Aluminij

hemijski element sa simbolom Al i atomskim brojem 13
(Preusmjereno sa Aluminijum)

Aluminij (latinski: ' jeste hemijski element sa simbolom Al i atomskim brojem 13. U periodnom sistemu elemenata spada u metale III glavne grupe, poznatu i kao grupu bora, ranije zvana grupa zemnih metala. Aluminij je srebrenasto-bijeli lahki metal. On je treći najzastupljeniji element i najčešći metal u Zemljinoj kori. U 2010. godini iskopano je i prerađeno oko 41 milion tona primarnog aluminija.[8] Iako on ne spada u plemenite metale, sa vodom iz zraka reagira samo površinski, izgrađujući zaštitni pasivizirajući sloj na površini metala.

Aluminij,  12Al
Aluminij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski brojAluminij, Al, 12
SerijaMetal
Grupa, Perioda, Blok13, 3, p
Izgledsrebrenast
Zastupljenost7,57[1] %
Atomske osobine
Atomska masa26,9815385[2] u
Atomski radijus (izračunat)125 (118) pm
Kovalentni radijus121 pm
Van der Waalsov radijus184[3] pm
Elektronska konfiguracija[Ne] 3s2 3p1
Broj elektrona u energetskom nivou2, 8, 3
Izlazni rad4,06–4,26[4] eV
1. energija ionizacije577,5 kJ/mol
2. energija ionizacije1816,7 kJ/mol
3. energija ionizacije2744,1[5] kJ/mol
4. energija ionizacije11563[5] - 11578[6] kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanječvrsto
Mohsova skala tvrdoće2,75
Kristalna strukturakubična plošno centrirana
Gustoća2700 kg/m3
Magnetizamparamagnetičan ( = 2,1 · 10−5)[4]
Tačka topljenja933,47 K (660,32 °C)
Tačka ključanja2743[7] K (2470 °C)
Molarni volumen10,00 · 10−6 m3/mol
Toplota isparavanja284[7] kJ/mol
Toplota topljenja10,7 kJ/mol
Pritisak pare2,42 · 10−6 Pa
Brzina zvuka6250-6500 m/s pri 293,15 K
Specifična toplota897[1] J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost37,7 · 106 S/m
Toplotna provodljivost235 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj1, 2, 3
OksidAl2O3
Elektrodni potencijal−1,66 V[5] (Al3+ + 3e → Al)
Elektronegativnost1,61 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
25Al

sin

7,183 s ε 4,277 25Mg
26Al

sin

7,17 · 105 a ε 4,004 26Mg
27Al

100 %

Stabilan
28Al

sin

2,2414 min β- 4,642 28Si
29Al

sin

6,56 min β- 3,680 29Si
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
prah

Lahko zapaljivo

F
Lahko zapaljivo
Obavještenja o riziku i sigurnostiR: 15-17
S: (2-)7/8-43
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Historija uredi

 
Engleski hemičar Humphry Davy

U usporedbi sa drugim metalima, aluminij nije poznat dugo u historiji. Tek ga je 1808. godine opisao Humphry Davy kao aluminium kada je pokušao da ga izdvoji kao metal. Međutim, to je uspio Hans Christian Ørsted tek 1825. godine putem reakcije aluminij-hlorida (AlCl3) sa kalij-amalgamom, pri čemu je kalij služio kao redukciono sredstvo:[9]

 
 
Hans Christian Ørsted je prvi izdvojio čisti aluminij

Friedrich Wöhler je koristio istu metodu 1827. godine, ali je za redukciju koristio metalni kalij te je tako dobio čišći aluminij. U to vrijeme aluminij je vrijedio više od zlata. Henri Étienne Sainte-Claire Deville je unaprijedio Wöhlerov proces 1846. godine te ga je objavio u knjizi 1859. godine. Tim poboljšanim procesom povećan je prinos aluminija iz rude, što je dovelo da cijena aluminija za deset godina opadne za 90%. Godine 1886. Charles Martin Hall i Paul Héroult, nezavisno jedan od drugog, razvili su proces za proizvodnju aluminija putem elektrolize, koji je danas nazvan po njima Hall-Héroultov proces. Tri godine kasnije, 1889. Carl Josef Bayer je razvio proces koji se po njemu zove Bayerov proces kojim se i danas u velikoj mjeri dobija aluminij u industrijskim količinama. U tom vremenu, aluminij je bio u centru pažnje nauke i javnosti općenito, da je po njemu nazvan i jedan brod izrađen 1894. godine.

Etimologija uredi

Ime elementa je izvedeno iz latinske riječi alumen što znači alaun (stipsa). Na germanskom govornom području koriste se dva imena za element: aluminium i aluminum. U gotovo svim jezicima svijeta prva varijanta je više zastupljena, dok se druga varijanta aluminum koristi više u SAD.[10] IUPAC je 1990. godine odlučio da zvanični naziv elementa bude aluminium ali je tri godine kasnije prihvatio aluminum kao moguću varijantu imena.

Osobine uredi

Fizičke uredi

Aluminij je relativno mehki i žilav metal. Otpornost izvlačenja čistog aluminija iznosi oko 49 MPa, dok kod njegovih legura iznosi od 300 do 700 MPa. Njegov modul elastičnosti iznosi, u zavisnosti od legure, oko 70.000 MPa. Lahko se izvlači te se valjanjem može preraditi u veoma tanke folije. Takozvane aluminijske gnječene legure se mogu dobro obrađivati, savijati, presati i kovati čak i na nižim temperaturama. Napetosti nastale hladnom obradom aluminija mogu se ukloniti procesom mehkog zagrijavanja (do 250 °C). Na ovim temperaturama može se oblikovati i duraluminij. Legure aluminija sa 3% magnezija ili silicija se dobro izlijevaju (aluminijski tlačni gus) te se dalje mogu mašinski obrađivati. Na temperaturama od oko 1,2 K, čisti aluminij pokazuje superprovodničke osobine. Tačka topljenja aluminija iznosi 660,4 °C, a vrelište na 2470 °C. Sa gustoćom od 2,7 g/cm3, aluminij iskazuje osobine lahkih metala.

Hemijske uredi

Oksidacioni broj aluminija je +3. Čist aluminij na zraku polahko se oksidira, prekrivajući se slojem oksida Al2O3, koji od korozije štiti metal koji se nalazi ispod površine. Rastvara se u neoksidirajućim kiselinama, pri čemu nastaje hidratizirani Al3+ ion. Aluminij se lahko rastvara u jakim bazama (npr., natrij-hidroksid - NaOH ili kalij-hidroksid - KOH), istiskujući vodik i prelazeći u 2Na[Al(OH)4]

 

Koncentrirana dušična kiselina pasivizira aluminij.

Izotopi uredi

Aluminij ima mnogo poznatih izotopa, čiji se maseni brojevi kreću između 21 i 42. Međutim, jedini stabilni izotop mu je27Al. Izotop 26Al mu je radioaktivan, ali se može naći u prirodi. Vrijeme poluraspada izotopa 26Al iznosi oko 716.000 godina,[11] ali se u prirodi javlja samo u tragovima. Stvara se iz argona u Zemljinoj atmosferi putem spalacije uzrokovane protonima iz kosmičkih zraka. Izotopi aluminija su naši praktičnu primjenu u brojnim oblastima kao što su određivanje starosti okeanskih sedimenata, manganovih nakupina, glečerskog leda, kvarca u stijenama i meteorita. Odnos između 26Al i izotopa 10Be se koristi za izučavanje uloge transporta, odlaganja, erozije i nastajanja sedimenata u vremenskim periodima od 100.000 do milion godina.[12]

Kosmogeni 26Al je prvi put primijenjen u proučavanju mjeseca i meteorita. Fragmenti meteoroida, nakon što su se odvojili od svog matičnog objekta, bili su izloženi intenzivnom djelovanju kosmičkih zraka tokom svog putovanja kroz svemir, što je uzrokovalo stalno nastajanje 26Al. Nakon što fragmenti padnu na Zemlju, djelovanjem atmosfere značajno se smanjuje proizvodnja 26Al, a mjerenjem njegovog vremena poluraspada moguće je izračunati životni vijek meteorita. Istraživanjem meteorita na taj način došlo se do podatka da je izotop 26Al bio relativno dosta rasprostranjen u vrijeme nastanka Sunčevog sistema. Mnogi naučnici smatraju da je energija otpuštena raspadom 26Al odgovorna za topljenje i diferencijaciju nekih asteroida nakon njihovog nastanka prije 4,55 milijarde godina.[13]

Rasprostranjenost uredi

Aluminij je uz maseni udio od 7,57%, poslije kisika i silicija, treći najrasprostranjeniji element na površini Zemlje, kao i najčešći metal. Često dolazi sa silicijem i kisikom u sastavu alumosilikata, u čijoj kristalnoj strukturi zauzima tetraedarski oblik sa kisikom i silicijem. Ovi silikati su sastavni dijelovi gnajsa i granita. Rjeđe se može naći aluminij-oksid u obliku minerala korunda i njegovih varijanti poput rubina (crven) i safira (različitih boja ili bezbojan). Boje ovih kristala zavise od nečistoća i primjesa drugih metalnih oksida. Korund ima najveći udio aluminija od oko 53%. Osim njega, i mineral akdalait ima visok udio aluminija od oko 51%, kao i diaoyudaoit oko 50%. Ukupno do 2010. godine otkriveno je 1.156 minerala koji sadrže aluminij.[14] Aluminij se pojavljuje kao i mineral kriolit Na3AlF6, a njegova najvažnija ruda je boksit Al2O3 ·xH2O. Sadržaj aluminij-hidroksida (Al(OH)3 i AlO(OH)) u boksitu iznosi oko 60%, a 30% otpada na okside željeza i silicij-oksid (SiO2).

Najveći depoziti boksita nalaze u južnoj Francuskoj (Les Baux), Gvineji, Mađarskoj, Rusiji, Indiji, Jamajki, Australiji, Brazilu i SAD. U Bosni i Hercegovini nalaze se izuzetno velike količine boksita. Procjenjuje se da rezerve boksita u BiH iznose oko 30 miliona tona.[15] Boksita u Bosni najviše ima u blizini Milića, Bosanske Krupe, Jajca i Srebrenice, te u Hercegovini kod Mostara i Ljubuškog.

Kod proizvodnje aluminija razlikuju se primarni, koji se dobija iz boksita i sekundarni koji se dobija iz aluminijskog otpada. Recikliranjem aluminijskog otpada moguće je uštediti i do 95% energije koja je neophodna za proizvodnju primarnog aluminija.

Iako ima potpuno neplemenite osobine, aluminij vrlo rijetko se u prirodi može naći samorodan, uglavnom u obliku zrnastih ili masivnih mineralnih agregata, a u vrlo rijetkim slučajevima može se razviti u obliku pločastih kristala veličine do jednog centrimetra.[16] Međunarodna mineraloška organizacija (IMA) je zbog toga priznala takav aluminij u minerale te ga je uvela u sistematiku minerala po Strunzu pod sistemskim brojem 1.AA.05, a po starijom sistematici (8. izdanje po Strunzu) pod brojem I/A.03-05. Samorodni aluminij je do 2010. godine pronađen na samo 20 nalazišta na Zemlji: u Azerbejdžanu, Bugarskoj, Kini (Guangdong, Guizhou i Tibet), Italiji, Rusiji (istočni Sibir i Ural) i Uzbekistanu. Čak i na Mjesecu su pronađeni tragovi samorodnog aluminija.[17] Zbog svoje izuzetne rijetkosti, samorodni aluminij nema značaja kao sirovina.

Dobijanje uredi

 
Kretanje svjetske godišnje proizvodnje primarnog aluminija

Pošto se aluminij ne može izdvojiti iz aluminosilikata zbog načina i vrste hemijskih veza, ekonomski opravdan i industrijski najefikasniji način proizvodnje aluminija je prerada rude boksita. Smjesa aluminij oksida i aluminij hidroksida se oslobađa iz rude boksita od stranih primjesa poput željeznih oksida i silicij oksida, djelovanjem natron-sode (Bayerov proces) te se prži u rotirajućim pećima do aluminij-oksida (Al2O3).

Takozvana suha prerada (Devilleov proces po francuskom hemičaru Devilleu) se danas gotovo nikako ne koristi. Pri tom procesu se dobro isitnjenom, samljevenom, sirovom boksitu dodaju natrij-karbonat (soda) i koks, te se ta smjesa kalcinira u rotirajućoj peći na temperaturi od oko 1200 °C, a pri tome nastali natrij-aluminat se otapa u natron-sodi (NaOH). Proizvodnja čistog aluminija se dovršava isključivo elektrolizom aluminij oksida u istopljenim solima, što predstavlja takozvani Hall-Héroultov proces. Da bi se snizila neophodna temperatura za topljenje aluminij-oksida, dodaje mu se kriolit, čime se eutektična tačka snižava na 963 °C.[18]

Upotreba uredi

Kao građevinski materijal uredi

 
Tipični dio izrađen od aluminijskog gusa (dio usisivača)
 
Aluminijsko kućište (cilindrični dio u sredini) jednog asinhronog elektromotora.

Svoje svoje male gustoće, aluminij se često upotrebljava tamo gdje je neophodno smanjiti težinu, naprimjer kod transportnih mašina da bi se smanjila njihova težina a samim time i potrošnja goriva. To se naročito odnosi na svemirske letjelice i avione. Osim njih, značaj aluminija je porastao i u industriji automobila. U prošlosti, automobilska industrija je malo koristila aluminij, jer su s njim bili povezani problemi njegove visoke cijene, slabog zavarivanja dijelova od aluminija kao i problematične otpornosti na zamor materijala i osobine deformacije. Već 1930tih godina neke američke kompanije su koristile aluminij da bi smanjile težinu vojnih amfibijskih vozila. Pri gradnji manjih i srednjih jahti, mnogo se cijenila otpornost aluminija prema koroziji u slanoj morskoj vodi, jer se on štitio od korozije stvarajući tanki zaštitni sloj oksida na površini.[19] Godine 2010. oko 35% svjetske proizvodnje aluminija je trošila industrija transportnih sredstava.[8]

U legurama sa magnezijem, silicijem i drugim metalima, aluminiju se može povećati čvrstoća, koja se može porediti sa čelikom. Zbog toga, upotreba aluminija radi smanjenja težine se uglavnom primjenjuje u aplikacijama gdje cijena materijala ne igra veliku ulogu. Naročito je upotreba aluminija i njegove legure duraluminija (legura aluminija sa bakrom i molibdenom) raširena u industriji aviona i svemirskih letjelica. Veći dio strukture današnjih komercijalnih aviona sastoji se iz aluminijskih limova različitih čvrstoća i legura, međusobno spojenih. Kod novijih modela aviona (Boeing 787, Airbus A350) aluminij je zamijenjen još lakšim umjetnim materijalima načinjenim od karbonskih vlakana.

Na svjetskom tržištu, cijena sirovog aluminija se kretala oko 1.500 US dolara po toni. (stanje: april 2016.)[20]

Legure uredi

 
Tipično italijansko kuhalo za pripremanje espresso kahve

U istopljenom tečnom stanju, aluminij se može legirati sa bakrom, magnezijem, manganom, silicijem, željezom, titanijem, berilijem, litijem, hromom, cinkom, cirkonijem i molibdenom. Time se mogu dobiti željene osobine aluminija i ukloniti ili umanjiti neželjene. Kod većine legura, najveći problem leži u stvaranju zaštitnog sloja oksida (pasivizaciji), zbog čega su gotovi elementi načinjeni od tih legura ugroženi od širenja korozije. Gotovo sve visokočvrste legure su ugrožene zbog tog problema.

Elektrotehnika uredi

Aluminij je dobar električni provodnik. Po jednom gramu mase, bolje provodi električnu struju od bakra, ali zauzima veću zapreminu od njega, te je po kvadratnom centimetru poprečnog presjeka vodiča bakar bolji provodnik. Dok je bakar manje reaktivan i može se lakše obrađivati od aluminija, provodnici od aluminija se koriste samo u slučajevima gdje je neophodno smanjiti težinu provodnika.

Aluminij se naročito koristi kao električni provodnik za struju u električnoj mreži, kada se radi o velikim i debelim provodnicima kao što su strujne šine i kablovi za uzemljenje. U ovom pogledu aluminij se pokazao jeftinijim za razliku od bakra.

Kod kontakata od aluminija je problematično, jer se zbog pritiska unutar kontakta dolazi do plastične deformacije (puzanja) materijala. Osim toga, tokom vremena se pasivizira stajanjem na zraku. Nakon dužeg skladištenja ili intenzivnijeg dodira sa vodom, taj pasivni sloj oksida zadeblja, onemogućavajući rad kontakata. Tokom 1960ih aluminijski kontakti su se koristili u električnim prekidačima u građevinskim objektima, što je ponekad dovodilo da zbog neodgovarajućih spojeva dođe do kratkih spojeva ili čak požara.

Spojevi uredi

Najvažniji spojevi aluminija su amfoterni aluminij-oksid, i aluminij(III)-hidroksid. Litij-aluminijhidrid (LiAlH4) često se koristi u organskoj hemiji. Veliki industrijski značaj imaju aluminosilikati, a posebno MAO (metalni aluminosilikat). Glina i ilovača koje se koriste u produkciji keramike složene su mješavine aluminija i K[AlSi3O8] ili aluminija i Na[AlSi3O8]. Aluminij(III)-hidroksid koristi se za prečišćavanje vode za piće, mada se u novije vrijeme njegova upotreba izbjegava zbog dokazane povezanosti Al3+ iona s nastankom Alzheimerove bolesti.[21]

Biološki značaj uredi

I pored velike rasprostranjenosti u prirodi, aluminij nema do danas poznatu ulogu u biologiji. Nije otrovan čak ni u izuzetno velikim dozama. Aluminij sulfat ima otrovnost kod miševa LD50 od 6207 mg/kg, što otprilike odgovara dozi od 500 grama za osobu od 80 kg.[22] I pored izuzetno male akutne otrovnosti, efekti aluminija na zdravlje su u stalnom fokusu javnosti zbog njegovog masovnog korištenja i distribucije u okolini i privredi.

Vrlo mali broj osoba je alergično na aluminij i kod njih se nakon kontakta ili oralnog uzimanja aluminija i proizvoda od aluminija javlja dermatitis, promjene u metabolizmu, povraćanje i drugi simptomi. Kod uzimanja vrlo velikih količina aluminija, on može dovesti do neutrotoksičnosti a povezan je i sa promjenama u funkcioniranju krvno-moždane barijere.[23]

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ "IUPAC, Standard Atomic Weights Revised v2". Arhivirano s originala, 8. 1. 2016. Pristupljeno 21. 1. 2014.
  3. ^ Manjeera Mantina, Adam C. Chamberlin, Rosendo Valero, Christopher J. Cramer, Donald G. Truhlar: Consistent van der Waals Radii for the Whole Main Group. u: The Journal of Physical Chemistry A. 113, 2009, str. 5806–5812 doi:10.1021/jp8111556
  4. ^ a b David R. Lide (1998). CRC Handbook of Chemistry and Physics. CRC Press LLC. ISBN 0-8493-0479-2.
  5. ^ a b c Allen W. Apblett (2005). "Aluminum: Inorganic Chemistry". u R. Bruce King (ured.). Encyclopedia of Inorganic Chemistry (2 izd.). Wiley. str. 132. ISBN 978-0-470-86078-6.
  6. ^ Ionization Energies of Gaseous Atoms (kJ/mol); također i: C.E. Moore, National Standard Reference Data Series, National Bureau of Standards, No. 34, Washington, DC, 1970; W.C. Martin, L. Hagan, J. Reader, and J. Sugar, J. Phys. Chem. Ref. Data, 3, 771-9 (1974)
  7. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337 doi:10.1021/je1011086
  8. ^ a b world-aluminium.org: The Global Aluminium Industry 40 years from 1972 Arhivirano 1. 5. 2015. na Wayback Machine (PDF), pristupljeno 17. novembra 2013.
  9. ^ Norman N. Greenwood, Alan Earnshaw (1988). Chemie der Elemente. Weinheim: Wiley-VCH. ISBN 3-527-26169-9.
  10. ^ Norman N. Greenwood, Alan Earnshaw (1997). Chemistry of the Elements (2 izd.). Butterworth–Heinemann. str. 217. ISBN 0-08-037941-9.
  11. ^ T. L. NorrisA. J. GancarzD. J. RokopK. W. Thomas (1983): Half-life of 26Al, Journal of Geophysical Research: Solid Earth, Vol. 88, izd. S01, str. B331–B333 doi:10.1029/JB088iS01p0B331
  12. ^ Dickin A. P. (2005). "In situ Cosmogenic Isotopes". Radiogenic Isotope Geology. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-53017-0. Arhivirano s originala, 6. 12. 2008. Pristupljeno 25. 1. 2014.
  13. ^ Dodd R. T. (1986). Thunderstones and Shooting Stars. Harvard University Press. str. 89–90. ISBN 0-674-89137-6.
  14. ^ Mineral Species containing Aluminum (Al) na Webmineral (en)
  15. ^ Prof. dr. Udo Boin, Dr. Andreas Schwarz, (2001): Kratka studija: rudarstvo i hemijska industrija u Bosni i Hercegovini, str 3.
  16. ^ Aluminium. u: John W. Anthony et al..: Handbook of Mineralogy. Mineralogical Society of America, 2010 ((en), PDF)
  17. ^ Aluminium na mindat.org (en)
  18. ^ "Eutektikum Aluminiumoxid/Kryolith". Arhivirano s originala, 19. 4. 2015. Pristupljeno 24. 1. 2014.
  19. ^ Gesamtverband der Aluminiumindustrie e. V. "Meerwasserbeständigkeit von Aluminiumknetlegierungen" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 13. 5. 2016. Pristupljeno 29. 3. 2013.
  20. ^ Primary Aluminium. na Londonskoj berzi metala
  21. ^ Virginie Rondeau, Daniel Commenges, Hélène Jacqmin-Gadda, Jean-François Dartigues (2000): Relation between Aluminum Concentrations in Drinking Water and Alzheimer's Disease: An 8-year Follow-up Study, Am. J. Epidemiol, 152 (1): 59-66
  22. ^ Frank, W. B. (2009). "Aluminum" u: Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry. Wiley-VCH. doi:10.1002/14356007.a01_459.pub2
  23. ^ Banks, W.A.; Kastin, AJ (1989). Aluminum-induced neurotoxicity: alterations in membrane function at the blood–brain barrier, Neurosci Biobehav Rev 13 (1): 47–53. doi:10.1016/S0149-7634(89)80051-X

Vanjski linkovi uredi