Neon

hemijski element sa simbolom Ne i atomskim brojem 10

Neon (grčki: νέον – nov) jeste hemijski element sa simbolom Ne i atomskim brojem 10. U periodnom sistemu stoji u 8. glavnoj grupi (18. grupa) i stoga se ubraja u plemenite gasove. Kao i ostali plemeniti gasovi, neon je bezbojni, izrazito nereaktivni, jednoatomni gas. Po mnogim osobinama kao što su tačka topljenja, ključanja i gustoća, stoji između lakšeg helija i težeg argona.

Neon,  10Ne
Neon u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski brojNeon, Ne, 10
SerijaPlemeniti gasovi
Grupa, Perioda, Blok18, 2, p
Izgledbezbojni plin
Zastupljenost5 · 10-7[1] %
Atomske osobine
Atomska masa20,1797[2][3] u
Atomski radijus (izračunat)(38) pm
Kovalentni radijus58 pm
Van der Waalsov radijus154 pm
Elektronska konfiguracija[He]2s2 2p6
Broj elektrona u energetskom nivou2, 8
1. energija ionizacije2080,7 kJ/mol
2. energija ionizacije3952,3 kJ/mol
3. energija ionizacije6122 kJ/mol
4. energija ionizacije9371 kJ/mol
5. energija ionizacije12177 kJ/mol
6. energija ionizacije15238 kJ/mol
7. energija ionizacije19999,0 kJ/mol
8. energija ionizacije23069,5 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanjegas
Kristalna strukturakubična plošno centrirana
Gustoća0,9002[4] kg/m3
Magnetizamdijamagnetičan ( = −3,8 · 10−9)[5]
Tačka topljenja24,56 K (-248,59 °C)
Tačka ključanja27,15[6] K (-246 °C)
Molarni volumen(čvrst)13,23 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja1,9[6] kJ/mol
Toplota topljenja0,34 kJ/mol
Brzina zvuka435[5] m/s
Specifična toplota1031 J/(kg · K) kod 298 K
Toplotna provodljivost0,0491 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj1,[7] 0
Elektrodni potencijal?
Elektronegativnost- (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
17Ne

sin

109,2 ms ε 14,530 17F
18Ne

sin

1,67 s ε 4,446 18F
19Ne

sin

17,34 ms ε 3,238 19F
20Ne

90,48 %

Stabilan
21Ne

0,27 %

Stabilan
22Ne

9,25 %

Stabilan
23Ne

sin

34,24 s β- 4,376 23Na
24Ne

sin

3,38 min β- 2,470 24Na
25Ne

sin

602 ms β- 7,300 25Na
26Ne

sin

230 ms β- 7,330 26Na
27Ne

sin

32 ms β- 12,670 27Na
28Ne

sin

18,3 ms β- 12,310 28Na
29Ne

sin

15,6 ms β- + n 9,170 29Na
30Ne

sin

5,8 ms β- + n 30Na
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
Simbol nepoznat
Obavještenja o riziku i sigurnostiR: nema oznaka upozorenja R
S: 9-23
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

U svemiru, neon spada među najčešće elemente, ali je na Zemlji relativno rijedak, jer je poput helija, njegov najveći dio tokom vremena ispario u svemir. Uglavnom se nalazi u višim slojevima Zemljine atmosfere, a vrlo malehne količine su zarobljene u stijenama.

Kao i kripton i ksenon, neon su također otkrili William Ramsay i Morris William Travers 1898. godine frakcijskom destilacijom tečnog zraka. Najpoznatija upotreba ovog gasa ogleda se u svjetlećim cijevima, takozvanim neonskim lampama, u kojima se neon pomoću električnog pražnjenja dovodi do isijavanja tipične narandžasto-crvene svjetlosti.

Historija uredi

 
Neon u cijevi, kroz koju se vrši električno pražnjenje

Prvi plemeniti gas koji je otkriven bio je argon, koga su 1894. otkrili lord Rayleigh i William Ramsay. Ramsay je godinu kasnije, 1895. je uspio izolirati helij iz uranijeve rude, gas koji je ranije bio poznat samo u Sunčevom spektru. Iz pravilnosti periodnog sistema, zaključio je da bi između helija i argona trebao postojati neki element sa atomskom masom od oko 20 u. Stoga je od 1896. počeo proučavati različite minerale i meteorite, te gasove koji se otpuštaju pri njihovim zagrijavanjem ili rastvaranjem. Ramsay, zajedno sa svojim saradnikom Traversom, nisu bili uspješni sa potragom, međutim uspjeli su izolirati helij i rijetki gas argon. Također, ni ispitivanja vrelih gasova iz Cauteretsa u Francuskoj i sa Islanda, nisu dovela do rezultata.[8]

Napokon, nakon što je iz tečnog zraka izolirao 15 litara sirovog argona, počeo ga je ispitivati, te nakon što ga je preveo u tečno stanje, počeo je izdvajati druge supstance putem frakcijske destilacije. Pri tom postupku, prvo je izdvojio kripton, koji je dokazao u spektru plamena, a zatim 13. juna 1898. godine napokon su uspjeli izolirati lakše elemente iz frakcije sa nižom tačkom ključanja sirovog argona. Ramsay i Travers su taj element nazvali neon, iz grčkog naziva νέος neos „nov“. Ubrzo nakon tog otkrića, uspjelo im je iz frakcije koja je sadržavala kripton, izdvojiti još jedan element, ksenon.[8]

Prvi vid upotrebe novootkrivenih gasova razvio je 1910. godine Francuz Georges Claude, koji je razvio neonsku lampu, napunivši staklenu cijev neonom te je propuštajući električnu struju visokog napona kroz nju, doveo neon do emitiranja svjetlosti.[9]

Osobine uredi

Fizičke uredi

 
Kubična najgušća kuglasta kristalna struktura čvrstog neona, a = 443 pm
 
Linijski spektar električnog pražnjenja u neonu

Pri normalnim uslovima, neon je jednoatomni, bezbojni gas, bez ukusa i mirisa. Pri temperaturi od 27 K (−246 °C) kondenzira a pri temperaturi od 24,57 K (−248,59 °C) prelazi u čvrsto stanje, što znači da on ima najuži temperaturni opseg od svih elemenata u kojem je u tečnom stanju. Kao i drugi plemeniti gasovi, osim helija, neon se kristalizira u kubičnom gusto pakovanom kuglastom sistemu sa parametrom rešetke od a = 443 pm.[10]

Kao i svi drugi plemeniti gasovi, neon također ima popunjene sve elektronske ljuske (konfiguracija plemenitog gasa). Zbog toga se može objasniti njegovo prisustvo kao jednoatomnog elementa i odsustvo bilo kakve reaktivnosti. Sa gustoćom od oko 0,9 kg/m3 pri temperaturi od 0 °C i pritisku 1013 hPa, neon je nešto lakši od zraka, te se diže gore. U faznom dijagramu trojna tačka se nalazi na 24,56 K i 43,37 kPa[11], a kritična tačka na 44,4 K, 265,4 kPa, dok kritična gustoća iznosi 0,483 g/cm3.[12]

U vodi, neon je vrlo slabo rastvorljiv. U jednoj litri vode pri temperaturi od 20 °C može se rastvoriti najviše 10,5 ml neona.[12] Kao i drugi plemeniti gasovi, pri električnom pražnjenju neon također pokazuje karakteristične spektarske linije. Pošto su te linije u vidljivom dijela spektra pretežno u crvenom i žutom području, pri takvom pražnjenju gas emitira tipičnu crveno-narandžastu boju.

Hemijske uredi

Kao tipičan plemeniti gas, neon je izrazito nereaktivan, kao i helij, do danas nisu poznati njegovi spojevi. Čak i klatrati, koji su kod drugih plemenitih gasova fizički uklopljeni u druge spojeve, međutim nisu poznati kod neona. Prema teoretskim proračunima, neon je najmanje reaktivan element. Tako izračunata entalpija disocijacije za spojeve tipa NgBeO (gdje je Ng plemeniti gas), kod spojeva neona je najmanja. Utvrđeno je da, i pored najstabilnijeg spoja helija HHeF, koji je najbliži analog neona, nije potvrđeno postojanje sličnog spoja kod neona. Moguće objašnjenje za ovaj rezultat je da se između fluora i vodika nalazi najveći razmak u vezi te se stoga javlja vrlo slaba veza privlačenja iona HNe+ za razliku od helijevog iona, ili se javlja sila odbijanja u neonovim kationima zbog p-π izmjeničnog djelovanja.[13]

Iz ispitivanja masenom spektrometrijom, poznati su neki ioni u kojima je zastupljen neon. U njih spadaju ion Ne+ i neki ioni elemenata poput ArNe+, HeNe+ i HNe+.[5]

Izotopi uredi

Postoji ukupno 18 poznatih izotopa neona između 16Ne i 34Ne. Među njima, tri su stabilna: 20Ne, 21Ne i 22Ne i javljaju se u prirodi. Najčešći izotop je 20Ne i ima udio u prirodnom neonu od 90,48%. Izotop 21Ne sa udjelom od 0,27% je najrjeđi na Zemlji, a na izotop 22Ne u prirodnoj smjesi izotopa na Zemlji otpada 9,25%. Svi ostali izotopi imaju veoma kratka vremena poluraspada, od najviše 3,38 minuta kod izotopa 24Ne.[14]

S obzirom na gubljenje neona sa Zemlje u svemir i formiranje u nuklearnim reakcijama, izotopski omjer između neona 20Ne/22Ne i 21Ne/22Ne, koji je zarobljen u stijenama i nema kontakt sa atmosferom, nije isti. Iz tog izotopskog omjera mogu se izvući zaključci o njegovom porijeklu i nastanku. Tako je udio neona 21Ne u stijenama, u kojima je on nastao u reakcijama spalacije, nešto povećan. U primordijalnom neonu, koji je bio zarobljen u stijenama i dijamantima prije gubitka većeg dijela neona, s druge strane, veći udio čini izotop 20Ne.[15]

Rasprostranjenost uredi

U svemiru, neon se ubraja među najčešće i najrasprostranjenije elemente, samo su vodik, helij, kisik, ugljik i dušik više rasprostranjeni od njega. Međutim, na Zemlji, poput helija, je relativno rijedak, a njegov ukupan udio u Zemljinoj kori iznosi samo oko 0,005 dijelova na milion (ppm) (0,0000005%).[1] Najveći dio neona nalazi se u atmosferi, sa prosječnim udjelom od oko 18,18 ppm, te je poslije argona, najčešći plemeniti gas na Zemlji.[16] Na osnovu različitog udjela lakših i težih izotopa neona na Zemlji i na Suncu može se zaključiti da je od postanka Zemlje najveći dio neona napustio njenu atmosferu te su ostali teži izotopi 21Ne i 22Ne.

U vrlo malehnim količinama, neon se javlja i u sastavu stijena. Dokazan je u sastavu granita, bazaltnih stijena, dijamanta i vulkanskih gasova. Zbog različitog udjela njegovih izotopa smatra se da ovaj neon ima tri različita izvora nastanka: primordijalni neon, čiji izotopni sastav odgovara onom na Suncu te je zarobljen u dijamantima ili u Zemljinom plaštu bez kontakta sa atmosferom, zatim atmosferski neon te neon koji je nastao putem reakcija spalacije kosmičkim zračenjem.[15]

Na gasovitim planetama poput Jupitera, neon ne može pobjeći u svemiru zbog velike gravitacije, tako da tamo izotopski sastav neona odgovara onom iz vremena stvaranja planeta. Prema podacima sa svemirske sonde Galileo, odnos udjela izotopa 20Ne prema 22Ne odgovara onom na Suncu, što daje naznake o uslovima pri kojima su nastale planete.[17]

Nukleosinteza uredi

Neon, a prije svega njegov izotop 20Ne, jeste važan međuproizvod u nukleosintezi koja se odvija u zvijezdama, a nastaje tek nakon nuklearnog "izgaranja" ugljika. Tokom nuklearnog sagorijevanja helija pri temperaturi od oko 200 · 108 K ne nastaje izotop 20Ne zbog malehnog presjeka hvatanja alfa čestica kod 16O, a iz težeg izotopa 18O mogu nastati teži izotopi 21Ne i 22Ne. Znatnim povećanjem temperature i gustoće neke zvijezde nakon što potroši sav helij, dolazi do "izgaranja" ugljika, pri čemu se spajaju dva atoma ugljika u jedan pobuđeni izotop magnezija 24Mg*. Iz njega putem α-raspada nastaje neon 20Ne.

 

Pri daljnjem porastu temperature i pritiska započinje reakcija "izgaranja" neona, pri kojoj 20Ne uz alfa-raspad reagira do 16O odnosno fuzionira se sa nastalim jezgrom helija dajući 24Mg.

 
 

Ovaj proces se odvija zbog velike osjetljivosti izotopa 20Ne u poređenju sa 16O na gama zrake, umjesto očekivanih reakcija lakših jezgara kisika. Tek nakon što se završi "izgaranje" neona, započinje nuklearno "izgaranje" kisika, pri kojem iz 16O nastaju teži elementi poput silicija, fosfora i sumpora.[18][19]

Upotreba uredi

Zbog svoje rijetkosti i otežanog dobijanja, te s tim povezanih visokih troškova i cijena u odnosu prema sličnom gasu argonu, neon se koristi samo u vrlo malehnim količinama. Neon se koristi kao gas za punjenje svijetlećih cijevi i dioda, u kojima se putem električnog pražnjenja gas dovodi do emitiranja tipične narandžasto-crvene svjetlosti. Također, neon se upotrebljava i kao gas za punjenje stroboskopskih i bljeskajućih lampi.[12]

Helij-neon laser, u kojem se koristi mješavina helija i neon, ubraja se među važnije lasere. Neophodna inverzija populacije lasera postiže se pobuđivanjem helija i prenosom elekrona na neon. Stimulirana emisija kod neona nastaje pri dužini talasa od 632,8 nm (crvena) kao i pri 1152,3 nm i 3391 nm (infracrvena). Ostali laserski prelazi su moguće i to u zelenom spektarskom području pri 543,3 nm.[12] Tečni neon može se koristiti kao sredstvo za hlađenje. U poređenju sa helijem i vodikom ima prednost u 40 puta većem efektu hlađenja od tečnog helija, i tri puta većem od vodika.[20]

Neon se može koristiti u mješavini sa kisikom kao gas za disanje pri ronjenju u velikim dubinama. Međutim, relativno rijetko se upotrebljava, jer u poređenju sa sličnim helijem ima mnogo višu cijenu i uzrokuje dosta veći otpor pri disanju.[21][22]

Biološki značaj uredi

Kao i drugi plemeniti gasovi, ni neon nema biološki značaj zbog svoje hemijske inertnosti. Nije otrovan. U velikim koncentracijama može dovesti do gušenja, ali samo uslijed nedostatka kisika.[23] Pri pritisku od preko 110 bara djeluje narkotizirajuće.[24]

Reference uredi

  1. ^ a b Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ Michael E. Wieser i Tyler B. Coplen: Atomic weights of the elements (IUPAC Technical Report) u: Pure and Applied Chemistry Vol. 83, No. 2, 2011, str. 359–396.
  3. ^ IUPAC, Standard Atomic Weights Revised 2013
  4. ^ Gestis[mrtav link], baza podataka supstanci
  5. ^ a b c Weast, Robert C. (gl. ur.): CRC Handbook of Chemistry and Physics. CRC (Chemical Rubber Publishing Company), Boca Raton 1990. str. E-129 do E-145. ISBN 0-8493-0470-9.
  6. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086
  7. ^ HNe, NIST Chemistry WebBook
  8. ^ a b William Ramsay: The Rare Gases of the Atmosphere. govor povodom dodjele Nobelove nagrade, 12. decembar 1904.
  9. ^ Patent US1125476 Arhivirano 16. 2. 2012. na Wayback Machine System of illuminating by luminescent tubes. prijavljen 8. oktobra 1911, objavljen 19. januara 1915, izumitelj: Georges Claude.
  10. ^ K. Schubert: Ein Modell für die Kristallstrukturen der chemischen Elemente. u: Acta Crystallographica. 1974, 30, str. 193–204, doi:10.1107/S0567740874002469
  11. ^ J. Ancsin: Vapor Pressure and Triple Point of Neon and the Influence of Impurities on these Properties. u: Metrologica. 1978, 4, 1, str. 1 (NIST webbook).
  12. ^ a b c d RömppOnline: Neon, 19. juni 2014
  13. ^ Errol G. Lewars: Modeling Marvels: Computational Anticipation of Novel Molecules. Springer Verlag, 2008, ISBN 978-1-4020-6972-7, str. 69–80.
  14. ^ G. Audi, O. Bersillon, J. Blachot, A. H. Wapstra: The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties Arhivirano 23. 9. 2008. na Wayback Machine (PDF). u: Nuclear Physics. 2003, Bd. A 729, str. 3–128.
  15. ^ a b Alan P. Dickin: Radiogenic isotope geology. 2. izd., Cambridge University Press, 2005, ISBN 978-0-521-82316-6, str. 303–307.
  16. ^ David R. Williams: Earth Fact Sheet. NASA, Greenbelt, stanje 20. maj 2009.
  17. ^ P. R. Mahaffy, H. B. Niemann, A. Alpert, S. K. Atreya, J. Demick, T. M. Donahue, D. N. Harpold, T. C. Owen: Noble gas abundance and isotope ratios in the atmosphere of Jupiter from the Galileo Probe Mass Spectrometer. u: J. Geophys. Res. 2000, 105, str. 15061–15071 (Abstract).
  18. ^ S. E. Woosley, A. Heger: The evolution and explosion of massive stars. u: Rev. Mod. Phys. 2002, 74, str. 1015–1071, doi:10.1103/RevModPhys.74.1015.
  19. ^ L. R. Buchmann, C. A. Barnes: Nuclear reactions in stellar helium burning and later hydrostatic burning stages. u: Nuclear Physics A. 2006, 777, str. 254–290, doi:10.1016/j.nuclphysa.2005.01.005.
  20. ^ P. Häussinger, R. Glatthaar, W. Rhode, H. Kick, C. Benkmann, J. Weber, H.-J. Wunschel, V. Stenke, E. Leicht, H. Stenger: Noble Gases. u: Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry. Wiley-VCH, Weinheim 2006, doi:10.1002/14356007.a17_485.
  21. ^ Alfred A. Bove, Jefferson Carroll Davis: Bove and Davis' diving medicine. 4. izd., Elsevier, 2004, ISBN 978-0-7216-9424-5, str. 121.
  22. ^ SAD Patent 3815591, Heinz Schreiner, Robert Hamilton, Arthur Francis, "Diving gas mixtures and methods of deep diving", izdan 28.4.1972, dodijeljen Union Carbide Co. 
  23. ^ Sicherheitsdatenblatt (PDF), Linde AG, stanje 4. august 2006.
  24. ^ Walter J. Moore, Dieter O. Hummel: Physikalische Chemie. 4. izd., de Gruyter, 1986, ISBN 978-3-11-010979-5, str. 284.

Vanjski linkovi uredi