikom.[4] Posljednja dva pokušaja pokretanja rata protiv Bosne pod plaštom krstaških ratova vezana su za kralja Sigismunda Luksemburškog. Prvi pokušaj je bio 1391., ali je tada Bosna bila na vrhuncu svoje moći, a posljednji 1408. godine, za vrijeme vladavine kralja Tvrtka II, no i ovaj put bez uspjeha.[5]
Jedini ishod ovoga rata i kasnijih pokušaja je bila još veća mržnja prema Mađarima među Bosancima, što će se ispostaviti kao glavni faktor koji će doprinijeti osmanlijskom osvajanju Bosne 1463. godine[1], a po svemu sudeći, to je trajalo i daleko poslije dolaska Osmanlija[4]
Također pogledajte uredi
Vanjski linkovi uredi
Reference uredi
- ^ a b c d e f g h i j k Van Antwerp Fine, John (1994), The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, str. 143–146, 277, ISBN 0472082604 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ a b Lock, Peter (2013). The Routledge Companion to the Crusades. Routledge. str. 172. ISBN 1135131376.
- ^ a b Sedlar, Jean W. (2011). East Central Europe in the Middle Ages, 1000–1500. University of Washington Press. str. 229. ISBN 029580064X.
- ^ a b c d e f g Van Antwerp Fine, John (2007), The Bosnian Church: Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century, Saqi, str. 126, 132, ISBN 0863565034 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ a b Dautović, Dženan. "Između politike i religije. Križari u pohodu na srednjovjekovnu Bosnu (Novo vrijeme, 6. 12. 2013.)" (jezik: engleski). journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ^ Hamilton, Janet; Hamilton, Bernard; Stoyanov, Yuri (1998). Christian Dualist Heresies in the Byzantine World, C. 650-c. 1450: Selected Sources. Manchester University Press. str. 265. ISBN 071904765X.